Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu-Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-250/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški po sutkinji Mariji Tworek kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice TU iz [adresa], Marijana Lanosovića 28, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po ZOU Jurica Borojević i Domagoj Jugović iz Nove Gradiške, protiv tužene OTP banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupana po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 17. travnja 2026., u nazočnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice Domagoja Jugovića, odvjetnika u Novoj Gradiški i zamjenice punomoćnika tužene JU, odvjetnice iz [adresa], nakon javne objave presude, 19. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, 21000 Split, OIB: 52508873833, da tužiteljici TU iz [adresa], Marijana Lanosovića 28, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 708,71 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena te od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena tekućom

- na iznos od 2,22 Eura od 11.10.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 8,41 Eura od 11.11.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 6,11 Eura od 11.12.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 16,71 Eura od 13.01.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 24,29 Eura od 11.02.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 30,44 Eura od 11.03.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 19,64 Eura od 11.04.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 17,72 Eura od 12.05.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 16,63 Eura od 11.06.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 18,81 Eura od 11.07.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 14,46 Eura od 11.08.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 16,44 Eura od 11.09.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 13,05 Eura od 13.10.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 16,06 Eura od 11.11.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 487,72 Eura od 12.11.2009. godine pa do isplate, na ruke ili na račun IBAN: [broj bankovnog računa], otvoren kod Zagrebačke banke d.d., sve to u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj da tužiteljici plati parnični trošak u iznosu od 1.570,46 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, tekućom od dana presuđenja pa do isplate, na ruke ili na račun IBAN: [broj bankovnog računa], otvoren kod Zagrebačke banke d.d., sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv tuženika 12. travnja 2023. podnijela ovome sudu tužbu protiv tuženika radi isplate.

1.1. Tužiteljica je u tužbi navela kako su parnične stranke 19. listopada 2005. sklopile Ugovor o kreditu broj: 91229/05. Nadalje, navodi kako je predmetnim ugovorom tuženik tužiteljici isplatio kunsku protuvrijednost iznosa 27.800,00 CHF, po kupovnom tečaju Kreditora važećem na dan isplate, ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca, uz ugovorenu kamatu od 6,99 % godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukama o kamatnim stopama tuženika, uz zateznu kamatu po dospijeću.

1.2. Tužiteljica je navela kako predmetni ugovor o kreditu sadrži standardne odredbe usporedivih ugovora o kreditiranju, međutim, odredbe o visini redovne kamate, odnosno same vrijednosti (cijene) novca koje je tužiteljica primila od tuženika kao kreditora nisu jasne niti uočljive odnosno odredive. Tužiteljica je navela kako nije sporno da je tuženik sve pa tako i odredbe o visini kamatne stope kao dio svog standardnog ugovora sastavio unaprijed te o njima nije pregovarao s tužiteljicom kao korisnikom, stoga tužiteljica smatra, pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012, koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, da je navedeno uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice i tuženika.

1.3. Tužiteljica je navela kako je ona mogla jedino razaznati da ugovorena kamatna stopa u trenutku sklapanja predmetnog ugovora iznosi 6,99 % godišnje u odnosu na iznos plasmana, dok je u odnosu na valutnu klauzulu njoj jedino bila poznata visina tečaja u trenutku sklapanja ugovora.

1.4. Tužiteljica se pozvala na odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju navodeći da isti jasno definira dužnost vjerovnika u slučaju ugovorene promjenjive kamatne stope te je tuženik bio dužan definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji primjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametara iz točke 1. toga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Tužiteljica je navela i kako je predmetnim zakonom propisana obveza vjerovnika potrošaču pružiti odgovarajuća objašnjenja kako bi ga doveli u položaj koji mu omogućuje da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji i kada je primjereno, pojašnjavanjem informacija koje se pružaju u razdoblju prije sklapanja ugovora, bitnih značajki predloženih proizvoda i posebnih učinaka koje bi oni mogli imati na potrošača, uključujući i posljedice ako potrošač ne ispuni obvezu plaćanja.

1.5. S tim u svezi tužiteljica je navela kako davanje informacija mora biti jasno, određeno i vidljivo putem reprezentativnog primjera te sadržavati: kamatnu stopu s pojedinostima o svim naknadama uključenim u ukupne troškove kredita za potrošača, iznos kredita, efektivnu kamatnu stopu, trajanje ugovora o kreditu, cijenu za gotovinu i iznos predujma, kada je posrijedi kredit u obliku odgode plaćanja za određene proizvode ili usluge vjerovnika, ukupan iznos koji potrošač treba platiti te koji iznos obroka.

1.6. Tužiteljica je navela kako u konkretnoj pravnoj stvari tuženik nije postupio u skladu s odredbom članka 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno tuženik ni na koji način tužiteljici nije pružio informacije o kreditu niti joj je dao odgovarajuća objašnjenja o istome.

1.7. Tužiteljica se pozvala i na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom presudom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., prema kojemu su Zagrebačka banka d.d., kao i ostale tužene banke, povrijedila kolektivne interese potrošača tako što je u Ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te su time postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, naveo je kako je predmetnim presudama naloženo svim bankama da potrošačima ponude izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora.

1.8. Tužiteljica je navela kako je ona bila u situaciji da nema utjecaja na sadržaj budućeg ugovora te se o pojedinim odredbama nije pregovaralo, stoga se tužiteljica nalazila u slabijem položaju od tuženika, kako pregovarački tako i u pogledu razumijevanja financijskih posljedica ugovora, nadalje, navela je kako joj prilikom sklapanja ugovora tuženik ni na koji način nije dao informacije i obrazloženja koja bi tužiteljici kao prosječnom potrošaču dala pravovaljana tumačenja odredbi ugovora te rizika koji iz istih proizlaze. Tužiteljica je navela kako je tuženik samoinicijativno, ponovno bez pregovaranja mijenjao kamatnu stopu te samim time obvezu tužiteljice, stoga tužiteljica, zbog svega navedenoga smatra da je očito nepošteno postupanje tuženika koje ukazuje na ništetnost odredbi Ugovora o kreditu, što je za posljedicu imalo nastanak štete za tužiteljicu.

2. U odgovoru na tužbu tužitelj iznosi da nije sporno da je tužiteljica s pravnim prednikom tuženika sklopila predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, sporno je, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužiteljica svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti s određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljičinog novčanog potraživanja, a koji prigovor se detaljno razrađuje u nastavku ovog odgovora na tužbu. Tuženik smatra da se ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuje utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu P-1401/12 (Trgovački sud u Zagrebu) i Pž-6632/2017 (Visoki trgovački sud RH u Zagrebu), a iz razloga koje će izložiti u narednim točkama odgovora na tužbu. Stoga tuženik ovdje ističe prigovor zastare potraživanja. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužiteljici navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužiteljici zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužiteljice za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 19. listopada 2005. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, potraživanje tužiteljice iz tužbe bilo bi pod zastarom, budući da sukladno tom shvaćaju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu (20. listopad 2005.), a tužba je podnesena tek 12. travnja 2023.

3. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su tuženik i tužiteljica sklopili Ugovor o kreditu broj: 91229/05;

- da je tužiteljici odobren nenamjenski kredit u iznosu od 27.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju Kreditora važećem na dan isplate, ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca, uz ugovorenu kamatu od 6,99 % godišnje;

- da je kamatna stopa promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika.

4. Među strankama je prijeporno i to:

- da li su ništetni dijelovi odredbi navedenih Ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu;

- da li tužiteljica ima pravni interes za pokretanje ovog postupka;

- da li tužiteljica ima pravo isplatu temeljem navodno navedenih ništetnih predmetnih odredbi;

- da li je osnovani istaknuti tuženikovi prigovor zastare potraživanja,

- ima li tužiteljica pravo na zakonsku zateznu kamatu od dospijeća svakog pojedinog anuiteta.

5. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o kreditu broj 91229/05 od 19. listopada 2005., u odgovor na tužbu sa svom popratnom dokumentacijom, u sve podneske tužiteljice i tuženika s priloženom dokumentacijom, u nalaz i mišljenje vještaka od 13. veljače 2024. i u iskaze saslušane tužiteljice i financijskog vještaka u svrhu dokazivanja.

6. Saslušana kao stranka u svrhu dokazivanja tužiteljica TU iskazala je kako je 19. listopada 2005. s tuženikom sklopila ugovor o kreditu broj 91229/05 u svrhu adaptacije obiteljske kuće u kojoj su njena obitelj i ona tada živjeli, kao i danas. Iskazuje da joj je dolaskom u banku radi raspitivanja o uvjetima kreditnog zaduženja osobni bankar predložio da "podigne" kredit u CHF iz razloga tada povoljne kamatne stope i tužiteljici prihvatljive mjesečne rate. Tužiteljica nadalje iskazuje da joj na dan potpisivanja ugovora o kreditu osobni bankar nije objasnio stavku po stavku ugovora koji je potpisala već su se fokusirali na novčani iznos iz kredita koji će tužiteljici biti isplaćen, visinu kamatne stope i na rok otplate kredita. Tužiteljica navodi da je predmetni kredit otplatila 2009. Tužiteljica iskazuje da u vrijeme podizanja kredita nije bila član niti nositelj ikakvog trgovačkog društva ili obrta. Tužiteljica je iskazala da kada se u banci došla raspitivati o mogućnosti kreditnog zaduženja i moguće uvjete za isto, to je bio gospodin VU, koji je radio kao osobni bankar, a kojeg je od prije osobno poznavala te koji joj je predložio da se kreditno zaduži s kreditom u CHF iz razloga što je u to vrijeme kredit u CHF imao povoljniju kamatnu stopu u odnosu na kredite u drugim valutama, a što je tužiteljici bilo bitno radi podizanja kredita iz razloga adaptacije obiteljske kuće. Tužiteljica je vjerovala gospodinu VU u njegovu stručnost za objašnjavanje uvjeta kreditnog zaduženja iz razloga prijašnjeg poznanstva, ali i iz razloga što je bio osobni bankar tužene pa je stoga vjerovala da je stručna osoba za davanje informacije. Tužiteljica je iskazala kako su se mjesečne rate otplate kredita kretale, iskazuje da je u prvo vrijeme rata iznosila oko 2.000,00 kuna, a s vremenom je porasla i do 2.300,00 kuna.

7. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 13. veljače 2024., usmeno obrazloženom na raspravi kod ovoga suda 17. travnja 2026., a sud cijeni nalaz stručnim i objektivnim, u nalazu nisu nađene okolnosti koje bi ukazivale na sumnju u pravilnost danog nalaza i mišljenja pa ga sud u cijelosti prihvaća.

8. Sud je u cijelosti prihvatio pismeni nalaz i mišljenje vještaka jer je isti dan po pravilima struke i na osnovi knjigovodstvene dokumentacije priložene spisu. Analizirajući navode tužbe i tužbenog zahtjeva, odgovora na tužbu, iskaz tužiteljice, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sve to u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst 25/13., 89/14. – dalje: ZPP) sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

9. Po ocijeni suda, nije prijeporno da su stranke ugovorile valutu uz koju je vezana glavnica za švicarski franak te da je tužiteljica dobrovoljno pristala na ugovaranje valutne klauzule, no po stavu suda tuženik prije i u vrijeme zaključenja citiranog ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužiteljicu o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupio suprotno odredbama članka 5. u vezi s člankom 62. stavkom 1. ZZP-a (NN 96/03.).

9.1. Po stavu ovoga suda ovdje je prijeporno pitanje predvidivosti određenih ekonomskih kretanja za tužiteljicu, kao potrošača i za tuženika, kao banku odnosno gospodarstvenika-trgovca. O valutnoj klauzuli tužiteljica kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženika koji je banka i gospodarstvenik-trgovac. Naime, banke su po definiciji trgovačka društva koja se bave kreditiranjem pa sve što se tiče valutne klauzule, tečajeva valuta, a u konkretnom slučaju kamatnih stopa banci je poznato u najvišem stupnju pa stoga nije moguće njeno neznanje o kretanjima tečajeva i kamatnih stopa, kao što je to slučaj kod tužiteljice koja je obični građanin - potrošač.

9.2. Tuženik je znao, odnosno mogao je predvidjeti kretanje tečaja švicarskih franaka, ali i kretanje kamatnih stopa na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka pa je za nju kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na tužiteljicu koja je neuka po tom pitanju.

9.3. Stav je suda da je materija rizika i kamatnih stopa predmet poslovanja banke, a pravni standard Zakona o obveznim odnosima prema kojem se to neznanje i nepredvidivost procjenjuje, nije jednak za građane i za banke, jer je banka kao profesionalac u ovom području dužna postupati uz povećanu pažnju prema pravilima struke i običajima, a što je nepošteno i u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja propisano člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05. dalje: ZOO).

9.4. Navedeno isto tako uzrokuje i značajnu neravnotežu, odnosno neravnopravnost u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima propisanom člankom 3. ZOO-a.

9.5. O ugovornoj odredbi vezanoj za rast tečaja švicarskog franka trebalo se posebno pregovarati s tužiteljicom, a kako to nije učinjeno ovo se smatra nepoštenim ponašanjem tuženika i u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja te ravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice. Dakle, tužiteljica prilikom zaključenja ugovora kao neuka strana nije mogla predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti, budući da je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa je sklapanjem citiranog ugovora tužiteljica dovedena u izrazito nepovoljan položaj.

10. Sud smatra da tužiteljica prigodom ponude i ugovaranja kredita nije bila adekvatno informiran o svim uvjetima kredita pa tako niti o rastu tečaja švicarskog franka.

10.1. Imajući u vidu navedeno odredbe Ugovora o namjenskom kreditu koje predviđaju jednostranu izmjenu kamatne stope odlukom tuženika i kojom su glavnica i kamate vezane uz CHF ništetne i primijenjene protivno članku 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a, suprotno načelu zabrane zlouporabe prava iz članka 6. ZOO-a i suprotno načelu jednake vrijednosti činidba iz članka 7. ZOO-a, suprotno načelu uzdržavanja od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta iz članka 8. ZOO-a, suprotno načelima ponašanja pažnjom dobrog gospodarstvenika u ispunjavanju obveza i ostvarivanja prava iz članka 10. ZOO-a, članka 27. ZOO-a vezano za ništetnost odredbi ugovora kojom se predviđa da će na kamate kada dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene.

10.2. Naime, tuženik je jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu o kojoj se nije pregovaralo pa je to jednostrano mijenjanje kamatne stope ništetno u odnosu na ugovorenu kamatu stopu od 7,20 % i učinjeno je isključivo na štetu tužiteljice, jer joj se zbog toga znatno povećala rata kredita, a kamatu je tuženik mijenjao bez prethodne obavijesti i pregovaranja s tužiteljicom o jednostranim povećavanjem kamatne stope.

11. Odredbom članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 - dalje: ZZP) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11.1. Prema Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. u članku 5. propisano je da u slučaju ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelj usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.

11.2. Odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11.3. Osim toga, člankom 322. ZOO-a propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

11.4. Prema odredbama članka 81. ZZP/2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

11.5. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izražen u odluci broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati u smislu sadržaja odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, skrenuti pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa, budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju, zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom članka 11. Zakona o potrošačkom kreditiranju i formalno propisano sve što treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

11.6. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno je u odnosu na ovdje tuženika da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa su time banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članak 81., 82. 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 75,09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakonu o obveznim odnosima.

12. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt 249/2014 od 9. travnja 2015.

12.1. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. u točki 1., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012, od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1-7 izreke kojom se utvrđuje da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

12.2. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. broj: Pž-6632/2017, u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

13. Slijedom navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, mišljenje je ovoga suda da je nerazumljiva odredba vezana uz promjenjivu kamatnu stopu, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za sve CHF, faktički dovela do izmjena anuiteta kako po osnovi dizanje kamate, tako je po osnovi dizanja tečaja od strane banke su time prijeporne odredbe potpisanog ugovora o kreditu ništetne.

14. Takav stav Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima i u odluci Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., Rev 809/2021 od 21. prosinca 2022. i Rev 57/2024 od 23. siječnja 2024.

15. Kako je uslijed ništetnosti takvih odredbi tužitelj oštećen, pripada mu pravo na povrat onoga što je na temelju takvog ugovora tuženik primio, a sve sukladno odredbi članka 323. stavka 1. u svezi s člankom 1111. ZOO-a pa je sud djelomično usvojio preinačeni tužbeni zahtjev opisan kao izreci ove presude.

16. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, jer isti drži neosnovanim. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku po žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku, odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Naime, zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Tužba je u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2019. Temeljem odredbe članka 241. ZOO-a prekinuta je zastara koja je ponovno počela teći 14. lipnja 2014. pravomoćnošću odluke u predmetu Franak. Isto tako u ovom predmetu ne može se primjenjivati odredba vezana za trogodišnji zastarni rok navedena u članku 226. ZOO- a, s obzirom da je potraživanje tužiteljice usmjereno na preplaćeni iznos kamata, a ne na povrat samih kamata. Ne radi se dakle o kamatama u smislu članka 226. ZOO-a, već se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba članka 225. ZOO-a.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP.

18. Tužiteljici je priznat trošak konferencije sa strankom 100,00 eura Tbr. 31. OT, trošak zahtjeva za pribavu dokumentacije od protustranke 19. siječnja 2023. u iznosu od 50,00 eura, trošak sastava tužbe 150,00 eura po Tbr. 7 Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023, 107/2025 – dalje OT), sastava podneska od 25. siječnja 2024. 150,00 eura (Tbr. 8 OT), sastava podneska od 21. ožujka 2024. 150,00 eura (Tbr. 8 OT-e), zastupanje na ročištu od 5. rujna 2023. (Tbr. 9 OT) 150,00 eura, zastupanja na ročištu od 17. travnja 2026. (Tbr. 9 OT) 150,00 eura, zastupanja na ročištu za objavu 75,00 eura, uz pripadajući PDV u iznosu od 243,75 eura, predujam financijskog vještačenja u iznosu 331,80 eura, pristojba na tužbu u iznosu od 19,91 eura, odnosno sveukupno 1.570,46 eura.

19. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

U Novoj Gradiški, 19. svibnja 2026.

Sutkinja

Marija Tworek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je uredno bila obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovoga suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka.

DN-a

1. Domagoj Jugović, odvjetnik u Novoj Gradiški

2. Belizar Tomaić, odvjetnik u Osijeku