Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-523/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužitelja LĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po pun. Branku Kobašu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, zastupan po pun. Andreju Šooš Maceljskom, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 11. svibnja 2026., a objavljene na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), 20. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnom odredba iz čl.7. st. 2. Ugovor o kreditu br. 9011025609. sklopljenog 17.02.2006. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 21.02.2006. po javnom bilježniku Mandici Popović iz Valpova pod poslovnim brojem OU-158/06, u dijelu odredbe koji glasi: „… po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja...“

II. N a l a ž e s e tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50 da tužitelju LĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 6.780,29 € (šesttisućasedamstoosamdeset- euraidvadesetdevetcenti) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 01.01.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva u iznosu od 1.565,57 € o d b i j a .

III. N a l a ž e s e tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.692,05 € (tisućušestodevedesetdvaeuraipetcenti) sa zakonskom zateznom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja teče od dana donošenja presude, tj. 20. svibnja 2026. do isplate, a sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 257,95 € o d b i j a .

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 17.02.2006. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 9011025609, a potvrđen 21.02.2006. po javnom bilježniku Mandici Popović iz Valpova pod poslovnim brojem OU-158/06 prema kojemu mu je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 93.400,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita uz rok otplate od 180 mjeseci kroz jednake mjesečne anuitete kunske protuvrijednosti od 700,27 CHF. Tuženik mu prilikom zaključenja Ugovora nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018., odluku Vrhovnog suda RH, broj Revt-249/14-02 od 09.04.2015. te presudu i rješenje VSRH od 20.03.2018. br. Rev-2245/17-2.

1.1. Ističe da mu je tuženik sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ponudio mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR, a što je prihvatio i s tuženikom 14.12.2015. zaključio Dodatak Ugovora o kreditu. Unatoč provedenoj konverziji, tuženik mu nije u cijelosti vratio preplaćeni iznos nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi jer u vrijeme zaključenja Aneksa Ugovoru nije još bila donesena odluka VTS RH, broj: Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018., kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u predmetnom Ugovoru, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tuženik mu je od 15.04.2007. pa do 30.09.2015., osim iznosa priznatog u konverziji, i dalje u obvezi isplatiti novčani iznos od 5.310,00 EUR / 40.008,20 kn.

1.2. Obzirom da je pravomoćnom presudom VTS RH utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004.-31.12.2008., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11, dalje ZOO), dužan vratiti sve što primio na temelju takve odredbe Ugovora. Prema čl 1111. st.1. ZOO-a, „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“. Sukladno st. 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“. Prema čl. 1115 ZOO-a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“. Ističe da je čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi a u tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Kako je čl. 6. st 3. Zakona o sudovima (NN: 28/13) propisano da je svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti, a obzirom da tuženik isto odbija, predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prijepori osnov i visinu utuženog potraživanja i ističe prigovor zastare. Ističe da se u ovom predmetu radi o kreditu koji je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. Nakon stupanja na snagu ZID ZPK, te nakon prihvaćanja konverzije od strane korisnika kredita, ugovorne strane ne mogu na temelju instituta stjecanja bez osnove, potraživati isplate temeljem pravila stjecanja bez osnove jer smisao i svrha instituta stjecanja bez osnove jest da svaka strana vrati ono što je primila. U ovom slučaju, kako se obavlja vraćanje „preplate“ određeno je ZID ZPK-om odnosno novim ugovorom sklopljenim u skladu s tim Zakonom. Predmetni Dodatak ugovoru o kreditu u cijelosti je usklađen s prisilnim zakonskim odredbama i propisanom metodologijom obračuna konverzije. Sklapanjem i izvršavanjem navedenog Dodatka, tužitelj je izrazio svoju volju da se odnosi među strankama reguliraju upravo na način kako je sadržano u navedenom Dodatku. Ističe kako je u potpunosti informirao tužitelja o svim parametrima konverzije. Za potrebe provjere izračuna konverzije sukladno čl. 19.d ZID ZPK izradio je kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, a koji kalkulator uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije sukladno članku 19.c ZID ZPK te ga je učinio dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, pa tako i tužitelju, a kojem kalkulatoru je svaki potrošač mogao pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja. Naglašava kako je tužitelj već restituiran nakon što je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je kredit u CHF konvertiran u kredit u EUR sukladno odredbama ZID ZPK. Utuženi iznosi već su obuhvaćeni u izračunima na temelju kojih je sklopljen Dodatak. Sve uplate tužitelja evidentirao je i preračunao u valutu EUR. Dakle, zatraženi iznosi obuhvaćeni su u novim obračunima i novim otplatnim planovima. Kako se u predmetnom slučaju tužitelj odlučio na konverziju, potrebno je ocijeniti je li ugovorena konverzija izvršena u skladu sa strogim zakonskim pravilima o konverziji. Pri tome je jedino potrebno utvrditi je li izračun konverzije izvršen upravo primjenom tečaja koji je ZID ZPK naložio. Navodi kako je VSRH u obrazloženju rješenja posl.br. Gos 1/2019. od 4. ožujka 2019. zauzeo jasan stav da korisnici konvertiranih kredita, odnosno oni korisnici konvertiranih kredita čija je konverzija izvršena sukladno ZID ZPK nemaju pravna interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredaba o valuti.

2.1. Valutna klauzula je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima (čl. 22 i 26.) i nije „nečija špekulacija“, već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Ističe da sadržaj ugovora te njegovo postupanje u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis, odnosno zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika kredita kao tužitelja. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO- a je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisano odredbom čl. 21. ZOO-a. Budući da je na temelju čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Stoga predlaže da sud tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom kao neosnovanim odbije u cijelosti.

3. Tužitelj je podneskom od 18. veljače 2026., nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja specificirao tužbeni zahtjev opisan kao u izreci presude.

4. Na pripremnom ročištu održanom 8. studenog 2024. sud je na prijedlog tužitelja odredio prekid postupka dok Vrhovni sud RH ne donese svoju odluku, odnosno donese svoje pravno shvaćanje u vezi odluke koja predstavlja prethodno pitanje u ovoj parnici, a na pripremnom ročištu održanom 2. lipnja 2025. sud je nastavio s postupanjem u ovoj pravnoj stvari.

5. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu.

6. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su tužitelj i tuženik sklopili 17.02.2006. Ugovor o kreditu broj 9011025609, kojim je tužitelju odobren kredit za kupnju stambenog objekta u iznosu od 93.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok od 180 mjeseci;

- da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) i sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima;

- da se kredit otplaćuje u 180 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora;

- da u slučaju promjene kamatne stope iz čl. 4. Ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a o izmjenama i iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita;

- da je između stranaka zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011025609 dana 14.12.2015.;

- da ukupna preplata priznata u konverziji iznosi 6.215,25 €.

7. Među strankama je prijeporno i to:

- da li tužitelj ima pravo na restituciju temeljem navodno ništetnih predmetnih odredbi;

- da li je osnovan istaknuti prigovor tuženika zastare potraživanja.

8. Tužitelj, ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, iskazao je da je Ugovor sklopio s tuženikom u njegovoj poslovnici u Valpovu 2006., ali se ne sjeća s kojim djelatnikom banke je pregovarao. U to vrijeme radio je kao konobar u jednom ugostiteljskom objektu, a kredit mu je bio potreban za kupnju stambenog objekta u Petrijevcima od jedne fizičke osobe. Djelatnik banke mu je nudio isključivo kredit u CHF kao najbolji kredit i kao jedinu opciju iako se zanimao i za druge kredite u kunama i eurima. Prihvatio je prijedlog djelatnika banke, pribavio podatke o plaći i popunio zahtjev za kredit i banka je sačinila ugovore isključivo po svojim uvjetima. Djelatnik banke ga prilikom pregovaranja vezano za kredit nije upozoravao da će kredit biti s promjenjivom kamatnom stopom u odnosu na valutu CHF i nije ga upozorio da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, kao što to čini u odnosu na EUR. Kada je banka sačinila ugovore, pogledao je ugovor i zanimao ga je iznos kredita, rok otplate od 15 godina. Napomenuo je da ga djelatnik banke nije upozorio da zbog promjenjive kamatne stope rate kredita mogu znatno rasti ili se snižavati. Naveo je da je morala biti upisana hipoteka na kuću koju kupuje i nakon toga išli su na ovjeru ugovora kod javnog bilježnika u Valpovu. Javni bilježnik Mandica Popović ovjerila mu je ugovor, ali mu nije tumačila pojedine odredbe ugovora. Vratio je ugovore u banku i banka je cijeli iznos kredita isplatila prodavatelju kuće VĆ iz [adresa]. Početna rata kredita bila je oko 3.600,00 kn da bi se zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF povećala na iznos od 6.500,00 kn. Zbog povećanja rata išao je u banku provjeriti razloge povećanja kredita i dobio je odgovor da je to zbog povećanja tečaja franka. Morao je nastaviti plaćanje tog kredita jer se uselio u kuću koju je kupio i morao je podići još jedan kredit u istoj toj banci kako bi mogao otplaćivati predmetni kredit. Ne bi ispunjavao uvjete za kredit da mu je početna rata iznosila kao ova povećana i zasigurno ga ne bi podizao. Naveo je da je kredit podigao isključivo kao fizička osoba, a kuću nikada nije iznajmljivao niti u njoj obavljao bilo kakvu pravnu djelatnost ili poslove u svojstvu trgovačkog obrta ili tvrtke i u njoj živi danas sa sinom. 2015. pozvan je iz poslovnice tuženika u Valpovu i ponuđena mu je mogućnost sklapanja aneksa glavnom ugovoru. Banka je sačinila dodatak ugovoru, ali opet isključivo po njihovim uvjetima i nije mogao utjecati niti na bilo koju odredu kako glavnog ugovora, a tako i dodatka. Banka mu je priznala neke plaćene iznose oko 50.000,00 kn i te iznose uračunala mu je u buduće rate i aneksom mu je umanjena rata kredita na iznos oko 500,00 EUR. I aneks ugovora odnio je na solemnizaciju kod javnog bilježnika Ružice Gagro u Valpovu koja mu nije mi tumačila pojedine odredbe ugovora. Nastavio je plaćati rate kredita po aneksu ugovora sve do otplate kredita 2021. Dobio je brisovno očitovanje, ali hipoteku još nije obrisao. Ne bi podizao kredit kao klijent tuženika da je znao da će mu rate kredita znatno rasti. Smatra da nije dobio potpunu informaciju o posljedicama konverzije i da se praktično odriče iznosa po osnovi više plaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu i zbog čega je i podnio ovu tužbu. Nikada ga nitko od djelatnika banke nije upozorio da može doći do znatnog povećanja rate kredita. U to vrijeme bio je u najmu kafića i imao je obrt [obrt], ali isti nema veze s ovim podignutim kreditom. U trenutku sklapanja ugovora nije znao što znači pojam valutne klauzule i nije tražio dodatna pojašnjenja djelatnika banke vezano za sadržaj ugovora. Kredit je otplaćivao isključivo kao fizička osoba, a tako ga je i podigao. Nije odlazio u druge banke raspitivati se za kredite jer je oduvijek klijent PBZ- a, a nikada prije ovog kredita nije imao kredit podignut s valutnom klauzulom.

9. Iz pismenog nalaza i mišljenja vještakinje Lidije Balog zasnovanog na financijsko-knjigovodstvenoj dokumentaciji priloženoj spisu, razvidno je da je tužitelj tijekom otplate kredita, radi ugovorene valutne klauzule u CHF, platio više radi promjena važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta, u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 74.338,51 HRK, odnosno 9.886,40 €. U zadanom razdoblju počevši od 01.01.2009. pa do konverzije dana 30.09.2015. tečaj nikada nije bio niži od tečaja na dan isplate kredita pa nije bilo niti negativnih stavki tečajne razlike. Zatezna kamata obračunata je na svakomjesečnu preplatu, počevši od dana plaćanja pojedinog anuiteta do 30.09.2015., odnosno do dana provedene konverzije, a ista iznosi ukupno 3.109,14 €. Konverzijom priznata preplata utvrđena je u iznosu od 6.215,25 €. Nakon uračunavanja konverzijom priznate preplate, nenamiren je ostao dio izračunate preplate po osnovu tečajne razlike u iznosu od 6.780,29 €, dok je zatezna kamata na preplatu po osnovi tečajne razlike namirena u cijelosti. Nedospjela glavnica nakon provedene konverzije u EUR sukladno Izračunu konverzije (list 33 spisa)na dan 30.09.2015. iznosi 28.055,57 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke od 7,6375 HRK za 1 EUR, iznosi 214.274,42 HRK. Sukladno izračunu konverzije iznos preostale nedospjele glavnice u CHF utvrđen je na dan 30.09.2015. u iznosu od 43.431,67 CHF, što prema srednjem tečaju banke na da isplate kredita od 4,662005 iznosi 202.478,66 HRK. Razlika nedospjele EUR glavnice, u odnosu na CHF glavnicu primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita iznosi 11.795,76 HRK, a što prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 HRK za 1 EUR, iznosi 1.565,57 €.

10. Tužitelj nije imao primjedbi na pismeni nalaz i mišljenje vještakinje dok tuženik u podnesku od 24.03.2026. iznosi svoje prigovore i primjedbe pravne prirode na nalaz i mišljenje te ističe kako nije potrebno usmeno saslušanje vještaka.

11. Sud je u cijelosti prihvatio pismeni nalaz i mišljenje vještakinje Lidije Balog jer je dan sukladno pravilima struke i na osnovi knjigovodstvene dokumentacije priložene spisu.

12. Analizirajući navode tužbe i tužbenog zahtjeva, odgovora na tužbu, iskaz tužitelja, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra djelomično osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja opisan kao u izreci presude.

13. Po ocijeni suda, nije prijeporno da su stranke ugovorile valutu uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, te da je tužitelj dobrovoljno pristao na ugovaranje valutne klauzule, no po stavu suda tuženik prije i u vrijeme zaključenja citiranog ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupio suprotno odredbama čl. 5. u vezi sa čl.62.st.1. ZZP-a (NN 96/03.).

14. Po stavu ovoga suda ovdje je prijeporno pitanje predvidivosti određenih ekonomskih kretanja za tužitelja kao potrošača i za tuženika, kao banku odnosno gospodarstvenika-trgovca. O valutnoj klauzuli tužitelj kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženika koji je banka i gospodarstvenik-trgovac. Naime, banke su po definiciji trgovačka društva koja se bave kreditiranjem, pa sve što se tiče valutne klauzule, tečajeva valuta, a u konkretnom slučaju kamatnih stopa banci je poznato u najvišem stupnju, pa stoga nije moguće njeno neznanje o kretanjima tečajeva i kamatnih stopa, kao što je to slučaj kod tužitelja koji je obični građanin- potrošač.

14.1. Tuženik je znao, odnosno mogao je predvidjeti kretanje tečaja švicarskih franaka, ali i kretanje kamatnih stopa na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka, pa je za nju kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na tužitelja koji je neuk po tom pitanju.

15. Stav je suda da je materija rizika i kamatnih stopa predmet poslovanja banke, a pravni standard Zakona o obveznim odnosima prema kojem se to neznanje i nepredvidivost procjenjuje, nije jednak za građane i za banke, jer je banka kao profesionalac u ovom području dužna postupati uz povećanu pažnju prema pravilima struke i običajima, a što je nepošteno i u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja propisano čl.4. ZOO-a.

15.1. Navedeno isto tako uzrokuje i značajnu neravnotežu, odnosno neravnopravnost u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima propisanom čl.3. ZOO-a.

16. O ugovornoj odredbi vezanoj za rast tečaja švicarskog franka trebalo se posebno pregovarati s tužiteljem, a kako to nije učinjeno ovo se smatra nepoštenim ponašanjem tuženika i u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja, te ravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja. Dakle, tužitelj prilikom zaključenja ugovora kao neuka strana nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti, budući da je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa je sklapanjem citiranog ugovora tužitelj doveden u izrazito nepovoljan položaj.

16.1. Sud smatra da tužitelj prigodom ponude i ugovaranja kredita nije bio adekvatno informiran o svim uvjetima kredita, pa tako niti o rastu tečaja švicarskog franka.

17. Imajući u vidu navedeno, sud prihvaća navode tužitelja da su odredbe Ugovora o kreditu kojom su glavnica i kamate vezane uz CHF ništetne i primijenjene protivno članku 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4. ZOO-a, suprotno načelu zabrane zlouporabe prava iz čl.6. ZOO-a i suprotno načelu jednake vrijednosti činidba iz čl.7. ZOO-a, suprotno načelu uzdržavanja od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta iz čl. 8. ZOO-a, suprotno načelima ponašanja pažnjom dobrog gospodarstvenika u ispunjavanju obveza i ostvarivanja prava iz čl. 10. ZOO-a, čl. 27. ZOO-a vezano za ništetnost odredbi ugovora kojom se predviđa da će na kamate kada dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene.

18. Odredbom čl. 138.a ZZP-a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. Prema odredbi direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, u čl. 5. u slučaju ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelj usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.

20. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

21. Osim toga, čl. 322. ZOO-a propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

22. Prema odredbama čl. 81. ZZP/2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

23. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017- 10 od 14. 06. 2018.g. u čl. 1., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012, od 04. 07. 2013. u dijelu točke 1-7 izrijeke kojom se utvrđuje da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

24. Odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH od 14. lipnja 2018. godine br. Pž-6632/2017, u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

25. Slijedom navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda RH svoje mišljenje da je nerazumljiva odredba vezana uz valutnu klauzulu za sve CHF, faktički dovela do izmjena anuiteta kako po osnovi dizanje kamate, tako je po osnovi dizanja tečaja od strane banke pa su time prijeporne odredbe potpisanog ugovora o kreditu ništetne, a tako i u odnosu na Dodatak ugovoru.

26. Takav stav Vrhovni sud RH zauzima i u odluci Rev 18/2018-2 od 26.05.2020., Rev 809/2021 od 21.12.2022. i Rev 57/2024 od 23.01.2024.

27. Stoga činjenica da je prijeporni ugovor raskinut i da je sklopljen Sporazum o konverziji ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi osnovnog Ugovora, a što je i već utvrđeno u odlukama u kolektivnom sporu temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04.07.2013.

28. U odnosu na provedenu konverziju i način izračuna konverzije kredita čl. 19.c. ZID ZPK propisuje:

"(1) Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,

– ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača,

Iznos preplate iz ove točke preračunava se u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač.

6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka, namiri vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača, 7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka.

(2) Stavak 1. ovoga članka na odgovarajući način primjenjuje se i na izračun obveze vraćanja primljenog nastale zbog prestanka ugovora o kreditu pri čemu se konverzija provodi na dan 30. rujna 2015. odnosno na dan prestanka ugovora o kreditu."

36. Sud smatra da je konverzija u cijelosti provedena sukladno Zakonu, ali iz nalaza i mišljenja vještakinje razvidno je da priznatim iznosom preplate u konverziji, nije namirena razlika koja je nastala primjenom metodologije o ništetnosti odredbi o promjeni visine kamatne stope i primjeni valutne klauzule.

29. Sud smatra da je konverzija u cijelosti provedena sukladno Zakonu i izračunata sukladno Zakonu te je mišljenja da priznatim iznosom preplate u konverziji, nije namirena razlika koja je nastala primjenom metodologije o ništetnosti odredbi o promjeni visine kamatne stope i primjeni valutne klauzule. Dodatak ugovoru je sačinjen isključivo po uvjetima koje je odredio tuženik, a tužitelj nije imao mogućnosti nego uvjete prihvatiti ili plaćati povećanu ratu kredita.

30. Citirani Zakon ne provodi Konverziju na način da utvrđuje ništetnom odredbu o promijeni visine kamatne stope. Stoga je sud tražio izračun na način da se kamatna stopa kroz razdoblje otplate ne mijenja, odnosno da se primjenjuje tečaj koji je važio na dan korištenja kredita. Dakle, provedba konverzije je izračunata na potpuno drugačiji način, i sukladno zakonu, a ovaj izračun je po drugoj osnovi.

31. Osim toga, iako su stranke zaključile Dodatak Ugovoru, sud smatra da se ne radi o novacijonom ugovoru.

32. Naime, čl. 145.st.2. ZOO-a propisuje da sporazum vjerovnika i dužnika kojim se mijenja ili dodaje odredba o roku, o mjestu ili načinu ispunjenja, zatim naknadni sporazum o kamatama, ugovornoj kazni, osiguranju ispunjenja ili o kojoj drugoj sporednoj odredbi, a i sporazum o izdavanju nove isprave o dugu ne smatraju se obnovom.

33. Sud Europske unije u lipnju 2023. donio je presudu kojom je potvrđeno pravo potrošača na naknadu štete čak i nakon što su krediti konvertirani iz CHF u eure. Sud je utvrdio da sama konverzija ne poništava prava potrošača na povrat preplaćenih iznosa, ako su ugovorni uvjeti prethodno proglašeni nepoštenima (presuda Suda EU C-567/20 kao i odluke Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-599/2024-2 od 30.10.2024., Županijskog suda u Zadru br. Gž-109/2022 od 25.03.2022., Županijskog suda u Velikoj Gorici br. Gž-375/2022 od 04.10.2022., Županijskog suda u Karlovcu br. Gž-416/2024-2 od 19.06.2024. kao i Županijskog suda u Vukovaru br. Gž-94/2022- 4 od 5.11.2024.).

34. Kako je uslijed ništetnosti takvih odredbi tužitelj oštećen, pripada mu pravo na povrat onoga što je na temelju takvog ugovora tuženik primio, a sve sukladno odredbi čl. 323 st. 1. u svezi čl. 1111. ZOO-a.

35. S obzirom da je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje, a iz kojeg jasno proizlazi da sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu tužitelj nije u potpunosti obeštećen, sud je tužitelju dosudio iznos od 6.780,29 €.

36. Sud je odbio tužitelja s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.565,57 € na ime nedospjele glavnicu na dan konverzije. Naime, tužitelj je sklapanjem navedenog Dodatka Ugovora o kreditu prihvatio visinu nove glavnice izražene u valuti Euro i odredbe tog Dodatka nisu utvrđene ništetnima niti su one izgubile svoju djelotvornost. O visini glavnice utvrđene sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu ugovorne strane su se međusobno suglasile i ona nije bila predmetom ispitivanja u tzv. kolektivnom sporu potrošača, pa stoga tužitelju ne pripada pravo zahtijevati i ovu isplatu već mu pripada pravo samo na isplatu onih iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i to samo u visini one razlike koja nije uzeta u obzir prilikom sklapanja navedenog Dodatka.

37. Slijedom svega iznijetog nije osnovan ni prigovor tuženika da tužitelj nije bio u svojstvu potrošača jer je predmetni kredit podigao kao fizička osoba za kupnju stambenog objekta u koju svrhu je i utrošio sredstva kredita, a u kojemu i danas živi, a isti nikome nije iznajmljivao niti se u njemu obavljala bilo kakva trgovačka ili pravna djelatnost.

38. Sud je dopustio preinaku tužbe sukladno čl. 190.st.3. ZPP-a jer je to svrsishodno za konačno rješenje cjelokupnog odnosa među strankama.

39. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, jer isti drži neosnovanim jer sud prihvaća stav tužitelja da je tuženik, s pravnog stajališta, stekao utuženi iznos po osnovi koja je kasnije otpala, i to tek pravomoćnošću presude CHF (14.06.2018.) kojom je utvrđena ništetnost odredbe o ugovaranju valutne klauzule vezivanjem glavnice uz valutu CHF. Od pravomoćnosti te presude teče zastarni rok za isticanje kondemnatornog zahtjeva radi povrata tečajne razlike, a navršava se dana 14.06.2023. Naime, u konkretnom slučaju isprepliću se instituti ništetnosti i stjecanja bez osnove. Onog trenutka kada je presuda u predmetu Franak postala pravomoćna u dijelu koji se tiče konkretnog spora, sve ono što je tuženik stekao od tužitelja ugovaranjem sporne odredbe, ujedno je za tuženika postala „osnova koja je kasnije otpala“. Prema stavu suda zastarni rok od 5 godina, sukladno čl. 220 ZPP-a u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama, teče od 14. lipnja 2018. te su potrošači ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Stoga sud smatra da se zastara smatra prekinutom danom podnošenja tužbe u kolektivnom sporu u predmetu Franak (4. travnja 2012.) sve u skladu sa čl. 241. i 245 ZOO-a a do pravomoćne odluke (14.6.2018.) ista zastara je bila u prekidu. Jednom prekinuta zastara počinje teći ispočetka, što bi značilo da nije u zastari sve što je uplaćivano unazad 5 godina od dana podnošenja kolektivne tužbe.

40. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

41. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 2. i čl. 155. ZPP-a.

42. Tužitelj zahtijeva troškove postupka u iznosu od 2.000,00 €, a tuženik u iznosu od 1.250,00 €.

43. Tužitelju su priznati troškovi postupka u iznosu od 1.950,00 € koji se sastoje i to: iznosa od 200,00 € na ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 138/23 dalje: Tarife), tri iznosa od po 200,00 € na ime sastava podneska po punomoćniku od 10.10.2024., 18.02.2026., 05.03.2026. i 25.03.2026. sve po Tbr.8/1. Tarife, tri iznosa od po 200,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta održana 08.11.2024., 02.06.2025. i 11.05.2026. sve po Tbr. 9/1. Tarife, iznosa od 100,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude po Tbr. 9/3. Tarife te iznosa od 450,00 € na ime troškova vještačenja.

43.1. Sud je odbio tužitelja s dijelom zahtijeva u iznosu od 50,00 € na ime sastava podneska od 30.06.2025. po Tbr. 8/3. Tarife jer taj trošak nije nužan, a odnosi se na obavijest o plaćenom predujmu za vještačenje.

44. Tuženiku su priznati zahtijevani troškovi u iznosu od 1.250,00 € koji se sastoje i to: iznosa od 200,00 € na ime odgovora na tužbu po punomoćniku po Tbr. 8/1. Tarife, iznosa od 200,00 € na ime sastava obrazloženog podnesaka po punomoćniku od 24.03.2026. po Tbr. 8/1. Tarife, tri iznosa od po 200,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta održana 08.11.2024., 02.06.2025. i 11.05.2026. sve po Tbr. 9/1. Tarife te iznosa od 250,00 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 1.000,00 €.

45. Tužitelju su u cijelosti priznati troškovi vještačenja u iznosu od 450,00 € jer su isti nastali neovisno o omjeru uspjeha stranaka u postupku.

46. Kako je tužitelj u cijelosti (100 %) uspio s osnovom tužbenog zahtjeva, a u odnosu na dosuđeni novčani iznos (6.780,29 €) i specificirani tužbeni zahtjev (8.345,86 €) uspio s 81,24 % odn. sa 90,62 % (181,24/2) priznati su mu troškovi postupka u iznosu od 1.809,30 €.

47. Tuženik je u parnici uspio s 9,38 % pa s obzirom na uspjeh u parnici uspio s troškovima postupka u iznosu od 117,25 €.

48. Međusobnim prebijanjem navedenih troškova tuženik je dužan tužitelju isplatiti troškove postupka u iznosu od 1.692,05 € (1.809,30-117,25) pa je sud tužitelja s preostalim dijelom zahtijeva za naknadom troškova u iznosu od 257,95 € odbio.

49. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 20. svibnja 2026.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika