Poslovni broj: Usž-143/2026-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Frankopanska 16

U IME   REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović , predsjednice vijeća , Eveline Čolović Tomić i Kristine Senjak Krunić , članice vijeća , te više sudske savjetnice Ane Matacin , zapisničarke , u upravnom sporu tužitelja CL, [adresa], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Ana Glowatzky Sesar , odvjetnica iz Zagreba , Ksaverska cesta 35A , protiv tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka , Zagreb , Ulica grada Vukovara 54 , OIB: 28454963989 , radi prava na zaštitu osobnih podataka, odlučujući o žalbi tužitelja , zastupnog po istoj opunomoćenici , protiv presude Upravnog suda u Rijeci , poslovni broj: Us I-755/2025-8 od 11. studenoga 2025. , na sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2026.

pretpostavljam da je

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci , poslovni broj: Us I-755/2025-8 od 11. studenoga 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika , KLASA: UP/I-009-01/25-03/9 , URBROJ: 567-04-02/02-25-1 od 1. travnja 2025. , te se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora. Navedenim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužitelja za utvrđivanje povrede prava na zaštitu osobnih podataka vezano za objavu njegovih osobnih podataka u medijima.

2. Tužitelj je protiv osporene presude izjavio žalbu kojom iskazani stav prvostupanjskog suda smatra neopravdanim i neutemeljenim. U žalbenim razlozima, u bitnom, ističe da prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane odluke ne navodi da su objavom videa od 7. ožujka 2023. iskazani neistiniti podaci o tome da je Zagrebački holding osigurao Teslu tužitelju, o visini naknade za korištenje privatnog automobila u službene svrhe, a uzimajući u obzir članak 8. Zakona o medijima ("Narodne novine", broj 59/04., 84/11., 81/13. i 114/22.) te članak 5., 6. i 17. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) (SL 2016; L 119, str. 1, ispravak SL 2018; L 127, str. 2. i ispravak SL 2012; L 74, str. 35 – dalje u tekstu: OUZP) za brisanje osobnih podataka. Drži da, osim što informacija nije prezentirana istinito, navedeni osobni podaci tužitelja danas ne predstavljaju informaciju koja je javnosti bitna/nužna. Tužitelj je još u vrijeme kada se obratio tuženiku zahtjevom od 22. travnja 2024. radi brisanja spornih članaka, bio privatna osoba, nije obavljao nikakvu javnu funkciju te posebno danas navedena informacija nije javnosti nužna niti bitna kada tužitelj već više od dvije godine ne obavlja javnu dužnost. Ponavlja da zbog značajnog proteka vremena tužitelju pripada "pravo na zaborav" za informaciju koja više nije interesantna široj javnosti , jer tužitelj ne obnaša nikakvu javnu funkciju, čak da je navedena informacija istinita i točna. Postojanje navedenih informacija/spornog video uratka i danas tužitelju svakodnevno nanosi štetu, jer isti nije javna osoba, nema potrebe za javnim prezentiranjem, oduvijek je bio anoniman član društva i predstavlja osobu koja nikada nije svojim izjavama, ponašanjem ili drugim djelima privlačila pozornost javnosti, dok javnu službu ne obavlja već više od dvije godine. Iz navedenog nije razvidno da bi u pogledu sporne informacije, objavljene u predmetnom videu, prevladavao opravdani javni interes nad zaštitom privatnosti u odnosu na djelatnost novinara ili na informaciju (članak 8. Zakona o medijima). Pravo na zaborav, prema članku 17. OUZP-a, pojedinac ima pravo tražiti ako su osobni podaci nepotpuni, netočni ili neažurirani, te ako oni više nisu nužni obzirom na svrhu za koju su prikupljeni. Ponovno ističe da je njegova želja da se njegovo ime ne provlači kroz medije bilo Internet članke, bilo video objave, zbog čega se i obratio tuženiku sa zahtjevom za brisanje njegovog imena i osobnih podataka iz javnih medija. Smatra da bi i ispravak sukladno članku 40. Zakona o medijima, na koji upućuje prvostupanjski sud, dodatno povlačilo ime tužitelja u medijskom prostoru, a što je želio izbjeći. Iz istog razloga nije pokretao ni parnične postupke radi naknade nematerijalne štete zbog povrede prava osobnosti, već je tražio isključivo brisanje iz medijskog prostora. Dodaje da je i danas, na drugom javnom portalu, osobno ime i prezime tužitelja ponovno javno sramoćeno i blaćeno, kroz članak: "Tip kojem smo plaćali da svoju Teslu vozi kao službeni auto, tužio je RH u Strasbourgu", ponovno lažnim prezentiranjem činjenica oko načina financiranja i korištenja osobnog automobila tužitelja, iznošenjem osobnih podataka i ponovno netočnim informacijama, a posebno kroz komentare koji pozivaju na javni linč tužitelja. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže ovom Sudu usvojiti žalbu i tužbeni zahtjev, te obvezati tuženika da mu nadoknadi troškove prvostupanjskog i drugostupanjskog upravnog spora.

3. Tuženik, u odgovoru na žalbu, drži žalbene navode neosnovanim. U bitnom, ističe da je u navedenoj upravnoj stvari postupao po zahtjevu za utvrđenje povrede prava tužitelja sukladno članku 34. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka ("Narodne novine", broj 42/18.) i članka 77. OUZP-a, a koja je u cijelosti obvezujuća i izravno se primjenjuje u Republici Hrvatskoj od 25. svibnja 2018. Drži neosnovanim žalbene navode tužitelja kojima osporava primjenu članka 17. stavka 3. OUZP-a, jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da pravo na brisanje osobnih podataka nije apsolutno pravo, već je izričito ograničeno u slučajevima kada je obrada nužna radi ostvarivanja prava na slobodu izražavanja i informiranja. Sud je, prihvaćajući obrazloženje tuženika, pravilno ocijenio da predmetne objave i dalje doprinose raspravi od javnog interesa, osobito u kontekstu upravljanja javnim društvom i korištenja javnih sredstava, zbog čega nisu ispunjeni uvjeti za primjenu članka 17. OUZP-a. U odnosu na navode o točnosti i istinitosti informacija sadržanih u osporenim medijskim objavama, tuženik ističe da nije nadležan za ocjenu istinitosti i neistinitosti novinarskih navoda, već isključivo za ocjenu zakonitosti obrade osobnih podataka u smislu OUZP-a, pa takvi navodi tužitelja nisu odlučni za donošenje rješenja. Pritom je uzeo u obzir članak 16. OUZP-a, koji propisuje pravo na ispravak netočnih osobnih podataka, pri čemu, međutim, navedeno pravo ne obuhvaća ocjenu ili korekciju novinarskog sadržaja u okviru zakonitog medijskog izvještavanja niti daje osnovu nadzornom tijelu za ulazak u meritum istinitosti novinarskih navoda. Dodaje da su eventualni sporovi u vezi s istinitošću, kontekstom ili načinom prezentacije informacija uređeni posebnim pravnim mehanizmima u okviru medijskog i građanskog prava, osobito institutima ispravka i odgovora propisanim Zakonom o medijima, kao i drugim oblicima sudske zaštite, zbog čega navodi tužitelja o netočnosti i neistinitosti informacija ne predstavljaju osnova za primjenu prava na brisanje osobnih podataka iz članka 17. OUZP-a. U odnosu na tvrdnje tužitelja da se u konkretnom slučaju radi o privatnoj osobi, navodi da je tužitelj obnašao visoku upravljačku funkciju u trgovačkom društvu od javnog značaja, pri čemu se osporene objave odnose na postupanje u okviru navedene funkcije, kao i na pitanja upravljanja javnim sredstvima i integriteta javne uprave, slijedom čega smatra da se tužitelj u odnosu na predmetne informacije ne može smatrati isključivo privatnom osobom, niti se može prihvatiti tvrdnja da je javni interes za navedene informacije prestao samim prestankom obnašanja dužnosti, osobito u okolnostima kada se predmetne činjenice reflektiraju kroz kasnije postupke pred nadležnim tijelima. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja tuženik je proveo test razmjernosti između prava tužitelja na zaštitu osobnih podataka i prava na slobodu izražavanja i informiranja te je zaključio da u konkretnom slučaju prevladava javni interes, zbog čega nisu ispunjeni uvjeti za primjenu prava na brisanje osobnih podataka. Također, tuženik drži da niti protek vremena ne dovodi do nastanka prava na zaborav, jer sam po sebi nije odlučan za primjenu članka 17. OUZP-a, već je potrebno cijeniti jesu li predmetne informacije, s obzirom na njihov sadržaj i kontekst, izgubile svoju svrhu i relevantnost u javnom prostoru, što ovdje nije slučaj. U odnosu na navode o povredi ugleda, profesionalne reputacije i osobnog dostojanstva, tuženik ističe da ih je uzeo u obzir, ali je ocijenio da OUZP ne predstavlja instrument zaštite od svake vrste štete ili neugodnosti koje mogu proizaći iz zakonitog javnog izvještavanja, već isključivo mehanizam zaštite od nezakonite obrade osobnih podataka. Utvrđivanje postojanja, vrste i opsega stvarne štete, kao i uzročne veze između objavljenog sadržaja i navodnih posljedica, ne ulazi u nadležnost tuženika kao nadzornog tijela za zaštitu osobnih podataka, već može biti predmet razmatranja u drugim odgovarajućim postupcima pred nadležnim tijelima i sudovima. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže ovom Sudu žalbu odbiti kao neosnovanu.

4. Tužitelj je tijekom predmetnog žalbenog postupka ovom Sudu dostavio podnesak od 18. ožujka 2026., u kojem navodi da je nakon podnesene žalbe zaprimio odluku Europskog suda za ljudska prava od 12. ožujka 2026. u odnosu na izrečenu kaznu Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, kojom odlukom je utvrđeno da su povrijeđena njegova prava, smatrajući da navedena odluka izravno utječe na odlučivanje o žalbi tužitelja u ovom predmetu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24. i 39/26. – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja , te da time nije povrijedio zakon na njegovu štetu.

7. Naime, iz podataka sveza spisa proizlazi da je prvostupanjski sud osporenu presudu utemeljio na dokazima i činjenicama koji su u postupku pravilno i u potpunosti utvrđeni, nakon čega je, pravilnom primjenom relevantnih odredaba OUZP-a i Zakona o medijima na koje se izrijekom pozvao, osnovano zaključio da objavljivanje osobnih podataka tužitelja u vezi njegove funkcije člana uprave Zagrebačkog holdinga d.o.o., radi medijske obrade, u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo protupravno niti je, s obzirom na opće prihvaćene standarde medijske obrade pojedine osobe, nerazmjerno povrijedilo privatnost tužitelja.

8. Pritom je prvostupanjski sud dao jasnu i argumentirano obrazloženu analizu razloga kojima se rukovodio otklanjajući osnovanost tužbenih prigovora, na kojima tužitelj inzistira i u žalbi, a koje razloge, zbog nepotrebnog ponavljanja, u cijelosti prihvaća i ovaj Sud, jer su utemeljeni na pravilnoj ocjeni dokaza provedenih u postupku (video snimka, test razmjernosti legitimnog interesa i dr.) te na pravilnom tumačenju relevantnih odredaba materijalnog prava primijenjenog u postupku.

9. Na drukčiji zaključak ne ukazuju ni žalbeni navodi kojima tužitelj ustraje na brisanju njegovih osobnih podataka iz javnih medija, a što obrazlaže time da su isti neistiniti i netočni, te da mu njihovo postojanje u javnom medijskom prostoru svakodnevno nanosi štetu. Naime, prigovori takve naravi nisu od utjecaja na ocjenu zakonitosti obrade osobnih podataka, u okviru koje je tuženik ovlašten utvrditi postoji li zakonita pravna osnova za obradu osobnih podataka, poštuju li se temeljna načela obrade te da li su ispunjeni uvjeti za ostvarivanje prava ispitanika propisanih OUZP- om, čemu je ovdje udovoljeno. Stoga se, i po ocjeni ovoga Suda, žalbeni prigovori o netočnosti i neistinitosti informacija te zbog toga za tužitelja nastale štete, ne mogu s uspjehom isticati u predmetnom postupku zaštite osobnih podataka, već je zaštitu od takvog postupanja moguće ostvariti u drugim postupcima (kroz institut ispravka netočnih osobnih podataka i naknade štete pred sudom), a na koju okolnost osnovano ukazuje i tuženik u odgovoru na žalbu . S tim u vezi razlozi zbog kojih to tužitelj ne želi učiniti, a koje navodi u žalbi, nisu od utjecaja na donošenje drukčije odluke u ovoj stvari.

10. Nisu pravno odlučni ni prigovori tužitelja da je u trenutku podnošenja zahtjeva bio privatna osoba te da ne obavlja nikakvu javnu funkciju , kraj činjenice da se, i po ocjeni ovoga Suda , ovdje radi o ostvarivanju prava na slobodu izražavanja i informiranja, zbog čega, unatoč činjenici da tužitelj više ne obnaša funkciju člana uprave , osporene objave i dalje doprinose javnom uvidu u obnašanje javnih funkcija i upravljanje javnim sredstvima te u integritet javne uprave , a što posljedično, upravo suprotno žalbenim navodima, ukazuje na pravilnost primjene članka 8. Zakona o medijima , prema kojem nema povrede prava na zaštitu privatnosti ako u pogledu informacija prevladava opravdani javni interes nad zaštitom privatnosti u odnosu na djelatnost novinara ili na informaciju.

11. U odnosu na, tijekom žalbenog postupka, dostavljenu odluku Europskog suda za ljudska prava , napominje se da, osim što u žalbi nije moguće iznositi nove činjenice ( članak 130. stavak 2. ZUS-a ), navedenom odlukom je riješeno o sasvim drugoj upravnoj stvari (sukob interesa), zbog čega takva odluka nije od utjecaja na ocjenu zakonitosti ovdje osporenog rješenja, predmetom kojeg je ocjena zakonitosti obrade osobnih podataka.

12. Kako je, dakle, iz dokaza pribavljenih u postupku razvidno da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužitelja , to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe. Ovo osobito imajući u vidu da tužitelj pravilnost osporene presude pobija ukazujući na iste činjenice i dokaze na kojima je presuda utemeljena, ali ih drugačije tumači , dajući u stvari svoje viđenje i ocjenu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku te svoju interpretaciju primijenjenog materijalnog prava, što nije od utjecaja na rješenje ove stvari.

13. Na kraju, Sud nije našao osnovanim niti zahtjev za naknadu troškova žalbenog dijela predmetnog upravnog spora, jer tužitelj nije uspio sa žalbom u ovom sporu pa mu, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a , ne pripada pravo na naknadu tog troška, ​​radi čega je navedeni zahtjev valjalo odbiti.

14. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a , odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 19. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović