Poslovni broj: UsI-1696/2024-16

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Mireli Valjan-Harambašić, sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Nataše Rogošić, u upravnom sporu tužitelja OC (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po opunomoćeniku Željku Bartuloviću, odvjetniku u Splitu, Mažuranićevo šetalište 14, protiv tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka Republike Hrvatske (OIB: 28454963989), Zagreb, Selska cesta 136, uz sudjelovanje zainteresirane osobe JC iz [adresa]. (OIB: [osobni identifikacijski broj]), radi prava na zaštitu osobnih podataka, 19. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-009-01/24-06/29, URBROJ: 567-04-01/08-24-1 od 15. travnja 2024. i predmet se vraća tuženiku na ponovni postupak, a u kojem je tuženik dužan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženim u obrazloženju ove presude.

II. Nalaže se tuženiku i zainteresiranoj osobi solidarno naknaditi tužitelju trošak upravnog spora u iznosu od 1.250,00 eura u roku od 30 dana od dana primitka pravomoćne odluke o trošku, zajedno sa zateznim kamatama koje teku, ako tuženik i zainteresirana osoba dobrovoljno ne plate trošak u određenom roku, od dana donošenja odluke o troškovima do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-009-01/24-06/29, URBROJ: 567-04-01/08-24- 1 od 15. travnja 2024. odbijen je zahtjev tužitelja za utvrđivanje povrede prava na zaštitu osobnih podataka kao neosnovan.

2. Tužitelj je podnio tužbu pobijajući zakonitost osporenog rješenja tuženika. Smatra kako je odbijanjem zahtjeva da tuženik utvrdi kako je obradom osobnih podataka putem video nadzornih kamera postavljenih na adresi [adresa], došlo do povrede prava njegove privatnosti i članova njegove obitelji na način da video nadzorne kamere postavljene od strane JC obuhvaćaju javnu površinu, te dvorište u njegovom vlasništvu. Tvrdi da to dovodi u pitanje zakonitost provedenog upravnog postupka i da povlači za sobom povredu čitavog niza njegovih prava. Navodi da je 22. prosinca 2023. podnio prijavu Policijskoj postaji Šibenik jer je njegov susjed JC na drugom katu kuće u kojoj stanuje montirao nadzornu kameru koja snima njegov teren bez suglasnosti susjeda. Ističe da je osobito sporna argumentacija da bi tuženik od JC **.**.2024., 8. veljače 2024., 26. veljače 2024., 13. ožujka 2024. te 11. travnja 2024. zaprimio očitovanja i pripadajuću dokumentaciju iz koje proizlazi da je postavio dvije video nadzorne kamere od kojih je jedna postavljena s prednje strane kuće, a druga sa stražnje strane kuće, navodno zbog vlastite sigurnosti (prethodne neugodnosti sa susjedima i štetnih događaja). Nadalje navodi da je zainteresirana osoba navela kako nije bilo izuzimanja snimki, zahvat kamera da se gleda preko mobitela i da se snimke čuvaju 24 sata. Navodi da iz obrazloženja osporenog rješenja nije jasno je li zainteresiranoj osobi svaki put upućen identičan zahtjev za očitovanjem/dostavom informacija, te ako jest, jesu li njegov odgovor i očitovanja te dostavljena dokumentacija svaki put bili identični. Ističe da je neprihvatljivo paušalno uzimanje u obzir dostavljenih fotografija zainteresirane osobe, koje navodno upućuju na zakonom prihvatljiv zahvat video nadzornih kamera, a da pri tome vjerodostojnost zahvata tuženik nije provjerio na terenu, niti su navodne fotografije zahvata vještačene po sudskom vještaku. Ukazuje na to da je člankom 26. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka (”Narodne novine” , 42/18.) jasno definirano kako videonadzorom mogu biti obuhvaćene prostorije, dijelovi prostorija te vanjska površina objekta, ali ne i javna površina, što je propisano odredbom članka 32. navedenog Zakona, dok je u konkretnom slučaju situacija suprotna, a s obzirom na položaj kamera na drugom katu kuće, te činjenicu kako iste reagiraju na objekte u pokretu na javnoj površini, što naročito dolazi do izražaja u noćnim uvjetima. Nadalje navodi da iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi kako bi se radilo o kamerama usmjerenim prema prostoru interesa, što se nedvojbeno radi o rotirajućim kamerama koje zahvaćaju javni prostor lokalne ceste, te nekretnine u njegovom vlasništvu. Ističe da se suprotno utvrđenjima tuženika, spornim kamerama snima prostor koji nije apsolutno nužan u svrhu zaštite osoba i imovine, te iste svojim perimetrom snimanja jasno zahvaćaju prostor javne površine koji se koristi kao šetnica za sve građane (pješaci i biciklisti) na kojima svakodnevno dolazi do povećane fluktuacije ispitanika, te nekretnine u njegovom vlasništvu, pri čemu se snimanjem njihovih osobnih podataka na takav način u znatnoj mjeri utječe na zaštitu njihove privatnosti. Iznosi mišljenje da su prema sadržaju osporavanog rješenja tuženiku relevantna isključivo dostavljena očitovanja, te popratna dokumentacija JC, bez provedenih neposrednih nadzornih aktivnosti kojima bi se utvrdilo kako je prikupljanjem i obradom osobnih podataka putem video nadzornog sustava na obiteljskoj kući JC došlo do povrede prava na privatnost, te je predložio da sud izvede dokaz provođenjem očevida na predmetnoj lokaciji u nazočnosti sudskog vještaka za elektrotehniku, elektroniku, informatiku i telekomunikacije. Predložio je da se vještači položaj i zahvat kamera na spornoj lokaciji. Predlaže da sud poništi rješenje tuženika. Traži naknadu troškova upravnog spora uz zakonske zatezne kamate.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je tužbeni zahtjev neosnovan. Ističe da je u predmetnoj upravnoj stvari postupao sukladno odredbama članka 57. stavak 1. i članka 58. stavak 1. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (dalje: Opća uredba o zaštiti podataka) SLEU LI 19 i članka 34. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka („Narodne novine”, 42/18. - dalje: Zakon) kojima se, prije svega, štite osobni podaci fizičkih osoba, odnosno nadzire prikupljanje, obrada i korištenje osobnih podataka te je na temelju prikupljenih i dostavljenih dokaza i utvrđenih činjenica, a sukladno svim postupovnim pravilima donio osporavano rješenje. Ističe da ostaje kod svih navoda iznesenih u pobijanom rješenju te naglašava kako je postupio u granicama svoje ovlasti te u skladu s odredbama Opće uredbe o zaštiti podataka i Zakona. Nadalje navodi kako u dopisu Policijske uprave šibensko-kninske, Policijske postaje Šibenik s ispostavom Primošten, KLASA: NK-21002/23-17/34136, URBROJ: 511-13- 07-23-1 od 22. prosinca 2023. nije navedeno niti utvrđeno da su policijski službenici izvršili uvid u zahvate dvije video nadzorne kamere kod JC iz [adresa], već su obavili razgovor s imenovanim kao i s tužiteljem te su uzeli izjave. U odnosu na šest upućenih dopisa (5. siječnja 2024., 26. siječnja 2024., 9. veljače 2024., 29. veljače 2024., 19. ožujka 2024. te 3. travnja 2024.) kojima je zatraženo očitovanje/dostava informacija kao i relevantna dokumentacija od JC, a vezano za postavljeni video nadzorni sustav, kao i navode da je JC **.**.2024., 8. veljače 2024., 26. veljače 2024., 13. ožujka 2024. i 11. travnja 2024. dostavio traženo, ukazuje na to da je razvidno i logično da nije upućivao identičan zahtjev za očitovanjem/dostavom informacija, kao i da zaprimljeni odgovori, očitovanja i dostavljena dokumentacija od strane JC nisu bili identični. Navodi da je tužitelj te sumnje mogao provjeriti i uvjeriti se u isto da je sukladno članku 84. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine”, 47/09. i 110/21.- dalje: ZUP) izvršio uvid u spis te, ukoliko je želio, mogao je umnožiti akte iz istog u službenim prostorijama tuženika, međutim da to tužitelj nikada nije zatražio niti je koristio navedeno pravo. Ukazuje na to da ukupan broj poslanih i zaprimljenih dopisa nije mjerilo niti bitna stavka koja je presudna za rješavanje predmetne upravne stvari te isto nije relevantno. U odnosu na navode tužitelja vezano uz dostavljene fotografije zahvata video nadzornih kamera, odnosno na vjerodostojnost i vještačenje istih od strane sudskog vještaka, navodi da nigdje u Zakonu nije propisano da je potrebno vještačenje fotografija od strane sudskog vještaka, te se poziva na članak 9. ZUP-a, kojim je regulirano načelo samostalnosti i slobodne ocjene dokaza, a prema kojem službena osoba u javnopravnom tijelu samostalno utvrđuje činjenice i okolnosti u postupku te na temelju utvrđenih činjenica i okolnosti rješava upravnu stvar, a koje će činjenice i okolnosti uzeti za dokazane, utvrđuje službena osoba slobodnom ocjenom, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Ističe da je provođenje izravnog nadzora samo jedan od nadzornih mehanizama koji stoji na raspolaganju tuženiku te da nije u obvezi provesti izravni nadzor u slučajevima kada je putem neizravnih nadzornih postupanja nedvojbeno utvrdio sve odlučne činjenice (što u ovoj upravnoj stvari predstavlja fotografija/preslika kuta snimanja spornih video nadzornih kamera). Smatra da bi provođenje izravnog nadzora, uz već prikupljene dokaze, odugovlačilo postupak te bi uzrokovalo dodatne nepotrebne troškove postupka, a što bi bilo u suprotnosti s člankom 10. ZUP-a u pogledu načela učinkovitosti i ekonomičnosti. Nadalje navodi da je člancima 55. do 58. Opće uredbe o zaštiti podataka, između ostalog, propisano da je svako nadzorno tijelo, u konkretnom slučaju tuženik, nadležan za obavljanje zadaća koje su mu povjerene i izvršavanje ovlasti koje su mu dodijeljene u skladu s Općom uredbom o zaštiti podataka na državnom području Republike Hrvatske. S tim u vezi navodi da je Zakon o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka stupio na snagu dana 25. svibnja 2018., kojim su u Republici Hrvatskoj detaljnije propisani uvjeti obrade osobnih podataka putem uspostavljanja sustava videonadzora. U odnosu na navode tužitelja vezane uz snimanje područja javne površine, navodi da se u konkretnom slučaju radi o obvezi voditelja obrade koji uspostavlja video nadzorni sustav sukladno odredbama Opće uredbe o zaštiti podataka i Zakona, a ne o pravu ispitanika. Navodi da je u provedenom postupku utvrđeno da se video nadzornim sustavom, tj. kamerom s prednje strane kuće JC ne snima/obuhvaća područje/nekretnina u vlasništvu tužitelja. U odnosu na snimanje javne površine ističe kako je tzv. prijava tužitelja, a koja je inicijalno upućena Policijskoj postaji Šibenik s ispostavom Primošten uzeta u obzir kao informacijska osnova za pokretanje postupka po službenoj dužnosti, a što je tuženik na opisani način i učinio, u skladu s člankom 42. stavkom 2. ZUP-a. S tim u vezi napominje da je po službenoj dužnosti donio rješenje, KLASA: UP/1-009- 01/24-02/13, URBROJ: 567-04-01/08-24-1 od 23. travnja 2024. vezano uz snimanje javne površine od strane JC, kao voditelja obrade i njegovim obvezama kao takvog. Protivi se prijedlogu tužitelja za provođenjem očevida u nazočnosti sudskog vještaka navodeći da to nije nužno i svrsishodno, s obzirom na to da su u postupanju koje je prethodilo donošenju osporavanog rješenja tuženika utvrđene sve relevantne činjenice i okolnosti koje se odnose na obradu osobnih podataka putem predmetnog videonadzora. Zaključno, ističe da je u ovoj upravnoj stvari postupao nepristrano i objektivno, te je donio odluku uzimajući u obzir sve činjenice i dokaze koje je cijenio kao relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke. Ističe da iz navedenih razloga i zbog razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja u cijelosti ostaje kod osporenog rješenja. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

4. Zainteresirana osoba JC u podnesku zaprimljenim kod ovog suda 12. svibnja 2025. naveo je da je kamere postavio jer je primijetio da mu je imovina bila uništena i da je u kući nedostajalo nekoliko stvari, iako nikoga nisu vidjeli. Naveo je da je tuženiku poslao fotografije kamera koje obuhvaćaju samo njegov posjed, a koje nisu snimale dvorište u vlasništvu tužitelja te je predložio da se isto provjeri. Zamolio je da dođe stručna osoba koja će postaviti kamere s bočnih strana kuće kod ulaznih vrata za kat jer je bolestan i star i živi u strahu.

5. Tijekom spora održana je rasprava 28. travnja 2026. na kojoj je strankama dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

6. Sud je odbio prijedlog tužitelja za provođenjem dokaza saslušanjem tužitelja i provođenjem očevida na predmetnoj nekretnini uz sudjelovanje vještaka, kao suvišne, jer se zakonita i pravilna odluka može donijeti bez provođenja t ih dokaza.

7. Sud je izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju na osnovu koje je doneseno osporeno rješenje. Nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, u skladu s člankom 114. stavkom 3. ZUS-a, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Prije svega, treba reći da predmet ovog postupka nije utvrđivanje je li postavljenim video nadzornim sustavom zainteresirana osoba snimala javnu površinu, jer tuženik navedeni postupak vodi po službenoj dužnosti, a o čemu je donio rješenje: KLASA: UP/I-009-01/24-02/13, URBROJ: 567-04-01/08-24-1 od 23. travnja 2024. kojim je utvrdio povredu članka 32. Zakona.

9. Predmetni postupak pokrenut je povodom dostave podneska Policijske uprave šibensko-kninske, Policijske postaje Šibenik, Ispostave Primošten od 4. siječnja 2024. kojim je tuženik obaviješten da je tužitelj prijavio da je zainteresirana osoba postavila video nadzornu kameru na drugom katu svoje kuće, a koja snima nekretninu tužitelja koja graniči s nekretninom zainteresirane osobe.

10. Među strankama je sporno je li postavljenom video nadzornom kamerom na drugom katu kuće zainteresirana osoba snimala površinu/nekretninu koja je u vlasništvu tužitelja, a time i tužitelja i članove njegove obitelji.

11. U odredbi članka 4. stavku 1. Opće uredbe o zaštiti podataka navedeno je, da su osobni podaci svi podaci koji se odnose na pojedinca čiji je identitet utvrđen, ili se može utvrditi („ispitanik): pojedinac čiji se identitet može utvrditi jest osoba koja se može identificirati izravno ili neizravno, osobito, uz pomoć identifikatora kao što su ime, identifikacijski broj, podaci o lokaciji, mrežni identifikator ili uz pomoć jednog ili više čimbenika svojstvenih za fizički, fiziološke, genetski, mentalni, ekonomski, kulturni ili socijalni identitet tog pojedinca, a videozapis dobiven video nadzornom kamerom predstavlja osobni podatak u smislu članka 4. stavka 1. točke 1. Opće uredbe o zaštiti podataka, jer se video nadzorom kamerom bilježe pokreti i obilježja putem koji se osoba može identificirati.

12. Tuženik je u obrazloženju osporenog rješenja naveo da je iz dostavljenih fotografija zahvata video nadzornih kamera razvidno kako je video nadzornom kamerom s prednje strane kuće obuhvaćen prostor/nekretnina i dvorište u vlasništvu zainteresirane osobe, a video nadzorna kamera sa stražnje strane kuće da obuhvaća prostor/pomoćni objekt zainteresirane osobe i da ne snima/obuhvaća područje/nekretninu u vlasništvu tužitelja. Zaključno je naveo da uzimajući u obzir dostavljenu i prikupljenu dokumentaciju i provedene nadzorne aktivnosti, u vrijeme provođenja nadzornih aktivnosti, postavljenim video nadzornim sustavom od strane zainteresirane osobe nije obuhvaćeno područje/nekretnina u vlasništvu tužitelja.

13. Međutim, s obzirom na to da tužitelj u tužbi dovodi u pitanje način na koji je tuženik utvrdio odlučne činjenice od kojih ovisi primjena mjerodavnih zakonskih odredaba treba reći da tuženik, osim na izjavi zainteresirane osobe i fotografijama koje je dostavila i za koje je navela da dijelom predstavljaju javnu površinu, nije naveo obuhvat kuta snimanja video nadzorne kamere koja se nalazi na drugom katu kuće zainteresirane osobe, te nije valjano otklonio prigovor tužitelja da se snima i njegova nekretnina. Naime, treba reći da spisu tuženika prileži više fotografija iz kojih proizlazi da su snimane upravo predmetne video nadzorne kamere, a ne i sam obuhvat snimanja predmetne video nadzorne kamere, za koju tužitelj navodi da je rotirajuća kamera, stoga činjenično stanje utvrđeno u predmetnom upravnom postupku nije moglo biti osnova za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja tuženika.

14. S obzirom na to da pravno odlučna činjenica da li se predmetnom video nadzornom kamerom koja se nalazi na drugom katu kuće zainteresirane osobe vrši obrada osobnih podataka tužitelja suprotno odredbama Opće uredba o zaštiti podataka i Zakona, nije sa sigurnošću utvrđena, tuženik će u ponovnom postupku neposrednim nadzorom predmetne video nadzorne kamere utvrditi odlučnu činjenicu te će prije donošenja rješenja omogućiti tužitelju da se očituje o svim činjenicama relevantnim za predmetni upravni postupak.

15. Slijedom iznesenog, a budući da je zbog naprijed navedenih razloga osporeno rješenje tuženika nezakonito, trebalo je na temelju članka 117. stavka 1. ZUS -a poništiti osporeno rješenje tuženika i predmet vratiti na ponovni postupak, odnosno presuditi kao u točki I. izreke ove presude.

16. Tužitelju, koji je bio zastupan po kvalificiranom opunomoćeniku - odvjetniku, u skladu s člankom 147. stavkom 6. ZUS-a, te Tbr. 27. točke 1., uz primjenu Tbr. 46. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", 138/23. i 107/25.) valjalo je priznati zatraženi trošak sastava tužbe u visini od 500 bodova, a što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 eura i PDV-om daje ukupni iznos od 1.250,00 eura. S obzirom na navedeno, riješeno je kao u točki II. izreke.

U Splitu 19. svibnja 2026.

S U T K I N J A:

Mirela Valjan - Harambašić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv točke I. izreke ove presude žalba nije dopuštena. (članak 127. stavak 1. ZUS-a). Protiv točke II. izreke (odluke o trošku) dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske (članak 126. ZUS-a). Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (članak 131. ZUS-a).

DNA:

- tužitelju po opunomoćeniku Željku Bartuloviću, Split, Mažuranićevo šetalište 14

- tuženiku Agenciji za zaštitu osobnih podataka Republike Hrvatske, Zagreb, Selska cesta 136

- zainteresiranoj osobi JC, [adresa]

- u spis