Poslovni broj: P-4867/2025-10

Republika Hrvatska

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Maji Vukmir, u pravnoj stvari tužiteljice JRL iz [adresa] ([adresa]), 27. rujna 40H, 21210 Solin (Mravince), OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Damiru Batarelu, odvjetniku u Splitu protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877, kao pravni sljednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., OIB: 14036333877 , zastupana po pun, odvjetnicima iz OD Šavorić & partneri, odjv. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane dana 14. travnja 2026. u prisutnosti tužiteljice sa zamjenikom pun. Domagojem Grabovcem, odvj. u Splitu i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na ročištu za objavu presude održanom dana 20. svibnja 2026. god.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe članka 5. „Troškovi“ Ugovora o kreditu broj: 216-219/2004, sklopljenog 16. lipnja 2004. godine, solemniziranog 17. lipnja 2004. godine pod poslovnim brojem OU-456/04 pred JB mr.sc. Zojom Puljiz zaključen između JRL kao korisnika kredita i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora i pravnog prednika tuženika, koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpetposto) jednokratno.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877 da tužiteljici JRL iz [adresa] ([adresa]), 27. rujna 40H, 21210 Solin (Mravince), OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 720,15 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana 01.07.2004., (dok se odbija traženje da kamate teku od 30.06.2004.), po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine do 31.7.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023 godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 589,04 Eur, sa zateznom kamatom koja na dosuđeni iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

obrazloženje

1. U tužbi se navodi da je tužiteljica s Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (pravnim prednikom tuženika) zaključila Ugovor o kreditu broj: 216219/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj: 216-219/2004, sklopljen 16. lipnja 2004. godine, solemniziran 17. lipnja 2004. godine pod poslovnim brojem OU-456/04 pred JB mr.sc. Zojom Puljiz (u daljnjem tekstu: Osnovni ugovor), a temeljem kojeg je tužiteljici odobren stambeni kredit u iznosu od 90.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za CHF. Prema članku 5. predmetnog Ugovora o kreditu Tuženik je Tužitelju zaračunao i naplatio naknadu za troškove obrade u iznosu od 1,25 % (jedan cijelih dvadeset pet posto) naknade na iznos kredita. Tužitelj se obratio tuženiku mail korespondencijom za dostavu podataka, a tuženik je na zahtjev odgovorio 08. prosinca 2025. godine u kojem navodi kako je naknada naplaćena dana 30. lipnja 2004. godine u iznosu od 720,15 EUR, odnosno, u tadašnjoj valuti Republike Hrvatske 5.425,98 kuna i kojom dostavlja isplatni nalog. Predmetna ugovorna odredba da je ništetna na temelju odredbe čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03), prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a što da je bio slučaj. Plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u navedenoj visini uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tužitelj nije mogao s tuženikom pregovarati o visini ulazne naknade niti o načinu njene otplate. Štoviše, u to doba kod tuženika jednostavno nije bilo moguće sklopiti kredit bez upravo ovakve odredbe. U ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ta naknada u naplaćenom iznosu niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura troškova već je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, neodređena i naplaćena bez ikakvog obrazloženja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor, zastare isticanja ništetnosti i isplate traženog iznosa. Ističe kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva sama po sebi nije ništetna i nije protivna niti jednom zakonu, pogotovo ako nije prouzročila neravnotežu između potrošača i trgovca, a što da proizlazi i iz Direktive 2014/17 EU Parlamenta i Vijeća, Direktive 2008/48 EZ, Direktive 93/13 EEZ, kao i kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ističe da je ugovorna odredba jasna i odrediva, u skladu sa pozitivno pravnim propisima RH, te Općim uvjetima poslovanja banke, da nije uzrokovala neravnotežu na štetu tužitelja, osporava osnovanost i tijek zakonskih zateznih kamata kako je to tužitelj naznačio u tužbi.

3. U dokaznom postupku pregledana je pisana dokumentacija u spisu i saslušana tužiteljica.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Nije sporno da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 216219/2004 dana 16. lipnja 2004. godine kojima je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i to u čl. 5. istog Ugovora, a koja glasi: " Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelih dvadesetpet posto) jednokratno…"

6. Sporno da li banka ima pravo da od klijenta naplati naknadu troškova za obradu kredita koji su jasno ugovoreni i određeni ugovorom o kreditu (kako smatra tužena), odnosno da li takva odredba ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova obrade kredita, uzrokuje neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, shodno odredbama člana 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO) kako tvrdi tužitelj.

7. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.; dalje ZZP, kojeg obzirom na vrijeme zaključenja ugovora treba primijeniti) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Po st. 2. toga članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

8. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

9. Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84719 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

10. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ugovornih naknada, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženica bila ovlaštena od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog Ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne ulazne naknade.

11. Saslušana je tužiteljica koja je navela da je kod Hypo banke imala otvoren jedan nenamjenski kredit. Kada je Hypo banka dala ponudu liječnicima da preko nje mogu dignuti povoljnije kredite odlučila se zatvoriti ovaj kredit i podignuti drugi, odnosno stambeni kredit za uređenje obiteljske kuće u [adresa]. Ponudili su joj kredit u CHF. Nisu ju ništa drugo posebno upozoravali osim što je gledala kolika će biti kamata. Nisu joj govorili posebno o nekakvim naknadama za uzimanje kredita barem koliko se sjeća, ali i da jesu da se ona u to ne razumije i ne zna što treba sve platiti prilikom uzimanja kredita. Njoj da to ništa ionako nije bilo jasno i da je učinila sve što su joj oni kazali. Bio je to tipski ugovor u kojem da ništa nije mogla mijenjati, a da ni sama ne zna koje su joj sve naknade bile naplaćene. Od ovog kredita uredili su obiteljsku kuću u [adresa] u kojoj i dalje žive, nisu je nikada iznajmljivali i nije imala otvoren obrt u vrijeme uzimanja kredita, niti uostalom ikada, baš kao ni njen suprug.

12. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da se o spornoj odredbi ugovora nije posebno unaprijed pregovaralo i tužiteljica nije imala mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a sam je Ugovor bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i tužiteljica nije mogla unaprijed znati na koji će se način i po kojim kriterijima formirati visina sporne naknade iz čl. 5. Ugovora.

13. Sud Europske unije je u presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

14. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ("Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

15. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ulaznih ugovornih naknada, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti na temelju ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i spornu ulaznu naknadu.

16. Kako je u postupku utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužiteljica kao korisnik kredita nije imala mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i tužiteljica nije mogla unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknade iz čl. 5.. Ugovora, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Naime, sporna ugovorena naknada je očito uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebno i zbog toga što je zapravo isplatom ove naknade iznos kredita tužiteljice umanjen za iznos naknade (bez obzira što je li naknadu platila u gotovini), a na što nije bio prethodno adekvatno upozorena. Prema tome, sporna ugovorna odredba o naknadi troškova obrade kredita u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer u slučaju da tužitelj predmetnu odredbu nije prihvatio sklapanje ugovora o kreditu ne bi bilo moguće. Dakle, kako tuženik nije pregovarao s tužiteljem o mogućnosti neplaćanja ili sniženja naknade takva ugovorna odredba je nametnuta tužitelju, suprotna je načelu savjesnosti i poštenja stoga je nepoštena, a time i ništetna temeljem čl. 87. st. 1. ZZP

17. Napominje se i to da se pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod toč. 8) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na nakandu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, po mišljenju ovog suda može analogno primijeniti i na ulaznu naknadu koja je predmet ovog spora.

18. Naime, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

19. U pogledu prigovora zastare za navesti je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći.

20. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a.

21. Prema dostavljenoj prepisci elektroničke pošte, proizlazi da je tužiteljici naknada za obradu kredita naplaćena dana 30.06.2004. u iznosu od tadašnjih 5.425,98 HRK.

22. Slijedom utvrđenja predmetne odredbe ništetnom tužiteljica je postavila restitucijski zahtjev za povrat iznos naknade, stečenog bez osnove, odnosno stečenog na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu i to upravo u iznosu naplaćene naknade, s početkom tijeka zakonske zatezne kamate od dana naplate tuženiku nepripadajuće naknade odnosno 30.06.2004. god., a koje je tuženik kao nesavjesni stjecatelj dužan platiti. Naime, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

22.1. Ipak, tužitelju zatezne kamate od sljedećeg dana kada je tužitelju obračunata naknada za obranu kredita, a sukladno odredbi čl. 215. ZOO-a koja u čl. 1 propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Stoga tužiteljici kamate pripadaju od 01.07.2004., a ne od 30.06.2004. godine.

22. Obzirom na sve navedeno tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan, osim za jedan dan potraživanih zakonskih zateznih kamata, pa je odlučeno kao u izreci presude.

23. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. i 155. ZPP-a, Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika i popisu troška tužiteljice. Sud smatra da je tužiteljica u cijelosti uspjela sa tužbenim zahtjevom, u odnosu na dosudu parničnog troška.

24. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku -odvjetniku i to: za sastav tužbe 75 bodova, za zastupanje na ročištima od 12.03.2026. i 14.04.2026. po 75 bodova, ukupno 225 bodova, pomnoženo sa 2,00 EURa koliko iznosi vrijednost boda daje 450,00 EURa, uvećano za 25% na ime PDV-a u iznosu od 112,50 eura, te pristojbu tužbe od 13,27 eura i presude od 13,27 eura daje ukupno 589,04 eura, pa je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

Split, 20. svibnja 2026. godine

SUTKINJA

Maja Vukmir

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave presude. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste ( čl. 335. ZPP-a). Presuda će biti istaknuta na internetskoj stranici e-oglasne ploče suda osam dana, računajući od dana kada je održano ročište za objavu. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335 ZPP-a).

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika