Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj: Gž-1027/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Filke Pejković kao predsjednice vijeća, Kristine Vukelić Aničić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Svjetlane Pražić kao članice vijeća u pravnoj stvari prvo tužitelja ŽZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i drugo tužitelja NZ, [adresa]. OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanih po Igoru Rujak-Marčiću, odvjetniku u Zadru, protiv tužene Republike Hrvatske ,OIB: 52634238587, zastupane po ODO GUO Zadar, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru posl.br. P-1885/2023-22 od 7. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I.Odbija se kao neosnovana žalba tužene te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru posl.br. P-1885/2023-22 od 7. ožujka 2024.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1.Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da su prvo i drugo tužitelji suvlasnici svaki za ½ dijela, nekretnine upisane u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Zadru, u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], oznake kč. br. [katastarska čestica], pašnjak, površine 1140 m2, što je tuženik dužan priznati i trpjeti da tužitelji, temeljem ove presude, izvrše upis prava vlasništva na svoje ime, i to svako za ½ dijela, na predmetnoj nekretnini u zemljišnim knjigama, uz istovremeno brisanje istog prava s imena tuženika sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude. U točki II. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužiteljima trošak parničnog postupka u iznos od 2.002,21 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.
2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tužena zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.,96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP).
3. Tužena predlaže uvaženje žalbe uz naknadu joj troškova žalbenog postupka.
4. Odgovor na žalbu nije podnesen.
5. Žalba tužene je neosnovana.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem njihova prava vlasništva svakog u ½ dijela ne nekretnini oznake kč. br. [katastarska čestica], pašnjak, površine 1140 m2 upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].
7. Prvostupanjski sud po provedenom postupku utvrđuje;
- da je prijeporna nekretnina u zemljišnoj knjizi upisana na ime tužene,
- da je ista u posjedovnom list sada evidentirana kao posjed prvo i drugo tužitelja a prethodno tome od osnivanja katastarskog operata za k. o. [katastarska općina] kao posjed njihovih prednika,
- da prema posjedovnim podacima proizlazi da je ista još 1945. bila evidentirana kao posjed SZ, da je njegov upis kao posjednika potvrđen i prenesen u k. o. [katastarska općina] 1964. te da takvo stanje ostaje neizmijenjeno sve do 1986. kada je na osnovi rješenja o nasljeđivanju posl.br. O-713/85 kao posjednik iste upisan ŠZ pok. ŽZ, otac u ovom postupku tužitelja,
- da je otac tužitelja preminuo 2016. te da su nakon njegove smrti rješenjem o nasljeđivanju posl.br. O-2479/2016 od 4. svibnja 2017. nasljednicima istog na predmetnoj nekretnini proglašeni tužitelji,
- da je prijeporna nekretnina naravi vidljivim međnim oznakama odvojena u odnosu na susjedne čestice te da je na istoj nekada bio vinograd time da su na terenu i dalje vidljivi betonski stupovi koji su služili za povezivanje loze,
- da je prijeporna nekretnina u neometanom posjedu tužitelja računajući i posjed njihovih prednika barem od 1945. pa nadalje.
8. Polazeći od utvrđenja da su tužitelji osobno i putem prednika u faktičnom, mirnom i poštenom posjedu prijeporne nekretnine neprekidno barem od 1945. pa nadalje tj. u razdoblju duženo od četrdeset godina kojeg zakona propisuje za stjecanje prava vlasništva dosjelošću zaključuje da su isti dosjelošću istu stekli u vlasništvu pa temeljem odredbe čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17. - službeni pročišćeni tekst, 152/14., 81/15. - službeni pročišćeni tekst, dalje ZV) kao osnovan prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja te odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude.
9. Obrazlaže prvostupanjski sud da iz provedenih dokaza proizlazi da je prednik tužitelja SZ još 1945. bio evidentiran kao posjednik prijeporne nekretnine koji je na istoj što utvrđuje iskazima saslušanih svjedoka GZ i IZ imao i održavao vinograd. Navedeni da je preminuo 1974/1975. , istoga da je naslijedila majka DZ koja je preminula ubrzo nakon njega 1975. koju je naslijedila kćer ZZ rođ. DZ, baka tužitelja koju je pak naslijedio sin ŠZ, otac tužitelja koji je temeljem rješenja o nasljeđivanju posl.br. O-713/85 bio evidentirani posjednik prijepora. Budući da je isti preminuo 2016. te da su istoga naslijedili tužitelji koji su temeljem rješenja o nasljeđivanju posl.br. O-2479/2016 od 4. svibnja 2017. u katastarskom operatu i upisani posjednici prijepora to polazeći od činjenice da su tužitelji računajući i posjed njihovih prednika u neometanom posjedu prijeporne nekretnine barem od 1945. zaključuje da su isti u neometanom samostalnom posjedu predmetne nekretnine osobno i putem svojih pravnih prednika svakako duže od četrdeset godina pa da su na istoj stekli pravo vlasništva dosjelošću temeljem odredbe čl. 159. ZV-a.
10. Prvostupanjski sud se poziva i na stajalište Europskog suda za ljudska prava u odluci Trgo protiv Republike Hrvatske i Radomilja protiv Republike Hrvatske prema kojima se u razdoblje posjedovanja uračunava i vrijeme posjedovanja koje je proteklo prije 8. listopada 1991. a koje se odnosi na primjenu i učinke odredbe čl. 388. st. 4. ZV, koje shvaćanje je preuzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-158/2017 od 7. svibnja 2019. pa u u skladu s navedenim pravnim stajalištem uzima u obzir i posjedovanje tužitelja, odnosno njihovih pravnih prednika u razdoblju u kojem je ista nekretnine bila u pravnom režimu društvenog vlasništva.
11. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8.,9.,13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st. ZPP) utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda .
12. Prvostupanjska presuda sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama za što postoji podloga u izvedenim dokazima te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Zbog toga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a na koju upire tuženik žalbom.
13. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud temeljem provedenih dokaza pravilno utvrdio odlučne činjenice od kojih ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva te je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.
14. U konkretnom slučaju tužitelji svaki u ½ idealna dijela zahtijevaju utvrđenje prava vlasništva dosjelošću nekretnine pobliže opisane u točki I. izreke presude.
15. Prema odredbi čl. 159. st. 1. ZV-a kao temeljne pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću predviđene su - samostalan posjed određene kakvoće i vrijeme dosjelosti određeno zakonom. U slučaju redovite dosjelosti, dakle one koja se temelji na kvalificiranom (zakonitom, istinitom i poštenom) posjedu, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću potreban je rok od deset godina (članak 159. stavak 2. ZV-a), dok kod izvanredne dosjelosti, koja se temelji samo na poštenom posjedu, taj rok iznosi dvadeset godina (članak 159. stavak 3. ZV-a), odredbom članka 159. stavak 4. ZV-a je propisano da je na nekretninama koje se nalaze u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba za stjecanje prava vlasništva potreban neprekinuti posjed u dvostrukom trajanju, dakle pošten posjed u trajanju od 40 godina.
16. Prema odredbi čl. 160. st. 1. i 2. ZV-a vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kada je posjednik stupio u samostalni posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost, s time da se u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici. Identično je u bitnom bilo uređeno i čl. 30. st. 1. i 2. ZOVO-a pri čemu se prema odredbi čl. 18. ZV-a posjed se smatra poštenim, osim ako se ne dokaže suprotno.
17. Ispitujući prvostupanjski presudu u granicama razloga određenih u žalbi valja istaći da neosnovano tužena pobija pravilnost prvostupanjske presude navodima da u postupku saslušani svjedoci nemaju saznanja o posjedovanju prijeporne nekretnine u razdoblju do 6. travnja 1941. posljedično čemu da nije dokazano da su tužitelji računajući i posjed prednika posjedovali prijepornu nekretninu najmanje 40 godina prije navedenog datuma te da su time ispunjene pretpostavke za dosjelost sukladno pravnim pravilima austrijskog Općeg građanskog zakonika.
18. Ovo iz razloga jer iz utvrđenja prvostupanjskog suda pravilnost kojih tužena sadržajem žalbe i ne osporava proizlazi da su tužitelji računajući i posjed prednika u posjedu prijeporne nekretnine barem od 1945. pa nadalje pa kako se poštenje posjeda u smislu odredbe čl. 18. ZV-a pretpostavlja te kakao tužena tijekom postupka nije dokazala da su tužitelji i njihovi prednici nepošteni posjednici istoga to je pravilno utvrđenje i zaključak prvostupanjskog suda da su tužitelji računajući i posjed njihovih prednika na prijepornoj nekretnini u odnosu na koju je njihov posjed bio neometan dosjelošću stekli pravo vlasništva.
19. Treba reći da pravilno prvostupanjski sud ukazuje na pravna shvaćanja Europskog suda za ljudska prava u predmetima Trgo protiv Republike Hrvatske i Jakelić protiv Republike Hrvatske.
20. U odlukama tog suda izraženo je pravno shvaćanje da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno (a radi se o odluci Ustavnog suda RH od 17. studenog 1999. kojom je ukinut čl. 388. st. 4. ZV-a, prema kojemu se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana), ne bi trebao, s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba, snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. U konkretnom slučaju je kao posljedica ukidanja propisa, članka 388. st. 4. ZV-a, vlasništvo imovine koju je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je ukinuta kao neustavna, vraćeno državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. Također je izneseno stajalište da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.
21. U konkretnom slučaju je nedvojbeno utvrđeno da je u razdoblju od stupanja prednika tužitelja u posjed prijepora, do dana donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske 17. studenog 1999. proteklo razdoblje od četrdeset godina kontinuiranog posjedovanja prijepora od strane tužitelja i njihovih pravnih prednika pa su se stoga ostvarile zakonske pretpostavke iz odredbe čl. 159. st. 4. ZV-a za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, uz napomenu da osim interesa tužitelja, u ovom slučaju ne postoji neki suprotstavljeni privatni interes treće osobe.
22. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.
23. Kako su tužitelji uspjeli u parnici pravilno je prvostupanjski sud temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a obvezao tuženu na naknadu parničnog troška tužiteljima te pravilno odlučio kao u točki II. izreke.
24. Slijedom naprijed iznijetog primjenom odredbe čl. 368 st. 1. ZPP-a žalbu tužene kao neosnovanu valjalo je odbiti te prvostupanjsku presudu potvrditi i odlučiti kao u točki I. izreke ove odluke.
25. Zahtjev tužene za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je temeljem odredbe čl. 154.st.1. u svezi s čl. 166. st. 1 ZPP-a jer tužena nije uspjela s žalbom pa je odlučeno kao u točki II. izreke.
U Rijeci, 20. svibnja 2026.
Predsjednica vijeća
Filka Pejković
