REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: Pn-17/2026-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Ljubomiru Mirkoviću, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, 10000 Zagreb, OIB 84397956623, za obveze Područnog ureda u Požegi, Ulica Republike Hrvatske 1c, 34000 Požega, zastupan po opunomoćeniku HV, dipl. iur., protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, Ulica Grada Vukovara 282, 10 000 Zagreb, OIB: 22694857747, zastupan po opunomoćenicima – odvjetnicima iz OD Grgić i partneri d.o.o., Zagreb, Pisarnica Osijek, radi naknade štete, vr. p. s. 13.599,85 EUR, nakon javne glavne rasprave zaključene 28. travnja 2026., u nazočnosti opunomoćenika tužitelja dipl. iur. HV, na temelju članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 19. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Tuženik je dužan platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 13.599,85 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, koja teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju parnične troškove, sve na račun Državnog proračuna br. [broj bankovnog računa] (s „poziv na broj-odobrenje“, u pretpolje upisati 26, a u veće polje sljedeće šifre 5908-19-19 03037926758), sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe."

II Nalaže se tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, 10000 Zagreb, OIB 84397956623, za obveze Područnog ureda u Požegi, Ulica Republike Hrvatske 1c, 34000 Požega da tuženiku Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, Ulica Grada Vukovara 282, 10 000 Zagreb, OIB: 22694857747, naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 EUR (tisućudvjestopedeseteura) sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje, uvećanjem referentne stope odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 % poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, (u daljnjem tekstu: zatezna kamata), počev od 19. svibnja 2026. pa do isplate, a u roku od 15 dana.

III U preostalom dijelu za iznos od 91,23 EUR (devedesetjedaneurodvadesettricenta) sa zateznom kamatom od 19. svibnja 2026. pa do isplate, zahtjev tuženika se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje podnio je tužbu protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. Zagreb (u daljnjem tekstu: tužitelj i tuženik), radi naknade štete, a u činjeničnim navodima tužbe je istakao da je tuženik na temelju pravomoćne presude ovoga suda poslovni broj P-970/09 od 29. lipnja 2010. bio u obvezi periodično podmirivati štetu za isplaćenu invalidsku mirovinu osiguraniku tužitelja EV, a jer je EV zadobila teške tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi koju je skrivio osiguranik tuženika HVH.

2. Budući da se isplata invalidske mirovine osiguraniku EV vrši i poslije 30. rujna 2022., do kada je šteta utužena, nastala je nova šteta za tužitelja u iznosu od 1.599,85 EUR, koja se sastoji od isplaćene invalidske mirovine u punom iznosu osiguraniku EV i to u razdoblju od 1. listopada 2022. do 31. prosinca 2025., a zbog čega tužitelj zahtjeva od tuženika ovaj novčani iznos sa zateznom kamatom počev od utuženja tj. 18. veljače 2026. pa do isplate, pozivajući se na odredbu članka 161. do 170. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 157/13, 151/14, 53/15, 93/15, 115/18 – dalje ZOMO/13).

3. U odgovoru na tužbu tuženik je istakao kako tužitelj u tužbenim navodima nije istakao jasno kada se dogodio štetni događaj temeljem kojeg tužitelj potražuje naknadu štete od tuženika. Međutim, kada je riječ o osiguraniku tužitelja EV na koju se tužitelj poziva u tužbi, tuženik ističe kako u svojoj bazi podataka ima saznanja o štetnom događaju – prometnoj nezgodi koja se dogodila 20. lipnja 2004. u kojoj je osiguranik tužitelja EV sudjelovala. U tom štetnom događaju je sudjelovalo i vozilo registarske oznake [registarska oznaka] za koje je vlasnik u trenutku nezgode imao kod tuženika sklopljen Ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama zbog tjelesne ozljede, smrti, narušavanja zdravlja i uništenja ili oštećenja stvari, a sve zbog toga što je ugovor sklopljen sukladno čl. 22. st.1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, 155/23 - dalje u tekstu: ZOOP/05).

3.1. Tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, prvenstveno iz razloga što utuženo potraživanje nije šteta iz članka 27. ZOOP/05, a osnovanost potraživanja tužitelja HZMO prema tuženiku kao osiguravajućem društvu potrebno je prosuđivati primjenom odredbe članka 7. ZOOP/05. Tuženik je priznao pasivnu legitimaciju koja se temelji na postojanju Ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti jer su taj Ugovor vlasnici vozila dužni sklopiti s nekim od osiguravajućim društava u Republici Hrvatskoj, prije stavljanja vozila u promet, a što je određeno ovim Zakonom (članak 2. stavak 2. ZOOP/05, a u svezi s člankom 4. stavak 1. ZOOP/05).

3.2. Tuženik pravno ocjenjuje da je i njegovu obvezu potrebno utvrđivati primjenom odredbe članka 27. ZOOP/05. U nastavku je tuženik obrazložio kako je stavkom 3. čl. 27. ZOOP-a određeno da se opseg i visina obveze tuženika tj. društva za osiguranje na naknadu štete tužitelju određuje na način da štetu predstavlja razmjerni iznos mirovine prema propisima o mirovinskom osiguranju i to u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Kako se u ovoj pravnoj stvari radi o regresnom potraživanju naknade štete od osiguratelja motornog vozila tada se postojanje, opseg i visina obveze tuženika kao osiguratelja motornog vozila mora utvrđivati i donijeti odluka primjenom materijalno – pravnih normi koje se odnose upravo na osiguravajuće društvo, a to su odredbe ZOOP/05, a to znači da predmet spora treba raspraviti sa aspekta čl. 27. ZOOP/05 jer se tuženik kao osiguratelj vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik pa njegova obveza proizlazi iz Ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i može odgovarati samo u okviru odredbi Zakona koji regulira obveze Ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti tj. ZOOP/05 . Ovo stoga što osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog Ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari (motornog vozila) imaju obvezu (kada su za to ispunjene propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe i to u okviru obveza preuzetih Ugovorom o osiguranju, a to znači u skladu s odredbom članka 27. ZOOP/05.

4. Tuženik je detaljno elaborirao svoju eventualnu obvezu u smislu čl. 27. ZOOP/05 i to tako da je istakao kako njegova obveza za naknadu štete tužitelju postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu. Kako je osiguranik tužitelja EV umirovljenik kojem tužitelj kao svom osiguraniku isplaćuje invalidsku mirovinu, a iz Rješenja kojim se istoj priznaje pravo na invalidsku mirovinu je razvidno da je to zbog ozljede izvan rada (Rješenje tužitelja broj 0023876 od 2. svibnja 2007.) tada tužitelj treba pružiti dokaze da postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene tim Rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi osiguraniku tužitelja EV bila utvrđena u slučaju povrede na radu (članak 27. stavak 3. ZOOP/05). Dakle, da tužitelj isplaćuje mirovinu koja je veća od mirovine utvrđene u slučaju povrede na radu tada bi mu pripadalo pravo potraživati od tuženika razliku u visini te dvije mirovine, a kako te razlike nema tada nema štete koju bi tuženik bio u obvezi platiti tužitelju. Zato tuženik osporava da bi postojala stvarna šteta koju bi tuženik kao osiguravajuće društvo bio u obvezi platiti tužitelju u smislu odredbe članka 27. stavak 3. ZOOP/05. Tuženik ističe kako je teret dokazivanja na tužitelju u pravcu da trpi štetu u visini koju zahtjeva, a kako tužitelj nije predložio financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnosti postojanja i visine štete u smislu odredbe članka 27. ZOOP/05 tuženik je predložio zbog osporavanja osnove i visine tužbenog zahtjeva odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao nedokazan. U nastavku svog odgovora na tužbu tuženik je isticao kako su sudovi u brojnim odlukama zauzeli stav odnosno pravno shvaćanje, a tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske (Rev-1067/2012 od 5. prosinca 2017., Rev X 388/2018-2 od 25. kolovoza 2020. i Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021.) da je u postupcima kakav je ovaj upravo mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kada su isplate izvršene. No, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno stavkom 2. i stavkom 3. članka 27. ZOOP/05 obveza tuženika bi postojala ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji su bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika. Kako tužitelj nije pružio dokaze niti je predložio izvođenje dokaza radi utvrđenja da postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene Rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu tada tužitelj nema pravo potraživati od tuženika puni iznos isplaćene mirovine. Tuženik osporava da bi tužitelj izvršio svoju obvezu prema svom osiguraniku u navedenim iznosima tj. u iznosu od 9.986,98 EUR + 3.613,47 EUR ili ukupno 13.599,85 EUR i da bi tužitelj uopće mogao zahtijevati od tuženika ovaj novčani iznos potrebno je dokazati da je prije podnošenja tužbe platio iznose svom osiguraniku. Tuženik u nastavku prigovara i stavu tužitelja da su njegove isprave javne isprave. Naprotiv, tuženik tvrdi da se radi o internoj dokumentaciji tužitelja koja čak nije adekvatno ovjerena odgovarajućim pečatom, a tužitelj nije dostavio nikakvu potvrdu o izvršenom platnom prometu pa onda nije jasno s kojeg računa i na koje račune su navodna plaćanja izvršena. Tuženik se pozvao na Statut tužitelja koji u članku 6. propisuje da na javnim ispravama koje izdaje HZMO u okviru javnih ovlasti utvrđenih Zakonom Zavod upotrebljava pečat s grbom Republike Hrvatske, a što znači da na javnim ispravama koje izdaje, rješavajući upravne stvari na temelju javnih ovlasti utvrđenih Zakonom, Zavod upotrebljava pečat s grbom Republike Hrvatske i nazivom i sjedištem Zavoda, odnosno njegove ustrojstvene jedinice, a u članku 7. propisuje da na drugim aktima a koje Zavod ne donosi javnih ovlasti Zavod koristi pečat bez grba Republike Hrvatske. U tom pravcu je tuženik također citirao više Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima stoji da bez obzira što se na ispravi tužitelja određuje da isprava ima značaj javne isprave iz članka 161. do 170. ZOMO/13 potvrde o izvršenim isplatama po osnovi prava iz mirovinskog osiguranja koje reguliraju pitanje naknade štete nemaju značaj javne isprave u smislu odredbe članka 230. ZPP-a, a što znači da je teret dokaza o izvršenim isplatama na strani tužitelja. Zbog svih navedenih razloga, a imajući u vidu Rješenje tužitelja od 7. svibnja 2013. KLASA: 140-02/13-01 URBROJ: 341-17-05/3- 13-007551 temeljem kojeg je tužitelj svom osiguraniku EV priznao pravo na starosnu mirovinu počevši od 28. travnja 2013., nakon toga dana bi tužitelj ispunjavao svoju zakonsku obvezu isplate starosne mirovine i da nije bilo predmetnog štetnog događaja. Zato tužitelj nema pravo na potraživanje naknade štete nakon 28. travnja 2013. jer sve isplate izvršene osiguraniku EV nakon toga datuma za tužitelja nije šteta već zakonska obveza iz ZOMO/13.

5. Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelj je u podnesku od 2. travnja 2026. istakao kako je obračun visine tražbine odnosno isplaćene invalidske mirovine osiguraniku EV izradio ovlašteni aktuar Odjela za pravne poslove Središnje službe i onda taj izračun predstavlja javnu ispravu u smislu članka 140.a ZOMO/13 i članka 230. ZPP-a. Tužitelj je isticao kako je svom osiguraniku EV Rješenjem priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog predmetne prometne nezgode te da nekakva druga fiktivna pretpostavljene invalidska mirovina zbog ozljede na radu odnosno pretpostavljena starosna mirovina neće nikada biti u isplati. Ponovno je isticao kako je u spis uz tužbu dostavio obračun svoje službe za isplatom mirovina i da taj obračun predstavlja javnu ispravu o isplaćenoj visini mirovine prema ZOMO/13 i da taj Zakon treba primijeniti kao lex specialis. Tužitelj je stava da ako tuženik svojim prigovorima pobija osnovanost tužbenog zahtjeva tada bi osnovanost svojih prigovora trebao dokazati upravo tuženik i kako je u vrijeme sukcesivnih isplata invalidske mirovine osiguraniku tužitelja EV na snazi bio specijalni Zakon tj. ZOMO/13, a koji propisuje da tužitelj po osnovi naknade štete ima pravo potraživati novčana davanja isplaćena kroz invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, tužitelj je zbog činjenice da nikada neće doći do priznavanja prava na starosnu mirovinu ostao kod postavljenog tužbenog zahtjeva i zahtijevao da sud isti prihvati, a jer je utemeljen upravo na citiranom ZOMO/13.

6. Tuženik je dostavio očitovanje na podnesak tužitelja od 2. travnja 2026. i u podnesku od 15. travnja 2026. isticao da se protivi svim navodima tužitelja koji su u suprotnosti s navodima i prigovorima tuženika, a kako tužitelj nije dokazao niti je predložio izvođenje dokaza kojim bi eventualno dokazao osnov i visinu svog potraživanja tada je njegov tužbeni zahtjev neosnovan i sud ga treba odbiti u cijelosti upravo zbog toga što je sudska praksa vezano za tumačenje pravne problematike, a koja je predmet ovoga spora, zauzela stav da se u spornom odnosu ima primijeniti ZOOP/05 a što je vidljivo iz brojnih Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje se dijelom pozvao tuženik u odgovoru na tužbu, a podneskom od 15. travnja 2026. iznosi popis brojnih Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima se može utvrditi da je sudska praksa o spornom pitanju ustaljena i da je tužbeni zahtjev tužitelja kako je postavljen, u cijelosti neosnovan. Tuženik je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.341,23 EUR zajedno sa zateznom kamatom od donošenja presude pa do isplate.

7. Kako je između stranaka ostalo prijeporno koji pravni propis treba primijeniti u konkretnom sporu, dakle, radi se o pravnom pitanju, na pripremnom ročištu održanom 28. travnja 2026. sud je zaključio prethodni postupak i u smislu odredbe članka 292.a stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP) na istom ročištu je održana i zaključena glavna rasprava te je tijekom dokaznog postupka sud pročitao Rješenje tužitelja od 2. svibnja 2007., kao i Rješenje tužitelja od 7. svibnja 2013., izvršen je uvid u Obračun isplata invalidske mirovine osiguraniku EV (predmet: OIB – [osobni identifikacijski broj] EV) za razdoblje od 1. listopada 2022. do 31. prosinca 2025., a pročitane su i presuda ovog suda poslovni broj P- 970/09-37 od 29. lipnja 2010. te presuda i rješenje Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž- 1141/2011-2 od 11. srpnja 2012. te i sudska nagodba zaključena između EV i osiguratelja Euroherc osiguranja d.d., 22. travnja 2013.

8. Na temelju ovako izvedenih dokaza, a uz pravilnu primjenu odredaba materijalnog prava valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbiti, a jer je u svemu ispravan pravni stav tuženika koji se odnosi na problematiku vezanu za ovaj parnični predmet.

9. Naime, iako tužitelj u tužbi nije izložio kada se dogodio štetni događaj temeljem kojeg tužitelj potražuje naknadu štete, upravo je tuženik učinio nespornim činjenicu da se prometna nezgoda desila 20. lipnja 2004., da je u istoj sudjelovala osiguranik tužitelja EV, a kako je u prometnoj nezgodi sudjelovalo i vozilo registarske oznake [registarska oznaka] za koje je vlasnik u trenutku nezgode imao kod tuženika zaključen Ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama zbog: tjelesne ozljede, smrti, narušavanja zdravlja i uništenja ili oštećene stvari, tuženik je u ovoj parnici pasivno legitimiran, a bio je pasivno legitimiran i u parničnom predmetu koji se vodio kod ovog suda pod poslovnim brojem P-660/2012 i u kojem su tužitelj EV i tuženik Euroherc osiguranje d.d. 22. travnja 2013. zaključili sudsku nagodbu. Također je nesporno da je tuženik bio pasivno legitimiran i u parnici koja se vodila između tužitelja EV i tuženika Euroherc osiguranje d.d. kod ovog suda u predmetu poslovni broj P- 970/09 i koja je dovršena prihvaćanjem tužbenog zahtjeva temeljem presude ovoga suda od 29. lipnja 2010., djelomično potvrđena presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-1141/2011-2 od 11. srpnja 2012., a djelomičnim odbijanjem žalbe i djelomičnim prihvaćanjem žalbe prvostupanjska presuda preinačena u odnosu na naknadu nematerijalne štete (stranice 3 – 15 spisa) dok je u odnosu na naknadu materijalne štete žalba tuženika Euroherc osiguranja d.d. prihvaćena i ukinuta prvostupanjska presuda od 29. lipnja 2010. u pobijanom dosuđujućem dijelu koji se odnosi na isplatu materijalne štete u iznosu od 28.005,53 HRK sa pripadajućim zateznim kamatama (stranica 17 spisa).

10. Međutim, između stranaka je i dalje ostalo sporno koji propis materijalnog prava treba primijeniti u ovom sporu između tužitelja i tuženika.

11. Od samog početka parnice pa nadalje tuženik je ocjenjivao da se u ovoj parnici kao jedini relevantni mjerodavni posebni propis mora uzeti u obzir onaj propis koji uređuje sustav obveznog osiguranja u prometu, a to je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje u tekstu: ZOOP/05). Tužitelj je isticao kako u ovoj parnici treba primijeniti zakon koji je bio na snazi kada je tužitelj izvršio isplate invalidske mirovine, a jer tužitelju šteta nastaje trenutkom isplate mirovine i kako je člankom 41. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 115/18) izmijenjan članak 161. stavak 2., a izmijenjen članak 161. stavak 2. točka 1. propisuje da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu stvarne štete koja obuhvaća novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, tužitelj je ocijenio da treba primijeniti ovaj propis koji je bio na snazi u vrijeme isplate navedenih novčanih iznosa u razdoblju od 1. listopada 2022. do 31. prosinca 2025.

12. Tuženik je tijekom postupka isticao da sud u ovom sporu treba primijeniti ZOOP/05 i to članak 27. koji propisuje da je tuženik u obvezi naknaditi stvarnu štetu u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju te da se stvarnom štetom smatra razmjerni iznos mirovine. Dakle, tuženik ocjenjuje da se za obveze koje nastaju temeljem police obveznog osiguranja kao lex specialis mora primijeniti upravo ovaj Zakon.

13. Dakle, nakon proteka relativno dužeg vremenskog razdoblja, a u kojem su II- stupanjski sudovi donijeli niz II-stupanjskih odluka, a u predmetima kao što je ovaj, Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je pravno shvaćanje (Rev-x-388/18 od 25. kolovoza 2020.) da u ovom sporu treba primijeniti odredbe ZOOP/05, a ne ZOMO/13 kako to pogrešno smatra tužitelj.

14. Treba istaći da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalog, a i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti sukladno odredbama ZOOP/05. U konkretnom sporu radi se o obveznom osiguranju u prometu koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena odredbama spomenutog ZOOP/05, a što ima za posljedicu da se na konkretan odnos parničnih stranaka u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje ono materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u konkretnom slučaju ZOOP/05.

15. Tuženik se kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač, tj. štetnik i obveza tuženika regulirana je odredbama ZOOP/05 temeljem kojih je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi rečenog zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a te obveze su propisane odredbama rečenog zakona. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari, tj. vlasnikom motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene pretpostavke propisane odredbama ZOOP/05), naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe, tj. štetnika i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to rečenim ZOOP/05.

16. Člankom 8. stavak 1. ZOOP/05 reguliran je ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak, a ta odredba glasi: "Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovom zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premije osiguranja".

17. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP/05, a kojim odredbama je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno uređeni su rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje, tj. obračunava premija osiguranja.

18. Nedvojbeno proizlazi da je u ovom građansko-pravnoj stvari trebalo odlučiti primjenom odredbi ZOOP/05 i to odredbe članka 27. ZOOP/05 koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja.

19. Odredbom članka 27. stavak 1. ZOOP/05 propisano je da društvo za osiguranje ima obvezu zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stavkom 2. istog članka propisano je da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. tog članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Stavkom 3. ovog članka propisano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju i to u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Upravo je u stavku 4. propisano da se stavak 1., 2. i 3. ovog članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društva za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

20. Na temelju svega iznesenog proizlazi da u konkretnom slučaju, kada se radilo o izdacima učinjenim s osnova invalidske mirovine, kako je to propisano u članku 27. stavak 2. i 3. ZOOP/05 obveza tuženika postoji samo onda ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju osiguraniku tužitelja na temelju rješenja HZMO-a, tj. tužitelja i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu.

21. Kako je između stranaka nesporno da je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu i to zbog ozljede izvan rada tada treba zaključiti da u ovom sporu nema mjesta primjeni odredaba Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju već upravo treba primijeniti rečeni ZOOP/05 i tužitelj je trebao dokazati da postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene Rješenjem od 2. svibnja 2007. i invalidske mirovine koja bi osiguraniku tužitelja bila utvrđena u slučaju povrede na radu (članak 22. stavak 3. ZOOP/05). Pravilno tuženik ističe da bi tužitelju pripadalo pravo potraživati od tuženika razliku u visini navedene dvije mirovine i to u slučaju da tužitelj isplaćuje mirovinu koja je veća od mirovine utvrđene u slučaju povrede na radu.

23. Dakle, prihvaćajući nespornim da se razmjeran iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju i to u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, u smislu članka 27. ZOOP/05 obveza tuženika bi postojala samo onda ako bi razmjeran iznos mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu. Očito je da te razlike nema, tada je valjalo tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan.

24. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a jer je u ovoj parnici u cijelosti uspio tuženik pa je dužan naknaditi tužitelj sve nužne troškove koje je tuženik imao u ovoj parnici, a pravilno primjenjujući Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23, u daljnjem tekstu: Tarifa) tuženiku su dosuđeni oni troškovi koji predstavljaju izdatke koje je tuženik imao radi zastupanja u ovom parničnom predmetu putem opunomoćenika – odvjetnika. Pravilno je opunomoćenik tuženika, a sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife za sastav odgovora na tužbu i za sastav obrazloženog podneska od 15. travnja 2026., a u kojem je tužitelj argumentirano elaborirao svoje pravne stavove i u tom pravcu se pozvao na 67 Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zahtijevao nagradu u iznosu od po 250 bodova ili 500,00 EUR za svaki podnesak jer je prema Tbr. 54. OT vrijednost boda 2,00 EUR. Osnovica za obračun PDV-a po stopi od 25 % (Tbr. 46. OT) iznosi 1.000,00 EUR, a kako PDV iznosi 250,00EUR tada je ukupan trošak zastupanja utvrđen iznosom od 1.250,00 EUR i kako se rečena Tarifa primjenjuje na temelju Tbr. 52. stavak 3. OT, sukladno odredbi članka 151. stavak 3. ZPP-a, tuženiku je na dosuđeni iznos troška priznata i zatezna kamata od dana donošenja presude pa sve do isplate, a kako je definirana formulacijom koja je propisana odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO/05).

Preostali iznos od 91,23 EUR po osnovi troška parničnog postupka sud nije priznao tuženiku kao izdatak za plaćanje sudske pristojbe za odgovor na tužbu jer ta pristojbena obveza za tuženika nije nastala. Naime, prema članku 4. točka 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18, 51/23) obveza plaćanja sudske pristojbe za odgovor na tužbu nastaje tek po pravomoćnom završetku postupka i to za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici, a što znači da je moguće da tuženik, ako pravomoćno uspije u ovoj parnici, neće biti obveznik plaćanja sudske pristojbe za podneseni odgovor na tužbu i onda tog troška neće biti, a zbog čega je valjalo riješiti kao u izreci.

U Požegi, 19. svibnja 2026.

Sudac:

Ljubomir Mirković

Uputa o pravu na žalbu

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Podnosi se ovome sudu pismeno u roku od 15 dana od dana primitka presude. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dna:

1. HZMO, Područni ured Požega, Republike Hrvatske 1c, [adresa] Požega

2. OD Grgić i partneri d.o.o., Pisarnica u Osijeku, Gundulićeva 5/b, [adresa] Osijek