Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-176/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću koje čine sutkinje toga suda Ksenija Jakovčević, predsjednica vijeća, Jadranka Matić, članica vijeća i sutkinja izvjestiteljica i Lidija Bošnjaković, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽU iz [adresa], SU [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Nikica Bojkić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Škovacin d.o.o., Rogoznica, Obala kneza Domagoja 54, OIB: 46637054013, kojega zastupa punomoćnik, Krešimir Lušić, odvjetnik u Šibeniku, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Pr-73/2025-63 od 19. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Škovacin d.o.o., Rogoznica, Obala kneza Domagoja 54, kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj Pr-73/2025-63 od 19. prosinca 2025. te se kao neosnovan odbija zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju 20.419,13 eura kao razliku do punog iznosa mjesečne plaće za radno mjesto koeficijenta 1,40 za period od travnja 2018. do ožujka 2022., sa zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose glavnice od ukupno navedenog iznosa kako je to pobliže određeno izrekom prvostupanjske presude (točka I. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju 4.759,71 eura kao razliku do punog iznosa mjesečne plaće za radno mjesto koeficijenta 1,40 za period od travnja 2022. do studenoga 2022., sa zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose glavnice od ukupno navedenog iznosa kako je to pobliže određeno izrekom prvostupanjske presude (točka II. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju 60.701,45 eura na ime mjesečne naknade određene čl. 16. Ugovora o radu od 10. prosinca 2010. za period od 03. travnja 2018. do 20. prosinca 2020., sa zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose glavnice od ukupno navedenog iznosa kako je to pobliže određeno izrekom prvostupanjske presude (točka III. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 34.768,07 eura (točka IV. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovni postupak, a traži i trošak nastao mu podnošenjem žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Sud prvoga stupnja odlučio je kao u izreci prvostupanjske presude uz

obrazloženje:

- da je tužitelj bio imenovan direktorom tuženika u dva mandata, a zadnji za period od 20. prosinca 2015. do 20. prosinca 2020.,

- da je Skupština tuženika, 3. travnja 2018., donijela Odluku o opozivi – razrješenju dosadašnjeg i imenovanju novog člana Uprave – direktora društva Škovacin d.o.o. (dalje: Odluka Skupšine), koju tužitelj nije pobijao i kojom je tužitelj opozvan – razriješen s funkcije direktora tuženika s danom donošenja te Odluke (točka 1. i 2.) te da je tom Odlukom odlučeno da tužitelj ostaje u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, uz raspored na poslove i zadaće koje odgovaraju njegovoj stručnoj spremni s skladu s važećim aktima tuženika (točka 3.),

- da je istoga dana donesena i Odluka kojom se tužitelja raspoređuje, sukladno Odluci o Sistematizaciji radnih mjesta od 20. srpnja 2017., na radno mjesto Zamjenika voditelja parkirališne službe u [adresa], na vrijeme do donošenja nove Odluke, na kojem radnom mjestu je tužitelj ostao raditi do odlaska u mirovinu,

- čime je tužitelj jednostranom odlukom rasporedio tužitelja na rad na radno mjesto koje ne odgovara radnom mjestu iz čl. 18. Ugovora o radu, bez da je prethodno tome terminiran radni odnos tužitelja na radnom mjestu iz te ugovorne odredbe,

- da je Odluka tuženika od 03. travnja 2018. kojom je tužitelj jednostranom odlukom poslodavca raspoređen na radno mjesto Zamjenika voditelja parkirališne službe u [adresa] pravomoćno utvrđena nedopuštenom u ovom parničnom postupku,

- slijedom čega da tužitelj ima pravo zahtijevati isplatu u skladu s ugovorenim odredbama čl. 16. Ugovora o radu od 20. prosinca 2010. (dalje: Ugovor o radu) prema kojoj, u slučaju opoziva s radnog mjesta direktora, tužitelj ima pravo na plaću u visini iz čl. 5. tog Ugovora za cijelo vrijeme dok bi mu trajao mandat (čl. 14. Ugovora o radu) da nije prijevremeno opozvan, zavisno od toga je li do opoziva došlo njegovom krivnjom ili nezakonitim putem i

- i ima pravo zahtijevati isplatu plaće za radno mjesto iz čl. 18. Ugovora o radu, kojim je ugovoreno da direktor nakon završetka ili prekida mandata automatizmom stječe status radnika zaposlenog na neodređeno vrijeme na poslovima koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, tj. Voditelj tehničko-kadrovskih poslova (s koeficijentom 1,40), s time da mu mjesečna neto primanja moraju biti minimalno 8.000,00 kn, sve do njegove navršene 65. godine starosti odnosno do punog radnog staža (40 godina)

- i to sve u visini koju je sud utvrdio ocjenom nalaza i mišljenja vještaka financijske struke.

5. Donoseći takvu odluku, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev za isplatu pod točkom III. izreke, pozivom na ugovoreno čl. 16. u vezi s čl. 14. i čl. 5. Ugovora o radu, sud je počinio povedu iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a i povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. toga Zakona, na što se pravilno ukazuje navodima žalbe.

6. S obzirom na zabranu dvostrukog ukidanja u tom je dijelu stoga odlučivao ovaj sud i to na temelj ovlaštenja iz čl. 373.a st. 1. točka 2. ZPP-a, jer je odlučne činjenice moguće utvrditi i na temelju izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome što ih prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke nije uzeo u obzir.

7. Sud prvoga stupnja pravilno utvrđuje (točka 18. obrazloženja) da je čl. 16. Ugovora o radu između stranaka ugovorno da u slučaju opoziva s radnog mjesta direktora, tužitelj ima pravo na plaću u visini iz čl. 5. tog Ugovora za cijelo vrijeme dok bi mu trajao mandat (čl. 14. Ugovora o radu) da nije prijevremeno opozvan, ako opoziv nije posljedica krivnje tužitelja ili je nezakonit.

7.1. Isto tako, iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi pravilno utvrđenje da je predmetni direktorski mandat tužitelja trebao trajati od 20. prosinca 2015. do 20. prosinca 2020., ali da je prestao 3. travnja 2018., donošenjem Odluke o opozivi – razrješenju dosadašnjeg i imenovanju novog člana Uprave – direktora društva Škovacin d.o.o., koju tužitelj nije pobijalo i kojom je mandat tužitelja prestao s danom donošenja te Odluke (točka 1. i 2.).

8. Dakle, tužitelju bi za period od 03. travnja 2018. do 20. prosinca 2020. (od opoziva pa do prestanka mandata), sukladno čl. 18. Ugovora o radu, pripadalo pravo na plaću iz čl. 5. toga Ugovora, pod uvjetom da do opoziva nije došlo krivnjom tužitelja ili nezakonitim putem.

9. U žalbenoj fazi postupka nije sporno da opoziv tužitelja nije nezakonit (tužitelj Odluku o opozivu u tom smislu nije nikada ni osporavao i za to predviđenom postupku , niti je to tvrdio u ovom postupku). Međutim, iako je pravilno citirao ugovoreno čl. 16. Ugovora o radu, sud nije dao razloge o odlučnoj činjenici o kojoj ovisi pravo na isplatu u skladu s ugovorenim tom ugovornom odredbom i to je li do opoziva došlo zbog krivnje tužitelja, u kojem dijelu je sud prvoga stupnja propustio ocijeniti provedene dokaze i dati razloge.

9.1. Pri tome, po shvaćanju ovoga suda, kod ocjene je li do opoziva došlo zbog krivnje tužitelja treba primijeniti analogiju koja se primjenjuje kod otkaza skrivljenim ponašanjem u smislu ZR-a. Ovo jer Zakon o trgovačkim društvima kod opoziva direktora društva s ograničenom odgovornošću ne propisuje pretpostavke koje moraju biti ostvarene da bi došlo do opoziva, već propisuje da članovi društva mogu opozvati direktora u svako doba i za to ne moraju imati razlog (čl. 424. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima, Nar. nov. br. 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 152/11., 111/12., 125/11., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22., 18/23., 130/23., 136/24., odluka o opozivu člana uprave d.o.o.-a ne mora biti obrazložena), a društveni ugovor može ograničiti opoziv tek na važan razlog (a tuženik ne tvrdi da je nešto tako propisano). Stoga je, u tom smislu, potrebno ocijeniti je li tuženik, analogno radnom pravu kod otkaza skrivljenim ponašanjem, dokazao određeni stupanj ozbiljnosti ili grube povrede direktorske funkcije koji bi ukazivao da je opoziv krivnja tužitelja.

9.2. Odnosno pod pojmom krivnje u slučaju opoziva tužitelja s funkcije direktora treba razmotriti je li do opoziva došlo zbog kršenja radnih obveza tužitelja kao direktora.

10. Slijedom toga valja odgovoriti da Odluka o opozivu – razrješenju dosadašnjeg i imenovanju novog člana Uprave – direktora društva Škovacin d.o.o. od 03. travnja 2018. ne sadrži obrazloženje te se iz takve Odluke, same za sebe, nije moglo zaključiti je li opoziv tužitelja posljedica njegove krivnje (odluka o opozivu člana uprave d.o.o. -a ne mora biti obrazložena).

11. Na ročišnom zapisniku od 07. studenoga 2018., prije zaključenja prethodnog postupka (čl. 284. st. 3. ZPP-a), tuženik je naveo da je opoziv posljedica načina na koji je tužitelj vodio poslove društva, načina na koji se odnosi prema radnicima te činjenice da je alate u vlasništvu tuženika i isprave držao kod sebe, čime da je svojim ponašanjem doveo do donošenja Odluke o opozivu. Dakle, tuženik upire da je do opoziva došlo krivnjom tužitelja iz navedenih razloga, dok tužitelj to negira. Na tom ročištu, radi dokazivanja istinitosti tih navoda tuženik je predložio provesti dokaz saslušanjem svjedoka, što je sud i odredio sukladno čl. 220. ZPP-a.

12. Vezano uz povrede koje po tvrdnji tuženika ukazuju da je opoziv posljedica krivnje tužitelja valja reći da iz iskaza svjedoka VU (bio je rukovoditelj organizacijskih i tehničkih poslova kod tuženika te član skupštine od 2010. do 2014.) , svjedoka SU (predsjednik skupštine tuženika od 2017.) i direktorice/ zakonska zastupnica tuženika GU, proizlazi da je opoziv posljedica lošeg odnosa između tužitelj i zaposlenih. Pri tome svjedoci SU i VU spominju da je velik broj radnika potpisao peticiju za smjenu tužitelja kao direktora, što potvrđuje i sam tužitelj, ali smatra da se radilo o prisili prema radnicima od strane svjedoka VU kako bi se time dovelo do smjene (za koje tvrdnje tužitelj nije ponudio ni jedan dokaz), dok GU iskazuje da je osobno iskusila loš odnos tužitelja prema njoj kao radnici (bez preciziranja što to točno znači).

12.1. S obzirom da tužitelj nije ponudio ni jedan dokaz (osim svog općenitog i pristranog iskaza) iz kojeg bi proizlazilo da su radnici bili prisiljeni na potpisivanje peticije za njegovu smjenu, odnosno dokaz za tvrdnju da je njegov odnos s radnicima bio unutar granica profesionalnog i dopuštenog, to ovaj sud prihvaća tvrdnju tuženika, da odnos tužitelja prema radnicima nije bio zadovoljavajući. Pri tome ne treba zanemariti da zapravo nitko od svjedoka taj odnos jasno ne opisuje.

13. Nadalje, iz iskaza svjedoka VU i SU proizlazi, što tužitelj također ne spori, da je tužitelj alate/ pokretnine koji pripadaju tuženiku držao kod svoje kuće. Tužitelj tvrdi da je to radio kako bi iste sačuvao jer da su ih djelatnici stalno koristili za svoje osobne potrebe, no ovaj sud tome ne vjeruje.

13.1. Činjenica da su radnici tuženika sredstva rada, po dozvoli tužitelja (iskaz tužitelja) ili svjedoka SU (iskaz svjedoka SU) koristili za osobne svrhe nije bio opravdan razlog da sredstva rada tužitelj pohrani kod svoje kuće. U koliko je tužitelj uoči da davanje radnicima mogućnosti da koriste sredstva rada u privatne svrhe dovodi do kvarenja alata ili njihova uništavanja, onda je kao direktor imao mogućnost i dužnost da zabrani korištenje sredstava rada za privatne svrhe. Činjenica da tužitelj ne tvrdi da je tako postupio ovom sudu govori u prilog, upravo tvrdnjama tuženika, da je tužitelj tuženikove alate/ sredstva rada držao kod svoje kuće kako bi ih upotrebljavao za svoje osobne potrebe, a ne da bi drugim radnicima onemogućio da ih koriste, jer, kako i sam iskazuje, radnici su prema pravilniku o radu iste mogli za osobne potrebe koristiti samo uz njegovu suglasnost. Pri tome ne treba zanemariti nespornu činjenicu da je tužitelj sve što je tuženikovo imao kod sebe tuženiku i vratio.

14. Svjedoci TU (član skupštine tuženika u periodu o 2008. do 2014) i IU (bio je član skupštine do 2014.), nemaju saznanja o razlozima zbog kojih je došlo do opoziva tužitelja, ne iskazuju da je u vrijeme njihova članstva u skupštini bilo primjedbi na rad tužitelja, a prethodno navedeni svjedoci, kao ni svjedoci TU i IU, ne potvrđuju ni tvrdnje tuženika s ročišta održanog 07. studenoga 2018. da je opoziv posljedica načina na koji je tužitelj vodio poslove društva i činjenice da je neke isprave držao kod sebe. Za te tvrdnje tuženika u spisu nema dokaza.

15. Iz tako utvrđenog, po shvaćanju ovoga suda, ne proizlazi dokazanim izvan svake sumnje da je do opoziva došlo zbog krivnje tužitelja.

15.1. Naime, činjenica lošeg poslovanja, kao ozbiljan kriterij da bi se moglo reći da je krivnjom samog direktora došlo do njegova opoziva ne proizlazi iz provedenih dokaza, a ne proizlazi dokazanom niti tvrdnja da je tužitelj kao direktor za sebe zadržavao neke isprave, niti kakve i od kakvog značaja za poslovanje tuženika, pa se ni to ne može smatrati krivnjom tužitelja za opoziv.

15.2. S druge strane činjenica da je tužitelj u svom posjedu držao neke pokretnine/ alate tuženika po shvaćanju ovoga suda (posebno jer nije sporno da su svi moglo po odobrenju koristiti iste i jer je tužitelj sve i vratio kada mu je to rečeno ) po shvaćanju ovoga suda ne predstavlja toliko ozbiljnu povredu direktorske funkcije koja bi se opravdano mogla tumačiti kao krivnja tužitelja za opoziv. Ovaj sud više stječe dojam da se navedeno ističe jer je kod tuženika očito postojala želja za opozivom tužitelja, a kako mu se nisu mogli naći konkretni propusti u radu da je kao razlog za opoziv uzet ovaj razlog. Međutim, takvo postupanje ne predstavlja krivnju u smislu kako ju se treba tumačiti u konkretnom slučaju (vidjeti obrazloženje pod točkom 9.2. ovog obrazloženja).

15.3. Zaključno, činjenica da su zaposlenici potpisala peticiju za opoziv tužitelja također se ne može podvesti pod pojam krivnje, u smislu kršenja radnih obveza tužitelja kao direktora, što je za posljedicu dovelo do opoziva. Važan razlog za opoziv u smislu krivnje, kako je već rečeno, u korporativnom kontekstu, podrazumijeva ozbiljnu povredu poslovne dužnosti, nesavjesno ili protuzakonito postupanje, odnosno poduzimanje radnji koje su trgovačkom društvu nanijele štetu. Zahtjev radnika ne dokazuje sam čin takve povrede obveza niti ukazuje na konkretnu protupravnu radnju ili nesavjesnost direktora, niti je u tom smislu dokazivano zbog čega su radnici tražili smjenu tužitelja i je li uopće tuženik utvrđivao opravdanost razloga na koje su se radnici, eventualno, pozivali kao razlog opoziva tužitelja. Zahtjev radnika može ukazati na gubitak povjerenja zaposlenika i biti poticaj upravi da utvrdi postoji li objektivno opravdanje za opoziv (npr. nesavjesno vođenje poslova, zlouporabu sredstava, štetu društvu i sl.), a to je u konkretnom slučaju izostalo.

16. Slijedom toga tuženik nije dokazao da je opoziv tužitelja posljedica njegove krivnje u smislu kako je prethodno obrazloženo, već je posljedica pukog prava tuženika da opozive direktora u svako doba, čak i bez da za to mora imati opravdani razlog (čl. 424. st. 1. ZTD-a).

17. Pri tome dokaze koje je tužitelj predložio provesti nakon donošenja ranije ukidne odluke donesene u ovom predmetu, sud prvoga stupnja pravilno nije provodio. Raspravljanje je nakon ukidne odluke vraćeno u fazu glavne rasprave, a ne u fazu prethodnog postupak, jer do povrede zbog koje je presuda ukinuta nije došlo u tijeku prethodnog postupka (čl. 377. st. 1. ZPP-a). Stoga u takvoj situaciji nije bilo mjesta provođenju novih dokaza već samo ocjeni provedenih dokaza.

17.1. Osim toga, tuženik je već u fazi prethodnog postupka tvrdio da je opoziv krivnja tužitelja i za to je predlagao provesti dokaz samo saslušanjem svjedoka, iako je tada imao pravo predložiti i druge dokaze (koje je predložio provesti nakon ukidne odluke i na što se referira i u žalbi). Stoga kada je svoje tvrdnje propustio pravovremeno potkrijepiti svim dokazima koje za to smatra potrebnim to sud neprovođenjem tih novih dokaza nije napravio povredu iz čl. 354. st. 1. i vezi s čl. 8. i čl. 220. ZPP -a, niti je počinio povredu iz čl. 354. st. 2. točka 6. toga Zakona.

18. Visinu do koje je tužbeni zahtjev ocjenjen osnovanim u ovom dijelu žalitelj navodima žalbe ne osporava. Slijedom toga ovaj sud nije ulazio u ocjenu pravilnosti utvrđenih činjenica u ovom dijelu (čl. 365. st. 2. ZPP-a), već istu potvrđuje s obzirom da nije dokazano da postoji razlog za odbijanje takvog zahtjeva tužitelja predviđen čl. 16. Ugovora o radu, o čemu je prethodno bilo riječi.

19. Navodima žalbe tuženik uopće ne obrazlaže zašto smatra da je nezakonita (glede osnove ili visine ili oboje) odluka suda prvoga stupnja u dijelu pod točkama I. i II. izreke. Slijedom toga ovaj sud na temelju čl. 365. st. 2. ZPP -a, jer u žalbenoj fazi postupka nije sporno:

- da je čl. 18. Ugovora o radu bilo ugovoreno radno mjesto na kojem je tužitelj trebao raditi nakon opoziva,

- i visina plaće koja mu je trebala biti isplaćivana za rad na tom radnom mjestu,

- da je unatoč tome raspoređen jednostranom odlukom poslodavaca na drugo radno mjesto na kojem je primao manju plaći od ugovorene (sve navedeno i pod točkom 4. obrazloženja ove odluke) i

- da visina naknade plaće koja tužitelju s obzirom na ove nesporne činjenice pripada prema izračunu financijskog vještaka, u skladu s čim je suđeno, nije dovedena u pitanje zaključuje da je sud prvoga stupnja pravilnom primjenom prava zakonito odlučio i u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja.

20. Zbog navedenog je odlučeno kao u izreci ove presude na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl. 373.a st. 1. alineja druga tog Zakona.

21. Odluka o troškovima postupka ocijenjena je pravilnom i zakonitom kako po osnovi tako i po visini i kao takva je potvrđena na temelju čl. 380. točka 2. ZPP -a.

22. Trošak žalbe tuženiku nije priznat jer sa žalbom nije uspio (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 19. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ksenija Jakovčević