REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Čakovcu

Ruđera Boškovića 18

40000 Čakovec

Poslovni broj: P-340/2025-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužitelja AM, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Odvjetničko društvo Golubić i Šikić iz Čakovca, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Porobija i Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene, glavne i javne rasprave dana 22. travnja 2026.god. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Šikić Matije, odvjetnika u OD i punomoćnice tuženika Porobija Hane, odvjetnice u OD, dana 20. svibnja 2026.god., objavio je i

p r e s u d i o  je :

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB 92963223473, da tužitelju AM, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.561,28 EUR ( četiritisućepetstošezdesetijedan eur i dvadesetiosam centi ), što je ranije iznosilo 34.366,99 kuna (tridesetičetiritisućetristo- šezdesetišest kuna i devedesetidevet lipa ) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, s time da se iznosi u valuti HRK (hrvatske kune ) preračunavaju u valutu EUR (eur ) prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450 (sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH ), tekućim na iznos od :

– 110,70 kuna od 1.5.2009. do isplate

– 147,35 kuna od 1.6.2009. do isplate

– 140,78 kuna od 1. 7.2009. do isplate

– 170,30 kuna od 1.8.2009. do isplate

– 195,81 kuna od 1.9.2009. do isplate

– 165,03 kuna od 1.10.2009. do isplate

– 177,76 kuna od 1.11.2009. do isplate

– 211,82 kuna od 1.12.2009. do isplate

– 230,86 kuna od 1.1.2010. do isplate

– 239,19 kuna od 1.2.2010. do isplate

– 255,69 kuna od 1.3.2010. do isplate

– 294,24 kuna od 1.4.2010. do isplate

– 282,47 kuna od 1.5.2010. do isplate

– 210,64 kuna od 1.6.2010. do isplate

– 435,33 kuna od 1.7.2010. do isplate

– 45,26 kuna od 1.12.2010. do isplate

– 2.227,6 kuna od 1.1.2011. do isplate

– 384,22 kuna od 1. 2.2011. do isplate

– 397,55 kuna od 1.3.2011. do isplate

– 398,24 kuna od 1.4.2011. do isplate

– 438,92 kuna od 1.5.2011. do isplate

– 525,38 kuna od 1.6.2011. do isplate

– 623,76 kuna od 1.7.2011. do isplate

– 707,29 kuna od 1.8.2011. do isplate

– 550,10 kuna od 1.9.2011. do isplate

– 483,22 kuna od 1.10.2011. do isplate

– 487,00 kuna od 1.11.2011. do isplate

– 494,77 kuna od 1.12.2011. do isplate.

– 543,45 kuna od 1.1.2012. do isplate

– 567,69 kuna od 1.2.2012. do isplate

– 542,14 kuna od 1.3.2012. do isplate

– 539,74 kuna od 1.4.2012. do isplate

– 547,81 kuna od 1.5.2012. do isplate

– 561,86 kuna od 1.6.2012. do isplate

po stopi od dospijeća, pa do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, a od 01.08.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iznatječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te od 1. siječnja 2025. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 4.256,04 EUR ( četiritisućedvjestopedesetišest eura i četiri centa ), s pripadajućom zakonskom kamatom od dana presuđenja, pa do isplate u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje:

1. Tužitelj AM (dalje: tužitelj ) je podnio tužbu protiv tuženika dana 12. lipnja 2019.god., koja tužba je zaprimljena kod ovoga suda pod brojem P-632/2019, u kojoj navodi da su tužitelj i tuženik Zagrebačka banka d.d. Zagreb, kao banka sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3205474349 (u daljnjem tekstu Ugovor) sklopljen je dana 26. rujna 2005. godine, i njime je Zagrebačka banka d.d. odobrila korisniku kredita GM kredit u iznosu od 38.850,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatnu stopu 4,50 % godišnje, promjenjivu u skladu s važećim odlukama tuženika, te način otplate u 180 mjesečnih anuiteta u iznosu od 295,42 CHF, plativo u kunskoj protuvrijednosti, a ugovor je solemniziran po javnom bilježniku. Stranke su sklopile Dodatak Ugovora o kreditu dana 27. siječnja 2016.god. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15.), a kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u eur. Provedena konverzija kredita da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015.g., nije od utjecaja na ništetne odredbe Ugovora o kreditu i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno Odluci tuženika, te ništetnoj ugovornoj odredbi po kojoj su glavnica i kamata vezani uz valutu CHF. Odredbom čl. 236. Zakona o obveznim odnosima da je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Konverzijom se, kao niti Zakonom o potrošačkom kreditiranju ne propisuje uklanjanje ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora, što je potvrđeno rješenjm Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/18, na koju se poziva, te smatra da tužitelj kao korisnik kredita sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu nije izgubio pravo na utvrđenje pojedinih odredaba ugovora o kreditu ništetnima. Postupanje tuženika je bilo nepošteno i u trenutku sklapanja Dodatka (aneksa ) ugovora o kreditu. Tužitelj se poziva na ništetnost odredbe čl. 8. i čl. 7. Ugovora o kreditu, kao i ništetnost odredbe čl. 12. Dodatka (aneksa ), te na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje tužitelj navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik kao banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektvinih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, izmjene ugovora i sl., a sukladno čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj kaluzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Tužitelj se poziva i na odluku Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.god. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je ovdje tuženik stekao bez osnove od tužitelja određeni novčani iznos. Tužitelj smatra da u trenutku konverzije nije priznata pretplata na koju je imao pravo, pa stoga podnosi ovu tužbu. Tužitelj smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Stoga predlaže da sud naloži tuženiku da mu isplati iznose koje je tuženiku previše uplatio i to s osnova preplaćenog zbog promjene kamatne stope iznos od 10.383,84 kune, a s osnova preplaćenog zbog promjene tečaja CHF iznos od 26.947,47 kuna (ukupno potražuje iznos od 37.331,31 kunu ) i to u pojedinačnim mjesečnim iznosima, sve uz zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da ne osporava činjenicu sklapanja ugovora o namjenskom kreditu, niti njegovog sadržaja, no osporava da bi valutna klauzula bila ništetna kao i odredba o primjenjivosti kamatne stope iz ugovora o kreditu. Tuženik smatra da se radi o pravnom pitanju i da nije potrebno provođenje knjigovodstvenog vještačenja. Smatra da sud nije vezan za utvrđenja iz spomenutih presuda Visokog trgovačkog suda RH. Smatra da su odredbe ugovora u kojima je sadržana valutna klauzula jasne, lako razumljive i lako uočljive. Osporava i to da tužitelju ne bi bile pružene informacije o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik da je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače o rizicima sklapanja ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak, te je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u CHF valuti, te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također da je i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita, tužitelju priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa CHF valutnom klauzulom, a sve u smislu da postoji mogućnost da tečaj CHF-a u budućnosti raste. Tuženik je klijente redovno obavješćivao i odgovarao na njihova pitanja. Ne osporava da je došlo do drastičnog rasta tečaja CHF-a, te ni tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja, tim više što je švicarski franak dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju. Ističe i to da je nakon sklapanja ugovora o kreditu, a zbog neočekivanog rasta tečaja CHF-a, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit, a što potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno. U odnosu na odredbu o promjenjivosti kamatne stope, smatra da, potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti radi utvrđenja ništetnosti članka ugovora, a to su da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna ili teško razumljiva, te da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Po mišljenju tuženika odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Skreće pozornost da je tužitelj imao mogućnost izbora, te je mogao izabrati prihvatiti ili ne prihvatiti izračun konverzije kredita, odnosno sklopiti ili ne sklopiti s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15. Navodi da je konverzija bila na dispoziciju tužitelju te svih ostalih potrošača na koje se spomenuti zakon primjenjivao, te da tužitelj, ako nije htio konvertirati, bi zadržao prava iz originalnog ugovora, ako pak jest, originalni ugovor je zamijenjen drugim. Naveo je da prema izričitoj odredbi članka 19.e st. 6. ZID ZPK/15 ako potrošač nije prihvatio izračun konverzije kredita ili nije sklopio s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c st. 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ukazao je i da je način izračuna konverzije kredita, detaljno uređen odredbama čl. 19.c ZID ZPK/15, te nije rezultat proizvoljnih, jednostranih odluka i postupanja tuženika. Kamate nakon konverzije jesu promjenjive, jer je zakon tako naložio - to je ujedno razlog što se o njima nije pregovaralo, niti, barem na strani kreditora, nije smjelo pregovarati te da se Zakon se morao primijeniti kako glasi u odnosu na sve jednako. Naveo je da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/2015). Tvrdi da bi eventualno usvajanje tužbenog zahtjeva vodilo neosnovanom dvostrukom namirenju tužitelja, te da je tužitelj pravilnost izračuna konverzije potvrdio potpisom samog Sporazuma o pretplati. Istaknuo je da je banka sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Naveo je i da ako bi bilo tko trebao dokazivati da svi plaćeni iznosi nisu u konverziji, onda to jedino može biti tužitelj, dok na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izvršen u skladu sa zakonom, obzirom da je to upravo potvrdio sudski vještak, odnosno u konkretnom slučaju neovisni revizor, a ako je navedeno sporno predložio je odrediti vještačenje sa zadatkom vještaku da utvrdi da li su svi koje tužitelj potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15. Stavlja prigovor zastare utuženih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja, a ne mogu se primijeniti odredbe o prekidu zastare. Oposrava da je tužitelj potrošač, te stavlja prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Stoga tuženik predlaže da su u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova tuženiku.

3. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

4. Ovaj sud je Rješenjem broj P-632/2019 od dana 17. veljače 2021.god. odbio prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužitelja GM jer je uvidom u dokunetaciju, pobliže navedenu u tom rješenju, utvrđeno da je tužitelj potrošač i da mu je sam tuženik kao banka priznao status potrošača. Odlučeno je da protiv toga rješenja nije dopuštena posebna žalba.

5. Tužitelj je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku u podnesku zaprimljenom 23. travnja 2021.god. tužbeni zahtjev postavio na isplatu iznosa od ukupno 34.366,99 kune ( HRK ), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose tekuće od dospijeća ( za razdoblje od 01. svibnja 2009.god. do 01. lipnja 2012.god. ) do isplate. U tom ukupnom iznosu su sada iznosi koji se odnose i na utuženo s osnova preplaćenog zbog promjene tečaja i s osnova preplaćenog zbog promjene tečaja CHF, a sve sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

6. Taj podnesak je dostavljen tuženiku i isti se protivio preinaci tužbenog zahtjeva, te je istaknuo da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev djelomično smanjio. Tuženik je i nadalje ostao kod svojih navoda, te se usprotivio i ovako postavljenom tužbenom zahtjevu.

7. Zatim je Općinski sud u Čakovcu pod brojem P-632/19-28 dana 31. svibnja 2021.god. odredio prekid postupka do dovršetka postupka koji se pred sudom Europske unije vodi pod brojem C-474/20, a temeljem čl. 213. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku.

8. Zatim je sud pod brojem P-632/19 dana 21. veljače 2023.god. donio Rješenje o nastavku postupka.

9. Po pozivu suda stranke su se očitovale. Stranke nisu predlagale usmeno saslušanje vještaka.

10. Sud je dana 05. prosinca 2023.god. donio Rješenje da tužitelj u podnesku zaprimljenom dana 23. travnja 2021.god. nije preinačio tužbu sukladno čl. 190. st. 2. i čl. 191. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 – koji se tada primjenjivao ), već se rado o djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva temeljem čl. 193. Zakona o parničnom postupku, što je pobliže obrazloženo u tom rješenju. Odlučeno je da protiv toga rješenja nije dopuštena posebna žalba. Sukladno tom Rješenju sud je u tom postupku odlučivao o osnovno ( prvotno ) postavljenom tužbenom zahtjevu, dakle o tužbenom zahtjevu koji glasi na isplatu ukupnog iznosa od 37.331,31 kunu ( 10.383,84 kune + 26.947,47 kuna ).

11. Sukladno Sudskom poslovniku, spis je nakon pravomoćnog rješenja o nastavku postupka dobio novi broj P-73/2024.

12. Sud je stoga na ročištu održanom dana 06. veljače 2024.god. proveo još dokaze uvidom u dokumentaciju, budući da stranke daljnjih dokaznih prijedloga nisu imale, te je nakon toga zaključio glavnu raspravu.

13. Po provedenom postupku Općinski sud u Čakovcu je pod brojem P-73/2024-4 dana 21. ožujka 2024.god. donio Presudu kojom je u toč. I. izreke usvojio specificirani tužbeni zahtjev tužitelja i naložio tuženiku da mu isplati ukupan iznos od 4.561,28 EUR /34.366,99 HRK, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose, za razdoblje od 01. svibnja 2009.god. do 01. lipnja 2012.god., a u toč. II. izreke je obvezao tuženika da tužitelju naknadi troškove postupka. U toč. III. izreke, sud je odbio dio tužbenog zahtjeva tužitelja u kojem traži od tuženika s osnova isplate još iznos od ukupno 393,43 EUR (tristodevedesetitri eura i četrdesetitri centa) / 2.964,32 kuna (dvijetisućedevetstošezdesetičetiri kuna i tridesetidvije lipe) tj. do traženog iznosa s osnova isplate iz prvotnog tužbenog zahtjeva.

14. Po žalbi smao tuženika na tu Presudu Županijski sud u Zagrebu je pod brojem Gž-2681/2024 dana 16. rujna 2025.god. donio Rješenje kojim je ukinuo ovosudnu presudu u pobijanim točkama I. i II.izreke i vratio I.stupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju odluke II.stupanjski sud u bitnome navodi da treba ponovno utvrditi visinu tužiteljeve tražbine nakon provedene konverzije, uzimajući u obzir iznos preplate priznate prilikom konverzije, kao i ocijeniti da li je ostvarena potpuna restitucija tužitelju, kao i da se u tom smjeru provede dopunsko vještačenje.

15. Toč. III. I.stupanjske presuda nije pobijana, pa je ista ostala neizmijenjena. Stoga se u ovom ponovljenom postupku odlučuje sukladno specificiranom tužbenom zahtjevu tužitelja iz podneska od dana 23. travnja 2021.god. (kojim traži isplatu ukupnog iznosa od 4.561,28 EUR/34.366,99 HRK ).

16. Povodom te ukidne II.stupanjske odluke spis je sukladno Sudskom poslovniku dobio novi broj P-340/2025.

17. Odlučuje se sukladno II.stupanjskoj ukidnoj odluci, a tijekom ovog ponovljenog postupka tužitelj nije dalje specificirao tužbeni zahtjev.

18. Sud je stranke pozvao da se u ovom ponovljenom postupku očituju, te je tužitelj aveo da ostaje kod postavljenog tužbenog zahtejva jer nije suglasan sa pravnim shvaćanjem II.stupanjskog suda ističući da se o sadržaju Doatka (Aneksa ) o konverziji nije pregovaralo, niti je tužitelj na što upozoren. Tuženik je ostao kod svih navoda, te je predložio dopunsko vještačenje.

19. Tijekom ovog ponovljenog postupka sud je od vještakinje Natalije Jambrečić zatražio dodatna očitovanja, te se ista osčitovala. Vještakinja je pozvana i na roćište 22. travnja 2026.god. radi davanja usmenog nalaza i mišljenja, gdje je kod svega ostala, a stranke nisu imale dodatna pitanja.

20. Sud je tako proveo ponovljeni postupak dokazivanja.

21. Odluka se donosi na temelju postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva tužitelja, iz podneska od 23. travnja 2021.god. s time da je u izreci naveden i iznos u valuti EUR sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute RH i to prema fiksnom tečaju konverzije iz tog Zakona 7,53450, s obzirom da sada tužitelj traži isplatu tih iznosa, a s obzirom na činjenicu da tužitelj tijekom ovog ponovljenog postupka nije više specificirao svoj postavljeni tužbeni zahtjev.

22. Na ročištu održanom dana 22. travnja 2026.god. stranke su ostale kod svih navoda, sud je prveo sve predložene dokaze, izvršio je uvid u dokumnetaciju, te je uz suglasnosti punomoćnika stranaka pročitao iskaz svjedokinje i iskaz tužitelja, te je nakon toga glavnu raspravu zaključio.

23. U ovom ponovljenom postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u ugovor o namje- nskom kreditu i solemnizaciju (list 7-9 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (list 10 spisa), podatke o efektivnoj kamatnoj stopi (list 11-13 spisa), dopis – dostava podataka (list 14 spisa), prometi po kreditu (list 15-20 spisa), dodatak ugovora o kreditu (list 32-37 spisa), dopis – obavijest o konverziji (list 38 i 39 spisa), izračun konverzije (list 40-45 spisa), informativni sažetak izračuna konverzije (list 46 i 47 spisa), pregled otvorenih stavki po kreditu (list 48 i 49 spisa), prijedlog izmjene ugovora o kreditu i obavijest (list 50-53 spisa), sudsku praksu (list 59-68 spisa), prometi po kreditu (list 74-79 spisa), podatke o efektivnoj kamatnoj stopi (list 80-82 spisa), dopis – dostavu podataka (list 83 spisa), ugovor o namjenskom kreditu i solemnizaciju (list 84-86 spisa), sudsku praksu (list 103-138 spisa), sudsku praksu (list 149-245 spisa), sudsku praksu (list 248-257 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Natalije Jambrečić zaprimljen 05. travnja 2021. (list 272-288 spisa), sudsku praksu (list 304-339 spisa), očitovanje vještakinje Natalije Jambrečić zaprimljeno 21. travnja 2021. (list 342-345 spisa), te je izvršen uvid u sudsku praksu (list 463-475 spisa), dopunu nalaza vještakinje Natalije Jambrečić zaprimljeno 09. prosinca 2025. (list 513-517 spisa), očitovanje vještakinje Jambrečić zaprimljeno 09. prosinca 2025. (list 518 i 519 spisa), dopunu nalaza vještakinje Jambrečić zaprimljeno 13. siječnja 2026. (list 526-530 spisa), očitovanje vještakinje Jambrečić zaprimljeno 12. ožujka 2026. (list 547-552 spisa), očitovanje vještakinje Jambrečić zaprimljeno 02. travnja 2026. (list 561-563 spisa), te su uz suglasnost prisutnih punomoćnika stranaka pročitani iskazi svjedokinje SM i tužitelja GM s raspravnog zapisnika od 21. siječnja 2021., a koji je saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja.

24. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, koji se primjenjuje nakon ukidne II.stupanjske odluke ) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja osnovan (specificiran podneskom od 24. travnja 2021.god.), a kako je navedeno u izreci ove presude, s time da će se isto dalje obrazložiti.

25. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

26. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

27. Nije sporno da su tužitelj AM kao korisnik kredita i s tuženikom Zagrebačkom bankom d.d., kao banka sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3205474349 dana 26. rujna 2005. godine, i njime je Zagrebačka banka d.d. odobrila korisniku kredita GM kredit i to za adaptaciju kuće u iznosu od 38.850,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatnu stopu od 4,50 % godišnje, promjenjivu u skladu s važećim odlukama tuženika, uz način otplate 180 mjesečnih anuiteta u iznosu od 295,42 CHF, plativo u kunskoj protuvrijednosti. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku Štimac Bojani iz Varaždina, a iznos kredita je uplaćen tužitelju, što nije sporno. Tuženik ( banka) je na nekretnini upisao založno pravo. Ugovor je kao sudužnik potpisala i GM SM.

28. Nije sporno da je u čl. 2. Ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 4,50 % godišnje i da je promjenjiva, sukladno Odlukama banke.

29. Nije sporno da su tužitelj GM i tuženik Zagrebačka banka d.d., kao banka sklopili Dodatak ugovora o namjenkom kreditu dana 27. siječnja 2016.god. koji je ovjeren po javnom bilježniku, a koji Dodatak (Aneks ) su sklopili temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreitiranju. Kredit je denominiran iz valute CHF u valutu EUR. Konverzijom je do 30.09.2015. godine utvrđena preplata u iznosu od 10.081,67 kuna.

30. Nije sporno da je taj kredit sada otplaćen tijekom 2020.god.

31. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

32. Sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

33. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke ) oštećen, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

34. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

35. U kolektivnoj tužbi, na koje pravomoćne sudske odluke se poziva tužitelj u svojoj tužbi, po kojoj kolektivnoj tužbi je odlučivao Visoki trgovački sud RH je kao jedan od tuženika naveden i ovdje tuženik Zagrebačka banka d.d., upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno tom kolektivnom tužbom.

36. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

37. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

38. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovor- nost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

39. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

40. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

41. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

42. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

43. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

44. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

45. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 09. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 07. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako je ovdje tuženik u razdoblju od 01. travnja 2005.god. do 31. prosinca 2008.god. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kredita koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odrede na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnice švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora tuženik nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

46. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

47. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

48. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

49. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i nišetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

50. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

51. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak ).

52. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

53. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 04. travnja 2012.god., tužitelj je još uvijek otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012.

54. Naime, tužba je i za potraživanje isplate s osnova razlike preplate po osnovi jednostrano promjenjive kamate podnesena prije nego je nastupila zastara prava na utuženje koje bi nastupilo sa danom 13. lipnja 2019.god., a tužba je podnesena prije nastupa zastare za to potraživanje dana 12. lipnja 2019.god.

55. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god. a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19.

56. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnoisma, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne aštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

57. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C- 698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

58. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu.

59. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

60. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

61. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je svjedokinju, saslušao je tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

62. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

63. U svezi saslušanja svjedoka sada je Ustavni sud RH donio i odluke U-III- 1730/2022, U-III-1593/2021 i U-III-786/2022 gdje je također jasno navedeno da nije potrebno saslušavati svjedoke, djelatnike banke, u ovakvim postupcima.

64. Saslušana svjedokinja SM je u iskaz navela da je tužitelj njezin suprug. 2005. im je trebao kredit za adaptaciju kuće u [adresa]. Za kredit su išli pitati u više banaka, a najpovoljniji je bio u Zagrebačkoj banci, te im je sam bankar sugerirao da je to najbolji kredit iz razloga jer je niska kamata. U banci su im ponudili samo taj kredit u valuti CHF. Ona je ugovor o kreditu potpisala kao sudužnik, a banka si je upisala hipoteku na nekretnini. Početne mjesečne rate su im iznosile 1.400,00 kuna, a najviše su plaćali 2.100,00 kuna mjesečno. Kada su se rate povisile nisu išli posebno pitati u banku zašto se to događa. Sve rate su redovno plaćali i to putem Internet bankarstva i većinom je rate plaćao suprug AM, a kada on nije imao novaca onda je platila ona. Za konverziju su saznali preko medija, a onda ih je zvala i banka, te im je rekla da će im se time smanjiti mjesečna rata. Dodatak ugovora o kreditu s tom konverzijom je potpisala i ona kao sudužnik. Nakon toga je mjesečna rata pala na 1.500,00 kuna. Kredit je u cijelosti otplaćen 2020. godine. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu im nitko u banci nije objasnio da je CHF valuta utočišta. U banci im nisu objasnili temeljem kojih kriterija će se mijenjati kamatna stopa. Informacije o ovome nije dao niti javni bilježnik. 2005. godine niti suprug ili niti ona nisu imali otvoreno trgovačko društvo ili obrt, bili su u radnom odnosu. U banci prilikom sklapanja ugovora o konverziji nisu objasnili čega se odriču. Ona je te pojedine mjesečne rate platila u ime supruga. Banka je prihvatila te njezine uplate. Prije potpisivanja je pročitala ugovor, bilo je dosta nejasnoća, na neka pitanja su im odgovorili, pa im je onda bilo malo jasnije. Ona ima srednju stručnu spremu, trgovac je. Mogla si je predočiti da se kamatna stopa mijenja sukladno uvjetima na tržištu, ali nije očekivala da će se povisiti za 50%, nisu išli pitati u banku kada se ista povečala. Prije sklapanja ugovora im je bila izračunata dobra mjesečna rata pa su stoga uzeli taj kredit. Na toj adresi u [adresa] gdje se nalazi ta nekretnina nikada nije bilo sjedište kakvog društva. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu su bili svjesni da im je anuitet vezan za tečaj CHF i da može ići gore i dolje.

65. Sud je iskazu te svjedokinje povjerovao makar je supruga tužitelja jer je isti dan životno i logično i u skladu je sa ostalim dokaziam u spisu.

66. Tužitelj AM je naveo da potrđuje što je supruga rekla u svezi sklapanja tog ugovora o kreditu. Za kredit su išli pitati u više banaka, a kako su bili klijenti Zagrebačke banke tako su im tu bili najprihvatljiviji uvjeti. Gledali su i kredit u valuti EUR, međutim u banci su im ponudili taj kredit u valuti CHF jer je bila najmanja kamata i najniža mjesečna rata, te su im rekli da to sada svi uzimaju, a ako bi uzeli kredit u EUR-ima tada bi im rata bila puno viša. Supruga SM je potpisala ugovor kao sudužnik. U vezi konverzije su ih zvali u banku, te je i supruga SM potpisala taj dodatak ugovoru. Kada su uzimali kredit shvaćali su što je promjenjiva kamata i da im je rata vezana uz tečaj, međutim nikako nisu očekivali da kamata može porasti za 50% odnosno da se tečaj može povisit toliko jer da su to znali sigurno ne bi uzeli taj kredit. Te više rate su teško plaćali, pogotovo s toga što su im mjesečna primanja ostala ista. Neke mjesečne rate je u njegovo ime plaćala supruga SM i to kada npr. nije imao novce na računu ili kada mu je kasnila plaća. Prilikom sklapanja ugovora o konverziji u banci nije objašnjeno čega se odričm sklapanjem toga ugovora. Pročitao je ugovor prije potpisivanja. Bilo je nejasnoća, ali je bitno da dobije kredit. Nije u banci pitao što znači kamatna stopa i valutna klauzula. On ima srednju stručnu spremu, komercijalist je, to je bio i u vrijeme sklapanja ugovora. Sa spurpugom nije sklopio ugovor o cesiji za ove rate koje je ona platila. Nikada nije imao otvoren obrt ili trgovačko društvo. Od banke je dobivao obavijesti o promjeni kamatne stope. Nije išao prigovarati u banku. Nije si mogao predočiti prije sklapanja ugovora što znači da će se kamatna stopa mijenjati sukladno promjenama na tržištu te da je anuitet vezan uz tečaj CHF, nisu mislili da se to može dogoditi i da će im rata porasti za 50%, znali su da im je mjesečni anuitet vezan za tečaj CHF, ali nisu očekivali takvo povećanje.

67. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

68. U svezi prigovora nedostatka aktivne legitimacije tužitelja sud je odluku već donio u posebnom Rješenju od dana 17. veljače 2021.god. gdje je obrazložen stav ovoga suda.

69. Što se tiče pojedinačnih uplata u pojedinim mjesecima, koje jeizvršila supruga tužitelja AM SM, sud utvrđuje da je ona kao sudužnik po tom istom ugovoru o namjenskom kreditu mogla izvršiti uplate, kako banka ne bi nju teretila za neplaćanje rata kredita, a osim toga iz dokumnetacije u spisu koju je sastavio sam tuženik (banka) je jasno vidljivo da je tuženik (banka ) sve te uplate priznao, dakle priznao je da su te rate plaćene za taj kredit, te je u konačnici i cjelokupni kredit u cijelosti otplaćen tijekom 2020.god. i banka je isto priznala bez obzira na to tko je izvršio uplate pojedine rate kredita, pa sada ne može isto osporavati.

70. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

71. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

72. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

73. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

74. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

75. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

76. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

77. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

78. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

79. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

80. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

81. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

82. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (prvotnog tužitelja ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

83. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

84. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

85. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

86. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

87. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

88. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

89. Bitno je istači da je sud utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita ( potrošač ) nije mogao pregovarati niti o kamatnoj stopi, niti o valutnoj klauzuli, a kasnije prilikom otplate kredita je tužitelj snosio sve rizike i promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, upravo tužitelj je morao sama plaćati te povišene mjesečne rate kredita, a koje su se u konačnici povisile i u značajnom postotku, čak preko 50 % više ( u jednom razdoblju ) nego su to bile prvotne rate, dok tuženik kao banka iste rizike nije snosio, cjelokupni rizik povećanja je dakle prebačen na korisnika kredita (potrošača, tužitelja).

90. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim osnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

91. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

92. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

93. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

94. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

95. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

96. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštečenje zbog primjene ništenih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28.06.2023.god.

97. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

98. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05. travnja 2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.

99. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

100. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) od 27. siječnja 2016.god. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

101. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

102. Kamatna stopa određena Aneksom (Dodatkom ) od 27. siječnja 2016.god. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

103. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom ( Dodatkom) od 27. siječnja 2016.god. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

104. Sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

105. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

106. To zato jer je intencija u čl. 19. b. i čl. 19. c. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba

107. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

108. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

109. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

110. U međuvremenu je donesena odluka od 09. srpnja 2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

111. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem aneksa nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.

112. Nadalje, tim dodatkom (aneksom ) nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati. 113. Dakle, tužitelj ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

114. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c. t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

115. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK- a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

116. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

117. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

118. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa) i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK- a, istome je priznao svojstvo potrošača.

119. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužitelj više uplatio određeni iznos ( u Aneksu nazvan pretplatom ). 120. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

121. Iz iskaza tužitelja ( potrošača ) sud je utvrdio da je isti pristao na tu konverziju tog kredita upravo iz razloga jer mu se samim pretvaranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR u tom trenutku, sukladno Zakonu, njegova mjesečna rata kredita bitno snizila (smanjila ), dakle lakše mu je istu ratu bilo mjesečno podmirivati, pa je životno i logično da je zbog toga na isto pristao jer mu se time bitno olakšala daljnja financijska situacija prilikom otplate spornog kredita ubuduće. Međutim to ne znači da se odrekao daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je tim provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita.

122. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

123. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

124. U konkretnom slučaju je tuženik (banka ) prilikom provedbe konverzije na dan 27. siječnja 2016.god. utvrdila i u sklopljeni Dodatak ( Aneks ) Ugovora o kreditu navela da je tužitelj više uplatio (priznata je preplata ) iznos od 10.081,67 kuna, a u svezi kojeg iznosa je i provedeno vještačenje u ovom postupku, te sud donosi daljnje odluke, što će dalje biti obrazloženo.

125. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati.

126. S obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumnetaciju i iskaz tužitelja sud utvrđuje da je isti potrošač, i u ugovoru o kreditu je naveden kao fizička osoba koja kupuje stan, a i u Dodatku ugovoru o kreditu ( aneksu ) koji je sklopljen radi konverzije ugovora o kreditu sam tuženik je tužitelju priznao svojstvo potrošača, stoga njegov prigovor nije osnovan.

127. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

128. Rješenjem od 17. veljače 2021.god., određeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnosti: kolike je iznose anuiteta, izražene u kunama, tužitelj preplatio svojom otplatom Ugovora o kreditu do 30.09.2015., u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate do dana 01.01.2014.g. primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa, a od 01.01.2014.g. do dana konverzije zakonski određena kamatna stopa 3,23% (točka 1. tužbenog zahtjeva), zatim kolike je iznose tužitelj preplatio na ime dužnih kunskih iznosa anuiteta do 30.9.2015. u odnosu na kunske iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita, te koliki je iznos kunski preostale glavnice na dan konverzije 30.9.2015. tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na kunski iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita te kolika preostaje razlika kada se od navedenog više obračunatog iznosa oduzme iznos otpisa glavnice u kunama koji je tuženik priznao prilikom izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Vještačenje je povjereno stalnom sudskom vještaku Nataliji Jambrečić, Centar poslovnih analiza d.o.o., Čakovec.

129. Vještakinja Natalija Jambrečić je u izradi svog nalaza koristila dokumentaciju o predmetnom ugovoru u kreditu koja je dostavljena u spis tijekom prethodnog postupka.

130. Stalna sudska vještakinja Jambrečić Natalija je dostavila svoj nalaz i mišljenje dana 05. travnja 2021.god. u kojem navodi da je otplata kredita po Ugovoru o kreditu broj 3205474349, partija 7102885323 ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima, i učinak promjene kamatne stope i indeksacije kredita ( valutna klauzula ) u tijeku otplate kredita je istovremen, te se i razlike iskazuju u jednom iznosu koji obuhvaća istovremeni učinak i promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF. Da je kredit obračunat bez valutne klauzule vezane uz CHF (primjena tečaja na dan isplate kredita) i uz primjenu kamatne stope od 4,5% u razdoblju od 01.05.2006. do 01.01.2014. godine, a od 01.01.2014. do 30.09.2015. godine uz primjenu kamatne stope od 3,23% razlika koju je tužitelj po Ugovoru o kreditu broj 3205474349, partija 7102885323 više platio tuženiku iznosi 34.366,99 kuna. Iznos od 34.366,99 kuna u pojedinačnim mjesečnim iznosima je vještakinja navela u tabeli.

131. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještakinje.

132. Na isti nalaz i mišljenje je tuženik stavio primjedbe.

133. Vještakinja Jambrečić se očitovala dana 21. travnja 2021.god. gdje navodi da je Nalaz izrađen u skladu s zadatkom postavljenim od strane suda. Matematičke operacije koje opisuje tuženik ne predstavljaju izračun temeljen na stvarno izvršenim uplatama od strane tužitelja, već predstavljaju samo simulaciju obračunatih anuiteta. Zadatak postavljen od strane suda bio je izračunati preplaćeno (više plaćeno) od strane tužitelja, stoga su u Nalazu korišteni iznosi stvarnih uplata koje je tužitelj izvršio (jer sam nešto što je stvarno plaćeno može biti i preplaćeno), a sve prema evidenciji u poslovnim knjigama tuženika.

134. U ovom ponovljenom postupku sud je nakon ukidne II.stupanjske odluke Županijskog suda u Zagrebu, od vještal+kinje Jambrečić Natalije zatražio da svoj nalaz imišljenje dopuni sukladno toj odluci, te je ista dana 09. prosinca 2025.god. dostavila Dopunu nalaza gdje navodi da u Nalazu od 2.4.2021. godine izvršen je izračun više plaćenog po osnovi promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, te je taj iznos umanjen za iznos više plaćenog koji je tuženik priznao tužitelju prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR. Svi izračuni koji su sačinjeni u Nalazu od 2.4.2021. godine ostaju nepromijenjeni jer uključuju i umanjenje za iznos priznat u konverziji, a boljeg razjašnjenja radi samo se isto preciznije ovom dopunom formulira u Zaključku nalaza. Preformulira se odgovor na točke 1) i 2) Zaključka nalaza od 2.4.2021. godine, i on glasi: Da je kredit obračunat bez valutne klauzule vezane uz CHF (primjena tečaja na dan isplate kredita) i uz primjenu kamatne stope od 4,5% u razdoblju od 01.05.2006. do 01.01.2014. godine, a od 01.01.2014. do 30.09.2015. godine uz primjenu kamatne stope od 3,23% razlika koju je tužitelj po Ugovoru o kreditu broj 3205474349, partija 7102885323 više platio tuženiku iznosi 4.561,28 EUR (34.366,99 kuna). Prilikom provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR tuženik je tužitelju priznao preplatu u iznosu od 1.338,07 EUR (10.081,67 kuna). Preplatom utvrđenom u konverziji kredita iz valute CHF u valutu HRK u nalazu je zatvorena obračunata zatezna kamata u iznosu od 524,53 EUR i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 813,54 EUR. Preostala razlika više plaćenog iznosi 3.747,74 EUR1 (4.561,28-813,54). Detaljni izračun prezentiran je u tabelama 5 i 6 Nalaza. Vještakinja je navela specifikaciju pojedinačnih iznosa (3.747,74 EUR) u mjesečnim iznosima. U Očitovanju od istoga dana vještakinja je navela da je tuženik ponovno dostaviio podnesak u kojem ne navodi prigovore na matematički izračun u nalazu, već navodi prigovore pravne naravi na koje se ona ne može očitovati.

135. Dakle, vještakinja je jasno navela da je kredit obračunat bez valutne klauzule vezane uz CHF (primjena tečaja na dan isplate kredita) i uz primjenu kamatne stope od 4,5% u razdoblju od 01.05.2006. do 01.01.2014. godine, a od 01.01.2014. do 30.09.2015. godine uz primjenu kamatne stope od 3,23% razlika koju je tužitelj po Ugovoru o kreditu broj 3205474349, partija 7102885323 više platio tuženiku iznosi 4.561,28 EUR (34.366,99 kuna).

136. Upravo taj iznos tužitelj potražuje od tuženika u svom specificiranom tužbenom zahtjevu.

137. Dana 13. siječnja 2026.god. vještakinja Jambrečić je dostavila dopunu nalaza gdje ističe da je sačinila Dopunu Nalaza sukladno pozivu suda 9.12.2025. godine. Dana 2.1.2026. godine tuženik je dostavio prigovor na dopunu Nalaza u kojem navodi da vještak nije smio izvršiti uračunavanje zakonske zatezne kamate kod umanjenja više plaćenog do 30.9.2015. godine za iznos koji je tuženik tužitelju priznao prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR. Ne ulazeći u pravna pitanja koja proizlaze iz ovog spora, u nastavku se daje dopuna II nalaza na način da se Zaključku nalaza dodaju točke 3) i 4) u kojima će se prezentirati iznos više plaćenog bez uračunavanja (obračun ZK), a konačnu odluku o istom donijeti će sud. Tako vještakinja navodi da da je kredit obračunat bez valutne klauzule vezane uz CHF (primjena tečaja na dan isplate kredita) i uz primjenu kamatne stope od 4,5% u razdoblju od 01.05.2006. do 01.01.2014. godine, a od 01.01.2014. do 30.09.2015. godine uz primjenu kamatne stope od 3,23% razlika koju je tužitelj po Ugovoru o kreditu broj 3205474349, partija 7102885323 više platio tuženiku iznosi 4.561,28 EUR (34.366,99 kuna). Prilikom provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR tuženik je tužitelju priznao preplatu u iznosu od 1.338,07 EUR (10.081,67 kuna). Ukoliko se ne izvrši uračunavanje (obračun zakonske kamate) preostala razlika više plaćenog iznosi 3.223,21 EUR (4.561,28-1.338,07). Navela je specifikaciju pojedinačnih iznosa (3.223,21 EUR) u mjesečnim iznosima.

138. Vještakinja je dostavila očitovanje dana 12. ožujka 2026.god. gdje je navela da nije točan navod tuženika da je vještak u dopuni nalaza II koja je sačinjena 9.12.2025. godine ponovo izvršio obračun zatezne kamate. U dopuni nalaza II Zaključku su dodane dvije točke koje predstavljaju izračun više plaćenog na način da se od iznosa preplate utvrđene Nalazom direktno oduzima iznos priznat u konverziji (bez uračunavanja ZK) i to je jasno istaknuto. Dakle, iznos od 3.223,21 EUR više plaćenog koji je iskazan i specificiran u dopuni nalaza II ne sadrži obračun zatezne kamate niti uračunavanje zatezne kamate. U očitovanju od dana 02. travnja vještkinja pak je navela na primjedbe tužitelja da je ona sve izračune u spis dostavila ekonomičnosti radi, a da je njezino razumijevanje da se visina tužbenog zahtjeva može utvrditi jedino kroz pravna pitanja, i u isto se nije upuštala jer konačnu odluku o istom donosi sud.

139. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje, te očitovanja stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještakinja dala sve odgovore na postavljena pitanja.

140. Tu u ponovljenom postupku valja još dodatno istači da Dodatak, odnosno aneks kojim je provedena konverzija je ništetan, ne proizvodi pravne učinke, a potpisivanje dodatka njegovo potraživanje prema tuženiku nije prestalo. Tužitelj je isticao i dokazivao da je samo formalno imao izbora prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju, no suštinski, izbor nije postojao i o sadržaju dodatka se nije pojedinačno pregovaralo. Tužitelj je imao opciju uzmi ili ostavi, a alternativa dodatku bilo je plaćanje izuzetno visokih anuiteta pod prijetnjom ovrhe, blokade svih računa i prodaje nekretnine na javnoj dražbi. Tužitelj nije imao ni najmanji utjecaj na sadržaj dodatka niti je mogao promijeniti nijednu njegovu odredbu. Tuženik ga nije upozorio na ništa i nije mu objasnio ništa. Nije ga upozorio ni čega se odriče sklapanjem dodatka. U vrijeme provođenja konverzije valutna klauzula CHF još nije bila pravomoćno utvrđena ništetnom i tužitelj nije znao, a banka je znala da je vezanje vraćanja kredita uz valutu CHF bilo ništetno i da takva odredba ne proizvodi pravne učinke. Tužitelj nije znao da je odredba ništetna. ZID ZPK niti jednom svojom odredbom ne propisuje da bi ništetni ugovori ili ništetne bitne ugovorne odredbe tih ugovora tim zakonom postale valjane.

141. Treba ukazati i na odredbu čl. 41. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) kojom je propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ZZP-a ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača.

142. Odredbe po kojima je izvršena konverzija odnose se isključivo na kredite sa CHF valutnom klauzulom. Tuženik je u izračunu konverzije koristio nezakonite kamatne stope koje nije imao pravo primijeniti i obračunati. Takve kamate su proizvoljne i nisu sukladne zakonu. Utvrđenja u dodatku ugovora su pogrešna, a istim ne prestaju i ne mogu prestati obveze po osnovnom ugovoru. Tužitelj se potpisivanjem dodatka ugovora ničeg nije odrekao. Dodatak ugovoru nije sklopljen u skladu sa zakonom. Tužitelj nije znao da će sud utvrditi ugovorne odredbe vezane za valutnu klauzulu CHF ništetnima. Učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Tužitelj tako nije obeštećen provedenom konverzijom. U obračunu konverzije tuženik je također primijenio povećane kamatne stope te na taj način nije doveo tužitelja u ravnopravan položaj. Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana provedbe konverzije kredita sklapanjem dodatka. Tužitelj je temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi preplatio kredit u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na promjenu tečaja. Tužitelj nije bio ravnopravna strana u tom odnosu jer nije mogao pregovarati o uvjetima kreditiranja prilikom podizanja kredita a kamoli prilikom izmjene tih uvjeta kada je banka svojim internim odlukama jednostavno povećavala kamatnu stopu. Time je jasno tuženik postupao suprotno načelima Zakona o obveznim odnosima i odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Prilikom ponude konverzije dogodilo se isto. Tuženik nije informirao tužitelja o ništetnosti valutne klauzle CHF i nije mu dao mogućnost da o bilo kojoj odredbi pregovara. Tuženik nije upozorio tužitelja da se sklapanjem aneksa odriče svog osnovanog potraživanja prema banci. Odredbe dodatka ugovoru kojim se utvrđuje nove glavnica i novi anuiteti su nepoštene, obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dokazano povećavaju obvezu potrošača u odnosu na onu obvezu koju je potrošač imao prije sklapanja dodatka.

143. Tijekom postupka je utvrđeno Utvrđeno je da je glavnica iz konverzije veća nego glavnica po početnome planu koja je jedina glavnica koja vrijedi na temelju pravomoćne kolektivne presude. Osim toga, tuženik nije konverziju proveo u skladu sa zakonom već je obračunao nezakonite kamate. Tuženik tužitelju konverzijom ništa nije vratio i konverzijom tužitelj nije obeštećen. Glavnica nije umanjena, već je pogrešno utvrđena. Potrošač kao korisnik kredita koji je sklopio sporazum konverzije kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK/15 nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa s osnove nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koji bi mu pripadao s osnove ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije, jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama sa valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju. Tzv. „preplata” u izračunu konverzije nije novac koji je vraćen potrošaču, već je samo jedna od stavaka dodatka ugovoru o kreditu o kojem potrošač nije mogao pregovarati i na koji nije mogao utjecati. Utvrđivanje tzv. „preplate” nema nikakvog utjecaja na pitanje vraćanja bez osnove iz jednostavnog razloga – tuženik ništa nije vratio. Sud je utvrdio da prije zaključenja i u vrijeme zaključenje ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja i druge potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrirama bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

144. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka, te kasnija očitovanaj vještakinje, se u suštini odnose na pravno pitanje, a što je sve već naprijed obrazloženo tj. zbog čega su navodi tuženika neosnovani, o čemu je već odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama.

145. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, a navedeni iznos predstavlja razliku između kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu, s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,50 % godišnje i kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, te se radi o preplaćenom iznosu od ukupno 34.366,99 kuna ( HRK ), što je sada 4.561,28 EUR sukladno fiksnom tečaju konverzije 7,53450 prema Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH.

146. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 01. svibnja 2009.god. do zaključno 01. lipnja 2012.god. nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je tužitelju plaćao pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu.

147. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

148. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 5. Zakona o parničnom postupku, te s edonosi za cjelokupni postupak i to koji se vodio pod brojem P- 73/2024 (ranije P-632/2019 ) i sada ovim pod brojem P-340/2025 u ponovljenom postupku, a uzimajući u obzir da je tužitelj u ovom postupku sa svojim specificiranim tužbenim zahtjevom uspio, međutim zbog protivljenja tuženika djelomičnom povlačenju tužbe, kako je već obrazloženo, trebalo je djelomično odbiti tužbeni zahtjev iz prvotno postavljenog, o čemu je odlučeno u toč. III. sada u tom dijelu pravomoćne Presude ovoga suda broj P-73/2024-4 od dana 21. ožujka 2024.god., s time da se radi o neznatnom neuspjehu tužitelja zbog čega nisu nastali nikakvi posebni troškovi.

149. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku -odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora ( konačni tužbeni zahtjev radi isplate 4.561,28 EUR / 34.366,99 kuna). Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), posebice Tbr. 48. i Tbr.52 iste, dakle 2,00 EUR/bod.

150. Tužitelju se priznaje trošak za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (tbr.8. toč.1.), zastupanje na ročištu 21.11.2019. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), sastav podneska od 15.07.2020.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1), zastupanje na ročištu 22.10.2020. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), zastupanje na ročištu 21.01.2021. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), sastav podneska od 23.042021.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1), sastav podneska od 17.10.2023.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.8/1), sastav podneska od 02.01.2024.god. u iznosu od 50,00 EUR (tbr.8/3), zastupanje na ročištu 06.02.2024. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), te zastupanje na ročištu za objavu presude 21.03.2024.god. u iznosu od 100,00 EUR ( Tbr. 9/3 ), što ukupno iznosi 1.750,00 EUR, zatim za sastav odgovora za žalbu u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 10/6), te u ovom ponovljenom postupku za sastav podneska od 11.11.2025. god. u iznosu od 100,00 EUR (tbr.8/3), sastav podneska od 13.01.2026. god. u iznosu od 100,00 EUR (tbr.8/3), zastupanje na ročištu 12.03.2026.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), sastav podneska od 31.03.2026.god. u iznosu od 100,00 EUR (tbr.8/3), zastupanje na ročištu 22.04.2026. god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), te zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR ( Tbr. 9/3 ), sve uvećano za pripadajući PDV po Tbr. 42. u iznosu od ukupno 787,50 EUR, odnosno ukupno s ovog osnova mu se priznaje iznos od 3.937,50 EUR.

151. Tužitelju je priznat i trošak koji se odnosi troškove financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovo postupku u iznosu od 265,45 EUR/ 2.000,00 kuna, a koje je bilo potrebno provesti. Priznat mu je i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 53,09 EUR/723,00 kuna koji iznos je odmjeren i plaćen temeljem tada važećih Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine RH broj 118/18) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine RH broj 53/19 i 92/21 ), te Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine RH broj 37/23 ).

152. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu, niti broj P-73/2024 niti ovu u ponovljenom postupku s obzirom da je Zakonom o sudskim pristojbama (Narodne novine RH broj 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu dana 20.05.2023. godine, propisano je u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a kako je u konkretnom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, sukladno odredbama ZOSP, tužitelj nije dužan platiti pristojbu.

153. Tako ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 4.256,04 EUR, a na platež je pozvan tuženik koji je izgubio spor.

154. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine RH 57/22, 88/22) dosuđeni iznosi u valuti HRK se preračunavaju u valuti EUR, prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450.

155. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu, 20. svibnja 2026. godine

S U T K I N J A:

Valentina Varga Gombar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud u Zagrebu sukladno čl. 5. st. 2. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tom obavijest :

1. punomoćnici tužitelja OD Golubić i Šikić iz Čakovca

2. punomoćnici tuženika OD Porobija i Porobija d.o.o. iz Zagreba