REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

Dršćevka 1, 52000 Pazin

P-243/2025-6

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Pazinu, po sucu pojedincu Andrei Jelenić Pitoski, u pravnoj stvari tužiteljice GZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marinu Folu, odvjetniku u Puli, protiv I. tuženice REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: 52634238587, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola, i II. tuženika ISTO d.d. u stečaju (pravnog prednika Industrogradnja grupa d.d.), Varaždin, Augusta Šenoe 4-6, OIB: 88502209643, radi proglašenja postupka osiguranja nedopuštenim, odlučujući o prigovoru mjesne nenadležnosti I. tuženice, 19. svibnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se prigovor mjesne nenadležnosti I. tuženice Republike Hrvatske.

II. Trgovački sud u Pazinu oglašava se mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

III. Po pravomoćnosti ovog rješenja predmet će se ustupiti Trgovačkom sudu u Varaždinu, kao stvarno i mjesno nadležnom sudu.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv I. tuženice Republike Hrvatske i II. tuženika ISTO d.d. u stečaju radi proglašenja postupka osiguranja nedopuštenim. U tužbi navodi da je zaključkom/rješenjem Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Ovr- 2381/2010-451 od 30. srpnja 2025. usvojen njezin prigovor treće osobe i da je upućena na pokretanje ove parnice radi proglašenja postupka osiguranja nedopuštenim u odnosu na nekretninu na kojoj je provedeno osiguranje. Tužiteljica već u tužbi navodi da je nad II. tuženikom otvoren stečajni postupak rješenjem Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj St-529/17-57 od 21. prosinca 2017. te se poziva na članak 34.b stavak 1. točku 5. ZPP-a kao osnovu nadležnosti tog trgovačkog suda.

1.1. Tužiteljica tvrdi da je vlasnica nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], i to suvlasničkog dijela 17/1000 povezanog s etažnim vlasništvom E-54, koji u naravi predstavlja apartman broj 36, na petoj etaži, koji se sastoji od ulaznog prostora, kupaonice, prostora za spavanje i boravak s kuhinjom, lođe i galerije, ukupne površine 36,05 m². Navodi da je u teretovnici te nekretnine 22. studenoga 2010. upisano založno pravo na temelju ovršnog rješenja o osiguranju Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Ovr-2381/2010 od 16. studenoga 2010., u korist Republike Hrvatske, radi osiguranja novčane tražbine prema pravnom predniku odnosno II. tuženiku.

1.2. Prema tužbenim navodima, pravni prednik GRAVIA d.o.o., odnosno ranije Poduzeće za ceste Osijek, stekao je predmetnu nekretninu temeljem Ugovora o kupoprodaji apartmana u rekreacijskom centru “Duga Uvala” od 1. kolovoza 1990. i aneksa ugovora od 28. kolovoza 1990., sklopljenih s pravnim prednikom II. tuženika, društvom Industrogradnja. Tužiteljica navodi da je predmetni apartman zatim, nakon niza pravnih poslova, prenesen na EZ ugovorom o kupoprodaji, potom darovan LZ, zatim OZ, a potom i tužiteljici, sve temeljem pravnih poslova iz 2023. godine. Tužiteljica ističe da su ona i njezini pravni prednici bili u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu predmetne nekretnine od njezina stjecanja, odnosno više od 35 godina.

1.3. Tužiteljica nadalje tvrdi da predmetno osiguranje sprječava ostvarivanje njezina prava vlasništva, iako tražbina radi koje je određeno osiguranje nije njezina obveza niti obveza njezinih pravnih prednika. Navodi da je I. tuženica znala ili morala znati za stvarno izvanknjižno stanje, odnosno za činjenicu da su predmetnu nekretninu stekle i koristile treće osobe, budući da su njezini pravni prednici bili evidentirani u poreznim postupcima vezanim uz porez na kuće za odmor te da je I. tuženica i u drugim sličnim predmetima postupala na način iz kojeg proizlazi da joj je bilo poznato izvanknjižno vlasništvo trećih osoba. Tužiteljica se poziva i na sudsku praksu prema kojoj predmnijevani vlasnik može uspješno štititi svoje pravo na predmetu ovrhe odnosno osiguranja ako dokaže da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten ili da je zloupotrijebio svoje pravo. Predlaže da sud proglasi nedopuštenim postupak osiguranja na predmetnoj nekretnini i da tuženike obveže na naknadu parničnog troška.

2. II. tuženik ISTO d.d. u stečaju podneskom od 31. prosinca 2025. priznaje tužbeni zahtjev. Navodi da je tužbu zaprimio 31. prosinca 2025. te da kao pravni sljednik društva Industrogradnja priznaje zahtjev tužiteljice. Međutim, protivi se obvezi naknade troškova postupka, pozivajući se na članak 157. ZPP-a. Tvrdi da ni on ni njegov pravni prednik nisu dali povod za pokretanje ove parnice jer je pravni prednik II. tuženika predmetnu nekretninu prodao i predao u posjed pravnom predniku tužiteljice bez upisanih tereta te ga je člankom 15. ugovora ovlastio da izvrši uknjižbu etažnog prava vlasništva. II. tuženik posebno ističe da se još prije pokretanja ove parnice, u predmetu osiguranja Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Ovr- 2381/2010, podneskom od 23. svibnja 2025. suglasio s prijedlogom treće osobe, ovdje tužiteljice, da se u odnosu na predmetnu nekretninu obustavi postupak osiguranja, dok se I. tuženica Republika Hrvatska nije očitovala na prigovor treće osobe. Stoga II. tuženik potražuje od tužiteljice trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu od 26,55 EUR.

3. I. tuženica Republika Hrvatska u odgovoru na tužbu od 22. siječnja 2026. u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti Trgovačkog suda u Pazinu, navodeći da je za postupanje u ovoj pravnoj stvari stvarno i mjesno nadležan Trgovački sud u Varaždinu, pred kojim se vodi stečajni postupak nad II. tuženikom. Poziva se na članak 34.b stavak 1. točku 5. ZPP-a i članak 63. ZPP-a te predlaže da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim i predmet ustupi Trgovačkom sudu u Varaždinu.

3.1. U odnosu na meritum, I. tuženica navodi da iz isprava priloženih uz tužbu proizlazi da je temeljem ugovora iz 1990. Poduzeće za ceste Osijek kupilo šest apartmana izgrađenih na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], među njima i apartman broj 36. Nadalje navodi da je kasnije došlo do statusnih i pravnih promjena, uključujući prijenos na GRAVIA d.o.o. Osijek, zatim prodaju predmetne nekretnine EZ, a potom darovanja između EZ, LZ, OZ i tužiteljice. I. tuženica ističe da je prilikom stjecanja predmetne nekretnine EZ platio porez na promet nekretnina u iznosu od 1.140,00 EUR, ali smatra da su EZ, tužiteljica i ostali pravni slijednici znali ili morali znati da je na nekretnini upisano založno pravo Republike Hrvatske zasnovano 22. studenoga 2010. godine. Stoga smatra da se tužiteljica ne može pozivati na zaštitu povjerenja u zemljišne knjige.

3.2. I. tuženica nadalje navodi da nije mogla imati saznanja da se zemljišnoknjižno stanje razlikuje od izvanknjižnog stanja i da je postupala u dobroj vjeri. Prema njezinu stajalištu, zaštitu povjerenja u zemljišne knjige može uživati samo stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, dok tužiteljica i njezini pravni prednici, prema navodima I. tuženice, nisu postupali u dobroj vjeri jer su znali ili morali znati za upisano opterećenje. I. tuženica se poziva na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 22. veljače 2018., prema kojem predmnijevani vlasnik može uspješno štititi svoje pravo na predmetu ovrhe kada dokaže da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten ili da je zloupotrijebio svoje pravo. Tvrdi da iz tužbe ne proizlazi da bi Republika Hrvatska bila nesavjesna, nepoštena ili da bi zloupotrijebila svoje pravo. Ističe i da zaduživanje poreza na kuće za odmor ne znači utvrđivanje prava vlasništva, nego samo porezno evidentiranje. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i obvezati tužiteljicu na naknadu parničnog troška, a dopunom podneska traži i zakonske zatezne kamate na trošak od dana donošenja odluke do isplate.

4. Prigovor mjesne nenadležnosti je osnovan.

5. Prema članku 20. stavku 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025, dalje u tekstu: ZPP) sud se može u povodu prigovora tuženika proglasiti mjesno nenadležnim ako je prigovor podnesen najkasnije do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari. Prema stavku 2. istog članka, sud se može i po službenoj dužnosti proglasiti mjesno nenadležnim kad postoji isključiva mjesna nadležnost nekog drugog suda, također najkasnije do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari. Člankom 21. stavcima 1. i 2. ZPP-a propisano je da će sud, nakon pravomoćnosti rješenja kojim se oglasio nenadležnim, ustupiti predmet nadležnom sudu, a sud kojem je predmet ustupljen nastavlja postupak kao da je kod njega bio pokrenut.

6. Člankom 34.b stavkom 1. točkom 5. ZPP-a propisano je da trgovački sudovi u parničnom postupku u prvom stupnju sude u sporovima u kojima je stranka osoba nad kojom je pred trgovačkim sudom otvoren stečajni postupak, bez obzira na svojstvo druge stranke, te u svim sporovima u povodu stečajnog i predstečajnog postupka, osim ako se radi o sporovima u kojima prema ZPP-u uvijek sudi općinski sud ili o sporovima za koje je zakonom određena nadležnost drugog suda. Istom odredbom propisano je i da će se sporovi pokrenuti prije nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka dovršiti pred sudom koji vodi stečajni postupak.

7. Nadalje, prema članku 63. ZPP-a, za suđenje u sporovima koji nastaju u tijeku i u povodu stečajnog postupka mjesno je isključivo nadležan sud na čijem se području nalazi sud koji provodi stečajni postupak.

8. U konkretnom slučaju II. tuženik je društvo u stečaju, a iz tužbe i odgovora na tužbu proizlazi da se stečajni postupak nad II. tuženikom vodi pred Trgovačkim sudom u Varaždinu. Predmet spora je proglašenje nedopuštenim postupka osiguranja određenog radi osiguranja tražbine Republike Hrvatske prema pravnom predniku odnosno II. tuženiku, pa se radi o sporu u kojem je stranka osoba nad kojom je otvoren stečajni postupak te o sporu koji je u vezi s postupkom osiguranja i stečajnim položajem II. tuženika. Zbog toga je, prema članku 34.b stavku 1. točki 5. i članku 63. ZPP-a, za postupanje stvarno i mjesno nadležan Trgovački sud u Varaždinu, kako to pravilno u tužbi navodi tužitelj.

9. Valjalo je ocijeniti i učinak prigovora mjesne nenadležnosti koji je istaknula samo I. tuženica Republika Hrvatska.

10. Prema članku 196. stavku 1. točki 1. ZPP-a više osoba mogu jednom tužbom biti tužene kao suparničari ako su u pogledu predmeta spora u pravnoj zajednici ili ako njihova prava odnosno obveze proistječu iz iste činjenične i pravne osnove. U ovoj pravnoj stvari tužbeni zahtjev usmjeren je na proglašenje nedopuštenim istog postupka osiguranja, na istoj nekretnini, u odnosu na istu tražbinu i isti upis tereta, pri čemu je I. tuženica predlagatelj osiguranja, a II. tuženik protivnik osiguranja odnosno stečajni dužnik. Prava i procesni položaj tuženika proistječu iz iste činjenične i pravne osnove, pa su tuženici suparničari u smislu članka 196. stavka 1. točke 1. ZPP-a.

11. Osim toga, s obzirom na narav tužbenog zahtjeva, spor se prema oba tuženika može riješiti samo na jednak način. Naime, ne bi bilo pravno održivo da se isti postupak osiguranja na istoj nekretnini proglasi nedopuštenim prema jednom tuženiku, a dopuštenim prema drugom, jer odluka o dopuštenosti postupka osiguranja proizvodi učinak prema procesnim sudionicima tog postupka kao jedinstvenoj cjelini. Stoga tuženici u ovoj parnici imaju položaj jedinstvenih suparničara u smislu članka 201. ZPP-a. Prema toj odredbi, ako se prema zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima, oni se smatraju jednom parničnom strankom, tako da se učinak parničnih radnji koje su poduzeli pojedini suparničari proteže i na one koji te radnje nisu poduzeli.

12. Slijedom navedenog, pravodobno istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti I. tuženice proizvodi učinak i u odnosu na II. tuženika, iako II. tuženik taj prigovor nije posebno istaknuo, nego je priznao tužbeni zahtjev. Takav zaključak dodatno proizlazi iz članka 202. ZPP-a, prema kojem, ako rokovi za izvršenje određene parnične radnje za pojedine jedinstvene suparničare ističu u različito vrijeme, tu parničnu radnju može svaki suparničar poduzeti sve dok makar za jednog od njih još teče rok za poduzimanje te radnje.

13. Stoga činjenica da je II. tuženik priznao tužbeni zahtjev ne priječi odlučivanje o pravodobno istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti I. tuženice, niti može dovesti do zadržavanja nadležnosti ovog suda. Budući da se radi o jedinstvenim suparničarima i o isključivoj mjesnoj nadležnosti suda na čijem se području vodi stečajni postupak nad II. tuženikom, ovaj sud se oglasio mjesno nenadležnim i predmet ustupio Trgovačkom sudu u Varaždinu, kako je odlučeno u izreci rješenja.

U Pazinu, 19. svibnja 2026.

Sutkinja

Andrea Jelenić Pitoski

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba u roku od petnaest dana od dana primitka prijepisa rješenja. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužiteljici po pun.,

- I. tuženici po ŽDO Pula-Pola,

- II. tuženiku po stečajnom upravitelju,

- po pravomoćnosti: Trgovački sud u Varaždinu, uz spis predmeta.