REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7792/2021-44

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Striniščaku, odvjetniku iz Čakovca, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Krešimiru Ćurkoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene 17. ožujka 2026. u nazočnosti tužitelja osobno, zamjenice punomoćnika tužitelja Željke Filipčić, odvjetnice i punomoćnika tuženika Zvonimira Hrgića, odvjetnika, dana 20. svibnja 2026., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. st. 2. Ugovora o kreditu broj 146-42/2005 od 16. veljače 2005. između tužitelja SŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora koja glasi: "3. Ispunjenje

Vraćanje kredita, rokovi plaćanja i dospijeće

II Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima. Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 212,36 CHF (slovima: dvijestodvanaest švicarskih franaka i 36/100), a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća…".

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju JŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 942,68 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i nadoknaditi mu prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.966,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, od 20. svibnja 2026. do isplate, sve u roku 15 dana.

III Obija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 146-42/2005 od 16. veljače 2005. između tužitelja SŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora koji glasi:

"2. Odnos na temelju duga

Potraživanje i pravna osnova

Banka gospodinu SŠ iz [adresa], rođenom **.**.1973.god. u skladu s propisima Republike Hrvatske odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 35.437,50 CHF (slovima: tridesetpettisućačetiristotridesetsedam švicarskih franaka i 5/100) prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita…“, kao i s iznosom 1.711,78 EUR, zajedno s traženim zateznim kamatama na taj iznos,

kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj 146-42/2005 16. veljače 2005. i Aneks Ugovoru o kreditu broj: 146- 366/2006 od 29. ožujka 2016. navodi da se radi o potrošačkom kreditu budući je namjena kredita adaptacija kuće, a tužitelj se smatra potrošačem. Članak 2. Ugovora određuje da Kreditor stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti 35.437,50 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Članak 3. st. 2. određuje da se Kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 212,36 CHF po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu, koji kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita. Poziva se na utvrđenja iz predmeta kolektivne zaštite potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Navodi da je tuženik dužan, po osnovi stjecanja bez osnove, platiti razliku anuiteta koja je nastala zbog rasta tečaja CHF. Ističe da je 29. ožujka 2016. s tuženikom zaključio Aneks Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR kojim nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, niti mu je nadoknađena šteta u vidu preplaćene razlike u tečaju. Stoga ustaje s tužbom protiv tuženika i tužbenim zahtjevom uređenom u podnesku od 29. listopada 2025. (stranica 541 spisa) traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli (čl. 2. i čl. 3. st. 2. Ugovora o kreditu), te isplatu preplaćene razlike koja je nastala zbog rasta tečaja CHF u visini 942,68 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava činjenične navode tužbe, osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare. Osporava tužitelju pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Navodi kako je sklapanjem Aneksa Ugovoru prijašnji ugovor o kreditu prestao postojati jer je iz valute CHF konvertiran u valutu EUR, te da su sva plaćanja, uključujući i pretplatu obuhvaćeni novim ugovorom o kreditu. Navodi da su sklapanjem Aneksa ugovorne strane suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u EURT. Navodi da je konverzija izvršena na način kako to izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuju, tj. kao da se otpočetka radilo o kreditu u valuti EUR, slijedom čega smatra da tužitelj više ne može spram njega imati nikakvih potraživanja, te isti nema pravni interes za utvrđenje ništetnim pravnog odnosa koji više ne postoji. U podnesku od 4. studeni 2025. se protivi djelomičnom povlačenju tužbe, i traži trošak za povučeni dio. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je dopis tužitelja od 19. kolovoza 2021. s povratnicom (stranica 5-6 spisa), Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 146-366/2006 od 29. ožujka 2016. (stranica 9-12 spisa), obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu (stranica 15, 457, 470-472, 477, 479 spisa), otplatni plan (stranica 16-20, 459-465, 473-476 spisa), pregled prometa za klijenta (stranica 21-34, 480-493 spisa), specifikacija uplata (stranica 35-41, 494-498 spisa), Sporazum uz Ugovor o kreditu (stranica 41-42 spisa), Ugovor o kreditu broj 146-42/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini 16. veljače 2005. (stranica 46-53 spisa), tablica kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (stranica 309-313 spisa), saslušan je tužitelj (stranica 409-410, 434 i 553 spisa), financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću (stranica 444-454 spisa), prihvaćanje izračuna konverzije (stranica 478 spisa), obavijest o provedenoj konverziji (stranica 499-500 spisa), izračun konverzije (stranica 501-503 spisa), simulirani otplatni plan u EUR (stranica 505-507 spisa), popis uplata za namirenje obveza po kreditu (stranica 509-511 spisa) i tablica efektivne kamatne stope (stranica 521-532 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su 16. veljače 2005. sklopile Ugovor o kreditu broj 146-42/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini 16. veljače 2005. kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti 35.437,50 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita

- da je rok otplate kredita određen do 28. veljače 2030., i otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima koji dospijevaju na otplatu zadnjeg dana u mjesecu u protuvrijednosti 212,36 CHF,

- da su stranke 29. ožujka 2016. sklopile Aneks Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR,

- da je da je tužitelj prihvatio izračun konverzije u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. (čl. 2. Aneksa Ugovoru o kreditu), te da iznos preostale glavnice na taj dan iznosi 12.746,30 EUR, kao i da iznos preplate iznosi 8.537,39 kn.

6. Prijeporan je:

- tužiteljev status potrošača,

- jesu li odredbe navedenog Ugovora o kreditu, koje određuje visinu mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF ništetne, pa posljedično tomu,

- je li tužitelj preplatio dugovanje po Ugovoru o kreditu do sklapanja Aneksa Ugovoru o kreditu 29. ožujka 2016.

- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva,

- zastara tražbine tužitelja.

7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81., 82., 85., 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), dalje u tekstu ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

8. Među strankama nije prijeporno ni da je, sukladno čl. 502. a ZPP, vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, među ostalim i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, u kojem je sud donio presudu 4. srpnja 2013. posl.br. P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirao o svim bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice koju je potrošač u obvezi vratiti te jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama važećeg ZZP-a, ovo u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07), te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

9. Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, dalje u tekstu VTSRH, presudom posl.br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske, dalje u tekstu VSRH, odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu VTSRH o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva.

10. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U- III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu VSRH kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, nakon čega je VSRH rješenjem broj Revt- 575/2016-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH posl.br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te je potom VTSRH 14. lipnja 2018. donio presudu posl.br. Pž-6632/2017, kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

11. VSRH je presudom posl. br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu VTSRH posl.br. Pž-6632/2017 i u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu CHF uz koju je vezana glavnica.

12. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, korisnika kredita odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da pritom tuženik potrošače nije u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, kao i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te je odlučeno i da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženik, kao trgovac, i korisnici kredita, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali o pojedinim ugovornim odredbama, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, odnosno svim rizicima takvog pravnog posla, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci.

13. Sukladno članku 502.c ZPP, ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu sklopljenima od strane tuženika kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i prijeporni Ugovor, ništetna odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s tim da je tuženik u ovom postupku mogao dokazivati da je u konkretnom slučaju bilo pregovaranja oko spornih ugovornih odredbi, te da je tužitelj bio upozoren na sve rizike predmetnog pravnog posla, odnosno da su mu objašnjeni rizici koje preuzimaju na sebe ugovaranjem valutne klauzule u CHF.

14. Tužitelj u svom iskazu navodi da je kredit podigao za osobne potrebe, za izgradnju i obnovu kuće u kojoj i danas živi s obitelj. Zna da su tražili kredite i da su bili kreditno sposobni samo za ovu vrstu kredita pa su se zato za taj kredit i odlučili. Ne može se sjetiti je li postavio kakva pitanja, pa tako niti u vezi spornih odredbi, ali zna da ga sigurno nitko nije upozoravao na ni jedan rizik pa tako ni na rizike koje nose sporne odredbe. Kredit je otplaćivao sa suprugom, on je bio nositelj, a supruga jamac. Zbog kasnijih nepovoljnih kretanja, bili su dovedeni u situaciju da su im iz banke rekli da moraju otplatiti kredit u roku šest mjeseci ili da će im uzeti kuću. U to vrijeme im se jedan sin zaposlio te je on podigao još jedan kredit kojim su otplatili njegov sporni kredit koji je predmetni ovog postupka. Navodi da je njegova supruga također korisnica još jednog kredita u CHF koji su naknadno podigli kako bi mogli dovršiti izgradnju i obnovu njihove kuće jer iznos iz njegovog kredita nije bio dovoljan za to. Taj kredit otplaćuje njegova supruga sve do danas. Također i njegov sin sve do danas otplaćuje svoj kredit kojeg je zbog ove situacije podigao. Nije bio vlasnikom obrta, niti trgovačkog društva. Posebno napominje da ih službenik banke nije upozorio na rizike koje preuzimaju na sebe ugovaranjem valute CHF. Po zanimanju je radnik i kredit je utrošen za adaptaciju kuće u kojoj živi sa obitelji. Na upit je li on prijevremeno otplatio kredit odgovara da nije bio u mogućnosti plaćati dospjele anuitete u vrijeme kada je tečaj jako rastao, kao i kamatna stopa, te mu je prijetila ovrha i tuženik mu je dao rok od šest mjeseci kako bi podmirio obveze po cijelom kreditu budući da je zbog neplaćanja isti dospio na naplatu. To je konkretno značilo da bi ostali bez kuće. U to vrijeme se zaposlio njegov sin koji je podignuo kredit koji još uvijek otplaćuje, a s kojim su oni zatvorili ovaj kredit.

