Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-468/2026-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Tihane Cišper, predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DNO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćniku Matei Mariji Jandras Crnalić, odvjetnici u [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 5305696635, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučuju o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6114/2025-38 od 27. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6114/2025-38 od 27. veljače 2026. pod st. I. izreke i u dijelu pod st. II. izreke kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.806,22 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 6114/2025-38 od 27. veljače 2026. u dijelu pod st. II. izreke kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 275,59 EUR s pripadajućim zateznim kamatama na način da se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 275,59 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je isplatiti tužiteljici iznos od 3.456,03 EUR po osnovi preplaćene razlike u tečaju, s pripadajućim zateznim kamatama (st. I. izreke), te je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.081,81 EUR, sa pripadajućim zateznim kamatama (st. II. izreke).

2. Tuženik žalbom pobija navedenu presudu iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP).

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP, na koje ukazuje tuženik u žalbi, jer je obrazloženje presude sastavljeno u skladu s tom zakonskom odredbom.

5. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koje ukazuje tuženik u žalbi, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora o kreditu, te povrat iznosa koji su isplaćeni tuženiku na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

8. Iz iskaza tužiteljice, koji je prvostupanjski sud prihvatio iz razloga koje prihvaća i ovaj sud, proizlazi da njezin suprug, sada pok. DN, kao korisnik kredita, nije bio upozoren od strane tuženika o riziku sklapanja kredita sa valutnom klauzulom u CHF.

9. Prema sadržaju ugovora o kreditu proizlazi da se radi o tipskom ugovoru, koji je zaključio prednik tužiteljice kao fizička osoba za kupnju rabljenog vozila. Dakle, iz tih okolnosti razvidno je da se radi o potrošačkom ugovoru, u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („ Narodne novine“, broj, 96/03 i 46/07, dalje: ZZP), a tuženik nije dokazao suprotno tome.

10. Kako se radi o tipskom ugovoru, na tuženiku je bio teret dokaza da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, sukladno čl. 81. st. 4. ZZP, a tuženik to nije dokazao. Promotivni uvjeti koje je tuženik dostavio tijekom prvostupanjskog postupka ne dokazuju da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo te da je korisnik kredita bio upoznat s rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF.

11. Pravilno je prvostupanjski sud temeljem čl. 502.c ZPP utvrdio da je vezan za pravna utvrđenja o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli iz presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, jer se tužiteljica u tužbi na ta pravna utvrđenja pozvala (Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), te je slijedom toga pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula, nepoštene u smislu propisa o zaštiti potrošača, a time i ništetne.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud nije bio dužan utvrđivati jesu li sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne i lako razumljive (čl. 84. ZZP), niti radi li se o nepoštenim ugovornim odredbama (čl. 81. ZZP), jer je pravna utvrđenja o tome preuzeo iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

13. Nadalje, pravilno je pravno stajalište prvostupanjskog suda da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (isti pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

14. Budući da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na nepoštenost i ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018. (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017- 10. od 14. lipnja 2018.), do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu (tužba podnesena 21. rujna 2020.) nije protekao zastarni rok od 5 godina, iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO).

15. Tijekom prvostupanjskog postupka proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Petri Blašković, za financije, računovodstvo i poreze, u kojem je iznijela mišljenje da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita iznosi 3.549,98 EUR, da ukupan iznos koji je tužitelj manje platio radi pada tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 93,95 EUR, te da slijedom toga, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 3.456,03 EUR.

16. Prvostupanjski je sud nalaz i mišljenje financijskog vještaka prihvatio iz razloga koje prihvaća i ovaj sud, te na temelju takvog nalaza i mišljenja pravilno utvrdio da tužiteljica osnovano potražuje iznos od 3.456,03 EUR.

17. Jednako tako, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je tuženik bio nesavjestan stjecatelj. Naime, tuženik je kao stručna financijska institucija imao saznanja o riziku ugovaranja kredita u valuti CHF, budući da se radilo o valuti koju Hrvatska narodna banka nije štitila kao što je štitila tečaj EUR-a, a o tome nije upozorio prednika tužiteljice, tako da je pravilno prvostupanjski sud temeljem čl. 1115. ZOO, zateznu kamatu dosudio od dana nakon plaćanja (preplate) svakog pojedinog anuiteta, do isplate.

18. Zabrana ugovaranja ugovornih nepoštenih ugovornih odredbi čl. 81. st. 1. ZZP ne predstavlja zabranu manjeg značenja u smislu čl. 326. st. 2. ZOO. Naime, zabrana, ili imperativna norma uopće, čije kršenje ima za posljedicu ništavost, u pravilu je "većeg značenja". Zabrana manjeg značenja, slijedom toga, može postojati npr. onda kada je cilj konkretne zabrane u funkciji zaštite nekih, sasvim određenih, pojedinačnih interesa ugovornih strana, ali ne i onda, kao što je to ovdje slučaj, kada je cilj zabrane zaštita određene kategorije stanovništva, i to fizičkih osoba pri kupnji proizvoda i usluga na tržištu od nepoštene, agresivne i obmanjujuće poslovne prakse trgovaca.

19. Slijedom izloženog, prvostupanjski je sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO kada je naložio tuženici da tužiteljici isplati iznos od 3.456,03 EUR, sa zateznim kamatama koje teku od dana nakon isplate preplate pojedinog anuiteta do isplate.

20. Stoga je trebalo temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu pod st. I. izreke.

21. U odnosu na dosuđene troškove postupka tuženik neosnovano u žalbi ukazuje da je tužiteljici neopravdano priznat trošak sastava podneska od 30. travnja 2021. Ovo stoga jer se radi podnesku kojim se tužitelj očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu da je tužba neuredna i da bi je trebalo poslati na ispravak.

22. No, s pravo tuženik u žalbi ukazuje da tužiteljici ne pripada pravo na naknadu troška za sastav podneska od 10. veljače 2026. kojim je uredila tužbeni zahtjev sukladno uputi višeg suda, jer je potreba za ispravkom nastala isključivo pogreškom tužiteljice, tako da je tužiteljici za sastav tog podneska neopravdano dosuđen trošak od 100 bodova ili 200,00 EUR, s PDV od 25%, 250,00 EUR.

23. Na ime troška sudske pristojbe na tužbu tužiteljice je priložila potvrdu o uplati iznosa od 307,20 kuna / 40,77 EUR, a sud joj je po toj osnovi dosudio trošak od 66,36 EUR (razlika iznosi 25,59 EUR).

24. Slijedom izloženog trebalo je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. II. izreke presude za iznos od 1.806,22 EUR, dok je za iznos od 275,59 EUR (25,59 EUR i 250,00 EUR) temeljem čl. 380. toč. 3. ZPP trebalo preinačiti st. II. izreke presude i odbiti kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka.

25. Tuženik je uspio u žalbenom postupku samo glede sporednog zahtjeva, a kako se uspjeh u žalbenom postupku određuje s obzirom na uspjeh glede glavnog zahtjeva, trebalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troška za sastav žalbe, kao neosnovan (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 20. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Tihana Cišper