Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-229/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika, u pravnoj stvari tužiteljice AŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku u Puli, protiv tužene OTP banke d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupane po punomoćniku Alanu Alagiću, odvjetniku u zajedničkom odvjetničkom uredu Gorana Veljovića, Merime Ibrahimović, Ivane Bilić Komparić i Vladimira Veljovića, odvjetnicima u Puli, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 24. travnja 2026. godine u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 20. svibnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 12. st. 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj: 49071/06 kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 17. kolovoza 2006.god. i solemnizirali po javnom bilježniku Rino Zujiću iz Rovinja, pod poslovnim brojem OU-628/06 a koja glasi:

„Za prijevremenu otplatu kredita potrebno je podnijeti pisani zahtjev i platiti naknadu određenu aktom Kreditora.“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 1.752,28 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu 331,32 eura o d b i j a s e kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Dana 12. svibnja 2025. godine pod posl. br. P-229/2025 zaprimljena je tužba tužiteljice protiv tužene radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbe (čl. 12.) iz Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 49071/06.

1.1. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da je između tužiteljice kao korisnice kredita s jedne strane i prednikom tužene Societe Generale - Splitska banka d.d. kao kreditora s druge strane, sklopljen dana 17. kolovoza 2006. godine Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, broj: 49071/06, a koji Ugovor je tužiteljica zaključila u svojstvu korisnice kredita i založnog dužnika;

- da je tužiteljica iskoristila svoje pravo iz čl. 12. st. 1. Ugovora o kreditu te je dana 14. prosinca 2010. godine izvršila prijevremenu otplatu kredita, a tužena joj je temeljem odredbe čl. 12. st. 1. istog Ugovora zaračunala i naplatila izlaznu naknadu u iznosu od 15.647,39 kuna;

- da tužiteljica smatra da je predmetna ugovorna odredba ništetna to ukazuje na odredbu čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03), prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca;

- da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tužene kao standardni i tipizirani ugovor koji je u tom periodu tuženica sklopila s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga;

- da sukladno odredbi st. 1. istog članka, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- da je načelo savjesnosti i poštenja jedno od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO/05), kojom odredbom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja;

- da navedeno znači da su sudionici obveznih odnosa prilikom zasnivanja i za vrijeme trajanja takvih odnosa dužni postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana - a što tužena sasvim sigurno nije činila kada je, koristeći tužiteljičin nepovoljniji položaj, ugovorila da je ovlašten tzv. izlaznu naknadu zaračunati sukladno vlastitoj odluci, a bez ugovaranja bilo kakvih kriterija i parametara o kojima ovisi visina takve naknade, pa čak i bez ugovaranja gornjeg limita (kao što je činio u nekim drugim slučajevima);

- da budući je visina tzv. izlazne naknade ovisila isključivo o odluci jedne ugovorne strane - i to tuženika, prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja;

- da jednostranim određivanjem visine tzv. izlazne naknade, tužena - kao vjerovnik je zapravo jednostrano određivala obvezu tužiteljice - kao dužnika;

- da je iz svega navedenog sasvim razvidno da je predmetna ugovorna odredba nepoštena, ističe se da je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava (ništetna);

- da osim što je ništetna temeljem naprijed citiranih odredbi ZZP/03, predmetna ugovorna odredba ništetna je i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, budući da je iz ranije navedenih razloga činidba neodređena i neodrediva;

- da je odredbom čl. 269. st. 2. ZOO/05 jasno određeno da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva;

- da je sukladno odredbi čl. 272. st. 1. ZOO/05 činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi

- a što ovdje nipošto nije slučaj;

- da obzirom je spornom ugovornom odredbom određeno samo da visinu naknade određuje, tj. zaračunava Banka sukladno svojoj jednostranoj odluci, tužiteljeva obveza je i u trenutku zaključenja Ugovora i u trenutku prijevremene otplate kredita bila neodređena i neodrediva pa u svezi s time tužiteljica ukazuje na odredbu čl. 270. st. 1. ZOO/05;

- da je predmetna odredba suprotna kogentnoj zakonskoj normi sadržanoj u odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO/05, kojom je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti;

- da nije sporno da davatelj kredita - sukladno st. 3. predmetnog članka - ima pravo od korisnika kredita zahtijevati naknadu štete, ali samo ako je štetu zaista i pretrpio, međutim da u konkretnom slučaju tužena nije pretrpila bilo kakvu štetu pa da je za zaključiti da sporna naknada zapravo predstavlja naknadu izmakle dobiti radi „gubitka“ kamate, a što je suprotno naprijed citiranoj kogentnoj odredbi ZOO/05, kojom je propisano da davatelj kredita na takvo što nema pravo.

1.2. Slijedom svega navedenog predlaže se sudu po provedenom dokaznom postupku usvojiti tužbeni zahtjev sadržaja kao u izreci ove presude.

2. Tužena u odgovoru na tužbu od 07. kolovoza 2025. godine (list 39-43) osporava navode iz tužbe i tužbeni zahtjev u cijelosti, uz isticanje prigovora zastare, a sve uz slijedeće navode:

- da nije sporno da je tužiteljica kao korisnica kredita zaključila s pravnim prednikom tužene kao kreditorom Ugovor o kreditu dana 17. kolovoza 2006. godine i da je čl. 12. toč. 1. toga Ugovora ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita;

- da je isto tako nesporno da je tužiteljica dana 14. prosinca 2010. godine podnijela tuženoj zahtjev za prijevremenu otplatu kredita, a tužena izvršila izračun prijevremene otplate kredita sukladno važećoj Tarifi naknada i ista naplaćena dana 14. prosinca 2010. godine u iznosu 15.647,38 kuna;

- da navedena odredba nije ništetna po bilo kojoj zakonskoj osnovi koja se navodi u tužbi, a isto tako tužena osporava da bi odredba bila nejasna ili nerazumljiva odnosno da bi sporna odredba iz bilo kojeg razloga bila protivna odredbama ZZP i/ili ZOO ili bilo kojem drugom materijalnopravnom propisu;

- da sporna odredba nije suprotna načelu savjesnosti i poštenju niti uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, a visina naknade bila određena aktima kreditora (odluka o tarifi naknade banke) s kojima je tužiteljica bila upoznata te se time suglasila potpisom ugovora o kreditu stoga, da tužiteljici nije moglo ostati nepoznata obveza da će tuženoj platiti naknadu određenu Odlukom o tarifi naknade banke;

- da je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva pa stoga sukladno odredbama čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati je li sporna odredba poštena;

- da je sporna odredba jasna obzirom da iz njezine formulacije jasno proizlazi obveza korisnika kredita za plaćanje naknade u određenoj visini;

- da je odredba uočljiva obzirom je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena, a ugovor pisan uobičajenim slovima te sve odredbe pisane istom veličinom slova;

- da je sporna odredba i razumljiva obzirom da iz iste jasno proizlazi obveza tužiteljice s kojom se ista suglasila obzirom ju je u konačnici i platila;

- da je navedena odredba razumljiva dobro obavještenoj, razumnoj, pažljivoj i opreznoj osobi, kojoj je iz navedenih odredbi jasno što je njezina obveza i pristaje li na takvu obvezu, a tužiteljica je na sve obveze (i rizike) iz Ugovora o kreditu pristala, što je i potvrdila svojim potpisom;

- da navedena odredba nije prouzrokovala znatnu neravnotežu, pa sukladno odredbama ZPK nije nepoštena, a posljedično tomu nije ništetna;

- da su odluke tužene stalni dokumenti, koji se često ne mijenjaju, već predstavljaju svojevrsni "zakon" banke, po kojem ista postupa;

- da je u završnim odredbama Ugovora navedeno da je tužiteljica prihvatila sve važeće banke i akte i isprave banke, a to navedeno iz razloga što ti akti reguliraju temeljno postupanje banaka, a unošenje svih odredbi raznih akata banke u ugovore o kreditu bilo bi ne samo nepregledno, nego i skupo, uzevši u obzir da se ti ugovori solemniziraju;

- da su opći uvjeti i predviđeni kao institut člankom 295. ZOO-a, a ujedno svi akti banke revidirani od strane HNB i da se bez njenog odobrenja ne bi ni mogli donijeti.

2.1. Slijedom svega navedenog predlaže se sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti s obzirom je u zastari i neosnovan i naložiti tužiteljici da tuženoj naknadi trošak ovog postupka.

3. Podneskom od 03. prosinca 2025. godine (list 69-71) tužiteljica se uz odobrenje suda očitovala na navode iz odgovora na tužbu to ukazuje na odredbu čl. 1024. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da korisnik kredita može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Prema st. 3. istog članka i u slučaju raskida ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit, i u slučaju prijevremenog vraćanja kredita, korisnik je dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, te konačno prema st. 4. istog članka, u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebao vratiti. Odredbom čl. 12. st. 1. Ugovora o kreditu da je ugovorena u slučaju prijevremene konačne otplate kredita naknada sukladno odluci banke, a samo ugovoreni obračun naknade da nije razumljiv, niti je tužiteljica u tom smislu dobila bilo kakve informacije prije ili tijekom sklapanja ugovora, ali niti prilikom prijevremene otplate kredita, pa da stoga ostaje nejasno što ulazi, odnosno koji su to troškovi prijevremene otplate kredita, time da se ovi troškovi ne mogu odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamata koje je banka trebala dobiti u slučaju da nije bilo prijevremene isplate, jer je to protivno odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO- a. Tužiteljica ističe da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete jer je kao takvu tužena nije niti ugovorila, a niti je tijekom postupka prijevremene otplate kredita i sam naziva naknadom štete, već naknadom za prijevremenu otplatu kredita, to je odredba čl. 12. st. 1. Ugovora o kreditu u protivnost s kogentnom normom odnosno čl. 1024. ZOO-a. Nadalje, da tužena nije obavijestila tužiteljicu da bi pretrpjela nekakvu štetu u konkretnom slučaju kada je tužiteljica tražila da kredit prijevremeno otplati. Posljedično protivnosti čl. 12. st. 1. Ugovora o kreditu, članku 1024. ZOO-a, da valja primijeniti odredbu čl. 322. ZOO-a i utvrditi predmetnu odredbu ugovora ništetnom, obzirom da ništetnost ove ugovorne odredbe ne povlači ništetnosti cijelog ugovora, jer on nedvojbeno može opstati i bez te ništetne odredbe. Navedeni pravni stav da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u odlukama broj Rev-112/2018-2 od 09. ožujka 2022. godine i Rev-887/2022-2 od 17. siječnja 2024. godine. Konačno, takav je pravni stav zauzet na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj odluke IV-8/2020, kada na pitanje - da li je ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovorne pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. ZZP- a, donijet je zaključak da "ugovora odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, u smislu odredbe čl. 49. ZZP- a može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo."

4. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje ove pravne stvari, sud je proveo slijedeće dokaze:

- čitanjem Ugovora o kreditu od 17. kolovoza 2006. godine (lis 6-13);

- uvidom u otplatni plan (list 15-21);

- čitanjem prometa po kreditu (lis 22-25, 28-32);

- čitanjem zahtjeva za prijevremenu otplatu (list 26, 65);

- čitanjem obračuna prijevremene otplate kredita (list 27, 64);

- čitanjem podataka o plaćenoj naknadi (list 35);

- čitanjem tarife naknade (list 59-63);

- saslušanjem tužiteljice na ročištu od 24. travnja 2026. godine (list 138-139).

5. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 12. st. 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 49071/06, sklopljenog dana 17. kolovoza 2006. godine, a sve iz razloga što je predmetnom odredbom tužena povrijedila interese i prava tužiteljice kao potrošača, korisnika kredita koristeći nepoštenu ugovornu odredbu gdje je određena naknada za prijevremenu otplatu kredita određenu aktom kreditora.

7. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno:

- da je tužiteljica kao korisnica kredita sa pravnom prednicom tužene (Societe Generale - Splitska banka d.d.) sklopila Ugovor o kreditu broj 49071/06 dana 17. kolovoza 2006. godine kojim je odobren kredit u protuvrijednosti iznosa od 101.800,00 CHF, radi izgradnje obiteljske kuće, sa rokom otplate na 276 mjeseci i ugovorenom kamatnom stopom od 4,20%;

- da je predmetnim Ugovorom u čl. 12. st. 1. ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita koja se ima izračunati sukladno Aktu kreditora;

- da je tužiteljica platila naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

8. Među strankama je sporno:

- da li banka ima pravo od klijenta naplatiti jednokratnu naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita tzv. "izlaznu naknadu", koja odredba kako smatra tužena je jasno ugovorena i određena Ugovorom o kreditu, odnosno da li takva odredba ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa prijevremene otplate kredita, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno odredbama ZOO, a time odredba i ništetna;

- da li je nastupila zastara potraživanja.

9. Prigovor zastare nije osnovan.

9.1. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 215. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje ZOO), time da se na konkretnu novčanu tražbinu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina.

9.2. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine donosi, povodom spornih pitanja restitucijskog zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito (neovisno od već postojećih utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača), pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora".

9.3. Dakle, zastarni rok sukladno naprijed citiranom tekstu iz pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke kojom se utvrđuje ništetnost spornih odredbi.

10. Tužiteljica u tužbi tvrdi, a isto ponavlja i kroz stranački iskaz da se u vrijeme zaključenja ugovora sa tuženom nije pojedinačno pregovaralo ni o jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti glede naknade za prijevremenu otplatu kredita. Navodi da je njezin kredit obrađivala službenica A iz poslovnice Splitske banke u Rovinju i da pri potpisu ugovora nije razmišljala o prijevremenoj otplati već da je kredit namjeravala otplaćivati redovito kako je i ugovoreno. Međutim, kako su mjesečni anuiteti stalno rasli, na koncu da je kuću izgrađenu sredstvima tog kredita morala prodati i prijevremeno otplatiti kredit. Kod podnošenja zahtjeva za prijevremenu otplatu da joj je rečeno da mora platiti naknadu, o čemu uopće nije bilo riječ kada se Ugovor sklapao, a niti joj je išta objašnjeno u svezi te naknade kad je zatvarala kredit, jer bankarica ni tada nije objasnila na što se odnosi ta naknada i koji su to troškovi koje banka, ima već je samo uvjetovala zatvaranje kredita plaćanjem naknade.

11. Tužena pak s druge strane tvrdi, da je sporna odredba o prijevremenoj otplati kredita u Ugovoru jasno, uočljivo i razumljivo određena na koju je tužiteljica pristala, pa stoga da sukladno odredbama čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati je li poštena odnosno da je naknada ugovorena u skladu sa odredbama ZOO i u trenutku sklapanja Ugovora tužiteljici je bila jasna kao obveza.

12. Ugovor o kreditu broj: 49071/06 zaključen je dana 17. kolovoza 2006. godine, pa se na sadržaj toga Ugovora, a vezano uz primjenu materijalno-pravnog propisa, glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužiteljica u tužbi iznosi, imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine (NN 96/03, dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

13. Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača (st. 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati (st. 4.).

14. Odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

15. Odredbom čl. 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

16. Odredbom čl. 85. ZPP/03 propisano je da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanim obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

17. Odredbom čl. 86. st. 1. ZZP/03 propisano je da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

18. Konačno odredbom čl. 87. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

19. Prema odredbi čl. 1024. ZOO korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit (st. 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (st. 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio (st. 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (st. 4.); osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 1024. st. 2. ZOO, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u čl. 25. ZOO. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja.

20. Odredbe čl. 1024. st. 3. i 4. ZOO predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelja kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

21. Tuženica tvrdi da bi naplata sporne naknade bila naknada za štetu koja joj je nastala prijevremenom otplatom kredita. Po tvrdnji tuženice u trenutku prijevremene otplate kredita narušava se kamatonosna struktura bilance tuženice pri čemu ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na ono na što se odnosi visina tih troškova.

22. Ovdje je za istaknuti kako bi tuženica imala pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi joj, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženica trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Pri tom je potpuno neodlučno pozivanje tuženice na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) te s tim u svezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništetna, ne može ugovarati.

23. Pored toga, to što tuženica tijekom postupka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte važećim na dan prijevremene otplate), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje prema ugovoru tuženica trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata izmakle dobiti. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništetnoj odredbi.

24. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 04. veljače 2014. godine o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) broj 1093/2010 (Sl. list 60, 28/2014). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita. Prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s p prijevremenim zatvaranijem kredita i sl.; a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

25. Navedeni pravni stav Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je u odluci broj:

Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. godine. Nadalje, u odluci broj: Rev 887/2022-2 od 17. siječnja 2024. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske ostao je pri zauzetom pravnom stavu te je naveo: „1. Odredba Ugovora o kreditu, kojom se za slučaj prijevremene ili konačne otplate kredita ugovara naknada (taksa) koju korisnik kredita plaća banci sukladno Odlukama o naknadama kao općim uvjetima ugovora u postotku od neotplaćene glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate kredita i koja se naknada (taksa) odnosi na izgubljeni kamatni prihod do kojeg je došlo zbog prijevremene otplate kredita, ne bi bila protivna odredbi čl. 1068. st. 3. Zakon o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje: ZOO/91), ali samo pod uvjetom da nije protivna odredbi čl. 1068. st. 4. ZOO/91. Kako je u konkretnom slučaju protivna odredbi čl. 1068. st. 4. ZOO/91, ona je ništava. Banka - davatelj kredita ima načelno pravo na naknadu stvarne štete propisane čl. 1068. st. 3. ZOO/91, u slučaju kad se o zakonom propisanoj obvezi korisnika kredita nije posebno pregovaralo prije sklapanja ugovora o kreditu ili ako ugovor o kreditu u odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ne sadrži izričitu pravnu formulaciju čl. 1068. st. 3. ZOO/91, nego unaprijed formuliranu odredbu o naknadi koja se obračunava u postotku od preostalog neotplaćenog dijela kredita, ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene otplate, jer je to protivno odredbi čl. 1068. st. 4. ZOO/91. Zato je pravilno shvaćanje nižestupanjskih sudova kako je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita i koja u svojoj biti predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja, ništava, budući da je protivna mjerodavnoj odredbi čl. 1068. st. 4. ZOO/91.“

26. Slijedom navedeno, predmetna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazna naknada) suprotna je kogentnoj zakonskoj odredbi članka 1024. stavci 3. i 4. ZOO-a i nepoštena. Stoga se radi o ništetnoj odredbi koja u svojoj biti predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru o kreditu banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja.

27. Prigovor da bi predmetna naknada bila mehanizam za brzo određivanje naknade štete koja tuženici u svakom slučaju nastaje prijevremenom otplatom kredita nije osnovan. Naime, pravo na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita nije u protivnosti s odredbom čl. 1024. ZOO-a, ali se ta naknada ne može smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz članka 345. stavak 3. ZOO-a koji propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Prijevremenom otplatom kredita tužiteljica nije povrijedila ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunila ili da bi zakasnila s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristila zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz članka 1024. stavak 2. ZOO-a i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz članka 25. ZOO-a.

28. Nadalje, prema stavu zauzetom na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. posl. br. Su IV - 308/2020, na pitanje da li je ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14) donijet je zaključak da "Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo".

29. Slijedom svega navedenog, imajući u vidu sve naprijed navedene, pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85 ZZP/03, čijom primjenom je ovaj sud zaključio da je sporna odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03 nepoštena i time, ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za prijevremeno vraćanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, a tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

30. Naknada za prijevremeni raskid ugovora je jednokratna tražbina koja dospijeva zbog i nakon raskida ugovora. Stoga se na takvu tražbinu primjenjuje opći zastarni rok iz članka 225. ZOO (tako i, primjerice, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Pž-7015/2018-2 od 26. lipnja 2019.) koji počinje teći od trenutku utvrđenja ništetnom predmetne odredbe.

31. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu 2.083,60 eura. Na ime troškova zastupanja potražuje iznos od 1.375,00 eura sastojeći od sastava opomene pred tužbu od 03. listopada 2024. godine (50 bodova - 100,00 eura), sastava tužbe od 09. svibnja 2025. godine (100 bodova-200,00 eura), pristupa na dva održana ročišta od 03. prosinca 2025. godine i 11. prosinca 2025. godine (svako po 100 bodova-200,00 eura), sastava podneska od 01. prosinca 2025. godine (50 bodova-100,00 eura) i obrazloženog podnesaka od 03. prosinca 2025. godine (100 bodova-200,00 eura), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude (50 bodova-100,00 eura) uz pripadajući iznos PDV-a od 275,00 eura (25% od 1.100,00 eura), uz trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu (u iznosu od 300,00 eura) i troškova pristupa na dva održana ročišta (na relaciji Pula-Rovinj-Pula, 75 km x0,5 eura/km odnosno 83,60 eura), izbivanje iz pisarnice za ukupno 4 sata sa PDV-om 250,00 eura i materijalni trošak izdavanja dokumentacije 75,00 eura.

31.1. Sud je priznao gotovo sve troškove zastupanja izuzev glede visine sastava podneska od 01. prosinca 2025. godine, za koji tužiteljica potražuje iznos od 100,00 eura, dok je sud za predmetni podnesak priznao trošak prema Tar. br. 8.4. odnosno ne više od propisanih 25% odnosno 50,00 eura. Nadalje, sud nije priznao tražene iznose na ime sudske pristojbe na tužbu i presudu (300,00 eura) već je priznao stvarno nastali trošak pristojbe na tužbu i na presudu u istom iznosu 53,09 eura. Konačno, nije priznat materijalni trošak izdavanja dokumentacije s obzirom da su tužba i podnesci dostavljeni putem e-komunikacije, a time materijalni trošak dostavljene dokumentacije ide na teret suda, a za druge troškove tužiteljica nije dostavila dokaz da ih je imala.

31.2. Slijedom navedenog, sud je priznao primjenom odredaba čl. 154. i 155. ZPP-a, te primjenjivih tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tar. br. 7.1, 8.1. i 8.4, 9.1., 39., 46., 49. i čl. 54.) i Zakona o sudskim pristojbama, traženi trošak do dosuđene visine u iznosu od 1.752,28 eura, te je tužiteljica odbijena sa iznosom od 331,32 eura kako je odlučeno u točkama II. i III. izreke ove presude.

U Rovinju, 20. svibnja 2026. godine.

S u t k i n j a :

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije suda, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.