REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-386/2025-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivani Marangunić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice HN (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa], zastupa je Sanela Prša, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb (OIB: 14036333877), Slavonska avenija 6, zastupa ga Toni Smrček, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene javne glavne rasprave zaključene 6. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 20. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5 st. 2. Ugovora o kreditu broj 016- 2641/2006 koji je sklopljen 15. studenoga 2006., a solemniziran 16. studenoga 2006. kod javnog bilježnika Željke Horvat Pernar pod brojem OU-1385/2006, između HYPO ALPE-ADRIABANK d.d., pravnog prednika tuženika ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba, i INES BENIĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao Korisnika kredita, koja odredba glasi:

„Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedan zarez pedeset posto) iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužiteljici HN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 250,56 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. studenoga 2006. do isplate, i to do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 13. st. 1. Ugovora o kreditu broj 016- 2641/2006 koji je sklopljen 15. studenoga 2006., a solemniziran 16. studenoga 2006. kod javnog bilježnika Željke Horvat Pernar pod brojem OU-1385/2006, između HYPO ALPE-ADRIABANK d.d., pravnog prednika tuženika ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 i HN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao Korisnika kredita, koja odredba glasi:

„Korisnik kredita se obvezuje iz kredita platiti premiju osiguranja kredita u iznosu od 1,50% (jedan zarez pedeset posto) iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta.“

IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužiteljici HN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 254,88 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. studenoga 2006. do isplate, i to do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu 3,05 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 1. studenoga 2006. do 16. studenoga 2006., zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na 250,56 eura od 1. studenoga 2006. do 16. studenoga 2006. i zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na 254,88 eura od 1. studenoga 2006. do 16. studenoga 2006.

VI. Nalaže se tuženiku da u 15 dana plati tužiteljici parnični trošak od 864,81 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 21. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je 15.11.2006. s prednikom tuženika kao kreditorom sklopila ugovor o kreditu br. 016-2641-2006 na temelju kojeg joj je odobren kredit od 27.485,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Tužiteljica tužbu podnosi jer smatra da joj je tim ugovorom tuženik neovlašteno naplatio jednokratne troškove obrade kredita od 1.910,87 kn (sada 253,61 eura) i premiju osiguranja kredita u istom iznosu, i to na temelju odredbi koje je tuženik sastavio, bez prethodnog pregovaranja ugovornih strana o tim odredbama. Zbog navedenog su sporne odredbe ništetne pa tužiteljica nakon provedenog vještačenja predlaže donošenje presude kao u izreci.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporio tužiteljici aktivnu legitimaciju jer je ugovor o kreditu sklopila ZN, a osporio je i njezino svojstvo potrošača. Istakao je prigovor zastare, ustvrdio da je zahtjev neosnovan jer sada sporne odredbe nisu protivne nijednom propisu, nisu nepoštene, a parnične su stranke pregovarale o njihovom sadržaju. Osim toga, riječ je o jasnim, lako uočljivim i razumljivim odredbama, koje nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja i nisu prouzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Jednokratni troškovi obrade služe namirenju općenitih troškova koji tuženiku nastaju prilikom obavljanja njegove poslovne djelatnosti i ta je odredba uobičajena u bankarskom poslovanju. Ističe prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na premiju osiguranja kredita jer je taj iznos plaćen osiguratelju. Osporava i visinu zahtjeva, protivi se zatraženom tijeku zateznih kamata i predlaže zahtjev odbiti.

3. Sud je tijekom postupka pročitao Ugovor o kreditu br. 016-2641-2006 i ostalu dokumentaciju u spisu, proveo financijsko vještačenje po vještaku Darfin d.o.o., Zagreb i saslušao tužiteljicu. Svi su dokazi ocijenjeni po čl. 8. ZPP-a i utvrđeno da je tužbeni zahtjev u pretežitom dijelu osnovan.

4. Predmet ovoga postupka zahtjev je tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe kojom je ugovorena njezina obveza da tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i premije osiguranja, posljedično i zahtjev za isplatu.

5. Iz sadržaja predmetnog ugovora i iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je ugovor o kreditu sklopila radi kupnje automobila za privatne potrebe. Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) definira potrošača kao fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djelatnost na tržištu u svrhe koje nisu namijene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja (čl. 3. st.1.). U tome je smislu tužiteljica potrošač iz čl. 3. st.1. ZZP.

6. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije zbog različitog prezimena tužiteljice u Ugovoru o kreditu (ZN) i tužbi (HN) neosnovan je jer je uvidom u izvadak iz JRO sud utvrdio da je riječ o istoj osobi, što je u svome iskazu obrazložila i tužiteljica.

7. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi valja reći kako u postupku nema spora o tome:

- da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača

("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP)

- da je utogorom tužiteljica obvezana prije korištenja kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i osiguranje kredita.

8. Iz rezultata knjigovodstvenog vještačenja po vještaku Darfin d.o.o., Zagreb (s obzirom na spornu visinu zahtjeva i datuma plaćanja) i uvida u dokumentaciju u spisu (list 268 spisa) sud je utvrdio da je tužiteljica 16.11.2006. platila te naknade, i to naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 250,56 eura i naknadu za osiguranje kredita od 254,88 eura.

9. Iz iskaza tužiteljice, kojega sud kao logičan, životan i okolnosno uvjerljiv u cijelosti prihvaća, sud je utvrdio da je u banci prednika tuženika dobila ponudu samo za ovakav ugovor, da je pitala za kamatu, ali joj je osobna bankarica rekla da su sve stavke takve kakve jesu i da se ne mogu mijenjati, zbog čega o uvjetima ugovora nije niti raspravljala.

10. Iz navedenoga je sud utvrdio da se o predmetnoj ugovornoj odredbi o naknadama nije pojedinačno pregovaralo, jer ju je očigledno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj - potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pa je u pitanju odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Naglašava se pritom da se i ne tvrdi niti dokazuje da je tužiteljica bila informirana o vrsti i strukturi troškova koje je bila obvezana platiti.

11. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi za obradu kredita i osiguranja kredita, visini te naknade, a iz prihvaćenog iskaza tužiteljice i stipulacije sporne odredbe koja je standardna, proizlazi da se o njezinom sadržaju nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno.

12. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je po odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13. Neovisno o informiranosti prije sklapanja ugovora, tužiteljici je ova ugovorna odredba najkasnije morala postati poznata u trenutku sklapanja ugovora jer je sadržana u samom njegovom tekstu. Osim što je lako uočljiva u samom tekstu ugovora, riječ je o odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena. Pored toga, ta je odredba omogućavala tužiteljici da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparentna u smislu čl. 85. ZZP/03.

14. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena, ona u potpunosti ne omogućuje tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe jer se u pogledu visine navodi da će biti obračunata s datumom ugovora. Sve i da nije bilo tako, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

15. Odredba o naknadi za obradu i odobrenje kredita nije izuzeta iz testa poštenosti uz primjenu čl. 84. ZZP/03.

16. Čl. 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

17. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu 84. ZZP/03 ne može se odrediti pojmom "naknada za obradu kreditnog zahtjeva i premija za osiguranje kredita" pa se ove naknade ne mogu smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što su uključene u njegove ukupne troškove.

18. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koji se otplaćuje u razdoblju od 7 godina, kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

19. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena") odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

20. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti, i zato načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadama koje su predmet spora ne tiče se odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje i osiguranje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

21. Imajući na umu navedeno, odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu i osiguranje kredita nije izuzeta iz ocjene poštenosti. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu sa čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

22. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu čl. 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

23. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica bila prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sporna ugovorna odredba ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

24. Što se tiče ispitivanja mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

25. Odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

26. U skladu sa čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

27. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi. Iz iskaza tužitelja proizlazi da niti prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije o tome bilo govora.

28. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja spornom odredbom ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od ukupno 412,28 CHF i 419,39 CHF, odnosno 250,56 EUR i 254,88 EUR utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

29. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je odlučeno kao pod toč. I. i III. izreke presude.

30. Tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na zahtjev koji se odnosi na naknadu za osiguranje kredita odbijen je kao neosnovan: iz tuženikovog isplatnog naloga – obračuna po predmetnoj kreditnoj partiji i predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je 16.11.2006. tužiteljici iznos kredita od 125.853,92 isplaćen od strane prednika tuženika, i to umanjen za iznos troškova obrade kredita od 1.887,83 kn i premiju osiguranja od 1.920,39 kn, odnosno da je za tužiteljicu istovremeno sa stavljanjem iznosa kredita na raspolaganje nastupila obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za osiguranje kredita. Tuženik ovo nije osporio. Tužiteljica tvrdi da joj je iznos kredita prilikom stavljanja na raspolaganje umanjen od strane tuženika za iznos ovih naknada, što znači da je i ovu naknadu naplatio tuženik i time je on pasivno legitimiran i u odnosu na ovaj dio zahtjeva. Uostalom, ni iz jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je tužiteljica naknadu za osiguranje platila nekome drugome, niti to tuženik tvrdi.

31. Slijedom navedenog, tužiteljici na temelju čl. 1111. st. 1. ZOO pripada pravo na vraćanje isplate učinjene na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu o naknadi za obradu i osiguranje kredita i to iznosu utvrđenom vještačenjem. S obzirom na to da iz rezultata vještačenja proizlazi da je tužiteljica na ime naknade za obradu kredita platila tuženiku 250,56 eura, zahtjev za isplatu daljeg iznosa od 3,05 eura odbijen je kao neosnovan. Iz tuženikovog isplatnog naloga – obračuna, dostavljenog za potrebe vještačenja sud je utvrdio da je isplata kredita s ustegama ovih naknada bila 16.11.2006. pa je zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate od 1.11.2006. do 16.11.2006. odbijen kao neosnovan.

32. Budući da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužiteljici je uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO dosuđena zatezna kamata na iznos koji je plaćen na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbi tekuća od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate.

33. Prigovor zastare u odnosu na isplatu naknade za obradu kredita neosnovan je. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako odluka o ništetnosti ove odredbe još nije pravomoćna, nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, to neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu po ovoj osnovi zastario.

34. Odluka o troškovima postupka donesena je po čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelju su dosuđeni troškovi zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, i to za sastav tužbe i podnesaka od 19.3.2025. i 1.2.2026. po 100,00 eura (tbr 7/1, 8/1), za zastupanje na ročištima 5.9.2025. i 6.5.2026. po 100,00 eura (tbr 9/1), ukupno 500,00 eura, što uvećano za PDV 25 % od 125,00 eura, sudsku pristojbu na tužbu od 13,27 eura i presudu od 26,54 eura t vještačenje od 200,00 eura iznosi 864,81 eura. Zatezna kamata je dosuđena po čl. 29. st. 2. ZOO, a kamata na parnični trošak po čl. 151. st. 3. ZPP-a od dana donošenja presude do isplate.

Zagreb, 20. svibnja 2026.

Sudac:

Ivana Marangunić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje ovom sudu, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika