Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž R-39/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Odvjetničko društvo Mihočević & Bajs d.o.o., Zagreb, Smičiklasova 18/III, protiv tuženika Srednje škole Ivana Trnskoga, Hrvatska Kostajnica, Ulica Hrvatskih branitelja 14, OIB 71711701508, radi utvrđenja , odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pr-22/2025-8 od 16. siječnja 2026., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj Pr-22/2025-8 od 16. siječnja 2026.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 75,00 EUR (sedamdeset pet eura).

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

«I. Utvrđuje se da odluka tuženika Srednja škola Ivana Trnskoga od 6. 5. 2025. Klasa: 113- 03/25-01/1, Ur.broj: 2176-63-01-25-11 kojom se odbija zahtjev ČT za korištenjem plaćenog dopusta radi sudjelovanja u sindikalnoj aktivnosti - sindikalnom prosvjedu koja će se održati u Zagrebu, Trg bana J. Jelačića dana 9.svibnja 2025.godine nije dopuštena i pravilna.

II. Utvrđuje se da odluka tuženika Srednja škola Ivana Trnskoga od 6. 6. 2025. Klasa: 602- 02/25-01/1, Ur.broj: 2176-63-01-25-13 kojom se odbija zahtjev tužitelja za zaštitom prava iz radnog odnosa od 21. 5. 2025. podnesen protiv odluke tuženika od 6. 5. 2025. Klasa: 113-03/25-01/1, Ur.broj: 2176-63-01-25-11 o odbijanju plaćenog dopusta nije dopuštena i pravilna.

III. Nalaže se tuženiku Srednja škola Ivana Trnskoga isplatiti tužitelju ČT parnični trošak u iznosu od 625,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.»

2. Protiv presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda ukine.

3. Tužitelj je podnio odgovor na tuženikovu žalbu kojim je predložio da se njegova žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda. Kako odgovor na žalbu nije bio potreban radi vođenja parnice u smislu članka 155. stavak 1. ZPP, odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tužitelj se žali zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka ali u obrazloženju žalbe ne navodi u čemu se ta bitna povreda sastoji. Ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti tako da taj žalbeni razlog nije osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da nisu dopuštene i pravilne Odluka tuženika od 6. svibnja 2025. kojom je odbijen zahtjev tužitelja za korištenje plaćenog dopusta radi sudjelovanja u sindikalnoj aktivnosti – sindikalnom prosvjedu koji je održan u Zagrebu na Trgu bana Josipa Jelačića 9. svibnja 2025. i Odluka od 6. lipnja 2025. kojom je odbijen zahtjev tužitelja za zaštitu prava protiv Odluke od 6. svibnja 2025.

6.1. Između stranaka nije sporno da je tužitelj član Školskog sindikata Preporod i da je 5. svibnja 2025. podnio tuženiku zahtjev za korištenje jednog dana plaćenog dopusta radi sudjelovanja na sindikalnom prosvjedu koji je održan u Zagrebu na Trgu bana Josipa Jelačića 9. svibnja 2025. te da je tuženik Odlukom od 6. svibnja 2025. takav zahtjev tužitelja odbio. Tužitelj da je pravovremeno protiv te odluke tuženika podnio zahtjev za zaštitu prava u smislu članka 133. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/2014., 127/2017., 98/2019., 151/2022. i 64/2023.; dalje: ZR), a koji zahtjev je tuženik odbio svojom Odlukom od 6. lipnja 2025. Tužitelj je pravovremeno 16. lipnja 2025. podnio predmetnu tužbu sukladno članku 133. stavak 2. ZR-a.

6.2. Također je između stranaka nesporno da je u Odluci od 6. svibnja 2025. kojom je tužitelj odbijen sa zahtjevom da mu se odobri plaćeni dopust za dan 9. svibnja 2025. navedeno kako je poslodavac dužan postupiti sukladno uputi Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Klasa: 110-01/25-01/106, Urbroj: 524- 03/1-25-2 od 18. travnja 2025., koju je Ministarstvo dostavilo školama i u kojoj je navedeno da člankom 43. stavak 1. točka 9. i člankom 98. Temeljnog kolektivnog ugovora za zaposlenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 29/2024.; dalje: TKU) nije obuhvaćeno pravo na korištenje plaćenog dopusta (na teret poslodavca) za prosvjed, da se organiziranje prosvjeda ne smatra sindikalnom aktivnošću za koju je poslodavac dužan odobriti plaćeni dopust i tako platiti vrijeme provedeno u prosvjedu, da tumačenje TKU-a broj 106/23 izričito navodi da se plaćeni dopust odnosi na sudjelovanje na sindikalnim susretima, seminarima i obrazovanju za sindikalne aktivnosti te da prosvjed protiv poslodavca nije sindikalni susret.

6.3. Prvostupanjski sud se pozvao na članak 86. stavak 1. ZR-a kojim je utvrđeno pravo radnika na oslobođenje od obveze rada uz naknadu plaće – plaćeni dopust – za važne osobne potrebe kao što su sklapanje braka, rođenje djeteta, teža bolest ili smrt člana uže obitelji i sl., te stavak 2. istog članka kojim je utvrđeno pravo radnika na plaćeni dopust u ukupnom trajanju od 7 radnih dana godišnje te da se povoljnije može urediti kolektivnim ugovorom. Stavkom 4. istog članka propisano je pravo na plaćeni dopust za vrijeme obrazovanja za potrebe sindikalnog rada, pod uvjetima i u trajanju određenim kolektivnim ugovorom.

6.4. Člankom 43. stavak 1. TKU-a propisano je da zaposlenik ima pravo na plaćeni dopust tijekom jedne kalendarske godine do ukupno najviše 10 radnih dana u slučajevima sklapanja braka, rođenja djeteta, smrti članova uže obitelji, selidbe, teške bolesti člana uže obitelji, nastupanja u kulturnim i sportskim aktivnostima, prirodne nepogode, darivanja krvi i, između ostalog – za sudjelovanje na sindikalnim susretima, seminarima, obrazovanju za sindikalne aktivnosti i drugim sindikalnim aktivnostima (točka 9.).

6.5. Prvostupanjski sud zaključuje na temelju navedenih propisa da iz odredbe članka 43. stavak 1. točka 9. TKU-a jasno proizlazi pravo zaposlenika na plaćeni dopust i za druge sindikalne aktivnosti, time da nije određeno ugovoreno koje bi to druge sindikalne aktivnosti bile pa stoga nema mjesta zaključku tuženika da sindikalni prosvjed održan u Zagrebu 9. svibnja 2025., koji je nesporno organiziran od strane Školskog sindikata Preporod, Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske i Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja ne bi predstavljao sindikalnu aktivnost u smislu citirane odredbe TKU-a i da tužitelj za sudjelovanje u toj sindikalnoj aktivnosti ne bi imao pravo na plaćeni dopust u trajanju od jednog dana.

6.6. Prvostupanjski sud također zaključuje da činjenica da je odredbom članka 86. stavak 1. ZR-a regulirano pravo radnika na plaćeni dopust isključivo u svrhu osobnih potreba radnika te u svrhu obrazovanja, osposobljavanja i usavršavanja te obrazovanja za potrebe radničkog vijeća ili sindikalnog rada nije od utjecaja na navedeni zaključak prvostupanjskog suda jer je jasno da prema odredbi članka 9. stavak 1. ZR-a poslodavac, radnik i radničko vijeće te sindikati i udruge poslodavaca, mogu ugovoriti uvjete rada koji su za radnika povoljniji od uvjeta određenih ZR, te da se prema odredbi članka 9. stavak 3. ZR-a, u slučaju različitog uređenja nekog prava iz radnog odnosa kolektivnim ugovorom ili zakonom, za radnika primjenjuje najpovoljnije pravo, a sukladno odredbama članka 194. stavak 1. ZR-a kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile (i sve osobe koje su u vrijeme sklapanja kolektivnog ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor) i članka 196. stavak 1. ZR-a stranke kolektivnog ugovora i osobe na koje se on primjenjuje dužne su u dobroj vjeri ispunjavati njegove odredbe. Pri tom prvostupanjski sud dodaje da je svrha utemeljenja i djelovanja sindikata zaštita i promicanje gospodarskih i socijalnih interesa svojih članova, radnika, a načini ostvarivanja sindikalnih aktivnosti zasigurno uključuju i organiziranje javnog okupljanja članova kao izražavanje nezadovoljstva poslodavcu, primjerice uvjetima rada ili plaćama odnosno s ciljem poboljšanja uvjeta rada, te po mišljenju prvostupanjskog suda nije isključivo na poslodavcu, konkretno ovdje tuženiku, kraj činjenice da prilikom sklapanja TKU nije određeno ugovoreno koje druge sindikalne aktivnosti bi bile obuhvaćene odredbom članka 43. stavak 1. točka 9. TKU, da svojom jednostranom odlukom procjenjuje za koju sindikalnu aktivnost zaposlenik ima pravo na plaćeni dopust reguliran navedenom odredbom TKU.

