Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-389/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca , Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TČ iz [adresa] (ranije [adresa]) OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Maravić & Maravić j.t.d. u Ogulinu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, koju zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Babić i Soča Fruk Morina u Rijeci i Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Pazinu Stalna služba u Bujama-Buie poslovni broj P-2132/2019-69 od 13. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu Stalna služba u Bujama-Buie poslovni broj P-2132/2019-69 od 13. siječnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Pazinu Stalna služba u Bujama-Buie poslovni broj P-2132/2019-69 od 13. siječnja 2026. u točkama II. i IV. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je Ugovor o kreditu broj 128-50- 3247843, sklopljen dana 31. siječnja 2006. godine između tužiteljice TČ iz [adresa] (sada s prebivalištem u [adresa]), OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tužen ice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, OIB 53056966535, kao kreditora, ništetan u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koje tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke - tuženice, odnosno u dijelu u kojem je određeno da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke - tuženice te u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (toč. I. izreke). Naloženo je tuženici da tužiteljici isplati iznos od 4.889,61 eura / 36.843,79 kuna, po osnovi ništetne odredbe o valuti otplate anuiteta za koji je vezana glavnica švicarski franak sa zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razbolje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za ti postotna poena, tekućem na pojedine iznose do isplate, u roku od 15 dana (toč. II. izreke).

1.1. Rješenjem je dopuštena preinaka tužbe koju je tužiteljica učinila u podnescima od 8. srpnja 2022. i 20. studenog 2023. (toč. I. izreke). Naloženo je tuženici da tužiteljici naknadi parnični trošak isplatom iznosa od 2.960,74 eura uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 13. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana (toč. II. izreke). Točkom III. izreke tužiteljica je u preostalom dijelu odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova postupka. Odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka u cijelosti (toč. IV. izreke).

2. Protiv presude u cijelosti te toč. II. i IV. izreke rješenja tuženik je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Sud utvrđuje da su djelomično ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.889,61 eura , a početak tijeka zateznih kamata označen je s datumom izvršenih plaćanja pojedinih anuiteta. Ujedno se nalaže tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u visini od 2.960,74 eura (točka II izreke rješenja) te odbija tuženikov zahtjev za naknadu troškova u cijelosti (točka IV izreke rješenja). Sud utvrđuje da činjenica da je zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je temeljem odredaba čl. 19. a. do 19. i Zakona o potrošačkom kreditiranju provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR nije ni od kakvog utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva. Tuženik je osporavao da bi sporne odredbe osnovnog ugovora o kreditu bile ništetne, kao i pravo tužitelja da nakon provedene konverzije potražuje bilo kakvu isplatu u pogledu osnovnog ugovora o kreditu, te je osporavao visinu tužbenog zahtjeva. Obrazloženje presude u bitnom se koncentrira na obrazlaganje zašto su konkretnom slučaju odredbe osnovnog ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule ništetne, dok je u potpunosti izostalo obrazloženje zašto sud smatra da su neosnovani prigovori tuženika kojima se osporava pravo tužitelja na isplatu bilo kakvog iznosa, a imajući na umu provedenu konverziju . Nije sporno da je konverzija provedena zakonito odnosno temeljem odredbi ZID ZPK-a, te da je tužitelj slobodnom voljom pristao na zaključenje konverzije. Stranke su zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija stvorile novu pravnu osnovu za zadržavanja plaćanja učinjenih s naslova možebitno ništetnih odredaba prvotnog ugovora o kreditu. Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija predstavlja novu pravnu osnovu koja ovlašćuje tuženika da zadrži sve što je primio na temelju hipotetski ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa sud nije primjenjivao materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje , jer nije razmatrao zakonske učinke konverzije. Vještak je proveo vještačenje ignorirajući činjenicu da je provedena konverzija, te je utvrdio u svojem nalazu i mišljenju da postoji razlika te koja razlika postoji između plaćenih iznosa anuiteta i anuiteta koji bi bili plaćeni da se kamatna stopa nije mijenjala i da se nije mijenjao tečaj valute CHF i to u obračunskom razdoblju između početka otplate do 30. rujna 2015. Zadatak vještaku je bio računski, vještak je izračunao ono što mu je naloženo. Vještak je utvrdio da ako bi se uzela u obzir promjena kamatne stope i promjena tečaja da je ukupna razlika 36.843,79 kn, pa je tužiteljica precizirala tužbeni zahtjev i postavila tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 36.843,79 kn, a kojeg je precizirala na iznos od 4.889,61 eur. Sud usvaja tužbeni zahtjev, no tužiteljica je pogrešno izvršila iskazivanje tužbenog zahtjeva u valuti euro, jer primjenom fiksnog tečaja 1 euro: 7,53450 kn dolazi se do iznosa od 4.890,01 eur. Osim neosnovane odluke o prethodnom pitanju kao i visini tužbenog zahtjeva, sud je donio potpuno neosnovanu i neobrazloženu odluku o tijeku zakonskih zateznih kamata. Tuženik smatra da u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu nisu ništetne, a sud se poziva na odredbu članka čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku. Podnošenjem kolektivne tužbe nije moglo doći do prekida zastare za pojedinačne restitucijske zahtjeve, pa je pogrešno odlučeno o prigovoru zastare. Zbog pogrešne odluke o tužbenom zahtjevu, pogrešna je odluka i o troškovima postupka. Predlaže se preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev i naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka uvećano za troškove žalbenog postupka, a podredno ukinuti pobijanu prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovni postupak, sve uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, ovaj drugostupanjski sud utvrđuje da sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) pazi po službenoj dužnosti, a suprotno žalbenim navodima obrazloženje presude sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama. Temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka. Na žalbene navode treba reći da je prilikom preračunavanja kuna u euro zbog zaokruživanja decimala kod pojedinačnih iznosa, došlo do neznatnog odstupanja u odnosu na ukupni iznos zatražen u eurima, jer kada se iznos od 36.843,79 kuna preračuna u euro prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 dobije se iznos od 4.890,01 eura, a ne 4.889,61 eura koliko je naznačila tužiteljica. Tužiteljica je do tog iznosa došla kada je zbrojila sve pojedinačne iznose u eurima, a bitno je da zbroj pojedinačnih iznosa u eurima odgovara ukupnom iznosu u eurima jednako tako i da zbroj pojedinačnih iznosa u kunama odgovara ukupnom iznosu naznačenom u kunama, pri čemu se žalitelju ukazuje da u tom dijelu nema pravni interes za izjavljivanje žalbe jer je iznos 4.890,01 eura veći od zatraženog i presuđenog iznosa od 4.889,61 eura.

5. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 15/23, 36/24 i 136/25 – dalje: ZS), ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

6. Temeljem čl. 250. ZPP-a sud određuje da će se dokaz vještačenjem izvesti kad je radi utvrđenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Dakle, razlog vještačenja je utvrđivanje činjenica. Vještačenje je samo jedna vrsta dokaza, čiju dokaznu vrijednost sud slobodno ocjenjuje na temelju savjesne i brižljive ocjene svih odlučnih okolnosti (čl. 8. ZPP-a). Pravila iskustva i logike sud uvijek mora primjenjivati pri ocjeni nalaza i mišljenja vještaka, pri čemu mora paziti da se vještak u svojem nalazu i mišljenju drži unutar granica onoga što mu je rješenjem o vještačenju određeno, te da svoj nalaz i mišljenje da o činjenicama koje su predmet vještačenja, a što je sve prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima i učinio, te je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, jer je dan stručno i nepristrano, a vještak je otklonio sve prigovore tuženika. Pravilno sud smatra da su prigovori tuženice na nalaz i mišljenje pravne naravi, a o kojima prigovorima je sud dao svoju ocjenu.

7. Temeljem provedenog vještačenja, a ne mišljenja prvostupanjskog suda, utvrđeno je da prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu , tužena nije uzela u obzir preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama odnosno zbog promjene tečaja CHF kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije.

8. Nadalje, nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili te kako ih je ocijenio.

9. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, o čemu će biti govora u nastavku obrazloženja.

10. Sud prvog stupnja utvrdio je ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te ništetnost odredbi valutnoj klauzuli u CHF, te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolekt ivnih prava i interesa tužiteljice i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev- 2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužiteljica ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja vještaka.

11. Na žalbene navode valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, te odredbe valutnoj klauzuli u CHF, budući je kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je Ugovor o kreditu broj 128-50-3247843 sklopljen 31. siječnja 2006. između tužiteljice TČ, kao korisnika kredita i tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora, ništetan u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koje tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke - tuženice, odnosno u dijelu u kojem je određeno da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke - tuženice te u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

13. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

14. U obrazloženju presude prvostupanjski sud između ostalog je naveo:

- da t užiteljica traži vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama prema Odluci banke i valutnoj klauzuli u CHF zajedno sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja svakog iznosa

- da su odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i tuženice koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom banke ništetne

- da p laćajući rate kredita koje su se temeljile na ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke i valutnoj klauzuli u CHF, tužiteljica je preplatila svoju obvezu

- da je tuženica osporila tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan

- da je s tužiteljicom zaključila Ugovor o kreditu broj 128-50-3247843 te da su zaključili Dodatak broj KONV-01/2016 temeljem odredaba čl. 19. a. do 19. i Zakona o potrošačkom kreditiranju

- da je s obzirom na promjenu valute u Republici Hrvatskoj iz kune u euro, tužiteljica tužbeni zahtjev iskazala u valuti euro prema fiksnom tečaju konverzije te je na taj način zatražila isplatu ukupnog iznosa od 4.889,61 eura / 36.843,79 kuna po osnovi ništetne odredbe o valuti otplate anuiteta za koji je vezana glavnica CHF (više ne i po osnovi promjenjive kamatne stope)

- da nije sporno da su tužiteljica i tuženica 31. siječnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj: 128-50-3247843

- da je tužiteljici odobren stambeni kredit u iznosu 68.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s kamatom od 4,95 % promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora

- da nije sporno da su stranke zaključili Dodatak ugovoru o kreditu broj KONV-01/2016 od 8. veljače 2016. kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR

- da nije sporan tužiteljičin status potrošača

- da je sporna osnova i visina tužbenih zahtjeva tužiteljice, te je li nastupila zastara njezina potraživanja

- da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje tužbe, neovisno o činjenici što je s tuženicom sklopila Dodatak ugovoru o kreditu

- da se tužiteljica kao potrošač nije odrekla prava na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu od 31. siječnja 2006.

- da se tužiteljica može pozivati na utvrđenja iz presuda prema kojima su povrijeđeni njezini interesi time što je tuženica na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutne klauzule koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, tužiteljica vršila isplate većih anuiteta

- da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je predmetni ugovor o kreditu podigla kod Raiffeisenbank jer je tada bila njihov klijent, a tražila je stambeni kredit radi kupnje stana u [adresa]

- da je odobrenim kreditom kupila stan u kojem i danas živi, a da ga nikada nije iznajmljivala

- da su joj sugerirali podizanje kredita u valuti CHF jer se radilo o najpovoljnijem stambenom kreditu sa najpovoljnijom kamatnom stopom, odnosno najpovoljnijim anuitetom

- da je kredit u otplati do 2031.

- da joj u banci nisu ništa detaljno objašnjavali o tečaju, kao niti o rizicima kredita u valuti CHF

- da je dobila unaprijed sastavljeni ugovor o kreditu pa ne može reći da je imala utjecaj na njegovo sastavljanje

- da je početna rata kredita bila oko 1.800,00 kuna , da bi tijekom 2007. porasla na iznos oko 2.600,00 kuna

- da je zbog navedenog utvrđeno da tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a niti u predugovornoj fazi nije dobila potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim posljedicama ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule

- da Ugovor o kreditu broj: 128-50-3247843 od 31. siječnja 2006. predstavlja potrošački ugovor, te je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora

- da se na ugovor odnose presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

- da protivno navodima tuženice, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da na temelju čl. 502. c. ZPP -a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 41/14 i 110/15, dalje: ZZP/14) postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu

- da su stranke sklopili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 128-50- 3247843 dana 8. veljače 2016.

- da je predmetni Dodatak sklopljen na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015., dalje: ZID ZPK)

- da predmetna konverzija odnosno sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu nije od značaja za tužbeni zahtjev tužiteljice s obzirom na to da se niti odredbama ZID ZPK - a, a niti sklopljenim Dodatkom ne navodi niti ugovara, način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne navodi, niti ugovara, na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli švicarskog fraka iz osnovnog ugovora

- da tužiteljica nije u trenutku konverzije znala da će ugovorna odredba koja se konvertira, odnosno mijenja, kasnije biti utvrđena ništetnom

- da se tužba temelji na tvrdnji da učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije plaćeno temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi

- da činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu 8. veljače 2016. kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR ne znači da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi niti preplaćeni iznosi na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, upravo suprotno je utvrđeno provedenim vještačenjem

- da je v isina potraživanja utvrđena na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ljubomira Jelića od 7. ožujka 2022., dopune nalaza i mišljenja od 18. prosinca 2024., pisanih očitovanja od 9. lipnja 2025. i 21. srpnja 2025. te iskaza vještaka na ročištu od 21. studenog 2023.

- da ako bi se uzela u obzir promjena kamatne stope i promjena tečaja, da je ukupna razlika 36.843,79 kuna ili 4.890,01 eura

- da je konverzija kredita iz CHF u EUR na dan 30. rujna 2015. provedena u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju

- da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, pa je tuženica dužna vratiti tužiteljici utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bila obvezna platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog toga što je banka povećala početno ugovorenu kamatnu stopu i što je dolazilo do rasta tečaja švicarskog franka prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju švicarskog franka na dan isplate ugovora o kreditu

- da je tuženica dužna tužiteljici naknaditi i zatezne kamate koje teku na iznose preplaćenih mjesečnih iznosa od dospijeća svakog pojedinog anuiteta, pa do isplate

- da prigovor zastare nije osnovan

- da je tužba podnijela sudu 10. lipnja 2019.

- da nije osnovan niti prigovor zastare u odnosu na potraživanje nakon izvršene preinake tužbe.

15. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. ZS i čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske - ''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) te da prema čl. 3. st. 1. ZS sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

16. Nedvojbeno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF, a što je sud prvog stupnja utvrdio. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

17. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

18. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

19. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene).

20. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 31. siječnja 2006. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 - dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

21. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 2. travnja 2008., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužiteljici, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

22. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorn ih odredbi ništetnima potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi preplatila tuženiku utuženi iznos, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužiteljici taj iznos sa zateznom kamatom od dospjelosti do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja.

23. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

24. U odnosu na žalbene navode, prema kojima sud odlučujući o zahtjevu tužiteljice nije cijenio od kakvog je značaja za razrješenje spora to što su parnične stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu, temeljem kojega je provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, te da je njime utvrđen novi iznos glavnice duga, utvrđena redovna kamata, novi otplatni plan i novi mjesečni anuiteti, valja istaći da je sud prvoga stupnja utvrdio da tužiteljica konvertiranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR, nije u potpunosti dovedena u pravni položaj u kojem bi bio da je zaključila Ugovor o kreditu u valuti EUR, jer nije u potpunosti obeštećena glede štetnih posljedica koje su za nju nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Slijedom toga, sud prvog stupnja pravilno zauzima i stav da tužiteljica ima pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da je u predmetnoj parnici ovlašten pozivati se na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene. Ukazuje se na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

25. Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.

26. Međutim, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate kao niti o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužiteljica izjavila da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu, stoga su takvi žalbeni navodi tužene neosnovani. Utvrđeno je da se sporazumom o konverziji riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata prije konverzije kao i preplata glede ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i obveza proizašlih iz nesporno ništetnih ugovornih odredaba, a što je nesporno utvrđeno provedenim vještačenjem kojim je utvrđeno da prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu, tužena nije uzela u obzir preplate tužiteljici vršene kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije.

27. Treba reći da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe .

28. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 10. lipnja 2019., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle nastupila je 13. lipnja 2019., dok za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 14. lipnja 2023., pa je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare, jednako kao i prigovor zastare glede preinačenog dijela tužbenog zahtjeva. Pravilno je prvostupanjski sud preinaku dopustio sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka budući da je konačna visina tužbenog zahtjeva utvrđena tek nakon provedenog financijskog vještačenja. Takav stav je u cijelosti usklađen s zaključkom sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenog 2021. broj Su IV-162/2021, kada je usvojen zaključak da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a što je ovdje bio slučaj.

29. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a). Tužena u žalbi ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a drugostupanjski sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

30. Zbog navedenog žalbu tužene je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP-a) kao zakonitu, kao i rješenje u pobijanom dijelu pod točkama II. i IV. izreke.

31. U ostalom, a nepobijanom dijelu prvostupanjsko rješenje (u točkama I. i III. izreke) ostaje neizmijenjeno.

32. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer je njegova žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 19. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina