Poslovni broj: P-1081/2025-13

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužiteljice ĐS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],zastupane po punomoćnici Zrinki Sertić, odvjetnici iz Jastrebarskog , protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranki trg 3 a, OIB:23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko i dr. iz Zagreba, radi utvrđenja, nakon glavne rasprave zaključene dana 24. travnja 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, a koja presuda je objavljena 19. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

. 1. Utvrđuje da je ništetna odredba čl.10. Ugovora o kreditu br. 5103416288, sklopljenog dana 14.02.2007. godine između tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3A, 51000 Rijeka i tužitelja GROZDANE LEKE, [adresa], 21000 Split, ranije Cvetković 123, 10450 Jastrebarsko, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita koja glasi:“ Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2% (dva posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjesto kuna), obračunato s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 779,65 eura zajedno sa zakonskim zateznom kamatom po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi da je 14.2.2007. g. sklopila s tuženikom ugovor o kreditu br. 5103416288 ( omaškom u tužbi dostavljen krivi ugovor kreditu ) prema kojem ugovoru joj je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 180.000,00 HRK. Tim ugovorom u čl .10. da je ugovoreno kako je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja platiti 2 % naknade na iznos kredita odnosno minimalno 200 HRK obračunato s datumom ugovora te da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Prema podacima tuženika da slijedi kako joj je naplaćena naknada u iznosu od 477,80 eura pa da je jasno kako ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti te ugovorne odredbe. Poziva se na odluke suda Europske unije u presudama C-84/19 i C-224/19, Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 2023. g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te na odredbe Zakona o obveznim odnosima. Stoga predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev sadržaja naznačenog kao u izreci.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev po osnovu. Ističe da tužiteljica nema pravni interes za utvrđenje ništavosti odredbe čl .10. ugovora kreditu prije dospjelosti zahtjeva za činidbu. Navodi da odredba o plaćanju naknade za obradu kredita nema značajnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača. Odredba da je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tom naknadom da su se podmirivali troškovi kao što su operativni troškovi, materijaln i troškovi, troškovi trećih strana strana koje sudjeluju u realizaciji usluga, povezani regulatorni troškovi itd. Osporava vrijednost predmeta spora.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu te saslušao tužiteljicu zamolbenim putem pred Općinskim sudom u Splitu.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Tužiteljica potražuje ovom tužbom utvrđenje ništavosti ugovorne odredbe čl. 10. o plaćanju ulazne naknade budući se radi o ništavoj ugovornoj odredbi. Tijekom postupka je bilo sporno da li je ništave ugovorna odredba čl. 10. predmetnog ugovora o kreditu te da li tužiteljica ima pravni interes na podnošenje ove tužbe te ima li svojstvo potrošača.

6. Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih od redbi i ako je tuženik uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Neosnovano tuženik ističe da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje ove tužbe jer je upravo suprotno, tužiteljica im pravni interes jer utvrđenje ništetnosti predstavlja osnovu za eventualni budući zahtjev. Ova parnica je potrebna radi otklanjanja pravne nesigurnosti bez obzira što nije postavila u ovoj tužbi i zahtjev za isplatom.

7. Nesporno je da su tužiteljica i tuženik sklopili dana 14.2.2007. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici novčani iznos od 180.000,00 HRK. Sporno je da li je ugovorna odredbe čl. 10. o naplati naknade za obradu kredita ništetna.

8. Sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva koji je naznačen u tužbi ali je dužan sam iznaći pravnu osnovu tužbenog zahtjeva u okviru činjenične osnove tužbe kojom je vezan. ( čl 186. ZPP-a ).

9.Tužiteljica je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03) jer je sklopila predmetni pravni posao kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu . Radi se o gotovinskom kreditu. Tužiteljica je navela u svom iskazu da je podigla gotovinski kredit . Tuženik je taj koji je u obvezi dokazati da tužiteljica eventualno koristi sredstva kredita u svrhe koje bi joj osporavale svojstvo potrošača.

10. U odnosu na ništavost odredbe o jednokratnoj naknadi za korištenje ( čl. 10. sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu u kojoj je ugovoreno plaćanje predmetne naknade ništava. Radi se o odredbi čl. 10.predmentog ugovora o kreditu koja glasi: "za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,00 % naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200 HRK obračunate s datumom ugovora.

11.Odredba čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 i dr. ) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovor propisuje kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. Analizirajući podatke iz spisa slijedi da stranke ugovora nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o jednokratnoj naknadi za korištenje, a ta ugovorna odredba tj. dijelovi iste je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je zbog toga i ništava u smislu odredbe čl .87. st. 1. ZZP/03. Ovo stoga što je tuženik sam sebi ostavio slobodu određivanja visine jednokratne naknade bez pojedinačnog pregovaranja o tome sa korisnicima kredita tj. tužiteljicom što je konačno tužiteljica i potvrdila u svom iskazu. Tužiteljica je navela da nije razumjela sve detalje ugovora o kreditu kojih se sad i ne može sjetiti zbog proteka vremena te da je poduzela sve što je banka od nje tražila a da bi se ugovor zaključio. Nitko da joj nije posebno tumačio odredbe ugovora već su joj dali papire na potpis. Tuženik dakle, nije dokazao da se o navedenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo s obzirom na to da se radilo o standardnim, tipskim ugovornim odredbama te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu od 2,00 % od iznosa odobrenog kredita te koje je točno troškove banka imala a da bi se radilo upravo o iznosu od 2,00 % od odobrenog kredita. Tuženik je ugovornoj odredbi čl. 10. ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za obradu kredita. Tuženik je onda svojevoljno i jednostrano utvrdio trošak obrade kredita bez pojašnjenja koji su to objektivni nastali troškovi koje je imao a da su vezani za obračun naknade troška kredita .Prije sklapanja ugovora je morao informirati tužiteljicu o okolnostima koje utječu na pravo na obračun spomenute naknade i navesti prije obrade kredita specifikaciju tih troškova. I Sud Europske unije je u presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati naknade ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i neproporcionalni.

13. Iz iskaza tužiteljice slijedi da je tekst ugovora bio unaprijed pripremljen od strane banke. Zato je odredba ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kredita protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo a ugovor je pripremio i predložio tuženik pa je u tom dijelu nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je morao prije sklapanja ugovora ili tijekom sklapanja informirati korisnika kredita o okolnostima koje utječu na obračun naknade na ime obrade kredita te pojasniti na što se ona odnosi i navesti njezinu specifikaciju. Tuženik tek u odgovoru na tužbu ističe na što se odnos i i za što upotrebljavaju sredstva dobivena naplatom te naknade od korisnika kredita. Tuženikovo pozivanje na propise i na njegovo jednostrano propisano pravo na naplatu predmetne naknade je protivno načelima obveznog prava i svrsi prava. U konkretnom slučaju sudionici obveznog odnosa nisu ravnopravni jer je tužena banka daleko jači sudionik koja je u potpunosti diktirala korisniku kredita uvjete ugovora koje je sam odredila i sastavila pa tako i odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita. I sud Europske unije je u presudama C-84/19 i C- 224/19 potvrdio da je nepošteno pregovaranje s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ulazne troškove za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali.

14. Slijedom navedenog ugovorna odredbe čl. 10. o plaćanju predmetne naknade je ništava pa je tužbeni zahtjev trebalo usvojiti..

15. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe i podneska od 10.9.2025. u visini od po 100 bodova, zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika na ročištu 24.4.2026. g.. u visini od 100 bodova a na ročištu 14.10.2025.g..u visini od 50 bodova ( Tbr.9/2 jer se na ovom ročištu nije raspravljalo o glavnoj stvari u smislu da su se izvodili dokazi ) što iznosi 700 eura. Tome treba pridodati i trošak pristojbe na tužbu od 26,55 eura i na presudu od 53,09 eura pa je ukupni trošak tužiteljice 779,65 eura. U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice je odbijen. Ovo stoga što joj nisu priznati troškovi pristupa na sva ročišta po Tbr.9/1 iz već iznesenih razloga. Glede prigovora tuženika vps- u ističe se da je predmet ovog spora deklaratorni tužbeni zahtjev gdje je uobičajena vrijednost predmeta spora upravo ona označena u tužbi budući tužitelj ica ne traži i isplatu plaćene naknade u predmetnoj tužbi a da bi se onda zaključila točna mjera interesa tužiteljice za podnošenje ove tužbe.

16. Zbog izloženog odlučeno je kao u izreci.

U Rijeci, 19. svibnja 2026.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužitelju po punomoćniku uz rješenje pristojba na presudu 53,09 eura

2. Tuženiku po pun.

Nakon pravomoćnosti pozvati tuženika pristojba na odgovor na tužbu 26,54 eura

U Rijeci ,19.5.2026.