6.7. Očitujući se o prigovoru tuženika da je Zajedničko povjerenstvo za tumačenje ranije važećeg TKU za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 56/22.: dalje: TKU/22) dalo tumačenje broj 106/23 i zauzelo stav vezano za pravo radnika na plaćeni dopust kada je riječ o njegovu korištenju u svrhu aktivnosti usmjerene protiv poslodavca, a prema kojem se plaćeni dopust odnosi na sudjelovanje u sindikalnim susretima, seminarima i obrazovanju za sindikalne aktivnosti, a da prosvjed protiv poslodavca nije sindikalni susret, prvostupanjski sud je zaključio da odredba članka 43. stavak 1. točka 9. TKU nije sadržajno identična ranijoj odredbi članka 43. stavak 1. točka 9. TKU/22 obzirom da je tom odredbom ugovoreno da zaposlenik ima pravo na plaćeni dopust tijekom jedne kalendarske godine u slučajevima sudjelovanja na sindikalnim susretima, seminarima i obrazovanju za sindikalne aktivnosti – 2 radna dana, dakle, kojom odredbom nije ugovoren plaćeni dopust i za slučaj drugih sindikalnih aktivnosti kao što je ugovoreno odredbom članka 43. stavak 1. točka 9. TKU pa se stoga tumačenje broj 106/23 na koje se tuženik poziva ne može primijeniti u ovom postupku.

6.8. Slijedom navedenih utvrđenja je prvostupanjski sud usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev i naložio tuženiku da tužitelju plati naknadu parničnog troška u iznosu od 625,00 eura sa zateznim kamatama.

6.9. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da su stranke člankom 43. stavak 1. točka 9. TKU ugovorile pravo radnika u javnim službama na plaćeni dopust za sve sindikalne aktivnosti, dakle i one koje su izravno usmjerene protiv poslodavca, odnosno da bi radnik u javnoj službi ostvarivao pravo na plaćeni dopust i za sindikalne aktivnosti koje nisu povezane sa sindikalnim seminarima, obrazovanjem za potrebe sindikalnog rada i sindikalnim susretima. Pri tom se tuženik u žalbi ponovno poziva na tumačenje broj 106/23 koje je Zajedničko povjerenstvo za tumačenje dalo u vezi ranije važećeg TKU/22. Međutim, ovaj sud prihvaća pravno mišljenje prvostupanjskog suda da se to tumačenje ne može primijeniti na članak 43. stavak 1. točka 9. TKU jer se ne radi o sadržajno identičnim člancima kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud pa stoga taj žalbeni razlog nije osnovan.

7. Tuženik nadalje u žalbi navodi da je to da namjera ugovornih strana nije bila da člankom 43. stavkom 1. točka 9. TKU ugovore pravo na plaćeni dopust vidljiva i iz tumačenja Zajedničkog povjerenstva za tumačenje TKU broj 180/25 u kojem se navodi „sudjelovanje na webinaru (seminar koji se održava on line nije bilo predmet pregovora vezano uz članak 43. stavak 1. točka 9. TKU-a). Za ostvarivanje prava na plaćeni dopust s osnove sudjelovanja na webinarima tek je potrebno definirati te ugovoriti uvjete pod kojima će biti moguće ostvariti pravo na plaćeni dopust s te osnove.“. Tuženik navodi da slijedom tog tumačenja odredbom važećeg članka 43. stavak 1. točka 9. TKU-a nije ugovoreno pravo na plaćeni dopust s osnove sudjelovanja na webinarima pa se stoga treba zaključiti da se odredba članka 43. stavka 1. točka 9. TKU-a ne odnosi na svaku sindikalnu aktivnost. Međutim, navedeno mišljenje Zajedničkog povjerenstva za tumačenje TKU-a se odnosi samo na webinare i ne odnosi se na tumačenje cijelog spornog dijela članka 43. TKU-a, odnosno definiranja drugih sindikalnih aktivnosti tako da to mišljenje nije primjenjivo u ovom predmetu.

7. Zbog iznijetih razloga ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da sporne odluke tuženika nisu dopuštene ni pravilne i kada je usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev pa je zbog toga tuženikova žalba na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Koprivnica, 20. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić