REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-399/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Šimić, kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Zlatka Pirca, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Draženke Ilak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupane po odvjetnicima u odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-157/2025-8 od 18. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-157/2025-8 od 18. veljače 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova podnesene žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvostupanjskog suda suđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 11. stavka 3. Ugovora o kreditu br. 9011936839, sklopljenog 22. rujna 2006. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 26. rujna 2006. po javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka pod br. OU-733/06, u dijelu odredbe koji glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita...sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

II. Nalaže se tuženoj Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužiteljici RK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 44,54 EUR (slovima: četrdeset četiri eura pedeset četiri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. rujna 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, naknaditi tužiteljici RK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu 258,57 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. veljače 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki III. izreke presude.

2. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjske odluke pobija tuženik zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točke 1-3 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP).

2.1. II Tuženik ističe kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a obzirom presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama ,obrazloženje pobijane presude ne sadrži razloge zbog kojih bi naknada za obradu kredita imala karakter značajnosti kao zakonske pretpostavke za utvrđenje nepoštenosti, a posljedično tome i ništetnosti, osobito pritom uzimajući u obzir kako su je ista bila zakonom priznata i dopuštena. Ističe kako je prvostupanjski sud, osim što je počinio bitnu povredu postupka, pogrešno primijenio čl. 3. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kao i čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) jer u konkretnom predmetu nije utvrdio odlučnu činjenicu, odnosno nije utvrdio da je među ugovornim stranama zbog ugovaranja predmetne naknade nastala značajna neravnoteža.

2.2. Navodi kako sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a postoji nekoliko pretpostavki koje se moraju kumulativno ispuniti da bi se mogla utvrditi nepoštenost određene odredbe, a posljedično tome i ništetnost, da su pretpostavke za utvrđenje ništetnosti su izostanak pojedinačnih pregovora, suprotnost načelu savjesnosti i poštenja te postojanje značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pored navedenog, prvostupanjski sud bio je dužan uzeti u obzir i sve druge okolnosti prije i prilikom sklapanja predmetnog Ugovora, a što nesporno nije učinio.

2.3. Uspoređujući prvostupanjsku presudu s drugim odlukama navodi da je prvostupanjski sud pobijanom presudom propustio obrazložiti postojanje pretpostavke koja upućuje na to da je tuženik postupao protivno savjesnosti i poštenja, pa je pobijana presuda i u tom dijelu ostala bez razloga odlučnim činjenicama te je opisanim postupanjem prvostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a., te je tvrdnji da je tuženik prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu postupao u granicama zakonitosti i dopuštenosti obzirom je ugovorna odredba o predmetnoj naknadi bila zakonom propisana i izričito dopuštena, odnosno ista nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva.

2.4. Smatra kako je u konkretnom slučaju tužitelj dužan dokazati da se o predmetnoj odredbi navodno nije pregovaralo, odnosno navesti činjenice i ponuditi dokaze za osnovanost zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 11. stavka 3. predmetnog Ugovora o kreditu, a što je ovdje tužitelj propustio učinit, pa da je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti sporne odredbe članka 11. stavka 3. predmetnog Ugovora neosnovan u cijelosti.

2.5. Posebno ističe da je tuženik u tijeku postupka jasno obrazložio da je riječ o uslugama koje je tuženik sukladno svim tada važećim propisima bio ovlašten naplatiti te kako nije bio dužan detaljno navesti sve usluge koje pruža u zamjenu za naplatu spornih naknada, a što potvrđuje Sud EU presudom od dana 3. listopada 2019. godine u predmetu broj C- 621/17.

2.6. Osporava i odluku o istaknutom prigovoru zastare te stav da je tuženik ocijenjen kao nepošteni stjecatelj, ističe kako je pobijanom presudom zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske (dalje u tekstu: URH) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje u tekstu: Konvencija), da je u konkretnom slučaju došlo do povrede ustavnih načelo vladavine prava i pravne sigurnosti.

2.7. Zaključno tuženik je tvrdnji kako je i odluka o troškovima postupka iz točke III. Izreke pobijane presude prvostupanjskog suda nezakonita, obzirom tuženik smatra kako je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovano usvojen, a sve zbog gore navedenih žalbenih razloga, da je prvostupanjski sud neosnovano je tužitelju dosudio i trošak pristupa na ročište za objavu presude stoga što tužitelj ne mora pristupiti ročištu na kojem se objavljuje presuda kako bi saznao o sadržaju iste, obzirom se ista objavljuje na portalu e-Oglasna ploča, te da navedeni trošak svakako nije trošak potreban za vođenje parnice u smislu članka 155. stavka 1. ZPP-a, tako da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, čime je počinio povredu iz članka 353. stavka 1. točke 3. ZPP-a

2.8.Predlaže da Županijski sud usvoji žalbu i žalbene razloge tuženika kao osnovane te preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka. Traži troškove podnesene žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovan.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer presuda suda prvog stupnja nema nedostataka, može se ispitati i ima razloge o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi nisu proturječni.

6. Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koji se u žalbi također poziva tuženik. Činjenično stanje odlučno za ocjenu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva potpuno je i pravilno utvrđeno i ono se navodima žalbe ne dovodi u sumnju tim više što žalitelj u žalbi ne ističe određene dokaze i činjenice koji bi upućivali na drugačije činjenično stanje od onoga kojeg je utvrdio prvostupanjski sud i na temelju kojega je donio pobijanu presudu.

6.1. Žalitelj u žalbi analizirajući na svoj način daje svoja utvrđenja o tome kakvo je činjenično stanje trebao utvrditi prvostupanjski sud i na kakvo je trebao primijeniti materijalno pravo no s obzirom na utvrđenja i stajališta prvostupanjskog suda takovi žalbeni navodi po ocjeni ovog suda nisu prihvatljivi te ih ovaj sud ne prihvaća.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojom je ugovorena jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom isplate kredita korisniku i javnobilježnički troškovi kao i zahtjev za isplatu iznosa koji je tuženik bez osnove stekao naplaćivanjem te naknade tužitelju na temelju ništetne odredbe.

8. Među strankama je što nesporno te je prvostupanjski sud utvrdio:

- da su 22. rujna 2006. tužiteljica kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopile Ugovor o kreditu broj: 9011936839 kojim je kreditor stavio tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 14.292,67 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita,

- da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita. ..sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila (članak 11. stavak 3.),

- da je kredit odobren za kupnju vozila,

- da je tužena tužiteljici na ime predmetne naknade 27. rujna 2006. naplatila iznos od 44,54 eura.

9. Prvostupanjski sud stajališta da tužena, na kojoj je teret dokaza, nije dokazala da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti, da je tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

9.1. Smatra da je plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 0,50% iznosa kredita, prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

9.2. Zaključno ističe da kako se o odredbi članka 11. stavka 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tužene i tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a., pa je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 11. stavka 3. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita.

9.3. Također obrazlažući pobijanu presudu prvostupanjski sud u odnosu na prigovor tužene da sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnom propisima ni moralu društva, pa da ne može biti nepoštena, ukazuje da sporna odredba ugovora o kreditu nije utvrđena ništetnom zbog toga što ne bi bila dopuštena, već je utvrđena ništetnom iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale, da se ne radi se o zabrani manjeg značaja jer je odredbom povrijeđen i javni interes s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapali s tuženom i drugim bankama, da je neosnovan i prigovor zastare tužene budući je odredbom članka 328. ZOO-a, propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužiteljice na isticanje ništetnosti članka 11. stavka 3. Ugovora o kreditu, da je tužiteljica postavila zahtjev za isplatu, pa se radi o restitucijskom zahtjevu, a u odnosu na kojega je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora tako da u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja prvostupanjske presude, jer je presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 11. stavka 3. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

10. Pozivajući se na odredbu članka 323. stavak 1. ZOO-a ističe da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, da zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO-a , da sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, da utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, da je odredbom članka 1115. ZOO -a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva., da je tužena nepoštena od dana stjecanja predmetnog iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

10.1. Prvostupanjski sud smatra da tužiteljici zakonska zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa od 44,54 eura, koji iznos i datum naplate – 27. rujna 2006. je među strankama nesporan, pa kako tužiteljica potražuje zakonsku zateznu kamatu počevši od 28. rujna 2006., to joj istu dosuđuje sukladno traženju, tako da je prvostupanjski sud usvojio tužbeni zahtjev obvezujući tuženika na naknadu troškova podnesene žalbe.

11. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu te tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora.

12. Naime, sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03-dalje ZZP/03), na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % iznosa kredita te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena sporna odredba članka 11. stavak 3 Ugovora o kreditu, u smislu odredbe članka . 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03.

13. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14. Naime, tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

15. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu„pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi neosnovani.

16. Suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

17. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 0,50 % od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

18. Žalbeni navodi tuženika glede ništetnih odredbi ugovora te činjenice da je tužiteljica upoznata sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020., a isto tako žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd- 1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kako je sud prvog stupnja prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to su suprotni navodi žalitelja neosnovani.

19 . Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.).Suprotno tvrdnjama žalbe prvostupanjski je sud tužiteljici trebao priznati trošak pristupa na ročište za objavu presude, jer je sud ročište na kojemu se presuda objavljuje, u smislu članka 335. stavka 6. ZPP-a, dužan zakazati na ročištu na kojemu je glavna rasprava zaključena. Kako se radi o posebnom ročištu, to i trošak punomoćnika stranaka na ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak nastao u tijeku parničnog postupka, pa je stoga u situaciji kada je punomoćnik tužiteljice na ročište za objavu presude i pristupio pravilnom primjenom materijalnog prava ovaj trošak trebalo priznati u zatraženom iznosu

20. Zbog iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.

21. Odluka o zatraženim troškovima žalbe temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP-a.

U Slavonskom Brodu, 19. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dubravka Šimić