REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-232/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu Tamari Došen kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku u Puli, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 14036333877, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane 15. travnja 2026. u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 20. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 8. stavak 3. Ugovora o kreditu broj: 326-51/2004 kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili 16. ožujka 2004. i solemnizirali kod javnog bilježnika Nansi Kopić iz Pule, br. OU-230/2004 koja glasi:

„U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 709,35 eura uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 20. svibnja 2026. pa do isplate, po stopi nastaloj uvećanjem referentne stope, kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se odbija u iznosu razlike do 1.575,00 eura.

III. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadom troška od 500,00 eura.

Obrazloženje

1. Tužbom od 8. svibnja 2025. tužitelj navodi da je s tuženikovim prednikom 16. ožujka 2004. zaključio ugovor o kreditu broj 326-51/2004 u iznosu kunske protuvrijednosti 44.500,00 eura prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, s otplatom u mjesečnim anuitetima od 303,57 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća ili plaćanja, da je odredbom članka 8. stavak 2. i 3. ugovora određeno da nakon pet godina korisnik može izvršiti prijevremenu otplatu, a tuženik će zaračunati taksu sukladno svojoj odluci i tečajne razlike te je tužitelju zaračunao i naplatio 9.048,13 kuna, da u vrijeme zaključenja ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva pa je visina izlazne naknade jednostrano određena od strane tuženika te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranke, netransparentna je i unaprijed formulirana ugovorna odredba kojom se tužitelju kao potrošaču stvara teret, da je tuženik sam jednostrano odredio obvezu tužitelja i njenu visinu, zbog čega je nepoštena i ništetna te zahtijeva utvrđenje ništavom odredbe članka 8. stavak 3. ugovora o kreditu.

2. Odgovorom tuženik navodi da je naknada za prijevremenu otplatu kredita od 9.048,13 kuna naplaćena 11. kolovoza 2011. te ističe prigovor zastare, tužitelju osporava status potrošača, osporava osnovu tužbe jer su troškovi za prijevremenu otplatu uvjet davanja kredita određen Zakonom o obveznim odnosima, Zakonom o potrošačkom kreditiranju i Pravilnikom o naknadama na potrošačke kredite, smatra da je osporena odredba lako uočljiva, jasna i razumljiva, da ne predstavljaju prekomjerni teret potrošaču niti su ekonomski neopravdane. Nakon prijevremene otplate tuženik nastavlja plaćati kamatu svome kreditoru, matičnoj banci u inozemstvu, trpi financijsku štetu. Naknada za prijevremenu otplatu je standard bankarskog poslovanja u svim zemljama, nije zabranjena, protivna prisilnim propisima te predlaže odbijanje zahtjeva i naknadu troška.

3. U dokaznom postupku je pročitan ugovor o kreditu i dokumentacija te saslušan tužitelj.

3.1. Člankom 2. ugovora o kreditu broj 326-151/2004 od 16. ožujka 2004. tužitelju je odobren kredit u protuvrijednosti 44.500,00 eura prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, a čl. 8.3. dano je ovlaštenje banci da u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita zaračuna taksu sukladno odluci o naknadama.

3.2. Tužitelj iskazuje da su nakon sedam godina podstanarstva supruga i on odlučili podići kredit za izgradnju obiteljske kuće u kojoj stanuju i danas, da ne zna zašto su odabrali tuženika kao kreditora, niti da li su više puta odlazili u banku, ali se sjeća da je bilo govora o uvjetima kredita, da je rečeno da mora platiti naknadu za podizanje kredita, ali se ne sjeća da je bila spomenuta naknada ukoliko bi prije vremena otplatio kredit. Prije potpisivanja ugovora s djelatnikom banke pređeni su dijelovi ugovora koji se odnose na anuitete, rok vraćanja i ulaznu naknadu, ne sjeća se što je djelatnik rekao o načinu naplate ulazne naknade. Javni bilježnik mora pročitati ugovor pa pretpostavlja da je pročitao i ugovornu odredbu o izlaznoj naknadi, ali sigurno nisu o njoj raspravljali niti je posebno tumačio što ona znači. Kada je došao kako bi otplatio kredit u cijelosti u banci mu je rečeno da treba platiti naknadu od oko 1.300,00 eura, nisu objašnjavali na koji način su dobili taj iznos niti što njime plaća.

4. Utvrđeno je :

- da je tužitelj s tuženikom 16. ožujka 2004. zaključio ugovor o kreditu za izgradnju obiteljske kuće kojim je tužitelju kao korisniku kredita odobren iznos od 44.500,00 eura prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita, s rokom otplate do 31. ožujka 2034. u mjesečnim anuitetima prema tuženikovom planu otplate u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća,

- da je ugovoreno da će banka zaračunati naknadu sukladno svojoj odluci o naknadama u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita,

- da je ugovor o kreditu sastavio tuženik na svome standardnom obrascu,

- da je kredit otplaćen 11. kolovoza 2011., a tužitelju naplaćena naknada od 9.048,13 kuna za prijevremenu otplatu kredita.

5. Prema čl. 29. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010. godine isti se ne primjenjuje na kredite sklopljene do tada osim u slučajevima iz čl. 2. kojim se između ostalih definiraju pojmovi:

„potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja“,

„ugovor o kreditu, u smislu ovoga Zakona, je ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka“ i

„potrošačko kreditiranje je pravni posao kojim se jedna ugovorna strana obvezuje drugoj staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a druga se ugovorna strana obvezuje plaćati ugovorene kamate, odnosno ugovorene naknade, te iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, kao i svaki drugi pravni posao, koji je po svojoj gospodarskoj biti jednak ovome pravnome poslu“.

6. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) bio je na snazi do 6. kolovoza 2007. od kada je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07.) koji je izmijenjen i dopunjen Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013.) vrijedio do 8. travnja 2014. stupanja na snagu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/2014., 110/2015. i 14/2019.).

Članak 3. st.1 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/2003,79/2007) definira potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), važećem u vrijeme zaključenja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema čl. 82 Zakona o zaštiti potrošača mogla bi se smatrati nepoštenom odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu. U skladu s čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, prilikom ocjene da li je određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir priroda proizvoda il i usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Prema čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača nepoštena ugovorna odredba je ništava.

Postupanje u skladu s čl. 62. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača obavještavanjem potrošača nakon sklapanja ugovora o zajmu o svakoj promjeni godišnje kamatne stope ili bilo kojeg drugog troška, u razumnom roku nakon izvršene promjene nema utjecaj na ništavost ugovorne odredbe.

7. Sustav zaštite potrošača uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač, zbog činjenice da nije utjecao na sadržaj budućeg ugovora, nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca u pogledu pregovaračke snage i razine obaviještenosti, u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio trgovac kao poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, EU:C:2010:309, t. 27).

Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da im se protivi to da, u slučaju ništavosti nepoštene ugovorne odredbe kojom se potrošaču nalaže plaćanje svih troškova zasnivanja i brisanja hipoteke, nacionalni sud odbije potrošaču povrat iznosa plaćenih na temelju navedene ugovorne odredbe, osim ako odredbe nacionalnog prava koje bi se primjenjivale da nema te ugovorne odredbe nalažu potrošaču snošenje svih ili dijela tih troškova.

Članak 3., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Činjenica da je naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma ne može je učiniti bitnom činidbom. Sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora, i to neovisno o prenošenju članka 4. stavka 2. te direktive u pravni poredak te države članice.

Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se ne protivi to da podnošenje tužbe radi ostvarivanja restitucijskih učinaka utvrđenja ništavosti nepoštene ugovorne odredbe podliježe roku zastare, pod uvjetom da početak tog roka i njegovo trajanje ne čine praktički nemogućim ili pretjerano teškim ostvarivanje potrošačeva prava na zahtijevanje takvog povrata.

Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba. (Presuda Suda Europske unije od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19)

8. Člancima 1021-1025 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.) uređen je ugovor o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Članak 1022. st.2. Zakona o obveznim odnosima određuje da se ugovorom o kreditu utvrđuju iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Ugovor o kreditu banka može otkazati prije isteka ugovorenog roka i u slučaju insolventnosti korisnika čak i kad nije utvrđena sudskom odlukom, u slučaju prestanka pravne osobe ili smrti korisnika, ako bi u tim slučajevima davatelj kredita došao u bitno nepovoljniji položaj. Korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit, može kredit vratiti prije roka određenog za vraćanje ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, ali je u oba slučaja dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, a banka ne može uračunati kamate za vrijeme od vraćanja kredita do dana kada je kredit trebalo vratiti prema ugovoru. Zakon o obveznim odnosima određuje sadržaj ugovora o kreditu na način da ugovor sadrži uvjete davanja, korištenja i vraćanja kredita. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao na kojeg se primjenjuju temeljna načela obveznog prava načelo ravnopravnosti, dužnosti suradnje sudionika, načelo savjesnosti i poštenja.

9. Ugovorna odredba članaka 8. o „zaračunavanju takse sukladno Odluci o naknadama u slučaju prijevremene otplate“ kao sastavni dio standardnog ugovora o kreditu sastavljenog od banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, unijeta je u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta, a po vjerovniku nametnuta obveza, koja nije predviđena Zakonom o obveznim odnosima koji isključivo kamatu smatra cijenom pozajmljenog novca, su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava, stoga ništetne u skladu s člankom 324. Zakona o obveznim odnosima. Prema čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

10. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike sa sjednice održane 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

11. Ova tužba je podnesena 8. svibnja 2025. za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o taksi zbog prijevremene otplate naplaćene 11. kolovoza 2011. Budući da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi ne može nastupiti niti zastara za potraživanje iznosa naplaćenih prema ništetnim ugovornim odredbama čija visina među strankama nije sporna.

Sud je sukladno čl. 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u RH („Narodne novine“ br. 57/22. i 88/22.) izvršio preračunavanje takse za prijevremenu od 9.048,13 kuna primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro, navedenog u Odluci Vlade RH o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ br. 85/22.) u 1.200,89 eura.

12. Tužitelju je prema vrijednosti preračunatog iznosa naplaćene takse priznat trošak pristojbe na tužbu 26,55 eura, presudu 26,55 eura (odnosno polovicu iznosa od 13,27 eura, sukladno čl. 7. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama NN 118/2018 i NN 51/2023), nagrade punomoćniku za sastav tužbe, zastupanja na ročištu 17. ožujka i 15.travnja 2026. po 75 bodova, na ročištu za objavu prema Tbr.9.2.OT 37,5 bodova, ukupno 262,5 bodova, što primjenom Tbr. 46., 52. t.3. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/2023.) iznosi 656,25 eura.

12.1. Tužitelju nije priznata nagrada punomoćniku za sastav podnesaka od 1. prosinca 2025. i 12. srpnja 2024. jer njima nisu iznijete nove okolnosti, nešto što nije moglo biti navedeno u tužbi.

12.2. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br.. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.).

12.3. Sud je na zahtjev tužitelja u skladu s člankom 151. stavak 3. Zakona o parničnom postupku odredio plaćanje zatezne kamate na troškove postupka po stopi utvrđenoj člankom 29. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

U Puli 20. svibnja 2026.

S u d a c

Tamara Došen

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave odluke. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavna naredba:

1. punomoćniku tuženika Josipu Valiću, odvjetniku u Puli

2. punomoćniku tuženika Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Zagrebu