15. Sud prihvaća iskaz tužitelja jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužitelj bio prosječan potrošač u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, jer je fizička osoba i sklapao je pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, uzevši u obzir namjenu ovog Ugovora, a tuženik je bio dužan dokazati suprotno, što nije učinio. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje on preuzima na sebe, te na temelju kojih parametara i kada se mijenja kamatna stopa.

16. Iz navedenog slijedi da su odredbe konkretnog Ugovora o kreditu koji su sklopile stranke, u dijelu u kojem je u dijelu kojim je obveza vezana za valutu CHF nepoštene i kao takve ništetne. Odredbom čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23), dalje u tekstu ZOO, propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora u cijelosti, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan, čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora, u slučaju kada je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

17. Prema odredbama čl. 1021. ZOO, bitni sastojci ugovora o kreditu su obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, slijedom čega, ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli nije element bez kojeg ugovor o kreditu ne može opstati, jer je iznos kredita koji je tužitelju stavljen na raspolaganje utvrdiv u kunama i iznos koji je on morao vratiti prema otplatnom planu i bez te odredbe, pa ništetnost navedene odredbe nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora.

18. U tom smislu valja naglasiti da se ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st. 2. u vezi s čl. 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica jest da odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu.

19. Međutim, člankom 2. Ugovora o kreditu nije ugovorena otplata kredita vezana za tečaj CHF, već je ugovoren iznos kredita, tj. ugovorena je obveza banke da isplati kredit u dogovorenom iznosu. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača ne odnosi se na odredbu ugovora kojim je ugovoren iznos kredita u valuti CHF koji se isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti, već se presuda odnosi na otplatu kredita gdje je iznos anuiteta vezan za tečaj CHF. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u kolektivnom sporu proizlazi da je članak 1. Ugovora o kreditu odredba kojom se uređuje obveza banke, a ne potrošača, te takva odredba nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom. Zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela Ugovora o kreditu utvrđenja iz te presude nemaju obvezujući učinak. Osim toga, zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti članka 2. Ugovora o odobravanju (isplati) kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF proturječna je zahtjevu za isplatom preplaćenih iznosa anuiteta, imajući na umu da su iznosi koje je na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF stvarno platio tužitelj obračunavani upravo u odnosu na tečaj koji je, u skladu s člankom 2. Ugovora o kreditu, bio važeći na dan korištenja kredita. S obzirom na to da je riječ o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita (iznos kredita), nije riječ o obvezi koja u smislu članka 81. stavka 1. ZZP-a može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača. Riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) pa na temelju članka 84. ZZP ne podliježe testu poštenosti. Također, ne postoji niti jedan drugi razlog zbog kojeg bi članak 2. Ugovora o kreditu bio ništetan, niti je tužitelj osporavao ugovoreni iznos kredita, slijedom čega je u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev.

20. Sklapanjem Aneksa Ugovoru, neravnoteža u pravima i obvezama otklonjena je za buduće razdoblje, jer je istim Dodatkom Ugovor konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, što, međutim, ne znači da je tužitelj, uistinu i obeštećen kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, odnosno, ne znači da je u potpunosti doveden u pravni položaj u kojem bi bio da u predmetnom Ugovoru nije bilo nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Naime, o pitanju postojanja pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj ističe ništetnost ili traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog u valuti CHF, a u slučajevima kada su stranke zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, već se je izjasnio i VSRH u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj u predmetu posl. br. Rev-2868/2018 povodom izvanredne revizije, u kojoj je postavljeno pitanje gubi li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

21. Na tako izričito postavljeno pravno pitanje, navedeni sud je izrazio stav da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u valuti EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenili odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne. Ovo stoga što korisnik kredita i nadalje tvrdi da mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO. Isto stajalište je taj sud izrazio i u kasnije donesenoj odluci posl. br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.

22. Po utvrđenju ovoga suda, tužitelj, neovisno o zaključenom sporazumu o konverziji, ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno ovlašten je u istoj pozivati se na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, odnosno tražiti utvrđenje njihove ništetnosti, kako bi na temelju toga ostvario zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da mu pripadaju, odnosno kako bi ostvario pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi, a takav zaključak je u skladu i s pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. u predmetu C-118/17 (S protiv Erste bank Hungary), prema kojem shvaćanju odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti na način da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, i to kao da nikada nisu postojale, tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Stoga u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama s ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i to ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana izvršenom temeljem neke zakonske odredbe, kao što je to ovdje slučaj, to nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača, što znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužitelj, mora imati mogućnost uspostave, činjenično i pravno, one situacije u kojoj bi se nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

23. Konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje ZID ZPK) ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i to da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka Ugovoru ne odriče prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu. Iz sadržaja Aneksa Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom, niti da je sporazumno s tuženikom, kako to tvrdi tuženik, pristao da se iznosi uplaćeni s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30. rujna 2015., niti je tuženik na kojem je teret dokaza takvu činjenicu dokazao, niti je predložio provođenje dokaza na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaza na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama VTSRH i VSRH da je ništetna, niti je to utvrđeno njezinim iskazom, kojim dokazuje da ga je potpisao, jer nije imao izbora zbog povećanog iznosa mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF. Ujedno se ističe kako čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19. c. točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1.-3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.), dočim u točki 2. čl. 19. c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

24. Zaključno, s obzirom na ništetnost navedenih odredbi, tuženik ne bi imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju istih, odnosno, sukladno čl. 323. ZOO, bio bi dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Nadalje, i člankom 1111. ZOO, koji uređuje institut stjecanja bez osnove, propisano je da je stjecatelj dužan vratiti dio imovine druge osobe koji je prešao u njegovu imovinu, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi, ako taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Pritom je za istaknuti da se tužitelj može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, iako ne potražuje naknadu štete, jer pravilnim tumačenjem odredbe članka 502. c ZPP, proizlazi da taj termin podrazumijeva sve vrste, odnosno oblike kompenzacija koje potrošač postavlja prema trgovcu, a ne samo zahtjeve za naknadu štete, jer on tvrdi da provedenom konverzijom nije u potpunosti obeštećen.

25. Sud je imao u vidu i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. u kojoj je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kao i stajalište Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 9. srpnja 2020. u kojoj se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Pod točkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

26. Također je sud imao u vidu i odluku VSRH poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., kao i Rev 1096/2022-2 i Rev-925/2023 od 8. travnja 2025.

27. Kako je prethodno navedeno, imajući u vidu sadržaj Aneksa Ugovora o kreditu koji su stranke sklopile, te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda pravde i VSRH izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i Rev-1096/2022, po utvrđenju ovoga suda, tužitelj osnovano zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF. Kao što je prethodno navedeno i obrazloženo, tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao u tijeku ovog postupka, niti je dostavio dokaz, da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtijeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose, pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u postupku konverzije.

28. Prema mjerodavnoj praksi Europskog suda pravde u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi mu pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu navedena stajališta, tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („namirenje budućih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30. rujna 2015., niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem.

29. Na okolnost visine tražbine tužitelja i tijeka kamata, odnosno izračuna razlike između iznosa koje je tužitelj stvarno platio tuženiku zbog porasta tečaja CHF, kojeg je primjenjivao tuženik u odnosu na HRK tijekom otplate kredita do dana konverzije, i iznosa koji bi tužitelj tuženiku platio da je tečaj CHF u odnosi na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita izraženo u EUR, te razlike između početno ugovorenih i stvarno plaćenih mjesečnih rata kredita te usporedbe glavnice u EUR nakon konverzije s glavnicom u EUR kakva bi bila da se preostala glavnica u CHF pomnoži s početnim tečajem CHF radi utvrđenja iznosa koji je tuženik stekao bez osnove zbog primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, kao i ispravnosti konverzije te je li tuženik sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju Ugovora o kreditu u CHF, dakle uključujući i plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu, te je li tuženik umanjio neotplaćeni dio glavnice konverzijom i u kojem iznosu, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po Darku Prpiću, stalnom sudskom vještaku.

30. Iz njegova nalaza i mišljenja proizlazi da ukupna razlika s osnove valutne klauzule, za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 5.010,30 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 664,98 EUR. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule, za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi -2.962,10 kn, odnosno -393,12 EUR. Prema Sporazumu uz Ugovor o kreditu proizlazi da je 1. kolovoza 2013. raskinut Ugovor o kreditu broj 146-42/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Prema Izračunu konverzije (dodatno dostavljena dokumentacija) proizlazi da je na dan 30. rujna 2015. utvrđeno da više uplaćeni iznos iznosi 0,00 kn, kao i manjak. Ukupno zatezne kamate na razlike između anuiteta zbog promjene tečaja do 30. rujna 2015. iznose 277,70 EUR. Više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 664,98 EUR. Ukupno I predstavlja zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja i zateznih kamata obračunatih do konverzije na spomenute više plaćene razlike, umanjene za preplatu utvrđenu konverzijom i iznosi 942,68 EUR. Razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 0,00 EUR. Sveukupno predstavlja iznos Ukupno i uvećan za razliku preostale glavnice i iznosi 942,68 EUR.

31. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer detaljno obrazložen, stručan i izrađen na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije, a ni stranke na isti nisu imali prigovora u pogledu njegova računskog dijela. Stoga iz prihvaćenog nalaza i mišljenja proizlazi da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana izračuna konverzije, koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine 664,98 EUR. Zatezne kamate na razlike između anuiteta zbog promjene tečaja do 30. rujna 2015. iznose 277,70 EUR, odnosno ukupno 942,68 EUR.

32. Kako je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužitelju dosuđen traženi iznos od 942,68 EUR, s osnove plaćene razlike zbog valutne klauzule odnosno razlike u iznosu anuiteta u odnosu na početno ugovoreni tečaj, na ime pretplate temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem čl. 1111. ZOO-a, te obračunatih zateznih kamata do dana konverzije, 30. rujna 2015.

33. Budući da je razlog ništetnosti prijepornih ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužitelju je uz primjenu članka 1115. ZOO-a dosuđena zatezna kamata na dosuđeni od prvog idućeg dana nakon dana učinjene konverzije, odnosno od 1. listopada 2015. u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, te od 1. siječnja 2023. do isplate, temeljem iste odredbe ZOO-a i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

34. Glede stava tuženika kako plaćene iznose zbog nepoštenosti i ništetnosti odredaba o CHF valutnoj klauzuli treba umanjiti za one iznose za koje je tužitelj platio manji anuitet zbog toga što je tečaj CHF bio niži od onoga na dan isplate ističe se da iz ZZP ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a jer se odredba članka 96. stavak 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače. Naime pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao niži tečaj nije otpala slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike tražiti od tužitelja u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a. Naime, kod ništetnosti ugovora, pa tako i djelomične ništetnosti, svaka strana ima pravo zatražiti restituciju temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, te je osnovna pretpostavka da bi se moglo odlučivati o zahtjevu tužene da je ista istakla protutužbeni zahtjev, procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO, što je konkretno izostalo. Stoga nema mjesta umanjivati potraživanje tužitelja na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi s onim iznosima kada su tečaj CHF i kamata bili niži od početno utvrđenih i to samo na temelju općenitih prigovora materijalnopravne naravi tuženika u odnosu na visinu potraživanja tužitelja (tako i VSRH u Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

35. Budući da je tužitelj uredio tužbeni zahtjev nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem na iznos 942,68 EUR (u tužbi je tražen tužbenim zahtjevom iznos od 2.654,46 EUR), te kako se tuženik protivio sniženju tužbenog zahtjeva djelomičnim povlačenjem tužbe za iznos 1.711,78 EUR, sud je odlučivao o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu i odbio tužbeni zahtjev za iznos 1.711,78 EUR, zajedno s traženim zateznim kamatama na taj iznos (toč. III izreke), tako i VSRH u pravnom shvaćanju br. Su-IV-16/2021-8 od 26. travnja 2021.

36. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (2.654,46 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23).

37. Tužitelj je u cijelosti uspio s osnovom tužbenog zahtjeva, te u omjeru 36% s visinom, slijedom čega je njegov uspjeh u sporu 68%.

38. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 100 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 10.10.2022., 13.3.2023., 20.9.2023., 7.5.2024., 3.3.2025. i 17.3.2026. (Tbr 9. toč. 1., 2. i 5. OT 450 bodova), sastava podneska od 21.2.2022., 6.7.2022., 29.10.2025. i 3.3.2026. (Tbr 8. toč. 1. OT 350 bodova), odnosno 900 bodova ili 1.800,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 450,00 EUR, što ukupno iznosi 2.250,00 EUR, koji trošak je umanjen za 32% odnosno za 720,00 EUR za koliko tužitelj nije uspio u parnici, a tuženik jest, slijedom čega priznati trošak zastupanja tužitelja iznosi 1.530,00 EUR. Tom iznosu je pribrojen trošak plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu 400,00 EUR i trošak sudske pristojbe na tužbu 36,50 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 1.966,50 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

39. Budući da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud mu je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 20. svibnja 2026. do isplate.

40. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 20. svibnja 2026.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana objave ove presude.

Dna:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika