Poslovni broj: P-889/2021-38

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru,

Ulica Plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sucu Maji Nevešćanin, u pravnoj stvari tužitelja KN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po Miranu Zorici, odvjetniku u Zadru i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB:53056966535, Zadar, Magazinska cesta 69, zastupana po Marku Kallay, odvjetniku iz OD Kallay i partneri, u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 06. svibnja 2026. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 20. svibnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja:

1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 138-50-3490764 od 29.05.2006.g. zaključenog između tužiteljice i tuženika u dijelu koji glasi: „Redovna kamata, promjenjiva, u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

2. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj 138-50-3490764 od 29.05.2006.g. zaključenog između tužiteljice i tuženika u kojoj je ugovoreno kako se odobrava iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 27.165,88 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja te u dijelu u kojem je u čl. 7 ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećim na dan dospijeća.

3. Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici iznos od 2.279,90 EUR sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 9,96 EUR od 31.10.2008.g. do isplate,

- na iznos od 13,36 EUR od 31.12.2008.g. do isplate,

- na iznos od 15,81 EUR od 31.01.2009.g. do isplate,

- na iznos od 16,91 EUR od 28.02.2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,86 EUR od 31.03.2009.g. do isplate,

- na iznos od 14,45 EUR od 30.04.2009.g. do isplate,

- na iznos od 9,78 EUR od 31.05.2009.g. do isplate,

- na iznos od 6,35 EUR od 30.06.2009.g. do isplate,

- na iznos od 7,26 EUR od 31.07.2009.g. do isplate,

- na iznos od 9,07 EUR od 31.08.2009.g. do isplate,

- na iznos od 8,91 EUR od 30.09.2009.g. do isplate,

- na iznos od 7,08 EUR od 31.10.2009.g. do isplate,

- na iznos od 10,52 EUR od 30.11.2009.g. do isplate,

- na iznos od 13,27 EUR od 31.12.2009.g. do isplate,

- na iznos od 17,19 EUR od 31.01.2010.g. do isplate,

- na iznos od 16,29 EUR od 28.02.2010.g. do isplate,

- na iznos od 21,60 EUR od 31.03.2010.g. do isplate,

- na iznos od 20,60 EUR od 30.04.2010.g. do isplate,

- na iznos od 22,56 EUR od 31.05.2010.g. do isplate,

- na iznos od 39,57 EUR od 30.06.2010.g. do isplate,

- na iznos od 36,07 EUR od 31.07.2010.g. do isplate,

- na iznos od 46,77 EUR od 31.08.2010.g. do isplate,

- na iznos od 43,07 EUR od 30.09.2010.g. do isplate,

- na iznos od 37,12 EUR od 31.10.2010.g. do isplate,

- na iznos od 6,23 EUR od 30.11.2010.g. do isplate,

- na iznos od 7,98 EUR od 31.12.2010.g. do isplate,

- na iznos od 6,40 EUR od 31.01.2011.g. do isplate,

- na iznos od 6,65 EUR od 28.02.2011.g. do isplate,

- na iznos od 5,87 EUR od 31.03.2011.g. do isplate,

- na iznos od 5,76 EUR od 30.04.2011.g. do isplate,

- na iznos od 89,12 EUR od 31.05.2011.g. do isplate,

- na iznos od 91,58 EUR od 30.06.2011.g. do isplate,

- na iznos od 112,56 EUR od 31.07.2011.g. do isplate,

- na iznos od 101,83 EUR od 31.08.2011.g. do isplate,

- na iznos od 89,98 EUR od 30.09.2011.g. do isplate,

- na iznos od 88,71 EUR od 31.10.2011.g. do isplate,

- na iznos od 87,79 EUR od 30.11.2011.g. do isplate,

- na iznos od 1.326,75 EUR od 06.12.2011.g. do isplate,

i to po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od dospijeća navedenog iznosa do 31.srpnja 2015. g., od 01. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2015. g. po stopi od 8,14 % godišnje, od 01. siječnja 2016.g. do 30. lipnja 2016. g. po stopi od 8,05 % godišnje, od 01. srpnja 2016. g. do 31. prosinca 2016. g. po stopi od 7,88 % godišnje, od 1. siječnja 2017. g. do 30. lipnja 2017. g. po stopi od 7,68 % godišnje, od 01. srpnja 2017. g. do 31. prosinca 2017. g. po stopi od 7,41 % godišnje, od 01. siječnja 2018. g. do 30. lipnja 2018. g. po stopi od 6,82 % godišnje, a od 01. srpnja 2018. g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici iznos od 2.287,55 EUR sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 6,25 EUR od 30.11.2007.g. do isplate,

- na iznos od 6,22 EUR od 31.12.2007.g. do isplate,

- na iznos od 6,33 EUR od 31.01.2008.g. do isplate,

- na iznos od 6,39 EUR od 29.02.2008.g. do isplate,

- na iznos od 6,50 EUR od 31.03.2008.g. do isplate,

- na iznos od 6,34 EUR od 30.04.2008.g. do isplate,

- na iznos od 9,48 EUR od 31.08.2008.g. do isplate,

- na iznos od 9,60 EUR od 30.06.2008.g. do isplate,

- na iznos od 9,43 EUR od 31.07.2008.g. do isplate,

- na iznos od 9,44 EUR od 31.08.2008.g. do isplate,

- na iznos od 9,54 EUR od 30.09.2008.g. do isplate,

- na iznos od 10,31 EUR od 31.10.2008.g. do isplate,

- na iznos od 9,79 EUR od 30.11.2008.g. do isplate,

- na iznos od 10,46 EUR od 31.12.2008.g. do isplate,

- na iznos od 10,56 EUR od 31.01.2009.g. do isplate,

- na iznos od 10,60 EUR od 28.02.2009.g. do isplate,

- na iznos od 16,01 EUR od 31.03.2009.g. do isplate,

- na iznos od 16,05 EUR od 30.04.2009.g. do isplate,

- na iznos od 15,76 EUR od 31.05.2009.g. do isplate,

- na iznos od 15,54 EUR od 30.06.2009.g. do isplate,

- na iznos od 15,60 EUR od 31.07.2009.g. do isplate,

- na iznos od 15,71 EUR od 31.08.2009.g. do isplate,

- na iznos od 15,70 EUR od 30.09.2009.g. do isplate,

- na iznos od 15,58 EUR od 31.10.2009.g. do isplate,

- na iznos od 15,80 EUR od 30.11.2009.g. do isplate,

- na iznos od 15,98 EUR od 31.12.2009.g. do isplate,

- na iznos od 16,22 EUR od 31.01.2010.g. do isplate,

- na iznos od 16,17 EUR od 28.02.2010.g. do isplate,

- na iznos od 16,51 EUR od 31.03.2010.g. do isplate,

- na iznos od 16,44 EUR od 30.04.2010.g. do isplate,

- na iznos od 16,57 EUR od 31.05.2010.g. do isplate,

- na iznos od 17,65 EUR od 30.06.2010.g. do isplate,

- na iznos od 17,42 EUR od 31.07.2010.g. do isplate,

- na iznos od 18,10 EUR od 31.08.2010.g. do isplate,

- na iznos od 17,87 EUR od 30.09.2010.g. do isplate,

- na iznos od 17,49 EUR od 31.10.2010.g. do isplate,

- na iznos od 20,12 EUR od 30.11.2010.g. do isplate,

- na iznos od 24,37 EUR od 31.12.2010.g. do isplate,

- na iznos od 24,58 EUR od 31.01.2011.g. do isplate,

- na iznos od 20,25 EUR od 28.02.2011.g. do isplate,

- na iznos od 26,37 EUR od 31.03.2011.g. do isplate,

- na iznos od 26,03 EUR od 30.04.2011.g. do isplate,

- na iznos od 32,94 EUR od 31.05.2011.g. do isplate,

- na iznos od 33,16 EUR od 30.06.2011.g. do isplate,

- na iznos od 33,59 EUR od 31.07.2011.g. do isplate,

- na iznos od 33,02 EUR od 31.08.2011.g. do isplate,

- na iznos od 32,00 EUR od 30.09.2011.g. do isplate,

- na iznos od 29,20 EUR od 31.10.2011.g. do isplate,

- na iznos od 29,13 EUR od 30.11.2011.g. do isplate,

- na iznos od 1.456,66 EUR od 06.12.2011.g. do isplate."

III. Svaka stranka snosi svoj trošak.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi kako je tužitelj kao korisnik kredita zaključio s tuženom bankom 29 svibnja 2006. ugovor o kreditu broj 138503490764 solemniziran od strane javnog bilježnika. Radilo se o namjenskom kreditu za kupnju vozila SEAT u trajanju od 84 mjeseca, te je tuženik isplatio tužitelju protuvrijednost iznosa od 27.165,88 CHF. Stranke da su ugovorile valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je početno iznosila 5,20% godišnje, kao i da je kredit isplaćen dana 02.06.2026. godine a u cijelosti i prijevremeno otplaćen. Napominje da je u trenutku sklapanja cit. ugovora bila u braku koji je razveden 18.06.2013 godine, te da je ponovno uzela svoje djevojačko prezime KN.

1.2.Tuženik da je jednostrano mijenjao kamatnu stopu, te da se mijenjao tečaj CHF, zbog čega je u konačnici otplaćen znatno veći iznos od onoga što je tužitelj početno očekivao i što je mogao predvidjeti prilikom zaključenja ugovora. Ugovor koji je zaključen da je tipski i da se o pojedinim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, tužitelju da nije objašnjen rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli niti je obaviješten o tome da je rast CHF u kontekstu uvođenja eurozone izvjestan. Ponašanje tuženika da je protivno načelu savjesnosti i poštenja te da je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik da je propustio informirati tužitelja o rizicima, već ga je naveo na zaključenje nepovoljnog i neizvjesnog ugovora.

1.3. U odnosu na navode iz odgovara na tužbu, tužitelj navodi a što se tiče prebivališta tužiteljice, kako je ova tužba podnesena elektronski gdje sustav po OIB [osobni identifikacijski broj]u prilikom unošenja podataka o parničnim strankama automatski izbacuje podatke o prebivalištu s obzirom da je isti sustav povezan sa JRO-om pa je adresa iz tužbe adresa prebivališta tužiteljice. Lamentiranje tuženika kako bi potrošač u svakoj parnici bio dužan dokazivati nepoštenost i ništetnost pojedine ugovorne odredbe je u suprotnosti sa čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/09, 79/09, u daljnjem tekstu: ZZP) gdje cit. presude u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, dakle obvezuje i Naslovni sud u ovom postupku. Stoga, nema potrebe u ovoj parnici dokazivati nešto što je dokazano u kolektivnom sporu, koja presuda iz kolektivnog spora po pitanju povrede propisa zaštite potrošača vezuje i Naslovni sud. Tužiteljica se protivi izvođenju personalnih dokaza u ovom postupku kao nepotrebnim, a upućuje na stajalište VSRH -a u tom pogledu. A u odnosu na činjenicu da je tužiteljica tužbom morala obuhvatiti sve sudionike, pa i sudužnika, ističe se kako takav stav nije osnovan. U odluci koju tuženik navodi treća osoba je tražila utvrđenje ništetnosti ugovora, a ne ugovorna strana , a Korisnik kredita i sudužnik ne moraju biti jedinstveni suparničari, te se na ništetnost može pozivati svaka strana koja za to ima interes. Banka je ta čiji je pravni posao ništetan i korisnik kredita od banke traži da mu vrati stečeno bez osnove, a od sudužnika tako nešto ne može tražiti jer sudužnik nije stekao niti jedan iznos bez osnove. Prigovor zastare da je isto neosnovan jer početak tijeka roka zastare ovisi o utvrđenju ništetnosti određenog pravnog posla, odnosno od pravomoćnosti presude kojim je određeni pravni posao utvrđen ništetnim, a o čemu je zauzet stav na sjedn ici Građanskog odjela RH od siječnja 2020.

1.4. Podneskom od 22.04.2026. (nakon dostave nalaza i mišljenja vještaka) tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na način da traži utvrđenje ništetnim odredbe čl.1. i čl.2. ugovora o kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu i ugovorenu kamatnu stopu, te isplatu iznosa od 2.287,55 Eura na ime preplaćene kamate i iznosa od 2.279, 90 Eura s osnova ništetne valutne klauzule sve specificirano po mjesecima.

2. Tuženik u svom odgovoru na tužbu se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti te osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika koji je objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika (voditelja regije), gospodina Roberta Svilovića, a koji je upoznat s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, kao što nije uvjerljivo niti to da je tužitelj očekivao da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno promjenjive kamatne stope, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu, odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamata. Tuženik ističe da tužbom tužitelj nije utužio sve stranke ugovora o kreditu, a ništetnost odredaba kojeg ugovora želi utvrditi u ovom postupku te da se radi o materijalnopravnom nedostatku, a isto tako ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja. Predmetni ugovor o kreditu tužitelj da je zaključio radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, pa se odluke na koje se poziva ne mogu primjenjivati na njega. Ističe se da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, razumljive i lako uočljive, te da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo. Nadalje, da odredbe o valutnoj klauzuli nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja te da nisu uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelju da je prilikom zaključenja kredita uručen okvirni oplatni plan s iznosom anuiteta izraženim u CHF te da su mu obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, na koji je tužitelj pristao. Institut valutne klauzule da je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut brzo postao opće prihvaćen od banaka i potrošača. Nije bilo naznaka na svjetskom i domaćem tržištu koje bi ukazivale na okolnosti koje bi izgledno utjecale na tečaj CHF prema kuni, odnosno da tuženik nije znao niti mogao znati za te okolnosti, niti ih je uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. Dakle, tuženik da je tužitelju prije zaključenja ugovora dao sve potrebne informacije temeljem kojih je mogao donijeti informiranu odluku, a uz to da je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika, tj. da je tužitelj time potvrdio kako mu je ugovor jasan i razumljiv. U ovom postupku da je potrebno utvrditi savjesnost tužitelja, s obzirom da tuženik smatra kako su odredbe ugovora jasne, lako razumljive i uočljive. Također, tuženik tvrdi da se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, odnosno da je tužitelj mogao birati između ugovara u valutnoj klauzuli u CHF ili EUR, ili bez valutne klauzule. Jednako tako, tuženik smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, te da u tom slučaju nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, te tužitelj mora dokazati da promjene kamatne stope nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da mu je nastala šteta. Tuženik da je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u članku 9. predmetnog ugovora. Tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za auto kredit u CHF da su šest mjesečnih Libor-a za CHF, tri godišnje premije rizika za hrvatsko tržište te šest mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB. Tuženik da je koristio navedene parametre budući u ukupnim financijskim izvorima značajan dio zauzimaju strani izvori financiranja. Sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj da je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa je trebao očekivati da će do toga i doći. Uz navedeno tuženik je prigovorio visini tužbenog zahtjeva te istakao prigovor zastare.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu i to: ugovor o kreditu (l.s. 6-13), Izvadak iz matice rođenih (l.s. 14), otplatni plan (l.s.17- 25), zadužnica i suglasnost o zaplijeni (l.s. 173-175), Zahtjev za kredit i Ponuda za vozilo (l.s. 178-179), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Majde Korljan (l.s. 214- 218), očitovanje vještaka od 31. kolovoza 2024 (l.s. 248), dopuna nalaza i mišljenja (l.s. 268-270), te je saslušan tužitelj kao stranka (l.s. 262).

3.1.Tuženik je tijekom postupka odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka djelatnika banke Roberta Svilovića i javne bilježnice Vere Marčina.

4. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu broj 138-50-3490764 sklopljenog 29. svibnja 2006. između stranaka, a kojim odredbama je ugovoreno da se kredit odobrava u protuvrijednosti od 27.165,88 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, da se kamatna stopa u tijeku otplate kredita mijenja sukladno jednostranoj odluci tuženika kao i u dijelu kojim je otplata kredita vezana za tečaj CHF, kao i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.287,55 eura s osnova razlike po osnovi kamatne stope te iznosa od 2.279,90 eura s osnova promjene tečaja valute zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose.

6. U ovom postupku su mjerodavne niže navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) te Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03).

7. Među strankama nije sporno da su zaključile cit. ugovor o kreditu za kupnju vozila marke SEAT Leon prema kojemu je tužitelju kao korisniku kredita isplaćen iznos od 27.165,88 CHF. Nadalje, nije sporno da je ugovorena kamata u iznosu od 5,20% godišnje koja se trebala mijenjati u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora, te da je ugovoren otplatni rok od 84 mjeseca, koji kredit je prijevremeno zatvoren, te nije sporno da je tužiteljica kao Korisnik kredita tada bila ranijeg prezimena K.

8. Među strankama je kao sporno trebalo raspraviti i utvrditi je li tuženik dužan isplatiti tužitelju razliku više isplaćenih kamata i preplatu s osnove ništetne valutne klauzule za utuženo razdoblje, te da li su predmetna potraživanja u zastari.

9. Čitanjem Ugovora o kreditu 138-50-3490764 sklopljenog kao i popratne dokumentacije, sud je utvrdio da su tužitelj i tuženik 25. svibnja 2006. sklopili ugovor o kreditu na iznos od 27.165,88 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, da se radi o tipskom ugovoru o kreditu kojeg je tuženik sklapao sa potrošačima, da je tužitelj predmetni ugovor sklopila kao potrošač radi kupnje novog vozila. Nadalje je utvrđeno da je u članku 2. Ugovora, ugovorena kamatna stopa u visini od 5,20% godišnje, promjenjivo u skladu s odlukom kreditora, a u članku 7. Ugovora da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

10. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 25.svibnja 2006.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03), dok su za razdoblje od 6. kolovoza 2007. mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 dalje ZZP/07.).

11. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je radi kupnje auta došla u auto kuću "Peta Brzina", te da joj se svidio auto koji je htjela kupiti a radi kreditiranja istog da su je uputili u RBA budući da ta auto kuća s istima surađuje. Djelatnik auto kuće da joj je rekao da mu donese sve papire odnosno platne liste kako bih on iste dostavio banci, a koji su na račun dostavljenih platnih lista kredit i odobrili. Iskazuje da nije uopće odlazila u banku već se sva papirologija vezana za kredit odobravala od strane RBA , te su joj nakon odobrenja poslali Ugovor o kreditu u auto kuću te pozvali je da dođe po ugovor i ga odnese kod javnog bilježnika što je i učinila. Prilikom predaje Ugovora o kreditu djelatnik iz auto kuće joj nije objašnjavao odredbe ugovora, a isti ugovor da je pročitala u auto kući i to samo bitne odredbe kao što su iznos, rata kredita, a ni je išla za tim da si odredbe o kamatnoj stopi sebi objasni, a isto tako od toga da je prošlo 20 godina pa se detalja više i ne sjeća. Javni bilježnik joj je pročitao ugovor ali nije imala nikakva pitanja na sam ugovor, a auto Seat da joj je služio isključivo za osobne potrebe. Na upit pun. tužitelja da li je ugovor bio tipski, tužiteljica odgovara da ga je dobila od djelatnika banke da ga je tako i potpisala. Na pitanje pun. tužitelja jeste li dobivali tijekom otplate povećane rate, tužiteljica odgovara da su se tijekom otplate povećale rate, pa da je morala dignuti novi kredit u eurima u Erste banci kako bi ovaj zatvorila. Na pitanje pun. tuženika zašto ste potpisali kredit sa promjenjivom kamatnom stopom i u valuti CHF, tužiteljica odgovara da nije imala izbora da bira valutu i kamatnu stopu, isto tako da joj je bilo svejedno u kojoj je valuti, bitna joj je koliki iznos će joj biti mjesečna rata. Na pitanje pun. tuženika kad ste sklopili kredit da li ste bili zadovoljni uvjetima kredita i da li ste razumjeli odredbe ugovora, tužiteljica odgovara da je bila zadovoljna uvjetima kredita i da je razumjela odredbe ugovora, ali da nije znala da će joj rata se toliko povećati tokom kredita, a na kraju se rata uduplala, u početku je rata bila 1.200,00 kuna a kasnije je došla i do 3.000,00 kuna mjesečno. A na daljnji upit što ste mislili koja je svrha valutne klauzule, tužiteljica odgovara da ne zna što bi odgovorila na to pitanje.

12. Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru. Stoga je u nastavku potrebno, kao prethodno pitanje, raspraviti jesu li utužene odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom kreditora i valutna klauzula u CHF ništetne ili ne.

13. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz članka 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

14. Ove odredbe ZZP se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014. je djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor na način da je, između ostalog, presuđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, da je naloženo tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

16. Pitanje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli se pravomoćno okončalo u predmetu poslovni broj Pž-6632/17 na način da je utvrđeno kako su tuženik (i ostale banke) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

17. Članak 118. ZZP određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Dakle, ovaj sud obvezuje presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno ovaj sud je vezan za utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

19. Sukladno odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine"

53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) ovaj sud bi bio vezan pravnim utvrđenjima iz tog kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu (tako pravno shvaćanje izrađeno je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018).

20. U navedenoj odredbi članka 502.c ZPP riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventumlitis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi. Nadalje, kad se u Zakonu govori o naknadi štete; misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz kolektivne presude u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin naknade štete iz odredbe 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe. Uostalom, presuda iz kolektivne parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta.

21. Osim toga, treba reći da je na temelju odredbe članka 81.stavka 4. ZZP/03 na tuženiku teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Predmetni ugovor svojim izgledom odaje dojam ugovora formuliranog od strane tuženika, a sve kako i iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor i poslan u Auto kuću koja joj je dala pripremljeni Ugovor radi odlaska na solemnizaciju. Tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pa je riječ o nepoštenoj odredbi koja je ništetna jer je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81.stavak 1. i članak 82. alineja 11. u vezi s člankom 87.stavkom 1. ZZP/07), a jednako tako tuženik nije dokazao da je postojao "valjan, ugovorom predviđen razlog" za promjenu kamatne stope jer je ugovor po tom pitanju sastavljen vrlo šturo.

22. U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja od strane tuženika ističe se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, u kojem pravnom shvaćanju je zaključeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

23. Pozivajući se na gore navedeno shvaćanje te imajući u vidu da je pravomoćno okončan spor pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. (ovo glede kamate) te presude Pž - 6632/2017 dana 14. lipnja 2018. (ovo glede valute), kao i to da je zastarni rok po stjecanju bez osnove pet (5) godina, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 07. svibnja 2021. to proizlazi da nije nastupila zastara potraživanja u pogledu odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu, radi čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan, dok je zastarjelo potraživanje tužitelja u pogledu isplate iznosa koje se odnose na kamatnu stopu.

24. Slijedom navedenog tužiteljica se ispravno pozvala na naprijed navedene presude u tzv. "Parnici Potrošač", a sud je u sporovima individualnih potrošača protiv banaka koje su obuhvaćene navedenim presudama vezan za utvrđenja u gore navedenoj parnici.

25. Sud smatra da su ništetne utužene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na vezanje uz valutu švicarski franak, kao i odredbe vezane za promjenjivost kamatne stope, smatrajući da je došlo do znatne neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja te je stoga vezano uz samu valutu u valutnoj klauzuli kao i promjenjivost kamatne stope sud utvrdio ništavim pojedine odredbe predmetnog Ugovora.

26. Odredbom članka 323. ZOO, propisane su posljedice ništetnosti te je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tužitelj, temeljem izvršenih isplata s osnove vezane za promjenjivost valute CHF koja je odredba Ugovora u ovom postupku utvrđena ništetnim potražuje povrat stečenog bez osnove (članak 1111., odnosno 1115. ZOO).

27. Kada je sud dakle, kao prethodno utvrdio da su ništetne odredbe ugovora u članku 2. i 7. Ugovora valjalo je odlučiti o osnovanosti potraživanja isplate utuženih iznosa po osnovi stjecanja bez osnove onoga što je isplaćeno po utvrđenim ništetnim odredbama.

28. Vezano uz visinu tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu te je pročitao nalaz i mišljenje i dopunu istog koje je izradio stalni sudski vještak za financije Majde Korljan.

29. Vještak je u tablicama prikazao mijenjanje kamatne stope i iznosa anuiteta za utuženo vremensko razdoblje, te je utvrdio kako je zbog promjene kamatne stope tužitelj platio tuženiku više kamata u iznosu od 2.287,55eura, a zbog promjene tečaja tj. utjecaja valutne klauzule, platio je tuženiku više anuiteta u HRK u iznosu od 2.279,90 eura.

30. Tuženik nije imao prigovora na matematički izračun vještaka, no ističe da vještak nije utvrdio jesu li promjene kamatne stope bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, dok je tužitelj tražio dopunu financijskog vještačenja da vještak posebno iskaže u svom nalazu pretplatu s osnove povećanja anuiteta zbog kamatne stope a posebno zbog valute, te da prikaže u eurima uzimajući u obzir fiksni tečaj.

31. Vještak se očitovao na prigovor tuženika te naveo da prigovor spada u pravno pitanje dok je dopunu nalaza i mišljenja po traženju tužitelja dostavio 18.04.2026.

32. Po zaprimanju dopune nalaza i mišljenja tužitelj je podneskom od 22. travnja 2026. uredio tužbeni zahtjev sukladno dostavljenom nalazu. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka dipl. oec. Majde Korljan kao i dopunu istog, budući je isti brižljivo analizirao priležeću dokaznu građu te izračun pretplate kamata i pretplate s osnova ništetne valutne klauzule za vrijeme trajanja kredita, izvršio sukladno pravilima struke. Tumačenje ugovornih odredbi i njihov utjecaj na dinamiku i način isplate nije zadatak vještaka već suda, dok je vještak temeljem podataka dostavljenih od strane tuženika izvršio matematički izračun, te tabelarno prikazao iznose koje je tužitelj po oba utužena osnova više platio tuženiku, koji zadatak je i bio dan vještaku.

33. Glede navoda tuženika da tužitelj nema pravnog interesa za vođenje predmetnog postupka s obzirom da je kredit isplaćen, po mišljenju ovog suda isplatom kredita ili zamjenom kredita novim stranka nije izgubila pravni interes za utvrđenje ništetnosti, osim u slučajevima propisanim odredbom čl. 326. st. 2. ZOO-a, o čemu se u konkretnom slučaju ne radi. Isto tako nije u pravu tuženi da je u predmetnom postupku trebao sudjelovati i sudionik ugovornog odnosa odnosno sudužnik.

34. Što se tiče pitanja tijeka kamata na iznos pretplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta, a odluka o kamatnoj stopi na iznos pretplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF temelji se na odredbi članka 277. ZOO, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04), kao i na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO.

35. Slijedom svega je odlučeno kao u izreci presude, slijedom čega je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu utvrđivanja ništetnosti odredbi ugovora u pogledu kamatne stope i valutne klauzule, te isplate iznosa u pogledu valutne klauzule uvećane za zakonske zatezne kamate na svaki pojedini iznos, dok je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koje se odnose na kamatne stope, jer je kako je već naprijed navedeno isto potraživanje je u zastari, kako je i odlučeno u izreci presude.

36. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. st. 4 ZPP-a, iz koje proizlazi da ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj stranci samo pojedine troškove. S obzirom na netom citiranu odredbu te da je tužitelj uspio samo s približno 50 posto, to je odlučeno da svaka stranka snosi svoj dio troška.

Zadar, 20. svibnja 2026.

Sudac

Maja Nevešćanin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjeraka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika