Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-281/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću koje čine sutkinje toga suda Ksenija Jakovčević, predsjednica vijeća, Jadranka Matić, članica vijeća i sutkinja izvjestiteljica i Lidija Bošnjaković, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Damir Đapić, odvjetnik iz Splita, protiv tuženika Adriakamen d.o.o., Plano, Put Karanušića, OIB: 00028013527, kojega zastupa punomoćnik Zoran Iviš, odvjetnik u Splitu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbama tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-596/2025-10 od 20. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe tužitelja ŽT iz [adresa], kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr- 596/2025-10 od 20. veljače 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

Utvrđuje se da je tuženikova Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 04.04.2025. u cijelosti nedopuštena i nezakonita te da tužitelju nije prestao radni odnos temeljem te odluke.

Nalaže se tuženiku da tužitelja vrati na rad na način da mu povjeri obavljanje odgovarajućih poslova u skladu s njegovom stručnom spremom, koje poslove je isti obavljao do dana donošenja nedopuštene i nezakonite Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 04.04.2025.

Dužan je tuženik naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a zadrugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

II. Dužan je tužitelj naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 625,00 eura, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

2. Protiv te presude žali se tužitelj osobno i putem punomoćnika, pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti i da odbije zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovorom na žalbu tuženik osporava osnovanost žalbe tuženika i predlaže da žalbeni sud potvrdi pobijanu prvostupanjsku presudu i zahtjeva naknadu troška nastalog mu podnošenjem odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja pozivom na čl. 116. Zakona o radu (Nar. nov. br. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 64/23, dalje: ZR), uz obrazloženje da okolnost da je tužitelj jedini član uprave društva i da zbog opoziva (odluku o opozivu nije pobijao) više ne može obavljati taj posao, za koji je isključivo s tuženikom imao sklopljen ugovor o radu (ugovorom o radu nije preuzeta obveza tuženika da tužitelja nakon opoziva s mjesta člana uprave zadrži u radnom odnosu), predstavlja osobito važnu činjenicu zbog koje je predmetna odluka o izvanrednom otkazu dopuštena, a tužiteljev tužbeni zahtjev neosnovan.

6. Ovaj je sud ocijenio da u postupku pred sudom prvoga stupnja nisu počinjene povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti u skladu s čl. 365. st. 2. toga Zakona te je ocijenio da pobijana presuda nema niti nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u skladu s čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a.

7. Odlučne činjenice žalitelj žalbom ne osporava (da je odlukom tuženika bio imenovan za jedinog direktora tuženika, da je s te funkcije odlukom tuženika, koju nije pobijao, opozvan i da je imenovan novi član uprave te da je ugovor o radu imao sklopljen samo za obavljanje radnog mjesta direktora i da istim nije preuzeta obveza tuženika da tužitelja zadrži na nekom od redovnih radnih mjesta sukladno tužiteljevoj stručnoj spremi). Slijedom toga ovaj sud na žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. točka 2. ZPP-a nije smatrao potrebnim posebno se očitovati.

8. Kraj navedenih činjenica ovaj je sud stava da je sud prvoga stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava zakonito odlučio kao u izreci pobijane presude.

9. Funkcija člana uprave/ direktora društva s ograničenom odgovornošću je funkcija koju osoba, koja je na tu funkcija imenovana, može obavljati, između ostalog, do opoziva s te funkcije. Pri tome, kada je ugovor o radu, kao u ovom slučaju, sklopljen samo za obavljanje poslova vezanih uz tu funkciju, tada ne postoji obveza tuženika opozvanom direktoru nuditi ugovor o radu za neko drugo radno mjesto, sukladno stručnoj spremi koju osoba koja je bila direktor inače ima.

9.1. Slijedom toga, u takvoj situaciji, okolnost da je došlo do opoziva direktora, s kojim je postojao sklopljen ugovor o radu samo za radno mjesto, odnosno poslove, direktora, predstavlja i po shvaćanju ovoga suda osobito važnu činjenicu zbog koje nastava radnog odnosa više nije moguće te je odluka o izvanrednom otkazu u takvim okolnostima slučaja dopuštena.

10. Iako se radi o činjeničnoj tvrdnji koja je iznesena tek u žalbenoj fazi postupka, što nije dopušteno (čl. 352. ZPP-a), radi izbjegavanja strogog formalizma, žalitelju će se odgovoriti na navode vezane uz tvrdnju da bi za njega bilo povoljnije da mu je tuženik otkazao ugovor o radu pozivom na čl. 115. st. 1. točka 2. Zakona o radu (osobno uvjetovani otkaz).

