Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-633/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I (nominativ: B) ABC [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Dariju Obradoviću, odvjetniku u Dubrovniku, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Bojani Bogdan, odvjetnici u Splitu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju, poslovni broj P-4141/2019-25 od 5. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika pa se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju, poslovni broj P-4141/2019-25 od 5. ožujka 2026. potvrđuje:

- u točci I. izreke i

- u točci II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 843,33 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 23. listopada 2025. do isplate.

II. Djelomično se preinačava točka II. izreke presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju, poslovni broj P-4141/2019-25 od 5. ožujka 2026. na način da se:

- odbija zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.638,79 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate i

- odbija zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamatama koje na iznos od 843,33 EUR teku od 1. listopada 2015. do 22. listopada 2025.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika se djelomična odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava pa se točka III. izreke presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Sinju, poslovni broj P-4141/2019-25 od 5. ožujka 2026.:

- potvrđuje u djelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka od 809,52 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 5. ožujka 2026. do isplate i

- preinačuje u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka od 821,83 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 5. ožujka 2026. do isplate na način da se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u tom iznosu.

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka od 74,85 EUR.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka od 400,30

EUR.

IV. Točka II. izreke presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u S inju, poslovni broj P-4141/2019-25 od 5. ožujka 2026. u dijelu kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 11,89 EUR i točka III. izreke te presude u dijelu kojim je odbijen preostali zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka nisu ispitivane u žalbenom postupku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I. izreke utvrđena ništetnom ugovorna odredba članka 4. ugovora o kreditu broj 9011774560 od 10. kolovoza 2006. kojom je među strankama ugovorena jednostrana izmjena kamatne stope odlukom tuženika. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 3.487.12 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate dok je tužiteljev zahtjev za više traženo (do 3.499,01 EUR) odbijen. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 1.631,35 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 5. ožujka 2026. do isplate dok je s ostatkom zahtjeva za naknadu troškova postupka tužitelj odbijen istom točkom izreke prvostupanjske presude.

2. Prvostupanjsku presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013. i 89/2014., dalje: ZPP koji se na ovaj postupak primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019. s izuzecima iz članka 117. stavaka 2. i 3. tog Zakona i u skladu s člankom 107. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 80/2022. s izuzecima iz članka 107. stavka 2., 3. i 4. tog Zakona) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbama, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11. 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Ispitujući na takav način pobijanu presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Imajući na umu da prvostupanjska presuda sadrži razloge o svoj odlučnoj činjeničnoj i pravnoj argumentaciji tuženika, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a na koju se sadržajno (opisno) poziva tuženik kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud propustio raspraviti njegove prigovore, dokazne prijedloge i izvedene dokaze.

7.1. Činjenica da tuženik nije zadovoljan ocjenom dokaza odlučnim za odluku ne znači da mu je u postupku onemogućeno raspravljanje ili da je sud pogrešno ocijenio dokaze. Prema članku 8. ZPP-a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da sporna ugovorna odredba nije nepoštena), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

8. Nije u pravu žalitelj niti kada tvrdi da je prvostupanjski sud retroaktivno primijenio odredbu članka 502.c ZPP-a te time povrijedio zakon. Suprotno pravnom shvaćanju tuženika, riječ je o odredbi koja je u smislu članka 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/2011.) stupila na snagu na dan prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju (1. srpnja 2013.). Postupak u ovoj pravnoj stvari započeo je 11. lipnja 2019. kada je podnesena tužba pa se žalbeni navod da je odredba članka 502.c ZPP-a primijenjena retroaktivno ne može prihvatiti. Pravno shvaćanje o primjeni članka 502.c ZPP-a u postupcima s podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama izraženo je u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

9. Suprotno pravnom shvaćanju tuženika koji u žalbi tvrdi da u ovom predmetu nema mjesta primjeni utvrđenja kolektivnog spora (jer nije riječ o sporu za naknadu štete), imajući na umu prirodu i svrhu pravnih sredstava kolektivne zašite, pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu članka 502.c ZPP-a kada je u ovom predmetu o kojem se odlučuje o pojedinačnim restitucijskim zahtjevima potrošača ocijenio da je vezan utvrđenjima iz spora za kolektivnu zaštitu. Pravno shvaćanje o izravnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezi sudova da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, izraženo je praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.) i Ustavnog suda Republike Hrvatske (primjerice U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020.). Zbog toga sud prvog stupnja nije pogrešno primijenio članak 502.c ZPP-a pa s time u vezi nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 1. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik.

10. Žalbeni se navodi u bitnome iscrpljuju u osporavanju pravnog shvaćanja suda prvog stupnja o učincima dodatka ugovoru o kreditu na utuženi kondikcijski zahtjev pa će biti ocijenjeni prilikom ispitivanja žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

11. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti i kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni redovne kamate koja je odredba sadržana u potrošačkom ugovoru o kreditu broj 9011774560 od 10. kolovoza 2006. u odnosu na koji su stranke u smislu glave IV.a „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“ Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015. i 52/2016., dalje ZPK), 18. ožujka 2016. zaključile dodatak ugovoru o kreditu broj 9011774560 (dalje: dodatak ugovoru).

12. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava, financijskim vještačenjem te saslušanjem tužitelja, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 10. kolovoza 2006. u Splitu između tuženika kao banke i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu broj 9011774560 radi kupnje stambenog objekta s ugovorenim iznosom kredita od 59.765,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan korištenja (isplate) kredita i s rokom otplate od 360 mjeseci

- da je taj ugovor zaključen uz redovnu kamatu od 4,35% godišnje, promjenjivu

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile promjenu kamatne stope u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana

- da je riječ o potrošačkom ugovoru zaključenom 10. kolovoza 2006. koji je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i Privredne banke Zagreb d.d. te sedam drugih banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je u odnosu ovdje tuženika u odluci o jednostranoj izmjeni kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014.

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o jednostranoj izmjeni promjenjive kamatne stope, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 2. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P -1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003., 46/2007. i 79/2007.)i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007.), povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom drugotužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora drugotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali

- da se, imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano tužitelj u ovoj (posebnoj) parnici za utvrđenje i isplatu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača

- da je u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen

- da razlika između stvarno naplaćenog anuiteta do 30. rujna 2015. koji je obračunat prema promijenjenoj (povećanoj) kamatnoj stopi (5,25%, 5,35%, 5,50%, 5,75%, 6,05% i 6,10%) i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početna ugovorena kamatna stopa (4,35%) iskazana u kunskoj protuvrijednosti prema ugovorenom tečaju na dan isplate (korištenja) kredita iznosi 19.881,93 kn /2.638,79 EUR/[1]

- da osamostaljene (uglavničene) kamate koje su na iznos od 2.638,79 EUR tekle od dana kad je svaki pojedinačni iznos plaćen tuženiku do 30. rujna 2015. iznose 2.689,59 EUR

- da su stranke 18. ožujka 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15, dalje: ZID ZPK/2015)

- da je dodatak ugovoru o kreditu od 18. ožujka 2016. sklopljen i ispunjen u skladu s odredbama ZID ZPK/2015

- da je iznos preplate na dan 30. rujna 2015. iznosio 1.841,26 EUR

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena unutar zastarnog roka i

- da tužitelj ima pravni interes za tužbu na utvrđenje.

13. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud spornu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope utvrdio ništetnom te je obvezao tuženika isplatiti tužitelju 3.487,12 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. Usvojeni zahtjev se odnosi na razliku između zbroja glavnih iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope (2.638,79 EUR) i osamostaljenih (uglavničenih) zakonskih zateznih kamata koje su tekle od dana plaćanja svakog iznosa do dana obračuna konverzije (2.689,59 EUR EUR) i iznosa preplate priznate u konverziji (1.841,26 EUR) (2.638,79 EUR+2.689,59 EUR-1.841,26 EUR=3.487,12 EUR). Pritom je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovor zastare te je zaključio da tužitelj sklopljenim dodatkom ugovoru o kreditu nije u potpunosti obeštećen za štetne posljedice koje su nastale primjenom ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope te da se sklopljenim dodatkom tužitelj nije odrekao potraživanja po osnovi te ništetne ugovorne odredbe.

14. Pravilno je primijenjena odredba članka 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P -1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača. Zbog toga je na pravilno utvrđenu činjenicu da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama, pravilno prvostupanjski sud na temelju članka 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003., dalje: ZZP/2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, u točci I. izreke pobijane presude ugovornu odredbu članaka 4. ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena jednostrana izmjena kamatne stope istu ocijenio ništetnim pa je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a u tom dijelu žalba odbijena i potvrđena je prvostupanjska presuda.

15. Na pravilnost i zakonitost odluke prvostupanjskog suda o utvrđenju ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope ne utječu žalbeni navodi u kojima tuženik tvrdi da je tužitelju koji je sklopio ugovor o kreditu na vrijeme od 30 godina u vrijeme sklapanja ugovora moralo biti poznato da će se kamatne stope mijenjati te da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi dopuštena zakonom. To stoga što je riječ o neodlučnim žalbenim navodima, imajući na umu da pobijanom presudom nije utvrđena ništetnom odredba o promjenjivosti kamatne stope nego o mehanizmu promjene jednostranom odlukom banke koja najkasnije prilikom sklapanja ugovora nije ispunila zahtjev (materijalne) transparentnosti određen člankom 85. ZZP/2003.

15.1. Za odgovoriti je žalitelju i to da zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu, za ocjenu ispunjenja transparentnosti ugovorne kojom se određuje promjena kamatne stope, odlučne informacije predstavljaju, s jedne strane, činjenica jesu li osnovne informacije o izračunu te stope lako dostupne potrošaču koji namjerava sklopiti takav ugovor i, s druge strane, pružanje informacija o prošlim kretanjima indeksa na temelju kojeg se ta stopa izračunava . S obzirom na opseg informiranosti koji je opisao tužitelj u svom iskazu, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen.

16. Imajući na umu odredbu članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., dalje: ZOO/2005) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, prema kojoj se na ništetnost može pozivati svaka zainteresirana osoba, što su prije svih ugovorne strane, neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje (djelomične) ništetnosti ugovora o kreditu broj 9011774560 od 10. kolovoza 2006. i to stoga što je sporna ugovorna odredba izmijenja dodatkom ugovoru o kreditu od 18. ožujka 2016. Osim toga, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. koje je doneseno u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, potrošač ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iako je sklopi dodatak ugovoru kojim su izmijenjene te odredbe ugovora, kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Zbog toga su neosnovani žalbeni navodi kojima tuženik u žalbi osporava pravno shvaćanje suda prvog stupnja o pravnom interesu tužitelja za podnošenje tužbe za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora.

17. Iz točke 37. obrazloženja prvostupanjske odluke proizlazi da je sud prvog stupnja utvrdio osnovanim potraživanje tužitelja na ime glavnih iznosa koji su u ispunjenju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope plaćeni tuženiku do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.) u iznosu od ukupno 2.638,79 EUR. Isto tako, u skladu s tužbenim zahtjevom od 23. listopada 2025., utvrdio je osnovanim potraživanje tužitelja na ime zateznih kamata koje su na pojedine iznose plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope tekle od dana kada su plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koje kamate osamostaljeno (uglavničeno) iznose 2.689,59 EUR. Umanjujući zbroj tih iznosa za preplatu koja je tužitelja priznata u obračunu konverzije i koja prema utvrđenju prvostupanjskog suda koje u žalbi nije dovedeno u pitanje iznosi 1.841,26 EUR, tužitelju je dosuđena razlika od 3.487,12 EUR (2.638,79 EUR+2.689,59 EUR-1.841,26 EUR=3.487,12 EUR). Iz toga slijedi da su tužitelju točkom II. izreke prvostupanjske presude dosuđeni u cijelosti glavni iznosi od 2.638,79 EUR koji su plaćeni tuženiku na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.) i djelomično zatezne kamate koje su na taj iznos tekle od dana plaćanja do dana obračuna konverzije - u iznosu od 848,33 EUR koji je preostao kada se od ukupnog iznosa tih zateznih kamata oduzme preplata priznata u konverziji (2.689,59 EUR-1.841,26 EUR=848,33 EUR).

17.1. Osnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo prihvativši u točci II. izreke pobijane presude kondikcijski zahtjev za isplatu iznosa koji su tijekom otplate kredita do 30. rujna 2015. (dana obračuna konverzije) plaćeni na temelju ništetne ugovorne odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u ugovoru o kreditu broj 9011774560 od 10. kolovoza 2006. u iznosu od 2.638,79 EUR i to kao pravnu posljedica njezine nepoštenosti utvrđene u sporu radi kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

18. Iz spisa predmeta i utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da je dodatak ugovoru o kreditu od 18. ožujka 2016. sklopljen i ispunjen u skladu s odredbama ZID ZPK/2015

- da je iznos preplate na dan 30. rujna 2015. iznosio 1.841,26 EUR

- da se preplata koristi za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti i to na način da se sukcesivno, kod plaćanja budućeg anuiteta, iznos do najviše 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi

- da je izračun konverzije u skladu s odredbama članka 19.c ZPK-a.

19. Iako ZZP/2003, kao posebni zakon, propisuje da su nepoštene odredbe ništetne, ne propisuje pravne posljedice ništetnosti tih odredbi. U nedostatku posebnih odredbi ZZP/2003 o posljedicama ništetnosti nepoštenih odredbi, primjenjuju se opća pravila obveznog prava (Zakon o obveznim odnosima, „Narodne novine“ br. 35/2005., 41/2008., 125/2011. i 78/2015., dalje: ZOO, koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja bez osnove) ili primjenjivi posebni propisi ako postoje.

20. U odnosu na potrošački ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile 10. kolovoza 2006. stupio je 30. rujna 2015. na snagu ZID ZPK/2015.

20.1. Uređuje li taj Zakon restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to na način koji zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003 ključno je pravno pitanje za odlučivanje o predmetu spora.

21. Kad je riječ o pravnim posljedicama nepoštenosti ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima, ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Upravo to i proizlazi iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/2003 imajući na umu da ništetnost djeluje ex tunc.

21.1. Osim toga, nepoštena odredbe o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate iz ugovora o kreditu od 10. kolovoza 2006. nakon zaključenog dodatka ne obvezuje tužitelja, s obzirom na to da je ta nepoštena ugovorna odredba zamijenjena na način kao da je za sve ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR.

21.2. U tom je smislu ostvaren neobvezujući učinak tih nepoštenih ugovornih odredbi u skladu s člankom 87. stavkom 1. ZZP/2003.

22. Načelno gledajući, kad su potrošači izvršili plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, trebaju, uz utvrđenje ništetnosti tih odredbi, imati i pravo na povrat tih plaćanja. Pravo potrošača na povrat posljedica je neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe. Bez prava na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe nema govora o neobvezujućem učinku ex tunc, a što je okvir postavljen člankom 87. stavkom 1. ZZP/2003.

22.1. Stranke su dodatkom ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je sadržavao ništetnu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništetnu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZPK-a na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.), osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, iskorišteni u njegovu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovora o kreditu. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope.

23. U tom smislu, prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost spornih ugovornih odredbi pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje je tužitelj učinio na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope koja je bila sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 10. kolovoza 2006., na temelju među strankama sklopljenog valjanog dodatka tom ugovoru iskorištene za ispunjenje njegove obveze prema tom dodatku, a utvrđena je preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, ne može se zaključiti da dodatak ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope koja je bila sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 10. kolovoza 2006. bez obzira na to što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 10. kolovoza 2006. vraćaju tužitelju, nego da se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovoru o kreditu.

23.1. Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se pred tim sudom vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

23.2. Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

23.3. Naposljetku, dodatak ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/2015 sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/2015 koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tužena banka. Zbog toga ugovoreni sadržaj dodatka ugovoru o kreditu u smislu članka 49. stavka 5. Zakona zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/2014. i 110/2015., dalje ZZP/2014) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, ne podliježu primjeni druge glave („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) trećeg dijela tog Zakona. Osim toga, opseg i sadržaj informiranja u odnosu na sklopljeni dodatak ugovoru također su uređeni prisilnom odredbom članka 19.d ZPK-a, a tijekom postupka nisu iznesene tvrdnje o tome da tuženik nije ispunio svoje obveze informiranja. Imajući na umu da se u skladu s člankom 19.c. stavkom 1. točkom 2. ZPK-a konverzija provodi na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i na način da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika (članak 19.c stavak 1. točka 1. ZPK-a) te da je tužitelju u skladu s člankom 19.d stavkom 2. ZPK-a omogućen pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, povijesnom pregledu odluka o kamatnim stopama, povijesnom pregledu dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, očito je da je tužitelj prilikom sklapanja dodatka ugovoru bio precizno obaviješten o visini kamatne stope ugovorene dodatkom (jer su promjene kamatne stope već realizirane) i koje se retroaktivno primjenjuju na njegov ugovorni odnos.

24. Pored činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZPK -a u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi (5,25%, 5,35%, 5,50%, 5,75%, 6,05% i 6,10%) i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početna ugovorena kamatna stopa (4 ,35%), očito je da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom u visini od 2.638,79 EUR, nakon zaključenog dodatka ugovoru nije (više) bez osnove u imovini tuženika pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO-a.

24.1. Tuženik je na temelju sklopljenog dodatka, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio iznos koje tužitelj traži tužbom (2.638,79 EUR), a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 10. kolovoza 2006. bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. Ti su iznosi, međutim, zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) u skladu sa sklopljenim dodatkom ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR.

25. Zbog toga je nepravilan zaključak suda prvog stupnja da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početno ugovorene i stvarno primijenjene kamatne stope iz ugovora o kreditu od 10. kolovoza 2006. jer su i uplate koje čine te razlike (2.638,79 EUR) u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita čime je obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.

26. Pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da se sklapanjem dodatka ugovoru tužitelj nije odrekao prava na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 10. kolovoza 2006. Riječ je o neodlučnoj činjenici, imajući na umu pravno shvaćanje ovog suda izraženo u prethodnim točkama ovog obrazloženja, prema kojem ne proizlazi da je na strani tužitelja zaključenjem dodatka ugovora čija valjanost nije dovedena u pitanje došlo do odricanja od prava na isplatu iznosa koje je do 30. rujna 2015. platio na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredbi. To stoga što su i ti iznosi iskorišteni za njegov račun (i u njegovu korist) za ispunjenje njegove obveze preuzete valjanim dodatkom. Tužitelj ispušta iz vida da su zakonske odredbe o konverziji prema odredbama ZID ZPK/2015 prisilne zakonske odredbe od kojih se ne može odstupiti. Vraćanje makar dijela iznosa plaćenih na temelju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su u skladu s tim propisom uračunati u ispunjenje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u EUR je postupanje protivno kogentnim pravilima o obračunu konverzije iz tog propisa.

27. Imajući na umu navedene razloge, zaključak je ovog suda da je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope koja je sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 10. kolovoza 2006. jer ga, s jedne strane, ta odredba ne obvezuju, a, s druge strane, isplate koje je na temelju nje učinio vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete dodatkom dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzela valjanim dodatkom. Stoga mu prema pravnom shvaćanju ovog suda ne pripada zatražena isplata od 2.638,79 EUR.

28. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022., točka 25., i Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022., točka 26. i Rev 925/2023-2 od 8. travnja 2025., točka 54.1.

29. Naposljetku, neodlučno je pozivanje suda prvog stupnja) na praksu Suda Europske unije u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13). To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku ne primjenjuje.

29.1. U skladu s člankom 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, tumačenje dvojbenih odredbi prava Europske unije, uključivo i njegovu primjenu ratione temporis i ratione materiae, u isključivoj je nadležnosti Suda Europske unije. Taj je Sud tumačenje o primjeni Direktive 93/13 dao u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64. To je tumačenje doneseno u skladu s praksom tog Suda koji je više puta dotad ocjenjivao vremensku primjenjivost te Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od 3. travnja 2014., Pohotovosť, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25 i od 3. srpnja 2014., G, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C- 699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.).

29.2. U skladu s navedenim tumačenjem, Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive (Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 38.)

29.3. Imajući na umu da je i u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, s obzirom na to da je ugovor o kreditu s valutom klauzulom u CHF u odnosu na koji se tužbom zahtijeva povrat iznosa koje je tuženik stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sklopljen 10. kolovoza 2006., ocjena je ovog suda da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ovaj predmet. Naime, tumačenje Suda Europske unije izraženo u citiranoj presudi C-567/2020 djeluje erga omnes i obvezuju sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već istumačio Sud Europske unije u svojoj odluci. To se prije svega odnosi na sve sudove one države članice kojoj pripada nacionalni sud koji je zahtjevom za prethodnu odluku ishodio tumačenje EU prava. Imajući na umu da je tumačenje u predmetu C-567/2020 ishodio hrvatski sud (Općinski građanski sud u Zagrebu), očito je da tumačenje iz te odluke obvezuje i ovaj sud.

29.4. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021., točka 11.

30. Pritom je neodlučna činjenica da je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju potpisan između Republike Hrvatske i Europskih zajednica i njihovih država članica u Luksemburgu (još) 29. listopada 2001. U skladu s člankom 1. stavkom 3. Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske, uvjeti primanja u članstvo utvrđeni u Aktu priloženom tom Ugovoru. Odredbe tog Akta sastavni su dio tog Ugovora, Kad je riječ o vremenskoj primjeni direktiva, Akt o pristupanju je u tom smislu vrlo jasan. U skladu s člankom 2. toga Akta, "od dana pristupanja, odredbe izvornih ugovora i akata koje su donijele institucije prije pristupanja obvezujuće su za Hrvatsku i primjenjuju se u Hrvatskoj pod uvjetima utvrđenima u tim ugovorima i u ovom Aktu." Štoviše, u skladu s člankom 46. i 47. Akta o pristupanju, (tek) od trenutka pristupanja se smatra da su direktive upućene Hrvatskoj te se smatra da je Hrvatska primila obavijest o tim direktivama (tek) u trenutku pristupanja (članak 46. Akta o pristupanju). Hrvatska poduzima mjere koje su potrebne kako bi od dana pristupanja bila usklađena s odredbama direktiva (članak 47. Akta o pristupanju), osim ako je u tom Aktu predviđen neki drugi rok, što za Direktivu 93/13 nije slučaj.

30.1. Istovjetno tumačenje u istovjetnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji dao je i Sud Europske unije u presudi Ynos, C-302/2004 od 10. siječnja 2006. U tom su postupku pravna shvaćanja o primjeni Direktive 93/13 zbog toga što je ugovor o potrošačkom kreditu zaključen u vrijeme trajanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju zastupale španjolska i austrijska vlada. Suprotno tome, Sud Europske unije je i u presudi Ynos izrazio (obvezujuće) tumačenje da nema primjene Direktive 93/13 na ugovore o kreditu koji su u državi članici zaključeni prije njezinog pristupanja Uniji.

31. Slijedom svega navedenog, s obzirom na to da je u odluci o isplati iz točke II. izreke pobijane presude, u dijelu koji se odnosi na iznos od 2.638,79 EUR, pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz članka 1111. ZOO-a u vezi s člankom 19.c ZPK-a, na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a u tom je dijelu preinačena prvostupanjska presuda na način da je zahtjev za isplatu iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi od 2.638,79 EUR odbijen, ne ulazeći u osnovanost ostalih žalbenih navoda tuženika koji se odnose na taj dio pobijane odluke. S obzirom na to da je obveza tuženika na vraćanje iznosa od 2.638,79 EUR prestala 30. rujna 2015. (kad je taj iznos iskorišten za račun i u korist tužitelja u skladu s valjanim dodatkom ugovoru o kreditu), nema obveze tuženika niti na plaćanje zatezne kamate na taj iznos nakon tog datuma pa je uz primjenu članka 373. točke 3. ZPP-a preinačena točka II. izreke prvostupanjske presude na način da je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos od 2.638,79 EUR koje su zatražene u razdoblju od 1. listopada 2015. do isplate.

32. Iako je tuženik na temelju sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio glavne iznose na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi koje tužitelj u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope traži tužbom u cijelosti (2.638,79 EUR) i koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 10. kolovoza 2006. bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. kada su zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim dodatkom ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, ostaje činjenica da je riječ o iznosima koje je tuženik držao bez pravne osnove od dana kada su mu plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.).

32.1. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe koju je unaprijed sastavio tuženik i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost u smislu članka 81. stavka 1. tada važećeg ZZP/2003 (jer je protivno načelu dobre vjere stvarala značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja) tuženik je iznose koje je na temelju tih ugovornih odredbi primio od tužitelja držao kao nepošteni stjecatelj. S obzirom na to da u skladu s člankom 1115. ZOO-a nepošteni stjecatelj vraća stečeno bez osnove sa zateznim kamatama od dana stjecanja, tuženik je, osim iznosa koje je primio na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF na dan obračuna konverzije (dan prestanaka obveze vraćanja), dugovao tužitelju i zatezne kamate koje su na pojedine iznose koje je stekao na temelju nepoštene ugovorne odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 10. kolovoza 2006. tekle od dana kada ih je primio do dana obračuna konverzije kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze tužitelja preuzete valjanim dodatkom tom ugovoru.

32.2. Financijskim je vještačenjem utvrđeno da osamostaljene (uglavničene) kamate koje su na iznos od 2.638,79 EUR (koji je ukupno plaćen na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope) tekle od dana kad je svaki pojedinačni iznos plaćen tuženiku do 30. studenog 2015. iznose 2.689,59 EUR.

32.3. Izračun konverzije u skladu s odredaba članka 19.c ZKP-a ne predviđa da se te zatezne kamate iskorištavaju za ispunjenje obveze tužitelja prema dodatku sklopljenom prema tom propisu. Zbog toga je zaključak ovog suda da dodatak ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate koje su tekle na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope koja je bila sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 10. kolovoza 2006. Zbog toga, u skladu s općim pravilom iz članka 1115. ZOO-a tužitelju, u odnosu na iznose plaćene do dana obračuna konverzije, pripada pravo na isplatu zateznih kamata koje su tekle od dana plaćanja pojedinih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope koja je bila sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 10. kolovoza 2006. do dana kad su ti iznosi iskorišteni u korist tužitelja za ispunjenje njezine obveze preuzete valjanim aneksom (30. rujna 2015.), a što je prema pravnom shvaćanju ovog suda dan kada je prestala obveza vraćanja.

32.4. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022., točka 32. i Rev 925/2023-2 od 8. travnja 2025., točka 54.1. i 56.1.

32.5. Uglavničene, te kamate prema utvrđenju prvostupanjskog suda iznose ukupno 2.689,59 EUR. Međutim, tužitelju pobijanim dijelom prvostupanjske presude nisu dosuđene zatezne kamate u tom iznosu nego u iznosu od 848,33 EUR. To stoga što smatra da su mu te zatezne kamate djelomično podmirene preplatom od obračunatom u konverziji. Taj je pravni pristup tužitelja, koji prihvaća i prvostupanjski sud, pogrešan. To stoga što se preplata obračunata u konverziji prema prisilnom propisu iz članka 19.c ZPK stavka 1. točke 5. alineje prve, u situaciji poput ove, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, a ne za druge svrhe. Zbog toga je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 2. stavkom 1. ZPP-a, odbijena žalba tuženika i potvrđena je točka II. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je tužitelju dosuđena isplata osamostaljenih zateznih kamata od 848,33 EUR. Imajući na umu da se u skladu s člankom 31. stavkom 2. ZOO-a na iznos neisplaćenih kamata mogu zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu (tzv. procesna kamata), a tužitelj je zahtjev za isplatu osamostaljenih kamata podnio 23. listopada 2023., na temelju članka 380. točke 2. ZPP-a djelomično je potvrđena točka II. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju zatezne kamate koje na iznos kamata od 848,33 teku od 23. listopada 2025. do isplate dok je uz primjenu članka 373. točke 3. ZPP-a djelomično preinačena točka II. izreke prvostupanjske presude na način da je odbijen zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 848,33 EUR od ranijeg datuma.

33. Imajući na umu da je tužiteljev zahtjev za utvrđenje osnovan, a tužiteljev zahtjev za isplatu djelomično osnovan, tužitelj je u pogledu osnove spora uspio u omjeru od 100%. U odnosu na visinu zahtjeva uspio je s 24%. Zbog toga je njegov uspjeh u sporu 62% (124/2) dok je s preostalih 38% u sporu uspio tuženik. Prvostupanjski je sud troškove zastupanja i sudskih pristojbi odredio u visini od 1.081,35 EUR te u toj odluci, u odnosu na koju žalba nema određenih razloga, nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog toga tuženik u skladu s člankom 154. stavkom 2. ZPP-a duguje tužitelju naknadu troškova zastupanja od 24% (62%- 38%) odnosno 259,52 EUR (24% od 1.081,35 EUR). Tome treba dodati u cijelosti potrebne troškove financijskog vještačenja predujmljene u visini od 550,00 EUR pa tužitelju pripada naknada troškova postupka od 809,52 EUR. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a djelomično odbijena žalba tuženika i potvrđena je odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke prvostupanjske presude u d ijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u tom iznosu dok je za daljnji iznos od 821,83 EUR uz primjenu članka 380. točke 3. ZPP -a djelomično uvažena žalba tuženika i preinačena je ta točka izreke prvostupanjske presude na način da je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u tom iznosu odbijen.

34. Tuženiku koji nije uspio sa žalbom protiv odluke o zahtjevu za utvrđenje, dok je sa žalbom protiv odluke o isplati uspio djelomično (za 38%), dosuđena je razmjerna naknada troškova žalbenog postupka od 19% (0+38=38/2=19), odnosno 74,85 EUR (za sastava žalbe, Tbr. 10. stavak 1., 54. i 46. OT-a = 312,50 EUR x 19% = 59,38 EUR i za plaćenu sudsku pristojbu na žalbu 81,44 EUR x 19% = 15,47 EUR) dok je sa zahtjevom za naknadu troškova postupka do zatraženih 475,15 EUR tuženik odbijen.

35. Točka II. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 11,89 EUR i točka III. izreke te presude u dijelu kojim je odbijen preostali zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka nisu pobijane žalbom pa nisu ispitivane u žalbenom postupku (članak 365. stavak 1. ZPP-a).

U Varaždinu 20. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer