Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-507/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Biljani Grozdanić Pilat, odvjetnici iz Pule, protiv tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u povodu žalbe tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-563/2023-12 od 30. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-563/2023-12 od 30. siječnja 2026.

- potvrđuje u točkama I. i IV. izreke.

- potvrđuje u točki II. izreke u odnosu na dosuđeni iznos od 1.060,20 EUR sa zateznim kamatama od 14. studenog 2007. te djelomično preinačuje u točki II. izreke u pogledu stope dosuđenih zateznih kamata na način da se tužitelju dosuđuju kamate po stopi koja se od 30. prosinca 2023. pa do isplate određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika se djelomično odbija kao neosnovana a djelomično uvažava te se rješenje o trošku Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-563/2023-16 od 30. siječnja 2026. iz točke III. izreke

- potvrđuje za iznos od 468,75 EUR s pripadajućim zateznim kamatama

- ukida za iznos od 156,25 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnost odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu, br. 2402006- 1031262160/51400607-5103720688, sklopljenog dana 06. studenog 2007. godine između tužitelja i tuženika koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00%, točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.060,20 EUR s pripadajućim zateznima kamatama od 14. studenog 2007. pa do isplate, točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 625,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. siječnja 2026. pa do isplate, a točkom IV. odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) uz prijedlog da drugostupanjski sud presudu preinači i odbije zahtjev tužitelja te dosudi tuženiku parnični trošak, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženik traži trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana u pogledu glavne stvari, dok je djelomično osnovana u pogledu parničnog troška.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti potrošačkog ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103720688, sklopljenog dana 06. studenog 2007. godine između tužitelja i tuženika koji se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% od iznosa kredita.

6. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne, kao i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava te saslušanjem tužitelja, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je dana 06. studenog 2007. između tuženika kao banke i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu za kupnju stana;

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužitelja da unaprijed tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1% iznosa kredita;

- da iz ugovora o kreditu nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada i zašto je određena baš u ugovorenoj visini pa stoga tužitelj nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora bio obaviješten o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno u koju svrhu se naknada naplaćuje;

- da sporna odredba o jednokratnoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud spornu ugovornu odredbu o jednokratnoj naknadi koja se plaća unaprijed (tzv. ulazna naknada) utvrdio ništetnom te je obvezao tuženika vratiti tužitelju uplatu od 1.060,20 EUR koja je učinjena na temelju te ugovorne odredbe sa zateznim kamatama od kada ju je primio pa do isplate. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

8. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjska presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Naprotiv, ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tuženik ukazuje u žalbi, a niti bilo koja druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

10. Nadalje, nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, iako je prvostupanjski sud doduše u presudi naveo da pravni odnos stranaka procjenjuje primjenom odredbi čl. 81. st. 2., čl. 82. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03. dalje u tekstu: ZZP/03), a trebao se s obzirom na datum sklapanja ugovora (6. studenog 2007.) ispravno pozvati na odredbe čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13; dalje ZZP/07), no radi se o dva sadržajno identična zakonska uređenja.

11. Činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda o tome da se o spornoj odredbi nisu vodili pojedinačni pregovori te da ona suprotno načelu dobre vjere (savjesnosti i poštenja) uzrokuje značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

12. Tu valja navesti da je tuženikovo osporavanje tužiteljevog statusa potrošača, koje ponavlja i u žalbi, u potpunosti neosnovano. Naime, prvostupanjski sud je uvidom u ugovor i saslušanjem tužitelja ispravno utvrdio da iz ugovora o kreditu proizlazi da ga je tužitelj sklopio radi kupnje stana uz namjeru da u tom stanu živi, međutim okolnosti su se kasnije promijenile, odselio je radi posla u stan svoje djevojke i ovaj stan je davao u najam, pri čemu se nigdje u ugovoru ne navodi da ga je tužitelj sklopio kao osoba koja obavlja poslovnu ili slobodnu djelatnost, kao ni za potrebe obavljanja takvih djelatnosti, a niti je to tuženik tvrdio. Stoga je u svjetlu takvih okolnosti tužitelj nedvojbeno u vrijeme sklapanja ugovora taj ugovor sklopio kao potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP/07 te se može smatrati da ima pravo uživati zaštitu koju pruža Zakon o zaštiti potrošača.

13. Nadalje, ističe se da je teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljenu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi na tuženiku (članak 96. stavak 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13; dalje ZZP/07) . Tužitelj je u svom iskazu negirao bilo kakve pregovore o toj odredbi, a iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik ne proizlazi osnovanost tuženikovih navoda o tome se o spornoj ugovornoj odredbi pregovaralo, pa zbog toga zakonska presumpcija iz članka 96. ZZP/07 nije dovedena u pitanje, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Činjenica da je tužitelju bilo poznato da ugovora naknadu ne znači da je o toj naknadi prethodno pregovarao, pri čemu tuženik ne tvrdi niti ne dokazuje da je tužitelj mogao utjecati na postojanje obveze na plaćanje tzv. ulazne naknade i na njezinu visinu iz unaprijed pripremljenog tipskog ugovora tuženika.

14. Pravilno žalitelj u žalbi tvrdi da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita u pogledu visine obveze jasno i razumljivo sastavljena, kao i da je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz članka 100. ZZP/07. Međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti bio ispunjen, uvjet je da je tužitel ju doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega proizlaze iz toga, shvati prirodu usluga koje mu se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju. Imajući na umu da ugovorna odredba o naknadi za troškove obrade ne definira glavni predmet obveze te da je riječ o odredbi bez koje sporni ugovor o kreditu može nastaviti obvezivati stranke, riječ je o ugovornoj odredbi koja podliježe testu poštenosti u smislu članka 99. ZZP/07.

15. Bespredmetno je pozivanje tuženika na praksu Suda Europske unije u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13). To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku (vremenski) ne primjenjuje (vidjeti presudu Suda Europske unije u predmetu Zagrebačka banka, C-567/2020, t. 36. do 40.). Osim toga, pozivanje na taj propis u kontekstu izuzimanja od testa poštenosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi je i pogrešno jer iz prakse tog Suda proizlazi da se „glavni predmet” i „cijena” u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača” te da se ulazna naknada ne može smatrati bitnom činidbom samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove (vidjeti presudu Suda Europske od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, Caixabank, t. 64.).

16. Stoga je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je u skladu s člankom 96. stavkom 1. ZZP/07 u okviru ocjene poštenosti ugovorne odredbe ispitao moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

17. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 98. ZZP/07 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

18. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. stavak 1. ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 10. ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

19. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima

20. Odredbe Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO/05) ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/2002. i 141/2006.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/07 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

21. U skladu s tada važećim člankom 74. točkom 3. ZZP/07 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi to tim više što ne proizlazi da su postojale okolnosti koje upućuju na posebnosti ili individualizaciju predmetnog tipskog ugovora o kreditu koje bi opravdavale troškove njegove obrade.

22. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali, posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u članku 10. tog ugovora, tužitelj preuzeo i dodatnu obvezu snošenja troškova za osiguranje kredita te za javnobilježničku ovjeru ugovora. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužitelju najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

23. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 74. točke 3. ZZP/07 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 10. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza, koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,00 % njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

24. Kako je odredbom članka 102. stavka 1. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, to je posljedično svim ranijim utvrđenjima pravilno sud prvog stupnja presudio kao u točci I. izreke. Zbog navedenog pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo i u pogledu čl. 1111. ZOO/05, kada je naložio tuženiku da plati tužitelju iznos stečen navedenim ništetnim odredbama sa zakonskim kamatama od dana stjecanja po odredbi čl. 1115. toga zakona.

25. U pogledu žalbenog navoda da je da je prvostupanjski sud u pobijanoj odluci dosudio tužitelju zatezne kamate za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (NN 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti (NN 83/2020) valja reći da su tim se zakonom bile propisane posebne interventne mjere u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2, no njegove odredbe nemaju utjecaja na tražbine o kojima se vode parnični postupci, odnosno na dugovanja i tražbine između pravnih ili fizičkih osoba.

26. Konačno, u pogledu žalbom ponavljanog prigovora zastare, ističe se da prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su - IV-47/2020 zauzetom na sjednici od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga je pravilno prvostupanjski sud odbio prigovor zastare u odnosu na novčanu tražbinu tužitelja po osnovi ništetnih odredbi ugovora, jer je ništetnost tih odredbi utvrđena tek u ovom postupku, pa zastara nije ni počela teći.

27. Slijedom navedenog, uz primjenu čl. 368. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi točke I. i II. izreke prvostupanjske presude.

28. Međutim, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj drugostupanjski sud primjećuje da zatezne kamate prvostupanjski sud nije za čitavo razdoblje označio sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a, pa je u tom dijelu valjalo prvostupanjsku presudu preinačiti primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

29. Žalba tuženika kojom se pobija odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke prvostupanjske presude kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 625,00 EUR je djelomično osnovana te je u donošenju te odluke počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 12 ZPP-a s obzirom da je prekoračen tužbeni zahtjev, a na što tuženik upire u žalbi. Naime, tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.060,20 EUR, slijedom čega je sukladno Tbr. 7. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25.) troškove postupka trebalo odmjeriti po tarifnom razredu od 75 bodova, odnosno 150 EUR, a ne od po 100 bodova, kako je to pogrešno učinio prvostupanjski sud. Pritom je i sam tužitelj na ročištu održanom 26. siječnja 2026. zatražio troškove postupka upravo u iznosu od po 150,00 EUR za svaku radnju, slijedom čega je prvostupanjski sud, dosuđujući tužitelju troškove prema tarifnom razredu od po 100 bodova, prekoračio tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka.

30. Tu se ističe da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalnopravnu odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a kada je tužitelju dosudio parnični trošak, a zahtjev tuženika za naknadu troška odbio, te se žalba tuženika u tom dijelu ukazuje neosnovanom, no pravilnom primjenom Tarife valjalo je tužitelju dosuditi trošak za sastav tužbe 75 bodova (Tbr. 8/1), za zastupanje na ročištu od 25. studenog 2025. 37,5 bodova (Tbr. 9/2) i zastupanje na ročištu 26. siječnja 2026. 75 bodova (Tbr. 9/1), ukupno 187,5 bodova odnosno 375,00 EUR što uvećano za PDV iznosi 468,75 EUR.

31. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a djelomično odbijena žalba tuženika i potvrđeno je rješenje o trošku iz točke III. izreke prvostupanjske presude za iznos od 468,75 EUR s pripadajućim zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, kao i u pogledu točke IV. Izreke, dok je rješenje u preostalom dijelu točke III. za iznos od 156,25 EUR ukinuto primjenom odredbe čl. 380. st. 3. ZPP-a.

32. Budući da je tuženik djelomično uspio sa žalbom samo u odnosu na naknadu troškova postupka, dok je u odnosu na odluku o glavnoj stvari njegova žalba u cijelosti neosnovana, to tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, jer mu se uspjeh u odnosu na trošak postupka sukladno odredbi čl. 35. st. 2. ZPP-a ne uzima u obzir prilikom određivanja vrijednosti predmeta spora (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Varaždinu 20. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer