REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1520/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Jasni Golubić, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 kojeg zastupa punomoćnik Ivan Župan, odvjetnik u OD Župan, Babić & Antunović d.o.o. Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o. radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane g lavne i javne rasprave zaključene 16. travnja 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 20. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607 – 5103189231, sklopljenog 9. listopada 2006. između tuženika kao kreditora i GP kao korisnice kredita, koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,00% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjesto HRK), obračunate s datumom Ugovora.“

II.

Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, iznos od 985,67 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 1. studenoga 2006. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tr i postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 918,36 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 20. svibnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 436,01 EUR sa zateznim kamatama od 20. svibnja 2026. do isplate, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su GP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnica kredita, i tuženik, kao kreditor, dana 9. listopada 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607 – 5103189231, kojim je tuženik korisnici kredita odobrio kredit u iznosu od 160.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s rokom otplate od 360 mjeseci.

2. Prema članku 10. Ugovora o kreditu, korisnica kredita bila je dužna prije korištenja kredita platiti tuženiku naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita, odnosno najmanje 200,00 kn. Tužitelj tvrdi da je na temelju navedene odredbe dana 31. listopada 2006. korisnici kredita naplaćen iznos od 7.426,56 kn, odnosno 985,67 EUR prema fiksnom tečaju konverzije.

3. Tužitelj smatra da je navedena ugovorna odredba nepoštena i ništetna jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, budući da je Ugovor o kreditu bio unaprijed sastavljen od strane tuženika kao banke, a korisnica kredita nije imala mogućnost utjecaja na sadržaj te odredbe. Navodi da korisnici kredita nije bilo jasno i razumljivo objašnjeno što predmetna naknada predstavlja, koje konkretne troškove banke pokriva, zašto se obračunava u postotku od iznosa kredita i u kakvom je odnosu prema stvarno pruženim uslugama banke.

4. Tužitelj se poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03; dalje: ZZP/03) i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) , ističući da je korisnica kredita potrošač, a tuženik trgovac odnosno banka koja je ugovor sklopila u okviru svoje profesionalne djelatnosti. Smatra da je predmetna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja i da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

5. Tužitelj nadalje navodi da je Ugovorom o ustupu/prijenosu tražbine od 10. lipnja 2023. korisnica kredita GP ustupila tužitelju sva svoja potraživanja prema tuženiku koja proizlaze iz Ugovora o kreditu, uključujući potraživanje s osnove ništetnih ugovornih odredaba. Slijedom navedenog tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 10. Ugovora o kreditu i isplatu iznosa od 985,67 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 1. studenoga 2006. do isplate.

6. Tužbi prileži dopis tuženika od 3. lipnja 2025. (list 8 spisa), dopis GP upućen tuženiku predmeta "Obavijest o ustupu tražbine" od 10. lipnja 2023. (list 9 spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 10. lipnja 2023. (list 10 do 15 spisa), dopis tužitelja upućen tuženiku od 10. lipnja 2023. predmeta ˝Obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe˝ (list 17 spisa), izjava GP od 2. veljače 2024. sa ovjerom potpisa iste (list 18 i 19 spisa), Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607 – 5103189231 od 9. listopada 2006. (list 20 do 26 spisa), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607 – 5103189231 od 18. veljače 2016. (list 27 do 32 spisa) te sudska praksa (list 33 do 58 spisa).

7. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost tužbenog zahtjeva. Prigovara vrijednosti predmeta spora, navodeći da tužitelj potražuje isplatu iznosa od 985,67 EUR, pa smatra da je vrijednost predmeta spora previsoko označena od strane tužitelja.

8. Tuženik nadalje ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Smatra da tražbina koju tužitelj potražuje proizlazi iz potrošačkog kreditnog odnosa između banke i korisnice kredita, odnosno iz odnosa koji je po svojoj naravi vezan uz osobu korisnice kredita. Stoga smatra da se takva tražbina protivi prenošenju na drugoga u smislu članka 80. stavka 1. ZOO-a te da Ugovor o cesiji ne proizvodi učinke prema tuženiku.

9. Tuženik osporava i status korisnice kredita kao potrošača, navodeći da se taj status ne presumira, već ga je tužitelj dužan dokazati. Nadalje tvrdi da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, jer je naknada izražena u točno određenom postotku od 1,00% od iznosa kredita.

10. Tuženik tvrdi da predmetna naknada pokriva stvarne aktivnosti i troškove banke povezane s obradom kreditnog zahtjeva, procjenom kreditne sposobnosti, izradom dokumentacije, pripremom ugovora, administrativnim i operativnim radnjama te drugim radnjama vezanim uz odobravanje kredita. Smatra da tuženik nije bio dužan u samom ugovoru detaljno specificirati sve pojedine troškove koji se podmiruju iz te naknade.

11. Tuženik se poziva i na odredbu članka 84. ZZP/03, tvrdeći da nije dopušteno ocjenjivati poštenost ugovornih odredaba koje se odnose na predmet ugovora i cijenu ako su jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ističe i prigovor zastare, navodeći da je naknada naplaćena 31. listopada 2006., pa smatra da je protekao opći petogodišnji zastarni rok za tražbinu povrata plaćenog iznosa. U prilog odgovoru na tužbu dostavlja sudsku praksu koju drži relevantnom za osnovanost svojih navoda (list 80 do 207 spisa).

12. Tužitelj se podneskom od 5. rujna 2025. očitovao na odgovor na tužbu te ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva. U odnosu na prigovor aktivne legitimacije ističe da je korisnica kredita valjano ustupila tužitelju tražbinu prema tuženiku, da za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika te da primatelj tražbine ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao do ustupanja.

13. Tužitelj nadalje ističe da okolnost što je tužitelj pravna osoba nije odlučna za ocjenu potrošačke naravi pravnog odnosa, jer se potrošački status cijeni prema osobi korisnice kredita u trenutku sklapanja ugovora. Navodi da je korisnica kredita fizička osoba koja je kredit sklopila radi kupnje nekretnine za osobne potrebe, a ne radi obavljanja poslovne ili poduzetničke djelatnosti.

14. U odnosu na naknadu za obradu kredita, tužitelj ističe da ista ne predstavlja glavnu činidbu iz ugovora o kreditu, jer se glavne činidbe ugovora o kreditu sastoje u obvezi banke da korisniku stavi na raspolaganje određeni iznos novca te obvezi korisnika da vrati iskorišteni iznos uz ugovorene kamate. Naknada za obradu kredita, prema tvrdnji tužitelja, predstavlja akcesornu odredbu koja može biti predmet ocjene nepoštenosti.

15. Tuženik se podneskom od 26. rujna 2025. očitovao na navode tužitelja i ostao kod prigovora aktivne legitimacije, prigovora zastare i prigovora osnovanosti zahtjeva. Posebno ističe da odluke na koje se poziva tužitelj nisu neposredno primjenjive na ovaj postupak te da treba ispitivati okolnosti konkretnog ugovaranja.

16. Na ročištu održanom 16. travnja 2026. saslušana je svjedokinja GP. Svjedokinja je iskazala da je s tuženikom sklopila predmetni ugovor o kreditu radi kupnje nekretnine za stanovanje, odnosno stana. Iskazala je da je ugovor sastavljala banka i da je ugovor dobila kao unaprijed pripremljenu „šprancu“. Nadalje je iskazala da je upravo tuženika odabrala jer je razgledavala ponude banaka i jer joj je ponuda tuženika bila najprihvatljivija.

17. U odnosu na predmetnu naknadu svjedokinja je iskazala da joj u banci nije posebno bilo rečeno ništa vezano uz trošak ulazne naknade i obrade kredita, već je dobila uplatnicu da se taj iznos treba platiti. Na pitanje je li joj rečeno što ta naknada obuhvaća i kako se obračunava, iskazala je da je bilo spomenuto da je to „naknada kredita“. Iskazala je i da je ugovor bio sklopljen u CHF-u, da ga je preletjela odnosno pogledala, da nije tražila posebno tumačenje pojedinih odredaba jer je smatrala da će banka sama pojasniti ako nešto postoji, da se ne sjeća je li bila upoznata s općim uvjetima te da nekretnina nikada nije korištena za obavljanje trgovačke djelatnosti, već samo za stanovanje.

18. Sud je iskaz svjedokinje prihvatio kao vjerodostojan, logičan i u skladu s ostalim izvedenim dokazima. Iz njezina iskaza proizlazi da je kredit sklopljen radi kupnje stana za stanovanje, da se radilo o ugovoru koji je pripremila banka, da korisnica kredita nije imala stvaran utjecaj na sadržaj sporne ugovorne odredbe te da joj nije bilo jasno i konkretno objašnjeno koje usluge odnosno troškovi banke se podmiruju naplatom naknade za obradu kredita.

19. Među strankama nije sporno da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 9. listopada 2006., da je njime ugovoren kredit u iznosu od 160.000,00 CHF, da je u članku 10. ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita te da je korisnici kredita po toj osnovi naplaćen iznos od 7.426,56 kn, odnosno 985,67 EUR. Tuženik izričito ne spori visinu tužbenog zahtjeva.

20. Sporno je je li tužitelj aktivno legitimiran, je li korisnica kredita imala status potrošača, je li odredba članka 10. Ugovora o kreditu nepoštena i ništetna, je li tražbina zastarjela te pripada li tužitelju pravo na povrat naplaćenog iznosa sa zateznim kamatama.

21. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan. Prema članku 80. stavku 1. ZOO-a vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom, koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

22. U konkretnom slučaju riječ je o novčanoj tražbini za povrat iznosa plaćenog temeljem navodno ništetne ugovorne odredbe. Takva tražbina nije zakonom isključena iz prometa, nije strogo osobne naravi niti se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Činjenica da je tražbina izvorno nastala u potrošačkom odnosu ne znači da novčana tražbina za povrat plaćenog iznosa ne može biti ustupljena trećoj osobi.

23. Ugovorom o ustupu/prijenosu tražbine od 10. lipnja 2023. korisnica kredita kao ustupiteljica prenijela je na tužitelja kao primatelja tražbinu prema tuženiku koja proizlazi iz Ugovora o kreditu. Prema članku 84. stavku 1. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Stoga je tužitelj aktivno legitimiran u ovom postupku.

24. Nije osnovan ni prigovor tuženika da nije dokazan potrošački status korisnice kredita. Iz Ugovora o kreditu i iskaza svjedokinje GP proizlazi da je kredit sklopljen radi kupnje nekretnine za stanovanje. Svjedokinja je izričito iskazala da nekretnina nije korištena za obavljanje trgovačke djelatnosti, već samo za stanovanje. Stoga sud utvrđuje da je korisnica kredita bila potrošač u smislu članka 3. ZZP/03.

25. Za ocjenu poštenosti predmetne ugovorne odredbe mjerodavne su odredbe ZZP/03, osobito članci 81., 82., 84. i 87. Prema članku 81. stavku 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema članku 87. stavku 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

26. Sud utvrđuje da se o odredbi članka 10. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. Ugovor o kreditu bio je unaprijed pripremljen od strane banke, kao tipski ugovor. Tuženik nije dokazao da je korisnica kredita imala stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj sporne odredbe niti da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo. Teret dokazivanja da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo je na trgovcu, odnosno u ovom slučaju na tuženiku.

27. Sama činjenica da je naknada izražena u postotku od iznosa kredita ne znači da je odredba poštena. Takva formulacija može potrošaču omogućiti da izračuna visinu naknade, ali ne omogućuje nužno razumijevanje razloga zbog kojih se naknada naplaćuje, usluga koje se njome podmiruju i odnosa između iznosa naknade i stvarnih troškova banke.

28. U konkretnom slučaju iz Ugovora o kreditu ne proizlazi koje konkretne usluge ili troškovi banke se podmiruju naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Ugovorna odredba samo propisuje obvezu plaćanja naknade od 1,00% od iznosa kredita. Tuženik nije dokazao da je prije ili prilikom sklapanja ugovora korisnici kredita jasno i razumljivo objašnjeno što ta naknada obuhvaća i zašto se obračunava upravo u toj visini.

29. Iskaz svjedokinje GP potvrđuje upravo suprotno. Ona je iskazala da joj nije posebno bilo objašnjeno ništa vezano uz trošak ulazne naknade, već je dobila uplatnicu da se taj iznos treba platiti, a u odnosu na sadržaj naknade rečeno joj je samo da se radi o „naknadi kredita“. Takvo objašnjenje ne zadovoljava zahtjev transparentnosti u materijalnom smislu.

30. Tuženik je u postupku općenito naveo koje radnje banka provodi pri obradi i odobravanju kredita, ali nije dokazao da je korisnici kredita prije sklapanja ugovora bio objašnjen odnos između naplaćene naknade i stvarno pruženih usluga, niti da su konkretni troškovi banke opravdavali naplatu naknade u postotku od iznosa kredita.

31. Sud stoga zaključuje da je odredba članka 10. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita, nepoštena jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, jer potrošaču nije bilo jasno i razumljivo objašnjeno što ta naknada obuhvaća i jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

32. Slijedom navedenog, navedena ugovorna odredba je ništetna na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/03, pa je odlučeno kao u točki I. izreke.

33. Prema članku 323. stavku 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu. Budući da je tuženik na temelju ništetne ugovorne odredbe primio iznos od 7.426,56 kn, odnosno 985,67 EUR, dužan je isti vratiti tužitelju kao primatelju tražbine. Visinu navedenog iznosa tuženik nije sporio, a ista proizlazi i iz potvrde tuženika o uplati naknade za obradu kredita.

34. Prigovor zastare nije osnovan. Tužbeni zahtjev temelji se na povratu onoga što je plaćeno na temelju ništetne ugovorne odredbe. Kod ništetnosti ugovorne odredbe pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se protekom vremena. Što se tiče kondemnatornog zahtjeva za povrat plaćenog iznosa, sud prihvaća pravno shvaćanje prema kojem se rok zastare zahtjeva za povrat stečenog bez osnove po ništetnoj ugovornoj odredbi ne može računati na način koji bi potrošaču onemogućio učinkovitu zaštitu prava koja mu pripadaju zbog nepoštene ugovorne odredbe.

35. U konkretnom slučaju tuženik se ne može s uspjehom pozivati na zastaru koja bi počela teći već od same naplate naknade 31. listopada 2006., jer bi takvo tumačenje u okolnostima potrošačkog ugovora i nepoštene ugovorne odredbe dovelo do toga da bi zaštita potrošača bila praktično onemogućena prije nego što je potrošač mogao realno saznati za nepoštenost predmetne odredbe i prava koja mu po toj osnovi pripadaju.

36. Stoga je tuženik dužan tužitelju isplatiti iznos od 985,67 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 1. studenoga 2006. do isplate, budući da je naknada naplaćena 31. listopada 2006., pa je tuženik od sljedećeg dana u obvezi vratiti iznos koji je primio na temelju ništetne odredbe. Slijedom toga odlučeno je kao u točki II. izreke.

37. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavku 1. i članku 155. ZPP-a. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, pripada mu naknada potrebnih troškova postupka, dok je zahtjev tuženika za naknadu troška valjalo odbiti.

38. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 985,67 EUR (sukladno rješenju na raspravni zapisnik od 27. siječnja 2026.) tužitelju pripada naknada troškova za tužbu u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 7/1 i Tbr. 54 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (˝Narodne novine˝, broj: 138/23, dalje u tekstu: OT), za očitovanje na odgovor na tužbu u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 54 OT-a), za ročište od 27. siječnja 2026. i 16. travnja 2026. u iznosu od 150,00 EUR, za svako (Tbr. 9/1 i Tbr. 54 OT-a), pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 75,00 EUR (Tbr. 9/3 i Tbr. 54 OT- a), što ukupno iznosi 675,00 EUR. Na navedeni iznos tužitelju pripada PDV od 25% u iznosu od 168,75 EUR, pa odvjetnički trošak ukupno iznosi 843,75 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 34,79 EUR (Tbr. 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi - ˝Narodne novine˝, broj: 37/2023., dalje u tekstu: Uredba) te trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 39,82 EUR (Tbr. 2/1 Uredbe). Slijedom navedenoga, tužitelju je priznat ukupan trošak postupka u iznosu od 918,36 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate, sukladno članku 151. stavku 3. ZPP-a, pa je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

39. Tužitelju nije priznat trošak pribavljanja potvrde od tuženika o plaćenoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jer se ne radi o pribavljanju isprave u smislu Tbr. 36. Tarife niti o ispravi u smislu Tbr. 32. Tarife, već o korespondenciji tužitelja i tuženika prije pokretanja sudskog postupka. Osim toga, riječ je o podatku koji je tužitelj mogao pribaviti od ustupiteljice tražbine, odnosno korisnice kredita, koja je tuženiku platila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Tužitelju nije priznat trošak sastava troškovnika jer troškovnik ne predstavlja zasebnu parničnu radnju za koju bi prema OT-u pripadala samostalna nagrada, već je riječ o specifikaciji zahtjeva za naknadu troškova postupka. Stoga taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice u smislu članka 155. stavka 1. ZPP-a. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova odbijen je kao neosnovan jer zatraženi iznosi po pojedinim radnjama nisu u skladu s vrijednošću predmeta spora i mjerodavnom Tarifom, dok su sudske pristojbe priznate u iznosima koji pripadaju prema Uredbi.

Zagreb, 20. svibnja 2026.

SUDAC

Jasna Golubić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od petnaest dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

- Odvj. Ivan Župan, OD Župan, Babić & Antunović d.o.o. Zagreb, Horvatova ulica 80A

- Odvj. Damir Metelko u OD METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o.