11. Za opoziv direktora društva s ograničenom odgovornošću ne treba postojati razlog i takva odluka može biti donesene u svako vrijeme, jer je to pitanje upravljanja društvom i ovlasti skupštine ili drugog nadležnog tijela (čl. 424. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima, Nar. nov. br. 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 152/11. - službeni pročišćeni tekst, 111/12., 125/11., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22., 18/23., 130/23., 136/24.). No, za valjanost otkaza ugovora o radu, pa tako i osobno uvjetovanog, potrebni su opravdani razlozi u skladu sa Zakonom o radu i takva odluka mora biti u tom smislu i obrazložena (čl. 120. st. 1. i 2. ZR-a).

11.1. Iz toga proizlazi da poslodavac može bivšem direktoru dati osobno uvjetovani otkaz ako postoje opravdani razlozi vezani uz njegove osobne osobine ili sposobnosti, ali ne može donijeti takav otkaz samo na temelju opoziva s funkcije.

11.2. S druge strane, imajući na umu da direktor društva s ograničenom odgovornošću može biti opozvan i bez nekog određenog razloga i za to odluka o opozivu ne treba imati obrazloženje, to u takvoj situaciji činjenica da je direktor opozvan i da više ne može obavljati tu funkciju, a time niti ikakav rad na tom radnom mjestu, predstavlja osobitu važnu činjenicu koja je sama po sebi dostatna da se donese odluka kakva je predmetna.

11.3. Slijedom toga, kako tužitelj u ovom postupku činjenično nije ni tvrdio niti dokazivao da je do njegova opoziva došlo zbog nekih njegovih osobina ili nedostatka sposobnosti da na zadovoljavajući način obavlja funkciju direktora, to u konkretnom slučaju nije bilo mjesta uopće ulaziti u ispitivanje je li donošenjem odluke o izvanrednom otkazu za tužitelja donesena suviše otegotna odluka, a isti je ishod mogao biti postignut i donošenjem manje otegotne odluke za tužitelja, osobno uvjetovanim otkazom.

11.4. Sud ne može ulaziti u ocjenu nečega što tužitelj ne tvrdi i ne dokazuje, već odlučuje samo u okviru činjeničnih navoda i dokaza iznesenih tijekom prvostupanjskog postupka (čl. 2. st. 1., čl. 7. st. 1., čl. 284. st. 3. ZPP-a), a ne i na temelju činjenica i dokaza iznesenih u žalbenoj fazi postupka (čl. 352. ZPP-a).

12. Također valja odgovoriti da okolnost da se tužitelj usavršavao tijekom obavljanja direktorske funkcije, da je obavljao i pravne poslove i ostalo što u tom smislu navodi, ne čini predmetnu odluku nedopuštenom niti stvara obvezu za tuženika da tužitelju ponudi neko drugo, odgovarajuće radno mjesto. Tužitelj je na funkciju direktora imenovan i bez svih kvalifikacija koje je tijekom obavljanja iste stekao, a ugovorom o radu koji je imao sklopljen s tuženikom nije ugovoreno da će nakon prestanka funkcije biti raspoređen na neko radno mjesto kod tuženika u skladu sa svojim stručnim znanjem pa ni onim koje je stekao tijekom rada na mjestu direktora tuženika. U ovom slučaju ne radi se o tzv. mješovitom ugovoru o radu, već o ugovoru o radu koji se odnosi isključivo na rad tužitelja kod tuženika na funkciji direktora.

13. Zbog navedenog ovaj je sud stava da u konkretnom slučaju nije bilo potrebe provoditi test razmjernosti na koji se ukazuje navodima osobne žalbe tužitelja (što također nije isticano tijekom postupka) te je stava da tužitelju u ovom postupku nisu povrijeđena ustavna i konvencijska prava.

14. Zbog navedenog je odlučeno kao u izreci ove odluke na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

15. Odluka o troškovima postupka potvrđena je na temelju čl. 380. točka 2. u vezi s čl. 365. st. 2. ZPP-a.

16. Trošak odgovora na žalbu tuženiku nije priznat jer taj trošak nije bio potreban za donošenje odluke o žalbi tužitelja (čl. 155. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 19. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ksenija Jakovčević