Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
Osijek
Poslovni broj: P-194/2025-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja IŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici u Osijeku, protiv tužene Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Šavorić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 19. svibnja 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnice tužitelja u zamjeni FŽ, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom uredu Željke Radoš Radičević, po objavi 20. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 8. Ugovora o kreditu broj 758-25340482/2009 sklopljenog 17. ožujka 2009. između tužitelja IŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (pravni sljednik HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb), a koja glasi: „U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke, koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke u postotku na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke...“
II. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, isplatiti tužitelji IŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 1.523,75 eura (slovima: tisuću petsto dvadeset tri eura sedamdeset pet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. studenoga 2017. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, naknaditi tužitelju IŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu 954,64 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. svibnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki III. izreke presude.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 17. veljače 2025. navodi da je tužena pravni sljednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., da su 17. ožujka 2009. tužitelj i HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb, pravni prednik tužene sklopili Ugovor o kreditu broj 758-25340482/2009, a prema kojem je prednik tužene kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 58.000,00 EUR, uz rok otplate kredita koji je iznosio 30 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. U članku 8. ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Tarifi banke - naknada za usluge kreditora, sukladno poslovnoj politici banke – kreditora, važećim u trenutku prijevremene otplate. Obzirom je tužitelj kao korisnik kredita odlučio prijevremeno u cijelosti otplatiti kredit tužena mu je 29. studenoga 2009. naplatila naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 11.480,72 HRK, odnosno 1.523,75 EUR prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR= 7.53450 HRK. Sukladno članku 1024. stavku 3. ZOO/05 dopušteno je ugovoriti ovakvu odredbu, ali pod uvjetom da je davatelj kredita u slučaju prijevremene otplate pretrpio štetu. Ova odredba je ništetna iz razloga što je tužena naplatila naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a da pritom nije pretrpila nikakvu štetu, odnosno ni na koji način prilikom prijevremene otplate kredita nije pojasnila tužitelju u čemu se sastoji ta šteta, niti koji su objektivni eventualni troškovi nastali za tuženu prilikom prijevremene otplate kredita, a niti je obračun naknade transparentan i razumljiv. Prema odredbi članka 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine (dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom. Da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo teret dokaza je na tuženoj. Dakle, radi se o ugovornoj odredbi o kojoj se nije moglo pregovarati, jer se radilo o odredbi po principu „uzmi ili ostavi“, a radi se i o neodređenoj i neodredivoj činidbi koja je kao takva ništetna sukladno člancima 269. -272. Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela 5. studenog 2020. donio je zaključak pod brojem Su IV-308/2020 u kojem navodi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Nakon toga Vrhovni sud RH donosi presudu poslovni broj Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022. kojom prihvaća reviziju tužitelja, preinačava presudu drugostupanjskog suda i potvrđuje prvostupanjsku presudu kojom je ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu utvrđena ništetnom, a kreditor obvezan da isplati nazad naplaćenu naknadu zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama. Vrhovni sud RH u presudi poslovni broj Rev- 43/2022 izražava identičan stav. Ustavni sud RH 13. srpnja 2023. donosi odluku u objedinjenim predmetima broj U-III-3231/ 2022, U-III-7491/2022, U-III-236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023, kojom odbija ustavne tužbe banaka, a i tužbu banke podnesene protiv navedene presude Vrhovnog suda RH broj Rev-112/2018. Uzimajući u obzir odredbe članka 96. i članka 102. ZZP- a, te odredbu članka 3., 4. i 10. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Vrhovnog suda RH, tužena je ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupala nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, dovela u neravnopravan položaj. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH 30. siječnja 2020. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, tužitelj smatra da mu je tužena dužna vratiti sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primila, a sve sukladno odredbama članka 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći. Slijedom navedenog tužitelj podnosi ovu tužbu i predlaže sudu kao stvarno i mjesno nadležnom da nakon provedenog postupka donese presudu:
"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 8. Ugovora o kreditu broj 758- 25340482/2009 sklopljenog 17. ožujka 2009. između tužitelja IŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (pravni sljednik HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. Zagreb), a koja glasi: „U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke, koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke u postotku na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke...“ II. Nalaže se tuženoj da tužitelju isplati iznos od 1.523,75 EUR na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 17. ožujka 2009. pa do isplate, sve u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka sa pripadajućim zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku 15 dana."
1.1. U podnesku od 11. rujna 2025. tužitelj uređuje tužbeni zahtjev na način da na utuženi iznos glavnice iz točke II. izreke potražuje zakonsku zateznu kamatu počevši od 29. studenoga 2017.
2. Tužena u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovu tužbenog zahtjeva. Ne spori visinu tužbenog zahtjeva odnosno ističe da je sporna naknada naplaćena 29. studenog 2017. u iznosu od 11.480,72 kn. Obzirom na navedeni dan naplate naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, spori tijek zateznih kamata iz tužbenog zahtjeva (ne može biti od 17. ožujka 2009.). Priznaje da su tužitelj i tužena sklopili Ugovor o kreditu i da je odredbom članka 8. stavka 2. Ugovora ugovorena naknada radi prijevremene otplate kredita. Tužena smatra da tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, već se tužba temelji na paušalnim tvrdnjama i pozivanjem na sudsku praksu koja nije primjenjiva u ovom predmetu.
Tužena osporava status potrošača tužitelja te smatra da tužitelj taj status nije dokazao. Tužitelj u tužbi navodi da su odredbe članka 8. Ugovora o kreditu ništetne jer su suprotne načelu pravednosti i poštenja i jer se o tim odredbama nije posebno pregovaralo, kao i da su navedene odredbe nepoštene sukladno odredbi članka 96. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 125/07., 79/07., 79/09., dalje u tekstu: ZZP/07). Tužena ističe da sporni dijelovi odredaba o naknadi radi obrade kredita i naknadi radi prijevremene otplate ne predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe kako je to propisano odredbom članka 96. stavka 1. i stavka 2. ZZP- a07, a koji je zakon bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Odredbe o naknadama su jasne, lako razumljive i lako uočljive te kao takve primjenom odredbe članka 99. ZZP/07 ne podliježe testu poštenja iz odredbe članka 96. stavka 1. ZZP/07. Ugovaranjem naknada iz odredaba članka 8. Ugovora o kreditu nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja niti načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe članka 2. ZOO-a odnosno navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi članka 96. stavka 1. i stavka 2. ZZP/07. Odredbe o naknadama su u potpunosti jasne, lako razumljive i lako uočljive te je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bio upoznat s obvezom i novčanim iznosom obveze koju preuzima. Naknada za prijevremenu otplatu kredita propisana je i u Odluci o naknadama koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Tužitelj i tužena su pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelju su dani i stavljeni na uvid svi podaci te uvjeti kreditiranja, a tekst odredbe članka 8. Ugovora o kreditu je jasan, uočljiv i nedvosmislen. Tužena je prilikom pregovora radi sklapanja Ugovora o kreditu i prilikom samog sklapanja Ugovora o kreditu postupala prema zakonu, sukladno prisilnim propisima. Uostalom, djelatnost tužene je pod kontrolom regulatora Hrvatske narodne banke te sukladno tome, ni nema mjesta postupanju protivno propisima koji reguliraju obvezne odnose. Ugovor o kreditu je na temelju odredbe članka 59. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93., 29/94. i 162/98.) solemniziran kod javnog bilježnika, slijedom čega se smatra da je tužitelj potpisom Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju. Odredba članka 1022. stavka 2. ZOO-a propisuje: „Ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.“ Prema članku 173. stavku 1. Zakona o bankama ("Narodne novine" broj 84/02.), banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a stavak 3. tog članka propisuje:
Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: (…) naknade, odnosno provizije koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita. Naknada za prijevremeno zatvaranje kredita je uvjet vraćanja kredita iz članka 1022. stavka 2. ZOO-a i naknada koju banka zaračunava korisniku kredita sukladno odredbi članka 173. stavka 1. i 3. Zakona o bankama. Slijedom navedenog, za ugovaranje sporne naknade postoji valjani pravni temelj. Odredbe članka 2. kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 52/16.), propisuju da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Predmetna naknada se izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/14.). Iako citirani propisi nisu bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, oni dodatno obrazlažu svrhu i smisao naprijed citiranih odredaba te govore u prilog tome da je tuženik imao pravo naplatiti naknadu.
Tužena je ispunila obveze sukladno propisima te je u Odluci o visini naknada za obavljanje bankarskih usluga, odredila naknade koje je naplaćivala radi obavljanja usluga. Odluka o naknadama određuje izračun naknade zbog čega se odredba ne može smatrati neodredivom prema odredbi članka 50. ZOO. Naplata naknade radi prijevremene otplate kredita nije protivna odredbi članka 1024. ZOO-a koja propisuje obvezu korisnika kredita – ovdje tužitelja da tuženoj u slučaju prijevremene otplate nadoknadi štetu i ni u kojem slučaju ne isključuje pravo banke – ovdje tužene na naplatu naknade za prijevremenu otplatu. Dapače, takvo pravo tužene je izrijekom prepoznato Zakonom o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 79/15., 102/15., 52/16.; dalje u tekstu: „ZPK“) koji u odredbi članka 16. propisuje da u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivnu naknadu. Teleološkim tumačenjem odredbe članka 1024. ZOO-a i odredbe članka 16. ZPK-a koji u naravi reguliraju istu materiju proizlazi da je donošenjem ZPK i to nakon sklapanja Ugovora o kreditu zakonodavac radi zaštite potrošača odlučio detaljnije regulirati materiju naknade za prijevremenu otplatu kredita koja je općenito već ranije bila dopuštena temeljem ZOO-a. Upravo iz razloga što je ZOO dopuštao bankama naplatu naknade za prijevremenu otplatu bez ograničenja, zakonodavac je u odnosu na potrošače donošenjem ZPK postavio bankama određena ograničenja u tom smislu detaljno regulirajući uvjete pod kojima je naplata takve naknade dopuštena i u kojem iznosu. Čak i kad bi se prihvatilo tumačenje da tužena sukladno ZOO nema pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, tužena u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete kako je to određeno odredbom članka 1024. stavka 3. ZOO-a te upravo naknada za prijevremenu otplatu kredita iz odredbe članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu predstavlja unaprijed ugovoreni iznos naknade štete sukladno odredbi članka 345. stavka 3. ZOO-a. Tužena prijevremenom otplatom kredita trpi štetu u skladu s odredbom članka 1024. stavka 3. ZOO-a, a koja se sastoji od: troškova financiranja kredita tužitelja koje tužena podmiruje i nakon prijevremene otplate kredita; administrativnih troškova tužene. Tužena zbog prijevremene otplate kredita trpi štetu u obliku troškova financiranja kredita tužitelja koje tužena podmiruje i nakon prijevremene otplate kredita. Naime, tužena je za plasiranje kredita (dakle nabavu novca) krajnjim korisnicima pa tako i tužitelju morala prije toga osigurati sredstva koja će plasirati. Tužena je za plasiranje CHF kredita krajnjim korisnicima, a kakav je kredit tužitelja, pribavljala sredstva od matične banke u inozemstvu odnosno sa istom je sklopila ugovor o kreditu sukladno kojem je bila dužna vratiti matičnoj banci dobiveni iznos glavnice zajedno sa ugovorenom redovnom kamatom. Dakle, tužena je iznose koje su dobivali od tužitelja, prilikom redovne otplate kredita na ime glavnice i redovnih kamata, koristila za podmirivanje kredita podignutih kod matične banke odnosno za podmirivanje glavnice i redovne kamate koje duguje matičnoj banci. Tužena ne može prijevremeno otplatiti kredit matičnoj banci te i nakon prijevremene otplate kredita od strane tužitelja nastavlja otplaćivati kredit podignut kod matične banke zajedno sa redovnim kamatama za koja više ne dobiva sredstva putem kredita tužitelja jer je isti prijevremeno otplaćen. Upravo navedene redovne kamate koje tužena plaća matičnoj banci nakon prijevremene otplate kredita odnosno troškovi financiranja predstavljaju štetu koju tužena trpi temeljem prijevremene otplate. Tužena zbog prijevremene otplate kredita trpi štetu u vidu administrativnih troškova koji se sastoje od troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično. Naime, zbog prijevremene otplate kredita, osoblje administracije tužene poduzima dodatne radnje koje ne poduzima u slučaju redovne otplate kredita odnosno u konkretnom slučaju osoblje administracije tužene je moralo na temelju Zahtjeva tužitelja za prijevremenu konačnu otplatu kredita sastaviti obračune iznosa koje je tužitelj dužan platiti odnosno obavijest o prijevremenom zatvaranju, a koja je sadržavala iznos neplaćene glavnicu te redovnih i zateznih kamata do trenutka prijevremene otplate kredita. Osoblje administracije tužene je moralo provjeriti sve dostupne uplate za zatvaranje kredita te provesti sva knjiženja. Nakon izdavanja obračuna iznosa, osoblje administracije tužene je moralo pratiti da li su izvršene potrebne uplate za zatvaranje kredita te nakon što su izvršene uplate, osoblje administracije tužene je u internoj evidenciji moralo provesti knjiženje zatvaranja kredita te o tome obavijestiti centralu arhive gdje su pohranjeni instrumenti osiguranja kako bi se isti vratili tužitelju i sudužniku. Sve opisane radnje osoblja administracije tužene su radnje koje isto ne poduzima kod redovne otplate kredita jer se u tom slučaju uplate knjiže automatski te upravo dodatni posao osoblja administracije tužene kao i troškovi izdavanja dokumentacije za prijevremenu otplatu kredita predstavljaju štetu koju tužena trpi zbog prijevremene otplate kredita. Tužena smatra kako bi odredba Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita mogla biti suprotna prisilnom propisu jedino ako bi u postupku bilo sa sigurnošću utvrđeno da iznos naknade za prijevremenu otplatu odgovara upravo iznosu kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je sukladno Ugovoru o kreditu trebalo vratiti. Iz tuženičinog izračuna razvidno je da bi redovna kamata po Ugovoru o kreditu od 1. prosinca 2017. (od prijevremene otplate kredita) do 1. svibnja 2039. (do roka vraćanja kredita određenog Ugovorom o kreditu) iznosila 27.083,81 EUR. Dakle, evidentno je kako utuženi iznos ne predstavlja nikakvu kamatu niti isti može biti kamata kako to neosnovano navodi tužitelj. Da tužena prilikom prijevremene otplate kredita trpi štetu, potvrđeno je i u Aneksu br. 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU-a (str. 5.) na sljedeći način: „Pravo na prijevremeni povrat izvor je potencijalnog gubitka za hipotekarnog zajmodavca jer se hipotekarni zajmodavac suočava s troškovima otplate kredita tj. ovisno o vrsti proizvoda, refinanciranja i administrativnih troškova“. Također, u Mišljenju Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU-u“ (str. 2.) je zauzet stav kako banke odnosno ovdje tuženik zbog prijevremene otplate kredita trpi štetu odnosno da „prijevremena otplata predstavlja i opterećenje za pružatelja“. Također, u dokumentu stručne službe Europske komisije naslovljenom Prateći dokument uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU – Sažetak procjene učinka od 18. prosinca 2007. navodi se sljedeće: „Procjena učinka zaključuje da je zakonodavstvo najučinkovitija opcija politike u nekoliko područja (npr. predugovorne informacije, prikladnost proizvoda, kreditni registri) i jedina učinkovita opcija u nekim slučajevima (npr. godišnja postotna stopa troška – APRC, prijevremena otplata). Međutim, iako bi zakonodavstvo bilo najučinkovitija opcija u postizanju postavljenih ciljeva, još treba procijeniti nadmašuju li troškovi provedbe zakonodavstva koristi. To je osobito važno za područja kao što su predugovorne informacije i prikladnost proizvoda, gdje bi samoregulacija također mogla biti učinkovita, iako u manjoj mjeri, ali potencijalno isplativija. Isto vrijedi i za APRC i prijevremenu otplatu, gdje se zakonodavstvo smatra najboljom opcijom. Stoga je potrebna detaljnija kvantitativna procjena učinka kako bi se utvrdilo je li zakonodavstvo ili samoregulacija najisplativije rješenje. Samoregulacija se također identificira kao učinkovita opcija politike u nekim drugim područjima (npr. kreditni registri, izvještavanje o financiranju hipotekarnih kredita).“ Dakle, iz navedenog dokumenta je razvidno da je naknada za prijevremenu otplatu kredita standard bankarskog poslovanja u Europskoj uniji. Iz navedenog jasno proizlazi da bi odredba članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu mogla biti suprotna prisilnom propisu jedino ako bi u postupku bilo sa sigurnošću utvrđeno da iznos naknade za prijevremenu otplatu odgovara upravo iznosu kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je sukladno odredbi Ugovora o kreditu trebalo vratiti odnosno da je tužena koristila naknadu za prijevremenu otplatu kredita u svrhu namirenja (dijela) neostvarene kamate s osnove Ugovora o kreditu. U svakom slučaju, teret dokaza da je tome tako je na tužitelju, a koji to u ovom postupku nije dokazao. Čak i da odredba članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu nije u skladu s odredbom članka 1024., odredba o naknadi radi prijevremene otplate kredita ne bi bila ništetna jer odredba članka 1024. ZOO-a nije prisilni propis. Naime, opće je pravilo obveznog prava da stranke slobodno uređuju svoje ugovorne odnose (odredba članka 2. ZOO), što znači da isključivo o slobodnoj volji stranaka ovisi hoće li sklopiti ugovor, s kime će ga sklopiti te kakvog će biti sadržaja. Za ugovorne odnose prvenstveno je relevantna volja samih stranaka, odnosno na odnos između sudionika obveznopravnog odnosa prvenstveno se primjenjuje ono što su same stranke kao svoja očitovanja volje predvidjele u ugovoru. Pritom su stranke slobodne svoj odnos urediti drukčije nego li je to predviđeno ZOO-om, a sukladno općem načelu dispozitivnosti u uređenju obveznih odnosa, kako to predviđa odredba članka 11. ZOO-a. Odredba članka 1022. stavka 2. ZOO-a propisuje: „Ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.“ Volja stranaka, načelo dispozitivnosti i sloboda uređenja obveznih odnosa imaju prednost pred odredbama ZOO-a, osim u iznimnim slučajevima kada zakonska odredba izričito predviđa drukčije ili iz njezina smisla proizlazi da je svrha te odredbe da se strankama zabrani drukčije uređenje obveznih odnosa. Ako su stranke ugovorom uredile neka pitanja međusobnog obveznopravnog odnosa, prvenstveno se primjenjuje volja samih stranaka. I prilikom tumačenja ugovornih odredbi, odredba članka 319. stavka 2. ZOO-a također upućuje na volju stranaka odnosno namjeru ugovaratelja kao prvi „izvor prava“ među strankama. Nadalje se navodi kako ugovornu odredbu treba razumjeti u smislu načela obveznog prava predviđenih ZOO, dakle načela slobode uređenja obveznih odnosa i načela dispozitivnosti. Tužitelj je Ugovorom o kreditu, koji je nesporno otplaćen, dobio na raspolaganje 58.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, stoga je u slučaju ništetnosti sporne odredbe riječ o zabrani manjeg značaja u smislu članka 326. ZOO-a. Tužena osporava osnovanost i tijek zakonskih zateznih kamata kako je to tužitelj naznačio u tužbi. Građanski odjel Vrhovnog suda RH zauzeo je pravno shvaćanje da u slučaju ništetnosti ugovora o zajmu, zatezne kamate teku od dana podnošenja odgovarajućeg zahtjeva. U Izvodu iz zapisnika Građanskog odjela VSRH, posl br. Su-IV-222/04 od 5. ožujka 2004. je navedeno: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Također je obrazloženo presudom Vrhovnog suda RH Rev-2781/2011 od 16. lipnja 2015. : „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe članka 214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, tužena predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te obvezati tužitelja na naknadu parničnog troška tuženoj zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude.
3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao potvrdu od 2. prosinca 2024. (stranica 5 spisa), Ugovor o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2009. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 17. ožujka 2009. (stranica 6-15 spisa), izvadak iz sudskog registra (stranica 16-17 spisa), isplatni nalog (stranica 20 spisa), pregled prometa za klijenta (stranica 21 spisa), otplatni plan (stranica 22-27 spisa), iskaz tužitelja (stranica 83-84 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.
3.1. Nije provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje, budući je tužitelj na ročištu 19. svibnja 2026. odustao od provođenja istog.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 8. Ugovora o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2009. sklopljenog 17. ožujka 2009., a koja glasi: „U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke, koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke u postotku na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke...“, te isplata iznosa od 1.523,75 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. studenoga 2017. pa do isplate na ime ništetne odredbe.
5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:
- da su 17. ožujka 2009. tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tužene – Hypo-Alpe-Adria-bank d.d. Zagreb - kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 758- 25340482/2009. kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 58.000,00 EUR po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria- bank d.d. važećem na dan korištenja kredita,
- da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke, koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke u postotku na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke (članak 8.),
- da je kredit odobren kao stambeni,
- da je pravni prednik tužene tužitelju na ime predmetne naknade 29. studenoga 2017. naplatio iznos od 1.523,75 eura.
6. Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, sadržana u članku 8. Ugovora o kreditu, ništetna. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.
7. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07. – dalje: ZZP), koji je bio na snazi od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2014., dakle u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu.
7.1. Člankom 74. ZZP-a propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o ukupnom trošku zajma, (…)."
7.2. Člankom 96. stavkom 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i o visini te naknade.
7.3. Člankom 99. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 99. ZZP-a samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 99. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom prijevremene otplate kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.
7.4. Osim toga, tekst članka 99. ZZP-a treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za prijevremenu otplatu kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, sporni dio odredbe članka 8. Ugovora o kreditu nije izuzet iz ocjene poštenosti.
7.5. U okviru te ocjene, potrebno je ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 98. ZZP-a uzeo u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.
7.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. stavak 1. ZZP-a, odlučno je ocijeniti bi li tužena, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredbe bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 8. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnosi, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na te odredbu u pojedinačnim pregovorima.
7.7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.
7.8. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
8. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe članka 3. ZZP-a, kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom stambenom kreditu za kupovinu, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je sredstva kredita utrošio za kupovinu stana koji je bio namijenjen za stanovanje njega i njegove obitelji, time da u to vrijeme nije bio vlasnik obrta niti tvrtke nit je stan kupljen sredstvima kredita unio u imovinu kredita odnosno tvrtke. Tužena pak tijekom postupka nije dokazala da je ugovor sklopljen u okviru tužiteljeve poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Dakle, tužitelj je potrošač u smislu citirane odredbe članka 3. ZZP-a, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru.
9. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za prijevremenu otplatu kredita (članak 8. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj tih odredbi Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužitelja te pročitao Ugovor o kreditu od 17. ožujka 2009.
9.1. Iz odredbe članka 8. Ugovora o kreditu proizlazi da je korisnik kredita mogao izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed te da se u tom slučaju Korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke. Obzirom na sadržaj predmetne odredbe ovaj sud utvrđuje da se nigdje u tom članku, kao niti u cijelom ugovoru o kreditu ne navodi koliko iznosi ta naknada, kao i što ta naknada obuhvaća, a sve s obzirom na tvrdnje tužene da ta naknada predstavlja iznos administrativnih troškova banke i rizika promjene aktivne i pasivne kamatne stope, te da to predstavlja unaprijed ugovorom utvrđen iznos naknade štete u smislu članka 345. stavka 3. ZOO-a. Iz ugovora ne proizlazi niti da bi banka takvu naknadu ugovorila kao iznos unaprijed utvrđenog iznosa štete. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti naknadu. Način na koji je ugovorena ne može biti razumljiv prosječnom potrošaču jer osim što je podložna jednostranim promjenama tužene, njome je potrošač (tužitelj) stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti, time da tužena u spis nije dostavila Odluku koja je važila u vrijeme sklapanja Ugovora, odnosno koja se primjenjivala na dan prijevremene otplate kredita.
9.2. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao u tadašnjoj Hypo Alpe Adria bank 2009. godine. Prilikom podnošenja zahtjeva za odobrenje kredita nije bilo govora o prijevremenoj otplati kredita, ustvari nije ni razmišljao da bi kredit morao prijevremeno otplatiti. Banka je sačinila ugovor o kreditu dala mu ga na potpis. Pročitao ga je, ali nije baš sve razumio, po struci je strojarski tehničar. Bilo mu je bitno da dobije iznos kredita koji mu treba, rok otplate, visina anuiteta. Niti prilikom potpisivanja ugovora od strane banke nije mu rečeno na što se odnosi naknada za prijevremenu otplatu kredita odnosno na koji način je određena visina te naknade. Nije mogao utjecati niti na ijednu odredbu ugovora, bilo je uzmi ili ostavi. Kredit je prijevremeno isplatio iz razloga što je podigao kredit u drugoj banci koji mu je bio povoljniji. Prilikom prijevremene otplate banka mu je obračunala ostatak duga te i naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Dobio je samo iznos koji mora platiti na ime te naknade za prijevremenu otplatu kredita, nije vidio na koji način je visina te naknade određena, niti mu je banka dala ikakvu tarifu iz koje bi mogao to vidjeti. Od strane banke mu je samo rečeno da se ugovorom obvezao platiti tu naknadu.
9.3. Tužena, na kojoj je teret dokaza, tijekom postupka ničim nije dokazala da se radi o odredbi ugovora o kojoj se pojedinačno pregovaralo. Prema tome, a obzirom se radi i o odredbi ugovora iz koje nije vidljiva niti visina niti eventualno elementi temeljem kojih će se odrediti visina te odredbe, kao i da visina iste ovisi isključivo o jednostranoj odluci tužene, ovaj sud zaključuje da u svezi predmetne odredbe nije bilo pojedinačnog pregovaranja između tužitelja i tužene i da tužitelj nije znao na što se ta odredba stvarno odnosi niti da je ikako mogao utjecati na njezinu visinu, već da je visina iste ovisila isključivo o važećoj odluci tužene na dan prijevremene otplate kredita.
10. Nadalje je valjalo utvrditi je li ta ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja), a što ovisi o utvrđenju (i) je li tužena imala štetu/troškove uzrokovane prijevremenom otplatom kredita, time da dokazivanje nastanka štete/ troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu/troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne općenito.
10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadu za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.
10.2. Naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može se smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz članka 345. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje u tekstu: ZOO) koji propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Prijevremenom otplatom kredita tužitelj nije povrijedilo ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunio ili da bi zakasnio s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristio zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz članka 1024. stavka 2. ZOO-a, ali i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz članka 25. ZOO-a.
11. Tužena tijekom postupka navodi da naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja iznos naknade štete i troškova koje tužena trpi i snosi zbog prijevremene konačne otplate kredita, a koji nisu povezani s budućom nedospjelom kamatom.
11.1. Tužena je, a na okolnost pretrpljene štete predložila pisane izjave PŽ i LŽ ovjerene po javnom bilježniku. Tako iz izjave LŽ proizlazi da prilikom prijevremene otplate kredita banci nastaju troškovi koji su vezani uz dodatne aktivnosti banke koje se moraju obaviti uslijed prijevremene otplate kredita, a koje inače nije potrebno obaviti prilikom redovne otplate kredita, radi se o dodatnim troškovima osoblja banke povezanim sa administracijom kredita, jer se ne radi o automatiziranom postupku banke. Iz izjave PŽ pak proizlazi u slučaju prijevremene otplate kredita, tužena nema mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurala kako bi mogla isplatiti kredit, uslijed čega joj nastaje šteta jer i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima.
11.2. Cijeneći izvedene izjave ovaj sud ne nalazi utvrđenim koje je pravedne i objektivno nastale troškove tužena izravno pretrpila prijevremenom otplatom konkretnog kredita. Naime, izjava LŽ je uopćena, odnosno nije vidljivo koje točno troškove osoblja je tužena imala prilikom obrade zahtjeva ovdje tužitelja za prijevremenom otplatom kredita (npr. nije vidljivo koje konkretno poslove službenici tužene redovno obavljaju, odnosno da li ti poslovi uključuju i obradu zahtjeva za prijevremenom otplatom kredita, ukoliko ne, da li je tužena za obradu zahtjeva tužitelja zaposlila novog radnika ili je postojeći taj zahtjev obradio izvan redovnog radnog vremena i koliko je s tim u svezi trošak tuženoj nastao). Jednako tako nije vidljivo je li posao prijevremene obrade kredita složeniji od uobičajenih poslova službenika banke i koliko vremena istima treba za obradu. Prema tome, ovaj navode svjedokinje ocjenjuje paušalnim i usmjerenim isključivo ka pogodovanju tuženoj. Nadalje, a što se tiče izjave PŽ, ovaj sud navodi da je ista sastavljena u skladu sa potrebama tužene i radi pogodovanja tuženoj i da formulacija iste odgovara formulacijama tužene koje je ista koristila tijekom postupka u svrhu opravdavanja dopuštenosti odredbe o prijevremenoj otplati kredita. Jednako tako, radi se o općenitoj izjavi, dakle nije konkretizirano je li baš za prijevremeno otplaćeni iznos kredita od strane tužitelja tuženoj nastala šteta u vidu negativne kamate za držanje tih sredstava na računima stranih banka.
11.3. Shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze i z ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17.), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita. (Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022.).
11.4. Pošto tužena nije tijekom postupka dokazala koji su joj potrebni i objektivni troškovi nastali prilikom prijevremene otplate kredita, pa kraj utvrđenja da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, da je ista uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja), to ovaj sud utvrđuje da je predmetna odredba (članak 8.) nepoštena, a time, u smislu odredbe članka 102. stavak 1. ZZP ništava. Tužena također nije ničim dokazala da je tužiteljica upoznata s Odlukom o naknadama Hypo Alpe Adria bank d.d. Nadalje, na konkretan slučaj ne mogu se primijetiti niti odredbe Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite, a koji Pravilnik je stupio na snagu 14. veljače 2014., dakle nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i naplate sporne naknade.
12. U odnosu na prigovor tužene da odredba o prijevremenoj otplati kredita sadržana u Ugovoru o kreditu ne može biti ništetna, jer da ista nije bila zakonom zabranjena, ovaj sud ukazuje da odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na prijevremenu otplatu kredita nije utvrđena ništenom jer da ne bi bila dopuštena, već je utvrđena ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.
13. Neodlučan je prigovor tužene da je ugovor otplaćen, izvršen jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, članak 328. ZOO, a ne radi se niti o zabrani manjeg značaja jer je odredbom povrijeđen i javni interes s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženom i drugim bankama.
14. Neosnovan je prigovor zastare tužene. Odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužitelja na isticanje ništetnosti članka 8. Ugovora o kreditu. Tužitelj je postavio zahtjev za isplatu, pa se radi o restitucijskom zahtjevu, a u odnosu na kojega je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.
15. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja predmetnih iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.
15.1. Tužitelju zakonska zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita u visini od 1.523,75 eura, koji iznos i datum uplate, 29. studenoga 2017., su među strankama nesporni.
15.2. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2022. određena je sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).
16. Obzirom na iznijeto ovaj sud nalazi osnovanim zahtjev tužitelja u cijelosti.
17. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a te sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku-odvjetniku, i to za:
- sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife),
- sastav obrazloženog podneska od 12. rujna 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),
- zastupanje na ročištu 19. svibnja 2026. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),
- zastupanje na ročištu za objavu 20. svibnja 2026. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife), ukupno 700,00 eura što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje 875,00 eura. Tužitelju je dosuđen i trošak plaćene pristojbe za tužbu u iznosu 26,55 eura i za presudu u iznosu 53,09 eura, time da ovaj sud napominje da se u konkretnom slučaju ne radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, pa je tužitelj dužan platiti sudske pristojbe za tužbu i presudu. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 954,64 eura na koji iznos mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od presuđenja (prema članku 151. stavku 3. ZPP-a) pa do isplate, dok je s ostatkom zahtjeva na ime parničnog troška povrh dosuđenog tužitelj odbijen.
17.1. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava drugog podneska od 12. rujna 2025., naime, tužitelju je svoje očitovanje na odgovor dao u dva odvojena podneska, oba datirana s 12. rujna 2025. Prema stavu ovoga suda tužitelj je mogao očitovanje na odgovor na tužbu dati u samo jednom podnesku, slijedom čega mu je ovaj sud priznao trošak sastava drugog podneska od 12. rujna 2025..
18. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.
U Osijeku 20. svibnja 2026.
Sutkinja: Ljiljana Jakša
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).
Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.
U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).
O žalbi odlučuje županijski sud.
Dostavljeno:
1. Željka Radoš Radičević, odvjetnica u Osijeku
2. Odvjetničko društvo Šavorić & partneri d.o.o. u Zagrebu
