REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1521/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Jasni Golubić, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 kojeg zastupa punomoćnik Ivan Župan, odvjetnik u OD Župan, Babić & Antunović d.o.o. Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. [adresa], OIB: 53056966535 kojeg zastupa punomoćnica Sofia Petković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. travnja 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 20. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 028 - 50-4039307 od dana 17. travnja 2007. godine, sklopljenog između tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, kao kreditora, i TĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita, koja nosi naziv „NAKNADA“, a koja glasi: „0,50% (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., [adresa], OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, iznos od 262,21 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 16. svibnja 2007. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 307,79 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 20. svibnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.048,39 EUR sa zateznim kamatama od 20. svibnja 2026. do isplate, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su TĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnica kredita, i tuženik, kao kreditor, dana 17. travnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 028-50-4039307, kojim je tuženik korisnici kredita odobrio kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 89.140,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, s rokom otplate od 355 mjeseci.

2. Prema članku 3. Ugovora o kreditu, pod nazivom „NAKNADA“, korisnica kredita bila je dužna platiti tuženiku naknadu u iznosu od 0,50% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita. Tužitelj tvrdi da je na temelju navedene odredbe dana 15. svibnja 2007. korisnici kredita naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.975,65 kn, odnosno 262,21 EUR prema fiksnom tečaju konverzije.

3. Tužitelj smatra da je navedena ugovorna odredba nepoštena i ništetna jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, budući da je Ugovor o kreditu bio unaprijed sastavljen od strane tuženika kao banke, a korisnica kredita nije imala mogućnost utjecati na sadržaj navedene odredbe. Navodi da korisnici kredita nije bilo jasno i razumljivo objašnjeno što predmetna naknada predstavlja, koje konkretne troškove banke pokriva, zašto se obračunava upravo u postotku od iznosa kredita i u kakvom je odnosu prema stvarno pruženim uslugama banke.

4. Tužitelj se poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03; dalje: ZZP/03) i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO), ističući da je korisnica kredita bila potrošač, a tuženik trgovac odnosno banka koja je ugovor sklopila u okviru svoje profesionalne djelatnosti. Smatra da je predmetna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja te da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

5. Tužitelj nadalje navodi da je Ugovorom o ustupu/prijenosu tražbine korisnica kredita TĆ ustupila tužitelju sva svoja potraživanja prema tuženiku koja proizlaze iz Ugovora o kreditu, uključujući potraživanje s osnove ništetnih ugovornih odredaba i plaćenih naknada. Slijedom navedenog tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 3. Ugovora o kreditu i isplatu iznosa od 262,21 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 16. svibnja 2007. do isplate.

6. Tužbi prileže Ugovor o kreditu broj 028-50-4039307 od 17. travnja 2007., zahtjev korisnice kredita za dostavu potvrda o uplatama ulaznih/izlaznih naknada, potvrda tuženika o uplati naknade za obradu kredita, Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine, obavijest o ustupu tražbine, izjava korisnice kredita te sudska praksa na koju se tužitelj poziva (list 8 do 50 spisa).

7. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Prigovara vrijednosti predmeta spora, navodeći da je deklaratorni dio tužbenog zahtjeva previsoko označen, te predlaže da sud odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu od 262,21 EUR.

8. Tuženik nadalje ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Navodi da tužitelj svoju aktivnu legitimaciju temelji na Ugovoru o ustupu tražbine sklopljenom s korisnicom kredita, ali smatra da se eventualna tražbina koja proizlazi iz potrošačkog odnosa protivi prenošenju na treću osobu jer je vezana uz osobni status potrošača. Stoga smatra da tužitelj kao trgovačko društvo ne može ostvarivati prava koja, prema njegovu stajalištu, pripadaju isključivo potrošaču.

9. Tuženik osporava i osnovanost tužbenog zahtjeva. Navodi da je odredba članka 3. Ugovora o kreditu jasna, razumljiva i lako uočljiva jer je naknada određena u postotku od iznosa kredita. Smatra da prosječni potrošač može izračunati iznos svoje obveze te procijeniti je li takva odredba za njega prihvatljiva. Tuženik ističe da se, s obzirom na jasnoću odredbe, njezina poštenost ne može ispitivati.

10. Tuženik nadalje navodi da je plaćanje jednokratne naknade za korištenje kredita bilo propisano njegovim općim aktima, čija je primjena ugovorena Ugovorom o kreditu, te da korisnica kredita potpisom ugovora potvrđuje da je bila upoznata s njihovom primjenom. Smatra da nije bio dužan u ugovoru posebno navoditi sve troškove koji se predmetnom naknadom pokrivaju.

11. Tuženik ističe i prigovor zastare, navodeći da je naknada naplaćena 15. svibnja 2007., pa smatra da je protekao opći petogodišnji zastarni rok za tražbinu povrata plaćenog iznosa. Ujedno osporava da bi bio nesavjestan stjecatelj u smislu članka 1115. ZOO-a, ističući da se ne može smatrati nepoštenim stjecateljem za cijelo razdoblje od naplate naknade do podnošenja tužbe.

12. Tužitelj se podneskom od 5. rujna 2025. očitovao na odgovor na tužbu te ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva. U odnosu na prigovor aktivne legitimacije ističe da je korisnica kredita valjano ustupila tužitelju tražbinu prema tuženiku, da za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika te da primatelj tražbine ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao do ustupanja.

13. Tužitelj nadalje ističe da okolnost što je tužitelj pravna osoba nije odlučna za ocjenu potrošačke naravi pravnog odnosa, jer se potrošački status cijeni prema osobi korisnice kredita u trenutku sklapanja ugovora. Navodi da je korisnica kredita fizička osoba koja je kredit sklopila radi kupnje nekretnine za osobne potrebe, odnosno u stambenu svrhu, a ne radi obavljanja poslovne ili poduzetničke djelatnosti.

14. U odnosu na naknadu za obradu kredita, tužitelj ističe da ista ne predstavlja glavnu činidbu iz ugovora o kreditu, jer se glavne činidbe ugovora o kreditu sastoje u obvezi banke da korisniku stavi na raspolaganje određeni iznos novca te obvezi korisnika da vrati iskorišteni iznos uz ugovorene kamate. Naknada za obradu kredita, prema tvrdnji tužitelja, predstavlja akcesornu odredbu koja može biti predmet ocjene nepoštenosti.

15. Tuženik se podneskom od 20. siječnja 2026. očitovao na navode tužitelja i ostao kod prigovora aktivne legitimacije, prigovora zastare i prigovora osnovanosti zahtjeva. Posebno ističe da sama činjenica što je odredba sadržana u tipskom ugovoru ne znači da je ista nepoštena, već je potrebno utvrditi uzrokuje li ona znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

16. Na ročištu održanom 17. veljače 2026. sud je, odlučujući o prigovoru tuženika na vrijednost predmeta spora, odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 262,21 EUR, imajući u vidu da deklaratorni tužbeni zahtjev služi za ocjenu osnovanosti kondemnatornog zahtjeva na isplatu.

17. Na ročištu održanom 16. travnja 2026. saslušana je svjedokinja TĆ. Svjedokinja je iskazala da je s tuženikom sklopila predmetni Ugovor o kreditu radi kupnje nekretnine. Iskazala je da je ugovor sastavljala banka i da nije mogla utjecati na sadržaj pojedinih ugovornih odredaba. Nadalje je iskazala da je RBA odabrala jer je za nju bila najpovoljnija s obzirom na njezine prihode i mogućnost dobivanja kredita.

18. U odnosu na predmetnu naknadu, svjedokinja je iskazala da se ne sjeća da su joj u banci nešto posebno naglašavali vezano uz troškove ulazne naknade i naknade obrade kredita, niti da joj je bilo objašnjeno na koji se način ta naknada izračunava. Iskazala je da je ugovor bio sklopljen u CHF-u, da ga je pročitala, da se ne sjeća je li tražila tumačenje pojedinih odredaba ugovora, kao ni je li bila upoznata s općim uvjetima kreditora. Također je iskazala da nekretnina nikada nije korištena u svrhu poduzetništva, već samo za stambene potrebe.

19. Sud je iskaz svjedokinje TĆ prihvatio kao vjerodostojan, logičan i u skladu s ostalim izvedenim dokazima. Iz njezina iskaza proizlazi da je kredit sklopljen radi kupnje nekretnine za stanovanje, da se radilo o ugovoru koji je pripremila banka, da korisnica kredita nije imala stvaran utjecaj na sadržaj sporne ugovorne odredbe te da joj nije bilo jasno i konkretno objašnjeno koje usluge odnosno troškovi banke se podmiruju naplatom naknade za obradu kredita.

20. Među strankama nije sporno da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 17. travnja 2007., da je njime ugovoren kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 89.140,00 CHF, da je u članku 3. ugovorena naknada od 0,50% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita, te da je korisnici kredita po toj osnovi naplaćen iznos od 1.975,65 kn, odnosno 262,21 EUR. Tuženik izričito ne spori visinu utuženog iznosa, već osporava osnovu zahtjeva.

21. Sporno je je li tužitelj aktivno legitimiran, je li korisnica kredita imala status potrošača, je li odredba članka 3. Ugovora o kreditu nepoštena i ništetna, je li tražbina zastarjela te pripada li tužitelju pravo na povrat naplaćenog iznosa sa zateznim kamatama.

22. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan. Prema članku 80. stavku 1. ZOO-a vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom, koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

23. U konkretnom slučaju riječ je o novčanoj tražbini za povrat iznosa plaćenog na temelju navodno ništetne ugovorne odredbe. Takva tražbina nije zakonom isključena iz prometa, nije strogo osobne naravi niti se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Činjenica da je tražbina izvorno nastala u potrošačkom odnosu ne znači da novčana tražbina za povrat plaćenog iznosa ne može biti ustupljena trećoj osobi.

24. Ugovorom o ustupu/prijenosu tražbine korisnica kredita kao ustupiteljica prenijela je na tužitelja kao primatelja tražbinu prema tuženiku koja proizlazi iz Ugovora o kreditu, uključujući potraživanja po osnovi plaćenih naknada i ništetnih ugovornih odredaba. Prema članku 84. stavku 1. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Stoga je tužitelj aktivno legitimiran u ovom postupku.

25. Nije osnovan ni prigovor tuženika da nije dokazan potrošački status korisnice kredita. Iz Ugovora o kreditu i iskaza svjedokinje TĆ proizlazi da je kredit sklopljen radi kupnje nekretnine za stanovanje. Svjedokinja je izričito iskazala da nekretnina nije korištena za obavljanje poduzetničke djelatnosti, već samo za stambene potrebe. Stoga sud utvrđuje da je korisnica kredita bila potrošač u smislu članka 3. ZZP/03.

26. Za ocjenu poštenosti predmetne ugovorne odredbe mjerodavne su odredbe ZZP/03, osobito članci 81., 82., 84. i 87. Prema članku 81. stavku 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema članku 87. stavku 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

27. Sud utvrđuje da se o odredbi članka 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. Ugovor o kreditu bio je unaprijed pripremljen od strane banke kao tipski ugovor. Tuženik nije dokazao da je korisnica kredita imala stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj sporne odredbe niti da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo. Teret dokazivanja da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo je na trgovcu, odnosno u ovom slučaju na tuženiku.

28. Sama činjenica da je naknada izražena u postotku od iznosa kredita ne znači da je odredba poštena. Takva formulacija može potrošaču omogućiti da izračuna visinu naknade, ali ne omogućuje nužno razumijevanje razloga zbog kojih se naknada naplaćuje, usluga koje se njome podmiruju i odnosa između iznosa naknade i stvarnih troškova banke.

29. U konkretnom slučaju iz Ugovora o kreditu ne proizlazi koje konkretne usluge ili troškovi banke se podmiruju naknadom iz članka 3. Ugovora o kreditu. Ugovorna odredba samo propisuje obvezu plaćanja naknade od 0,50% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik nije dokazao da je prije ili prilikom sklapanja ugovora korisnici kredita jasno i razumljivo objašnjeno što ta naknada obuhvaća i zašto se obračunava upravo u toj visini.

30. Iskaz svjedokinje TĆ potvrđuje upravo suprotno. Ona je iskazala da se ne sjeća da je u banci bilo što posebno naglašavano vezano uz troškove ulazne naknade i naknade obrade kredita, niti da joj je bilo objašnjeno na koji se način ta naknada izračunava. Takvo stanje stvari ne zadovoljava zahtjev transparentnosti u materijalnom smislu.

31. Tuženik je u postupku općenito naveo da je plaćanje predmetne naknade bilo propisano njegovim općim aktima i da je korisnica kredita mogla razumjeti financijsku obvezu koja iz odredbe proizlazi. Međutim, tuženik nije dokazao da je korisnici kredita prije sklapanja ugovora bio objašnjen odnos između naplaćene naknade i stvarno pruženih usluga, niti da su konkretni troškovi banke opravdavali naplatu naknade u postotku od iznosa kredita.

32. Sud stoga zaključuje da je odredba članka 3. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada od 0,50% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita, nepoštena jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, jer potrošaču nije bilo jasno i razumljivo objašnjeno što ta naknada obuhvaća i jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

33. Slijedom navedenog, predmetna ugovorna odredba je ništetna na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/03, pa je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

34. Prema članku 323. stavku 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu. Budući da je tuženik na temelju ništetne ugovorne odredbe primio iznos od 1.975,65 kn, odnosno 262,21 EUR, dužan je isti vratiti tužitelju kao primatelju tražbine. Visinu navedenog iznosa tuženik nije sporio, a ista proizlazi i iz potvrde tuženika o uplati naknade za obradu kredita.

35. Prigovor zastare nije osnovan. Tužbeni zahtjev temelji se na povratu onoga što je plaćeno na temelju ništetne ugovorne odredbe. Kod ništetnosti ugovorne odredbe pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se protekom vremena. Što se tiče kondemnatornog zahtjeva za povrat plaćenog iznosa, sud prihvaća pravno shvaćanje prema kojem se rok zastare zahtjeva za povrat stečenog bez osnove po ništetnoj ugovornoj odredbi ne može računati na način koji bi potrošaču onemogućio učinkovitu zaštitu prava koja mu pripadaju zbog nepoštene ugovorne odredbe.

36. U konkretnom slučaju tuženik se ne može s uspjehom pozivati na zastaru koja bi počela teći već od same naplate naknade 15. svibnja 2007., jer bi takvo tumačenje u okolnostima potrošačkog ugovora i nepoštene ugovorne odredbe dovelo do toga da bi zaštita potrošača bila praktično onemogućena prije nego što je potrošač mogao realno saznati za nepoštenost predmetne odredbe i prava koja mu po toj osnovi pripadaju.

37. Stoga je tuženik dužan tužitelju isplatiti iznos od 262,21 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 16. svibnja 2007. do isplate, budući da je naknada naplaćena 15. svibnja 2007., pa je tuženik od sljedećeg dana u obvezi vratiti iznos koji je primio na temelju ništetne odredbe. Slijedom toga odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

38. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavku 1. i članku 155. ZPP-a. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, pripada mu naknada potrebnih troškova postupka, dok je zahtjev tuženika za naknadu troška valjalo odbiti kao neosnovan.

39. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 262,21 EUR, sukladno rješenju donesenom na ročištu održanom 17. veljače 2026., tužitelju su priznati sljedeći troškovi: trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR, trošak sastava obrazloženog podneska od 5. rujna 2025. u iznosu od 50,00 EUR, trošak zastupanja na ročištu od 17. veljače 2026. u iznosu od 50,00 EUR, trošak zastupanja na ročištu od 16. travnja 2026. u iznosu od 50,00 EUR te trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR, što ukupno iznosi 225,00 EUR. Na navedeni iznos tužitelju pripada PDV od 25% u iznosu od 56,25 EUR, pa odvjetnički trošak ukupno iznosi 281,25 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 13,27 EUR te trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 13,27 EUR. Slijedom navedenoga, tužitelju je priznat ukupan trošak postupka u iznosu od 307,79 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate, sukladno članku 151. stavku 3. ZPP-a, pa je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

40. Tužitelju nije priznat trošak pribavljanja potvrde od tuženika o plaćenoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jer se ne radi o pribavljanju isprave u smislu Tbr. 36. Tarife niti o ispravi u smislu Tbr. 32. Tarife, već o korespondenciji tužitelja i tuženika prije pokretanja sudskog postupka. Osim toga, riječ je o podatku koji je tužitelj mogao pribaviti od ustupiteljice tražbine, odnosno korisnice kredita, koja je tuženiku platila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Tužitelju nije priznat trošak sastava troškovnika jer troškovnik ne predstavlja zasebnu parničnu radnju za koju bi prema OT-u pripadala samostalna nagrada, već je riječ o specifikaciji zahtjeva za naknadu troškova postupka. Stoga taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice u smislu članka 155. stavka 1. ZPP-a. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova odbijen je kao neosnovan jer zatraženi iznosi po pojedinim radnjama nisu u skladu s vrijednošću predmeta spora i mjerodavnom Tarifom, dok su sudske pristojbe priznate u iznosima koji pripadaju prema Uredbi. Slijedom navedenoga, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen je za iznos od 1.048,39 EUR, kako je odlučeno u točki IV. izreke presude.

Zagreb, 20. svibnja 2026.

SUDAC

Jasna Golubić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od petnaest dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ako uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

- Odvj. Ivan Župan, OD Župan, Babić & Antunović d.o.o. Zagreb, Horvatova ulica 80A

- Odvj. Sofia Petković u OD Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5