Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-807/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice NE iz ABC u [adresa], Ch. ..., OIB: [osobni identifikacijski broj], drugotužiteljice NEN iz [adresa] u [adresa]. 12, OIB: [osobni identifikacijski broj] i trećetužiteljice ČE (nominativ: N) ĆE iz [adresa] u [adresa]. 3, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanih po punomoćnici Emi Kalogjeri Juranić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zlataru, radi naknade štete, u povodu žalbe tužiteljica protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini, poslovni broj P-53/2024-31 od 22. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljica i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini, poslovni broj P-53/2024-31 od 22. svibnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljica za naknadu troškova žalbenog postupka .

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom su presudom, u točci I. izreke, odbijeni zahtjevi kojima je svaka od tužiteljica zahtijevala isplatu 5.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 28. siječnja 2022. do isplate. Točkom II. izreke naloženo je tužiteljicama solidarno naknaditi tuženoj troškove postupka od 3.125,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 22. svibnja 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobijaju tužiteljice zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014. i 70/2019., dalje: ZPP koji se na ovaj postupak primjenjuje u skladu s člankom 107. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ br. 80/2022. s izuzecima iz članka 107. stavaka 2., 3. i 4. toga Zakona), zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjevi usvoje uz naknadu troškova postupka tužiteljicama. Zahtijevaju i naknadu troškova sastavljanja žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Tužena nije odgovorila na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. U žalbenom je stupnju postupka sporna osnovanost i visina zahtjeva za naknadu neimovinske štete za koju tužiteljice tvrde da im je nastala zbog pretrpljenog straha uzrokovanog time što je pravomoćnom sudskom presudom zamijenjen ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom između tužiteljica kao najmodavaca i pokojne VE kao najmoprimca u odnosu na nekretninu u [adresa] koja je u tom trenutku bila u njihovom suvlasništvu koje su stekle nasljeđivanjem 2009. Na temelju tog ugovora njihovu je nekretninu koristila VE do svoje smrti 20. veljače 2021. Za to vrijeme, zbog agresivnog ponašanja VE koje je kod tužiteljica izazvalo strah i tjeskobu, tužiteljice su bile nesigurne u pogledu vlasništva svoje nekretnine i bojale su se da će im ista biti praktički oduzeta. Tvrde da im, zbog prekomjernog tereta koji im je nametnut stambenim zbrinjavanjem zaštićenog najmoprimca, uz imovinsku štetu koju ostvaruju u odvojenoj parnici, pripada i neimovinska šteta u paušalnom iznosu od 5.000,00 EUR svakoj i to zbog povreda prava na mirno uživanje njihova vlasništva koje je zaštićeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava (dalje: Konvencija). Tvrde da osnovanost njihova zahtjeva proizlazi iz presuda Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetima Statileo protiv Hrvatske i ABC i ABC protiv Hrvatske.

6. Na temelju nesporne činjenice da je pravomoćnom sudskom presudom zamijenjen ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom na temelju kojeg je u nekretnini koja je u suvlasništvu tužiteljica od 26. siječnja 2009. sve do svoje smrti 20. veljače 2021. živjela najmoprimka ABC plaćajući pritom zaštićenu najamninu u visini od 200,60 kn mjesečno, sud prvog stupnja je odbio tužbene zahtjeve za naknadu neimovinske štete zbog pretrpljenog straha. Pritom je izrazio pravno shvaćanje da tužena odgovara za štetu koju je tužiteljicama prouzročila kada se , uz povredu Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, uvođenjem sustava zaštićenog najma kojim se vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci nameće teret stambenog zbrinjavanja tih najmoprimaca, nerazmjerno umiješala u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva i time im kao vlasnicima predmetne nekretnine nametnula nerazmjeran i pretjeran teret, protivno odredbi članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju. Međutim, imajući na umu, s jedne strane, da pretrpljeni strah nije osnova za dosudu neimovinske štete te da se, s druge strane, iz činjeničnih navoda koje su tužiteljice iznijele tijekom postupka kao niti iz dokaza saslušanjem prvotužiteljice ABC koji je izveden na njihov prijedlog ne može zaključiti o postojanju povrede prava osobnosti kao osnove za naknadu neimovinske štete, prvostupanjski sud zaključuje da, iako obveza države da vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci obuhvaća obvezu da zbog povrede ustavnog i konvencijskog prava na mirno uživanje vlasništva naknadi i neimovinsku štetu koja im je zbog toga nastala (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju Rev 2364/2016- 3 od 19. prosinca 2018.), u okolnostima ovog konkretnog predmeta nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dosudu pravične novčane naknade za neimovinsku štetu. Naposljetku, u odnosu na odluku o naknadi neimovinske štete koju je podnositeljima u predmetima Statileo i Skelin-Hrvoj i Đuričić dosudio ESLJP u paušalnom iznosu, sud prvog stupnja je ocijenio da je ta pravična naknada podnositeljima zahtjeva u tim predmetima dosuđena na temelju članka 41. Konvencije koja ne predstavlja pravnu osnovu za dosudu pravične novčane naknade u postupcima pred nacionalnim sudom. Pritom je ponovio pravna shvaćanja ovog drugostupanjskog suda izražena u rješenju Gž 686/2023-2 od 13. prosinca 2023., točke 8. i 8.1.

7. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u dijelu pod točkama I., II. i III. izreke u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Ispitujući pobijanu presudu na taj način, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju i postupku koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Suprotno žalbenim navodima tužiteljica, pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni ni nerazumljivi pa se može ispitati. Posebno, s obzirom na to da je sud prvog stupnja u točci 24. obrazloženja pobijane odluke naveo da je točno da je u odlukama ESLJP-a na koje su se tijekom postupka pozivale tužiteljice podnositeljima zahtjeva taj Sud na temelju članka 41. Konvencije dosudio pravičnu naknadu te da je točno da je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koju su se tijekom postupka pozivale tužiteljice izraženo pravno shvaćanje da država koja se prekomjerno umiješala u pravo na mirno uživanje vlasništva vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci, odgovara za naknadu neimovinske štete koja im je zbog toga nastala, ali da pravo na naknadu te štete ovisi o ispunjenu pretpostavki za odštetnu odgovornost u svakom pojedinom slučaju, a koje pretpostavke prema pravnom shvaćanju suda prvog stupnja izraženog u točkama 19. i 22. pobijane odluke nisu ispunjenje, neosnovano tužiteljice u žalbi tvrde da su razlozi izneseni u točci 24. obrazloženja pobijane presude proturječni izreci kojom je odbijen tužbeni zahtjev. Zbog toga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi određeno pozivaju tužiteljice.

10. Činjenica da tužiteljice osporavaju ili problematiziraju pravna shvaćanja suda prvog stupnja o tome da nisu ispunjenje pretpostavke za odgovornost države da im naknadi neimovinsku štetu ima značaj prigovora o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem, ali, suprotno žalbenim navodima, nema značaj bitne povrede postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

11. Prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih na temelju čitanja isprava koje su u spisu i saslušanja tužiteljice ABC i njihove pravilne ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Stoga nisu u pravu žaliteljice niti kada tek paušalno navode da se pobijana presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju ne navodeći pritom koje su činjenice pogrešno utvrđene, odnosno koje od odlučnih činjenica nisu utvrđene.

12. Žalbeni se navodi u bitnome iscrpljuju u osporavanju pravnog shvaćanja suda prvog stupnja o nepostojanju pretpostavki za odgovornost države za isplatu pravične novčane naknade pa će biti ocijenjeni prilikom ispitivanja žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

13. Imajući na umu da je sud prvog stupnja u točci 16. obrazloženja pobijane presude izrazio pravno shvaćanje da tužena država odgovara za štetu koju je tužiteljicama prouzročila kada se, uz povredu Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, uvođenjem sustava zaštićenog najma kojim se vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci nameće teret stambenog zbrinjavanja tih najmoprimaca, nerazmjerno umiješala u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva i time im kao vlasnicima predmetne nekretnine nametnula nerazmjeran i pretjeran teret, protivno odredbi članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju, neosnovano tužiteljice u žalbi tvrde da je taj sud pogrešno primijenio članak 134. Ustava Republike Hrvatske prema kojem su ratificirani međunarodni ugovori, poput Konvencije, po pravnoj snazi iznad zakona.

13.1. Konvencija je pravno obvezujući međunarodni ugovor čija temeljna prava i slobode (odjeljak I.) te ratificirani protokoli predstavljaju pravo za države članice Konvencije. Njome se provode temeljna prava, uključujući pravo na mirno uživanje imovine, uz obvezu poštivanja presuda ESLJP-a. S obzirom na to da je ocjena prvostupanjskog suda o tome da je tužiteljicama bio nametnut prekomjerni teret stambenog zbrinjavanja ABC podudarna s pravnim shvaćanjima ESLJP-a izraženim u presudama u kojima je u povodu zahtjeva drugih vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci utvrđena povreda prava na mirno uživanje imovine, netočan je žalbeni navod tužiteljica da sudovi u ovom predmetu „praktički ne primjenjuju Konvenciju“.

13.2. Odjeljci II., III. i IV. (od 19. do 59.) Konvencije kojima se sa svrhom poštivanja tog ugovora od strana država članica osniva ESLJP i uspostavlja sustav za saslušavanje predmeta podnositelja zahtjeva koji tvrde da su im povrijeđena konvencijska prava , nisu, po prirodi stvari, pravne norme kojima se uređuje unutarnji pravni poredak država članica.

13.3. Točno je da je ESLJP u odlukama na koje su se tijekom postupka i u žalbi pozivale tužiteljice, podnositeljima zahtjeva dosudio neimovinsku štetu. Ta im je pravična naknada dosuđena na temelju članka 41. Konvencije koji glasi: "Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci." Imajući na umu citirani sadržaj navedene odredbe, očito je da ovlaštenje na dosudu pravične novčane naknadu na temelju članka 41. Konvencije i to uz ispunjenje u njemu propisanih uvjeta, pripada Europskom sudu za ljudska prava, ne nacionalnom sudu.

13.4. S obzirom na to da citirana odredba članka 41. Konvencije ne predstavlja pravnu osnovu za dosudu pravične naknade u postupcima pred nacionalnim sudom, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda o tome da se ocjena osnovanosti zahtjeva za neimovinsku štetu ovisi o okolnostima koja su odlučne za dosudu neimovinske štete na temelju članaka 1046. i 1100. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018. i 126/2021., dalje ZOO) kao primjenjivog odštetnog prava.

13.5. Drukčije ne proizlazi niti iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. na koji se u žalbi pozivaju tužiteljice. U tom je rješenju izraženo pravno shvaćanje prema kojem vlasnici stanova uz pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine imaju i pravo na pravičnu naknadu za neimovinsku štetu. To je pravno shvaćanje odraz obveze štetnika propisane člankom 1100. stavkom 1. ZOO-a da, u slučaju povrede prava osobnosti, ako težina povrede i okolnosti slučaja to opravdavaju, plati pravičnu novčanu naknadu nezavisno od naknade imovinske štete. U toj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, suprotno pravnom shvaćanju tužiteljica, nije izraženo pravno shvaćanje da pravo na naknadu neimovinske štete pripada vlasnicima stanova „bez ikakvog provođenja analize pravne osnove za takvu vrstu štete“.

14. Imajući na umu da je u skladu s navedenom odredbom članka 1100. stavka 1. ZOO-a osnovna pretpostavka za dosudu novčane naknade neimovinske štete postojanje povrede prava osobnosti, neosnovano tužiteljice predbacuju prvostupanjskom sudu nezakonito insistiranje na povredi prava osobnosti.

14.1. Vlasništvo je po svojoj pravnoj i stvarnoj prirodi imovinsko pravo pa povreda prava na mirno uživanje vlasništva nije povreda prava osobnosti iz članka 19. ZOO -a koja su vezana uz biološku bit fizičke osobe. Zbog toga tužiteljice neosnovano u žalbi tvrde da im naknada neimovinske štete pripada već zbog povrede tog imovinskog prava.

15. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da strah na kojem tužiteljice također temelje tužbeni zahtjev nije prema članku 1100. stavku 1. u vezi s člankom 19. stavkom 2. ZOO-a pretpostavka za dosudu naknade novčane satisfakcije, nego okolnost o kojoj ovisi njezina visina u smislu članka 1100. stavka 2. toga Zakona. Pravno shvaćanje o tome da „postojanje […] straha […] ne predstavlja pravnu osnovu za ostvarivanje prava na neimovinsku štetu, već samo okolnosti koje sud uzima u obzir pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade” u smislu članka 1100. ZOO-a izraženo je i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. na koje su se tijekom postupka, a što ponavljaju i u žalbi, pozivale tužiteljice.

16. Strah može biti posljedica povrede prava osobnosti na tjelesno zdravlje, koju su povredu tužiteljice negirale u žalbi. Može biti posljedica povrede prava na ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost i slobodu, a što je u ovom predmetu neprimjenjivo i tužiteljice to ne tvrde. S obzirom na tvrdnje o tjeskobi, tumačeći njihove navode ekstenzivno, može se prihvatiti da tužiteljice u biti tvrde da im je zbog ograničenja prava na mirno uživanje prava vlasništva povrijeđeno pravo na duševno zdravlje , iako su tu tvrdnju jasno iznijele tek u žalbi. Imajući na umu posljedice na mentalno stanje tužiteljica koje je prvotužiteljica NE u svom iskazu opisala, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da strah o kojem je iskazivala ne upućuje na povredu tog prava osobnosti. Iz toga iskaza ne proizlazi da je frustracija zbog nemogućnosti mirnog uživanja vlasništva, iako opravdana, uzrokovala povredu njihova duševnog zdravlja. Osim toga, nesigurnosti, strahovi i tjeskoba za koje tvrde da su posljedice ponašanja pokojne zaštićene najmoprimke (koje se može opisati kao šikana prema tužiteljicama), ne mogu se predbaciti tuženoj državi. Država koja je prisilnim propisima uspostavila sustav zaštićenog najma odgovara za štetu koja je nastala zbog ograničenja prava vlasništva. Međutim, to što je država prisilnim propisima uspostavila sustav zaštićenog najma ne mijenja činjenicu da je odnos između najmodavaca i zaštićenog najmoprimca privatan ugovorni odnos pa tužena nije pasivno legitimirana ni odgovorna za agresivno ponašanja zaštićene najmoprimke koju je prvotužiteljica NE u svom iskazu opisala kao uzrok straha, tegoba i nesigurnosti. Strahovi od ponovnog gubitka vlasništva nekretnine (nakon što je vraćena pravnim prednicima tužiteljica u postupku povrata imovine oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine u skladu s posebnim propisom) posljedica su subjektivnog dojma i neinformiranosti tužiteljica koji se ne mogu dovesti u vezu s radnjama ili propuštanjima tužene jer ni iz čega ne proizlazi da su postojale okolnosti zbog kojih bi tužiteljice mogle opravdano vjerovati da bi (privatno) vlasništvo predmetne nekretnine mogle izgubiti.

17. Na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude ne utječu žalbeni navodi o tome da se zbog takve odluke „hrvatski građani za naknadu po pravičnoj osnovi moraju obraćati isključivo ESLJP-u“. To stoga što se ESLJP-u mogu obraćati hrvatski građani sa zahtjevom za utvrđenje povrede prava ili sloboda zajamčenih Konvencijom, a ne sa samostalnim zahtjevom za pravičnu naknadu. Tu pravičnu naknadu ESLJP dosuđuje u ispunjenju uvjeta propisanim člankom 41. Konvencije, a što predstavlja jednu od individualnih mjera izvršenja presuda u kojoj je nađena povreda konvencijskih prava. Tužiteljice ispuštaju iz vida to da je ESLJP pravičnu novčanu naknadu u skladu s člankom 41. Konvencije dosudio podnositeljima zahtjeva iz Hrvatske u situacijama u kojima im je, s jedne strane, nametnut prekomjeran teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca i koji su, s druge strane, u postupcima pred hrvatskim sudovima odbijeni sa zahtjevima za naknadu zbog tog prekomjernog tereta. Tužiteljice nisu stoga posve u usporedivoj činjeničnoj situaciji s podnositeljima u tim predmetima iako se s njima poistovjećuju jer prema podacima u spisu zahtjev tužiteljica za naknadu zbog ograničenja prava vlasništva u visini razlike između tržišne i zaštićene najamnine koji je postavljen s ciljem da se tužiteljice dovedu u stanje kao da su u razdoblju od siječnja 2009. do veljače 2021. bile u mogućnosti iznajmiti svoju nekretninu prema tržišnim uvjetima, pred domaćim sudom nije odbijen, a povreda je prestala 2021. kada im je nakon smrti VE nekretnina vraćena u neposredni posjed. Zbog toga kao i zbog ocjene prvostupanjskog suda koju dijeli i ovaj sud o tome da tužiteljice nisu dokazale da su na strani tužene ispunjenje pretpostavke za odgovornost tuženice za spornu neimovinsku štetu, tvrdnje tužiteljica da zbog pobijane presude i dalje egzistira njihov status žrtve povrede Konvencije samo po sebi ne dovodi u pitanje pravilnost ocjene prvostupanjskog suda o neosnovanosti njihovog zahtjeva.

18. Imajući na umu da je prema ocjeni ovog suda prvostupanjski postupak proveden na način da je tužiteljicama pružena razumna prilika da iznesu svoje argumente pod uvjetima koji ih ne dovode u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženicu, da su imale priliku izjasniti se o navodima i dokaznim prijedlozima tuženice i staviti svoje primjedbe na njih te da je odluka prvostupanjskog suda utemeljena na razumnoj ocjeni provedenih dokaza, sadrži dostatne i odlučne razloge o svim odlučnim činjeničnim tvrdnjama i pravnoj argumentaciji tužiteljica te nije proizvoljna, neosnovano tužiteljice u žalbi dovode u pitanje pravičnost prvostupanjskog postupka.

19. Žalba ne sadrži razloge zbog kojih se pobija odluka o troškovima postupka niti su u donošenju te odluke počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

20. S obzirom na to da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija žalbom kao niti oni na koje drugostupanjski sud u skladu s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti. uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP -a odbijena je žalba tužiteljica i potvrđena je prvostupanjska presuda.

21. Tužiteljice koje sa žalbom nisu uspjele odbijene su sa zahtjevom za naknadu troškova odbijenog pravnog lijeka.

U Varaždinu 20. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer