Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-540/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sucu Veljku Kučekoviću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Vukoviću, odvjetniku iz Križevaca, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima poslovni broj P-698/2024-20 od 19. veljače 2026., 20. svibnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženika te se rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Križevcima poslovni broj P-698/2024-20 od 19. veljače 2026. preinačuje tako da se rješava da se Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima oglašava mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj pravnoj stvari te će se predmet ustupiti mjesno nadležnom Općinskom sudu u Rijeci.

II. Ostavlja se da se o troškovima ovog drugostupanjskog postupka odluči u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je rješenje kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda kojeg je podnio tuženik.

2. Protiv rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijano rješenje preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.1. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu tuženika kojim je predložio da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjsko rješenje.

3. Žalba je osnovana.

4. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnom odredbe članka 10. Ugovora o kreditu od 17. siječnja 2007. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora te radi nalaganja tuženiku da tužitelju plati iznos od 278,72 eura sa zateznim kamatama te da mu naknadi parnični trošak.

4.1. Nije sporno da su stranke člankom 14. Ugovora o kreditu ugovorile da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke.

4.2. Tuženik je prigovorio mjesnoj nadležnosti prvostupanjskog suda navodeći da je mjesto sjedišta tuženika u Rijeci, zbog čega bi mjesno nadležan za suđenje bio sud u Rijeci.

4.3. Tužitelj se je usprotivio prigovoru mjesne nadležnosti tvrdeći da je sporna prorogacijska odredba Ugovora o kreditu ništetna te da bi se mjesna nadležnost trebala procjenjivati prema odredbi članka 19. l Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22., 156/23.; dalje: ZPK) kojim je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Međutim, za ocjenu mjesne nadležnosti u ovom predmetu nema mjesta primjeni odredbe čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju . Tim je člankom uređena nadležnost suda za slučaj spora u vezi ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem, a ne nadležnost u slučaju spora u svezi s ugovorom o kreditu kojeg je potrošač ugovorio s bankom sa sjedištem u Republici Hrvatskoj, odnosno u Rijeci. Nedvojbeno je da se predmetni Ugovor o kreditu ne može smatrati ugovorom o kreditu s međunarodnim obilježjem.

4.4. Prvostupanjski sud je utvrdio da je odredba Ugovora o kreditu kojom su stranke ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta banke ništetna te je slijedom toga pobijanim rješenjem odbijen prigovor mjesne nenadležnosti kojeg je podnio tuženik.

4.5. Ovdje treba reći da je prvostupanjski sud pobijano rješenje donio primjenom Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14.; dalje: ZZP/07). Međutim, stranke su predmetni Ugovor o kreditu koji sadrži spornu prorogacijsku klauzulu sklopile 17. siječnja 2007., dakle prije stupanja na snagu ZZP/07 koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2007. pa stoga prilikom utvrđivanja da li je sporna prorogacijska klauzula ništetna treba kao materijalno pravo primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07.; dalje: ZZP/03) jer je taj zakon bio na snazi kada je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen.

4.6. Odredbom članka 81. ZZP-a/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.).

4.7. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP-a/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

4.8. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je sporna ugovorna odredba ništetna. Međutim, prema ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je sporna ugovorna odredba ništetna. Naime, Općinski sud u Rijeci čija je nadležnost prema spornoj ugovornoj odredbi ugovorena je udaljen od tužiteljevog prebivališta oko 230 km pa sporna ugovorna odredba doista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jer bi tužitelj bio izvrgnut visokim dodatnim troškovima u slučaju vođenja sudskog postupka radi zaštite svojih prava pred sudom u Rijeci gdje se nalazi sjedište tuženika i potrebi ulaganja dodatnog vremena dok se jednako ne bi odnosilo na tuženika čije sjedište je u Rijeci radi čega bi postojala znatna neravnoteža u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka pa se radi o nepoštenoj i posljedično ništetnoj odredbi.

4.9. S obzirom da je utvrdio da je ugovorena prorogacijska klauzula ništetna, prvostupanjski sud je razmatrao osnovanost prigovora mjesne nenadležnosti u smislu odredbe članka 59. ZPP-a te je utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen u poslovnici tuženika u Zagrebu. Međutim, prvostupanjski sud je također utvrdio da je tuženik bio dugogodišnji klijent tuženikove poslovnice u Križevcima, a da je Ugovor o kreditu sklopio u poslovnici u Zagrebu isključivo zbog toga što je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu radio u Zagrebu, a nakon njegovog povratka s posla tuženikova poslovnica u Križevcima više nije radila pa obzirom da je tužitelj bio klijent poslovnice tuženika u Križevcima, prvostupanjski sud zaključuje da je mjesno nadležan za suđenje na temelju odredbe članka 59. ZPP-a.

5. Člankom 59. ZPP-a je propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

5.1. Dakle, nadležnost prvostupanjskog suda bi prema članku 59. ZPP -a postojala isključivo da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u poslovnici tuženika u Križevcima. Kako to ovdje nije slučaj, prvostupanjski sud nije mjesno nadležan za suđenje u ovoj pravnoj stvari.

5.2. Tužitelj je prema odredbi članka 59. ZPP-a imao mogućnost izbora podnijeti tužbu jednom od sudova koji su tom odredbom određeni kao mjesno nadležni , dakle ili Općinskom sudu u Rijeci kao sudu općemjesne nadležnosti za tuženika ili Općinskom građanskom sudu u Zagrebu kao sudu mjesno nadležnom za područje gdje se nalazi poslovna jedinica tuženika u povodu čije djelatnosti je ovaj spor nastao, odnosno u kojoj je sklopljen premetni Ugovor o kreditu. Tu mogućnost je iskoristio podnošenjem tužbe pa kako je tužbu podnio mjesno nenadležnom sudu ovaj sud primjenom članka 48. stavak 1. ZPP-a zaključuje da je mjesno nadležni sud za suđenje u ovoj pravnoj stvari sud općemjesne nadležnosti za tuženika, dakle Općinski sud u Rijeci budući da je sjedište tuženika u Rijeci te budući da za ovaj spor zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost nekog drugog suda.

5.3. Tužitelj se u odgovoru na žalbu poziva na članak 19. točka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju te navodi da je potrošač slijedom te zakonske odredbe ovlašten pokrenuti postupke u svezi s Ugovorom o kreditu i pred sudom gdje potrošač ima prebivalište.

5.4. Člankom 19. točka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22., 156/23.; dalje: ZPK) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Ta zakonska odredba se odnosi na pitanje međunarodne nadležnosti i ne primjenjuje se u ovom predmetu tako da nije osnovan tužiteljev stav da bi Općinski sud u Bjelovaru bio mjesno nadležan za suđenje u ovom predmetu.

5.5. Zbog obrazloženih razloga žalbu tuženika trebalo je uvažiti, a rješenje suda prvog stupnja u točki II. izreke preinačiti primjenom odredbe članka 380. točka 3. ZPP -a te odrediti da će se predmet ustupiti mjesno nadležnom Općinskom sudu u Rijeci.

Koprivnica, 20. svibnja 2026.

Sudac

Veljko Kučeković