Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-264/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, sutkinje Sanje Bađun izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Zrinka Rogina, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika GVA SERVISI j.d.o.o., OIB: 45825906975, Grdenci 19B, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Kusalić, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu od 23. prosinca 2025. poslovni broj Pn-150/2024- 33, u sjednici vijeća 20. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu od 23. prosinca 2025. poslovni broj Pn-150/2024-33.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja MV da se tuženiku GVA SERVISI j.d.o.o. naloži da tužitelju MV isplati novčani iznos od 4.454,62 EUR.

II. Odbija se zahtjev tužitelja MV da mu tuženik GVA SERVISI j.d.o.o. naknadi trošak ovog postupka, u cijelosti.

III. Nalaže se tužitelju MV naknaditi tuženiku GVA SERVISI j.d.o.o. parnični trošak u iznosu od 1.625,00 EUR (tisućušestodvadesetpet eura), u roku od 15 (petnaest) dana.“

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj ne navodeći zakonske žalbene razloge te ne predlažući način postupanja drugostupanjskog suda.

3. Tuženik nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Polazeći od predmeta spora koji se odnosi na zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete koji se činjenično temelji na tvrdnjama da mu je radnjama tuženika poduzetim radi otklanjanja kvara na njegovom osobnom automobilu nastala šteta, ocjenu neosnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud utemeljio je na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je između stranaka sklopljen ugovor o djelu sukladno č. 590. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO) kojim se tuženik kao izvođač obvezao popraviti kvar na osobnom automobilu tužitelja dok se tužitelj kao naručitelj radova obvezao tuženiku za to platiti naknadu

- da je nesporno tuženik izveo određene radove radi uklanjanja kvara na tužiteljevom osobnom automobilu i da mu je tužitelj za to platio 440,09 EUR

- da je između stranaka sporno je li tuženik otklonio kvar na osobnom automobilu i je li nakon ponovnog kvara i obraćanja tuženiku radi popravka postupio sukladno pravilima struke ili je postupio protivno pravilima struke i prouzročio tužitelju daljnju štetu

- da iz nalaza i dopune nalaza vještaka dipl. ing. Berislava Šimunovića proizlazi da je tužitelj predao tuženiku automobil na popravak radi problema s motorom koji se nakon paljenja gasio, da je nakon dijagnostike kvara tuženik očitao greške iz memorije motora koje su ukazale na neispravnost regulatora tlaka goriva i senzora tlaka te je isti zamijenjen, da mu se tužitelj ponovno obratio nakon prijeđenih 289 km navodeći da se automobil ponovno gasi u vožnji, da je tuženik priključivanjem dijagnostičkog uređaja utvrdio da nema memorirane greške i potom izvršio provjeru instalacija goriva (cjevovoda i spojnice), nakon čega je demontirao visokotlačnu pumpu goriva i brizgaljke (dizne) i iste dao ispitati u specijaliziranoj radionici ([obrt]) gdje je utvrđeno da su dijelovi brizgaljki i pumpe jače korodirani pa ih nije moguće ispitati te ih je potrebno zamijeniti ispravnima uz kompletno čišćenje sustava ubrizgavanja, da je prethodno bilo potrebno demontirati dijelove (pokrov motora, zračni filter, kučište, visokotlačne metalne cijevi goriva, povratne i dovodne plastične cijevi, klinasti remen, gornji poklopac zupčastog remena) i da ova demontaža nije mogla oštetiti električne veze (vodove žica) koje su spojene preko konektora (a ne direktno) niti je moglo doći do oštećenja vjetrobranskog stakla, kao i da je osnovna stvar svakog dobrog servisera da prilikom pregleda vozila prekontrolira i razine svih tekućina u vozilu (ulja u motoru, u kočnicama, rashladne tekućine)

- da nalaz i mišljenje i dopunu nalaza vještaka sud ocjenjuje vjerodostojnim jer je nalaz obrazložen jasnim, logičnim i uvjerljivim razlozima te je odgovoreno na pitanja stranaka, kao i da su dopunom nalaza otklonjeni prigovori tužitelja

- da iskaz tužitelja u kojem navodi da uzrok kvara na automobilu nije bio u neispravnoj pumpi i diznama jer to nije moglo uzrokovati da automobil odjednom stane u vožnji sud ne prihvaća vjerodostojnim, a da nasuprot tome prihvaća vjerodostojnim iskaz zastupnika tuženika VV u kojem navodi da je kvar na regulatoru i senzoru tlaka goriva otklonjen, a da nije otklonjen da tužitelj ne bi (uopće) mogao voziti automobil, da između prvog kvara i kvara radi kojeg je tužitelj došao drugi puta (na visokotlačnoj pumpi i brizgaljkama) nema poveznice jer je isti u skladu s nalazom i mišljenjem i dopunom nalaza vještaka dipl. ing. Berislava Šimunovića

- da je tuženik po prvom zaprimanju osobnog automobila otklonio kvar prema pravilima struke i da je od tuženika primio naknadu za taj posao, a da je po drugom (ponovnom) preuzimanju automobila pravilno proveo postupak dijagnosticiranja uzorka kvara i poduzeo radnje na njegovom otklanjanju i da time nije prouzročio tužitelju nikakvu štetu

- da je tuženik pravilno postupio kada je prilikom prvog popravka dolijao ulje koje je prema utvrđenju zakonskog zastupnika tuženika bilo na minimumu i da ovu radnju nije poduzeo mimo naloga tužitelja pa se ne radi o nezakonitom ili protupravnom postupanju tuženika koje bi se smatralo štetnom radnjom u smislu čl. 1045. i 1046. ZOO

- da prilikom ponovnog zaprimanja automobila i poduzetih radnji na otklanjanju kvara nije moglo doći do oštećenja prednjeg vjetrobranskog stakla (utvrđenje iz nalaza vještaka), a da iskaz tužitelja da je od tuženika preuzeo automobil sa oštećenim vjetrobranskim staklom nije potvrđen niti jednim dokazom

- da iz nalaza vještaka proizlazi da je tuženik prilikom ponovnog zaprimanja vozila postupio sukladno pravilima struke, a da tuženik nije montirao demontirane dijelove automobila jer mu tužitelj nije htio platiti izvedene radove pa je demontirane dijelove predao tužitelju odvojeno u posebnoj kutiji

- da tužitelj u iskazu navodi da ga tuženik nije obavijestio o demontaži dijelova automobila i da on na to ne bi pristao „jer je bio svjestan da to nije potrebno“, dok iz iskaza zastupnika tuženika proizlazi da je obavijestio tužitelja da je demontaža ovih dijelova i njihovo ispitivanje nužno za popravak kvara na što mu je tužitelj rekao da mu je to preskupo platiti pa su dogovorili da ukoliko dijelovi budu utvrđeni ispravnim u postupku dijagnostike da mu trošak ispitivanja neće biti naplaćen nakon čega je tužitelj pristao da se dijagnostika provede, pa utvrđuje da je između stranaka postignut dogovor za demontažu dijelova automobila u svrhu dijagnostike u smislu čl. 590. ZOO i da taj posao nije izvršen bez naloga tužitelja niti je istim počinjena šteta , a da nije postignut dogovor za izvođenje daljnjih radova (zamjene pumpe i dizni) jer se tužitelj s istima nije slagao pa time što tuženik nije ponovno montirao (neispravne) dijelove nije tužitelju počinjena šteta u smislu čl. 1045. i čl. 1046. ZOO

- da je tužitelj nakon što je preuzeo automobil od tuženika koristio usluge više servisera i električara da bi automobil doveo u vozno stanje, a da iz nalaza vještaka proizlazi da na temelju priložene dokumentacije nije moguće utvrditi koje radnje su poduzete niti visina njihovih troškova, a niti je to moguće utvrditi na temelju iskaza tužitelja koji je opisao da mu je „jedan gospodin nešto složio“, da mu je „metnuo remen, ubacio pumpu i druge dizne“, da mu je potom nešto napravio „jedan gospodin kojim ima i mehaniku i elektriku“,

pa prvostupanjski sud zaključuje primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 7. st. 1. i čl. 219. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22, 155/23., 146/25., u daljnjem tekstu: ZPP) da tužitelj nije dokazao da bi radnjama tuženika na dijagnosticiranju i otklanjanju kvarova na osobnom automobilu bila prouzročena tužitelju šteta u smislu čl. 1045. i 1046. ZOO radi čega je odbio zahtjev pod toč. I. izreke presude, dok je primjenom čl. 154. st. 1. ZPP odlučio o troškovima postupka pod toč. II. i III. izreke presude.

6. U žalbi tužitelj navodi da je auto “došlepao“ u veliko dvorište koje je udaljeno 100 m od radione po naredbi zastupnika tuženika i da dvorište nije bilo pod nadzorom pa je automobil ostao „otključan i raskopan“, da automobil nije dovezao na servis nego na reklamaciju jer se pojavila ista greška s prekidom goriva nakon čega je zastupnik tuženika pripremio dvije ponude koje se na njega nisu odnosile jer je automobil pod garancijom pri čemu je tuženik odmah trebao reći da ne prihvaća reklamaciju. Nadalje navodi da nikada „ne odlaze“ sve četiri dizne istodobno, da je pumpa napravljena za 800.000 km a ne za 130.000 km, da je bilo ulja u mašini jer je dugogodišnji vozač i isto redovno kontrolira pa ga nije trebalo dolijevati, da je zastupnik tuženika tražio za popravak vozila 1.800,00 EUR, slično kao i drugi majstori, a neki nisu ni htjeli raditi popravak jer je „auto rastrgan“.

7. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tužitelja i po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službeno j dužnosti u žalbenom postupku, s time da tužitelj ne ukazuje sadržajno na počinjenje bilo koje bitne povrede u odnosu na konkretan predmet spora.

8. Utvrđeno činjenično stanje i na njemu zasnovanu primjenu materijalnog prava kao pravilnim prihvaća i ovaj sud te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tužitelja.

9. S obzirom da je između stranaka bilo sporno da li je kvar na automobilu radi kojeg je tužitelj dovezao automobil drugi puta kod tuženika posljedica neotklonjenog kvara koji je bio predmetom prvog popravka, da li je između stranaka postignut dogovor da tuženik provede postupak dijagnostike uzroka ponovnog kvara vozila, kao i da li je radnjama tuženika počinjena šteta na vozilu tužitelja, te uzimajući u obzir suprotstavljene teze stranaka prema kojima tužitelj tvrdi - da se drugi puta radilo o istom kvaru koji prvi puta tuženik nije otklonio, da kvar nije uzrokovan korozijom pumpe i dizni pa nije trebalo provoditi dijagnostiku niti ih je trebalo mijenjati, dok nasuprot tome tuženik tvrdi - da između dva kvara nema poveznice, da je prvi kvar otklonjen i da je radi otklanjanja ponovnog kvara bilo potrebno provesti ispitivanje visokotlačne pumpe i dizni i da je postupak dijagnostike proveden po nalogu tužitelja, prvostupanjski sud je utvrđenje pravno relevantnih činjenica osnovano utemeljio na nalazu i mišljenju vještaka koji raspolaže stručnim znanjem, a kojim sud ne raspolaže (čl. 250. ZPP).

10. Iz nalaza i mišljenja i dopune nalaza vještaka prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da je prvi kvar na vozilu tužitelja otklonjen nakon što je dijagnostičkim uređajem utvrđena memorirana greška i da je nakon toga tužitelj upravljao vozilom 289 km, da pri ponovnom dolasku dijagnostičkim uređajem nije detektirana greška niti je ista utvrđena provjerom instalacija (cjevovoda, spojnica) pa se u toj situaciji prema pravilima struke pristupa demontaži visokotlačne pumpe goriva i brizgaljki (dizni), što je tuženik učinio, kao i da je ispitivanjem specijaliziranog servisa ([obrt]) utvrđeno da ih nije moguće ispitati radi jače korodiranosti i da ih je potrebno zamijeniti ispravnima uz čišćenje sustava ubrizgavanja, kao i da je radi ispitivanja bilo potrebno skinuti (demontirati) određene dijelove da bi se pumpa i brizgaljke mogle izvaditi iz vozila. Iz nalaza isto tako proizlazi da na temelju dokumentacije tužitelja nije moguće utvrditi što su drugi serviseri odrađivali na vozilu niti koje su dijelove mijenjali, u kakvom su stanju bili dijelovi vozila koji su demontirani i koji s obzirom na starost (13 godina) nisu mogli biti „novi“, a niti bi se to pregledom vozila (danas) moglo utvrditi.

11. S obzirom na navedeno prvostupanjski sud je na temelju nalaza i dopune nalaza vještaka pravilno zaključio da je tuženik otklonio prvi kvar na vozilu tužitelja jer u protivnom vozilo ne bi bilo u voznom stanju, a da je u otklanjanju drugog kvara u okolnostima konkretnog slučaja postupio prema pravilima struke pažnjom dobrog stručnjaka u smislu čl. 10. st. 2. ZOO.

12. Iz nalaza vještaka proizlazi da zamjena motornog ulja ne može dovesti do štete na vozilu tužitelja, da demontaža dijelova (pumpe i dizni) nije mogla dovesti do oštećenja električnih vodova, niti do oštećenja vjetrobranskog stakla, s time da vještak izričito navodi da nije u mogućnosti utvrditi kojim bi radnjama tuženika na vozilu tužitelja bila prouzročena šteta prema tvrdnjama tužitelja i priloženoj dokumentaciji, niti bi to bilo moguće utvrditi pregledom vozila. Iako tužitelj navodi da je tuženik vozilo ostavio na parkiralištu koje je udaljeno i nije bilo pod nadzorom, istodobno ne navodi da je iz tog razloga na vozilu nastala bilo kakva šteta.

13. U žalbi tužitelj potvrđuje da mu je tuženik dao „dvije ponude“ ali smatra da se iste na njega nisu mogle odnositi jer se radilo o reklamaciji prvog popravka, kao i da mu je tuženik odmah morao dati do znanja da ne prihvaća reklamaciju „pa bi drukčije“, a što potvrđuje pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj prihvatio ponudu tuženika za dijagnosticiranje razloga ponovnog kvara. Za te radnje tužitelj nije platio tuženiku naknadu, a istima nije nastala šteta na vozilu nego je dijagnosticiran uzrok kvara koji je nakon toga prema tvrdnjama samog tužitelja otklonjen ugradnjom ispravnih dijelova po više majstora različitih struka.

14. S obzirom na sve navedeno prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužitelj nije dokazao da mu je radnjama tuženika nanesena šteta te je pravilnom primjenom materijalnog prava odbio zahtjev pa je ovaj sud odbio žalbu tužitelja i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. izreke.

15. U odnosu na odluku o troškovima postupka koju tužitelj sadržajno ne pobija nego je osporava očito samo u vezi pobijanja odluke o glavnoj stvari, uzimajući u obzir da ovaj sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP) to je odbio žalbu i potvrdio presudu pod toč. II. i III. izreke primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP.

U Varaždinu 20. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek