Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split,Gundulićeva29a
Poslovni broj: Kž-166/2024-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Nevena Cambja, kao predsjednika vijeća, Marie Majić i Damira Romca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Mihanović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog FĐ, zbog kaznenog djela iz članka 139. stavka 2. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19 i 84/21– dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovnog broja K-1280/2022-50 od 23. studenog 2023., u sjednici održanoj 19. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba optuženog FĐ kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu optuženi FĐ proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11 te je na temelju članka 139. stavka 2. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci. Potom, na temelju članka 56. KZ/11 optuženom FĐ izrečena je uvjetna osuda na način da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti, ako u roku od 2 (dvije) godine po pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.
1.1. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 2. točke 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11,121/11 - pročišćen tekst, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17,126/19 - Rješenje Ustavnog suda RH i 80/22 - dalje u tekstu: ZKP/08) optuženi FĐ dužan je platiti troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 eura/1506,90 kuna, u roku od petnaest dana od pravomoćnosti presude te nužne izdatke oštećene žrtve, kao i nagradu i nužne izdatke njezinog opunomoćenika, koji iznos će biti određen posebnim rješenjem, ako isti bude zatražen.
2. Protiv ove presude žalbu je podnio optuženi FĐ po branitelju Davorinu Bukovcu, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Davorin Bukovac, Željko Kaselj i Jelena Turkalj sa sjedištem u Zagrebu i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači na način da ga se oslobodi optužbe, podredno da se predmet uputi na ponovno odlučivanje pred prvostupanjskim sudom sukladno žalbenim navodima.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Prije održavanja sjednice vijeća spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, sukladno članku 474. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11,121/11 - pročišćen tekst, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17,126/19 - Rješenje Ustavnog suda RH, 80/22 i 36/24, dalje u tekstu: ZKP/08-24), nakon čega je vraćen ovom sudu na daljnje postupanje.
5. Žalba optuženog FĐ nije osnovana.
6. Optuženik pobija presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, no ne navodi na koji način bi takva bitna povreda odredaba kaznenog postupka bila počinjena.
6.1. Međutim, ispitujući prvostupanjsku presudu u povodu žalbe optuženika, a li i po službenoj dužnosti u suglasju s člankom 476. stavkom 1. točkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11,121/11 - pročišćen tekst, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17,126/19 - Rješenje Ustavnog suda RH i 80/22, 36/24, 72/25 i 13/26 - dalje u tekstu: ZKP/08-26), ovaj drugostupanjski sud je utvrdio kako nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-26 jer je izreka presude jasna i neproturječna, u suglasju je sa svojim razlozima, prvostupanjski sud dao je jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama te o odlučnim činjenicama ne postoji znatno proturječje između onoga što se navodi o sadržaju tih isprava i iskaza danih u postupku i samih tih isprava i iskaza. Osim toga nije počinjena ni koja druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka koja je propisana citiranom odredbom.
7. Optuženik pobijajući činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu u žalbi ponavlja navode obrane i iznosi vlastitu ocjenu provedenih dokaza, koja je u potpunoj suprotnosti s ocjenom dokaza prvostupanjskog suda. Nadalje, optuženik dovodi u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećene žrtve PĐ smatrajući kako je oštećena žrtva psihički bolesna osoba koju je trebalo vještačiti „po vještaku psihijatru kako bi se utvrdile njezina mogućnost realnog shvaćanja i percipiranja stvarnosti, a time i njezine reprodukcije" inkriminiranog događaja. Posebno se apostrofira kako je oštećena žrtva netočno iskazivala na raspravi kada je negirala da su se između njezine obitelji i obitelji optuženika vodili imovinski sporovi. U prilog osnovanosti takvih zaključaka optuženik navodi kako svjedok OĐ, susjed optuženika i oštećene žrtve, potvrđuje da oštećena žrtva učestalo izaziva svađe i prepirke sa susjedima i za svaku sitnicu traži intervenciju policije. Nasuprot tome, optuženik ističe kako je njegova obrana istinita jer, ne samo da je potvrđena iskazom svjedoka OĐ, već i iskazima svjedokinja UĐ i KĐ.
7.1. Protivno ovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je ispravno analizirao iskaze oštećene žrtve PĐ, iskaze svjedokinja CĐ, JĐ i KĐ, iskaz svjedoka OĐ, kao i obranu optuženika, nakon čega je pravilno zaključio kako su se u postupanju optuženika ostvarila sva obilježja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. u svezi sa stavkom 1. KZ/11 i to na način kako je pobliže opisano u činjeničnom opisu kaznenog djela u izreci prvostupanjske presude. Sasvim ispravno je prvostupanjski sud iskaz oštećene žrtve PĐ prihvatio kao vjerodostojan budući da je u bitnim, odlučnim okolnostima dosljedno opisala kako joj je optuženik nakon verbalnog napada i vrijeđanja pristupio s uključenim trimerom-kosilicom, prijetio joj da će je porezati, iskopati rupu i zatrpati je, nakon čega da je ona u strahu namjeravajući se udaljiti, spotaknula i pala, kada joj se optuženik ponovno približio kosilicom prema njezinoj glavi, psovao joj i govorio kako je sada kraj. Dakle, u tim odlučnim okolnostima iskaz oštećene žrtve je dosljedan i to u pogledu postojanja prijetnje, uporabe upaljenog trimera-kosilice kao sredstva zastrašivanja, približavanja oštećenoj žrtvi i nastanka stvarnog straha kod nje.
7.2. Točno se u žalbi navodi kako u pojedinim dijelovima iskaz oštećene žrtve sadrži određena odstupanja. Ona se odnose na pojedine izraze, redoslijed izrečenih riječi, preciznu reprodukciju upućenih prijetnji, pitanje je li u određenom trenutku žrtva imala štap, kako se točno kretala. Međutim ta odstupanja i nedosljednosti nisu od odlučnog značaja jer se one ne odnose na bitne elemente kaznenog djela, odnosno ne dovode u pitanje da je optuženik oštećenoj žrtvi ozbiljno prijetio smrću i da je prijetnja bila popraćena približavanjem oštećenoj žrtvi s upaljenim trimerom. Kod ocjene vjerodostojnosti iskaza oštećene žrtve treba imati u vidu da se radi o događaju koji je za nju stresan i iznenadan, zbog čega nije neuobičajeno da oštećena žrtva u različitim fazama postupka ne reproducira doslovno svaku izrečenu riječ istim redoslijedom niti opisuje svaku prijetnju optuženika ili svoju kretnju identično. Ono što je bitno jest da su svi njezini iskazi suglasni u odlučnim okolnostima kako joj je optuženik prijetio smrću tj. ozbiljnim zlom, koje su objektivno bile podobne izazvati strah. Odstupanja u perifernim detaljima nisu znak neistinitosti i nevjerodostojnosti iskaza oštećene žrtve nego su životno očekivana kod osobe koja opisuje traumatični događaj , pogotovo nakon proteka vremena.
7.3. Stoga se neosnovano u žalbi optuženika nastoji prikazati te razlike kao odlučne proturječnosti zbog kojih bi iskaz oštećene žrtve bio nevjerodostojan. Osim toga u prilog pravilnosti zaključka prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti iskaza oštećene žrtve ide i okolnost što je navedena neposredno nakon inkriminirajućeg događaja nazvala kći CĐ, ispričala joj što se dogodilo, potom i policiju, da bi nakon svega otišla na liječnički pregled. Doista nije životno uvjerljivo da bi oštećena žrtva, bez stvarnog, opravdanog povoda i ozbiljnog straha inscenirala takve događaje, tražila intervenciju policije i liječničku pomoć, izlagala se kaznenopravnoj odgovornosti lažnog prijavljivanja, a da tome doista nije bilo tako.
7.4. U žalbi se, nadalje, neutemeljeno problematizira i okolnost što je oštećena žrtva ranije imala poremećene susjedske odnose s obitelji optuženika. Takvi odnosi automatski ne isključuju vjerodostojnost iskaza oštećene žrtve, naprotiv oni objašnjavaju pozadinu događaja i motiv sukoba, što ne znači da oštećena žrtva lažno tereti optuženika. Prvostupanjski sud je potpuno ispravno razlikovao motiv sukoba od motiva za lažno prijavljivanje pa upravo postojanje susjedskih i imovinskopravnih nesuglasica objašnjava zašto je do sukoba između optuženika i oštećene žrtve došlo, no, samo po sebi ne dovodi u pitanje dokazani sadržaj optuženikovih prijetnji.
7.5. Neosnovan je i žalbeni navod kako je trebalo provesti psihijatrijsko vještačenje žrtve jer da je „psihički bolesna". Takva žalbena tvrdnja nije dostatna za određivanje predloženog vještačenja jer iz spisa predmeta ne proizlazi da oštećena žrtva nije bila sposobna opažati, pamtiti i reproducirati događaj niti da bi njezin iskaz bio posljedica poremećaja u percepciji stvarnosti. Upravo je prvostupanjski sud imao mogućnost neposredno ocijeniti njezin iskaz, njegovu strukturu, logičnost, dosljednost i povezanost s ostalim dokazima, slijedom čega nije bilo ni potrebe za provođenjem takvog dokaza.
7.6. Kada se utvrđenim činjenicama nadoda i medicinska dokumentacija koja je priložena u spisu, a koja ne potvrđuje samo činjenicu ozljede kod oštećene žrtve, nego se uklapa u iskaz navedene o tome kako je nakon prijetnji i udaljavanja od optuženika pala, onda je zaključak prvostupanjskog suda u pogledu vjerodostojnosti iskaza žrtve, sasvim ispravan. Iako medicinska dokumentacija, sama po sebi, ne dokazuje sadržaj izgovorenih prijetnji od strane optuženika, ipak potvrđuje dio dinamike događaja koju je opisala oštećena žrtva pa tako u vezi s njezinim neposrednim obraćanjem kćeri i policiji ta dokumentacija čini logičnu i zaokruženu dokaznu cjelinu.
7.7. Sasvim ispravno je prvostupanjski sud, kod takvog stanja, stvari obranu optuženika ocijenio kao neživotnu, neuvjerljivu i usmjerenu na izbjegavanje krivnje kada negira da je prijetio optuženici. Također, ispravno prvostupanjski sud je ocijenio iskaze svjedokinja KĐ, majke optuženika i svjedokinje JĐ, supruge okrivljenika, koje svojim svjedočenjem obezvrjeđuju iskaz oštećene žrtve, kao takve iskaze kojima se nastoji umanjiti krivnja optuženika i prikazati oštećenu žrtvu kao osobu koja je sama izazvala sukob. Pravilno je prvostupanjski sud vrednovao i iskaz svjedoka OĐ, koji nije neposredno vidio dinamiku događaja niti je čuo sve izgovorene riječi inkriminirane prigode, pa nije mogao precizno vremenski odrediti tijek događaja. Međutim iz njegovog iskaza proizlazi da je doista došlo do sukoba između optuženika i oštećene žrtve jer je čuo galamu, da su optuženik i žrtva glasnije razgovarali i da se sve događalo u kontekstu narušenih susjedskih odnosa. To što svjedok nije vidio pad oštećenice žrtve niti je čuo prijetnje optuženika , ne znači da se one nisu dogodile. Stoga je sasvim ispravan zaključak kako je optuženik počinio kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 2. u svezi sa stavkom 1. KZ/11 na način kako je to opisano u izreci prvostupanjske presude.
8. Optuženik ne pobija presudu zbog žalbene osnove povrede kaznenog zakona, pa je zbog toga prvostupanjsku presudu bilo potrebno ispitati, u povodu njegove žalbe po službenoj dužnosti u suglasju s člankom 476. stavkom 1. točkom 2. ZKP/08-26, nakon čega je ovaj sud utvrdio da nije povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika.
9. Optuženik se ne žali zbog odluke o kazni, međutim kako žalba podnesena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u korist optuženika, prema članku 478. ZKP/08- 26, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, to je ovaj drugostupanjski sud ispitao pobijanu presudu i u tom dijelu. Tako je ispravno prvostupanjski sud utvrdio sve okolnosti koje su od značaja za odabir vrste i mjere kazne, na način kako je propisano člankom 47. KZ/11 pa je sasvim ispravno cijenio stupanj krivnje optuženika, stupanj ugroze kaznenim djelom zaštićenog dobra i nastupile posljedice. Također je , kao olakotne okolnosti na strani optuženika, valjano utvrdio i na odgovarajući način cijenio optuženikovu kaznenu i prekršajnu neosuđivanost, kako prije tako i nakon inkriminiranog događaja, što ukazuje da je počinjeno kazneno djelo samo eksces u njegovom ponašanju, a ne uobičajeni obrazac ponašanja. U svijetlu olakotnih okolnosti, ispravno mu je prvostupanjski sud vrednovao korektno držanje pred sudom, njegove obiteljske prilike, budući da je otac maloljetnog djeteta o kojem skrbi, dok je kao otegotnu okolnost cijenio izražajniji stupanj kriminalne volje u protupravnom postupanju imajući u vidu intenzitet upućenih prijetnji uz uporabu upaljene kosilice koju je približio glavi oštećene žrtve. Svim tim okolnostima je primjereno optuženika osuditi na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci. Međutim, imajući u vidu brojnost i značaj olakotnih okolnosti, ispravno je prvostupanjski sud zaključio kako za potpuno ostvarenje svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11 nije potrebno izdvajanje optuženika iz društva i njegovo upućivanje na izdržavanje kazne zatvora , u za to odgovarajuću ustanovu, već je za očekivati da će se i samom prijetnjom izvršenja kazne zatvora, ako optuženik u roku provjeravanja od dvije godine počini novo kazneno djelo, ostvariti svrha i specijalne i generalne prevencije, tj. utjecat će se ne samo na optuženika da se ubuduće kloni činjenja kaznenih djela već i na sve ostale potencijalne počinitelje te će se isto tako ovako izrečenom vrstom i mjerom kazne izraziti društvena osuda za počinjeno djelo i jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava.
10. Budući da žalba optuženika nije dovela u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, a nisu utvrđene povrede zakona na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, prema članku 476. stavku 1. ZKP/08-26, to je njegovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu na temelju članka 482. ZKP/08-26.
Split,19. svibnja 2026.
Predsjednik vijeća
Neven Cambj
