REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-428/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Šimić, kao predsjednice vijeća, te mr.sc. Zlatka Pirca, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Draženke Ilak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republika Hrvatska, Ministarstvo obrane, OIB: 52634238587, zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, protiv tuženika PP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetniku Dejanu Đerić iz Bjelovara radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja i tuženika protiv presude i Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici, od 16. siječnja 2025. poslovni broj: P-868/2024-44, u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici od 16. siječnja 2025. poslovni broj: P- 868/2024-44.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova podnesene žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom i rješenjem suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Usvaja se zahtjev tužitelja kao osnovan u dijelu, te se nalaže tuženiku GP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužitelju Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 iznos od 5.214,82 € na ime razlike tražbine tužitelja, koja je preostala nakon izvršenog prijeboja međusobnih tražbina stranaka u toč. III. izreke Presude P-60/2024-26 od 02.04.2024 potvrđene u tome dijelu Presudom Gž- 390/2024-4 Županijskog suda u Slavonskom Brodu Stalne službe u Požegi od 09.09.2024, sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03.12.2021. do 31.12.2022., od 01.01.2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, pa do 31.12.2023., a od 01.01.2024. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01.01., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu mu novčanog iznosa 1.393,04 € sa potraživanim zakonskim zateznima kamatama prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 03.12.2021. do 31.12.2022., od 01.01.2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, pa do 31.12.2023., a od 01.01.2024. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01.01., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine pa do isplate, kao neosnovan.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.980,05 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dana donošenja presude tj. Dana 16.01.2025. koja se obračunava prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01.01., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine pa do isplate, u roku od 15 dana.

2. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu pobija tužitelj zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točka 1.i 2. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP).

2.1.Smatra kako je prvostupanjski su sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavku 2. točka 11. ZPP-a navodeći da je točkom , I. presude sud dosudio tuženiku da je dužan tužitelju isplatiti iznos od 5.214,82 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koji iznos predstavlja razliku neto isplaćenog iznosa nakon izvršenog prijeboja tražbina tužitelja i tuženika ,a točkom II je odbio zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na cjelokupni isplaćeni iznos po osnovi MIO II, a ne za razliku koju potražuje nakon izvršenog prijeboja tražbina, te se u tome ogleda bitna povreda postupka, budući da je točkom I. sud odlučivao o iznosu s osnova razlike nakon izvršenog prijeboja, dok je točkom II. odlučivao u odnosu na cjelokupni isplaćeni iznos po osnovi MIO II, pa je smatrao da je neosnovan zahtjev za povrat iznosa isplaćenog po osnovi MIO II te naložio samo isplatu iznosa od 5.214,72 EUR, onda je trebao odbiti zahtjev za iznos od 453,04 EUR, a što proizlazi iz dostavljenog izračuna nadležnog ministarstva , a predstavlja razliku po osnovi MIO II nakon izvršenog prijeboja tražbina.

2.2. Također smatra kako je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kako je odbio zahtjev tužitelja za povrat iznosa isplaćenog po osnovi MIO II, pozvavši se na rješenje VSRH broj Rev 1308/2021 od 04. listopada 2022, jer je nakon donošenja citirane odluke VSRH, isti sud donio rješenje broj Rev 1427/2021 od 07. ožujka 2023., u kojom rješenju je u toč 15. obrazloženja jasno navedeno kako je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na MIO II, jer je taj iznos uplaćen na osobni račun tuženika kao člana mirovinskog fonda zbog čega su sredstva na tom računu njegova osobna imovina, pa se za taj iznos povećala imovina tuženika.

2.3. Ističe kako su sredstva isplaćena u MIO II osobna imovina tuženika, koja imovina se u konačnici i nasljeđuje sukladno Zakonu o obveznim mirovinskim fondovima, a radi se sredstvima koja su isplaćena na osobni račun tuženika kao člana mirovinskog fonda, da nije sporno da sa tim sredstvima tuženik ne može raspolagati do ostvarivanja prava na mirovinu, ali to je njegova osobna imovina, a koja mu se isplaćuje sukladno sklopljenom ugovoru koji kao korisnik mirovine sklapa sa mirovinskim osiguravajućim društvom, time da do 20% uplaćenih sredstava korisnik mirovine može dobiti i jednokratno, pa proizlazi kako se radi o specifičnoj vrsti imovine, koja ne može ostati na osobnom računu tuženika u mirovinskom fondu u dijelu koji je uplaćen u taj fond prema osnovi koja je otpala, i ne može se poistovjećivati sa ostalim porezima i doprinosima, odnosno bruto davanjima iz plaće.

2.4. Nastavno smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada tuženiku nije naložio da tužitelji isplati iznos razlike nakon prijeboja po osnovi iznosa isplaćenih u MIO II.

2.5. Osporava i odluku o troškovima parničnog postupka, a kod donošenja koje je, osim pogrešne primjene materijalnog prava, sud počinio i bitnu povredu postupka, jer je ista nerazumljiva i ne može se ispitati. To stoga što je nejasno na koji je način sud došao do uspjeha tužitelja u sporu sa 16,74%, pritom navodeći kako je onda dužan tuženiku podmiriti 66,52% njegovih troškova, a tvrdnji je da je tužitelj s visinom uspio 28,80%, a sa osnovom 100,00%,i da je stoga uspjeh tužitelja u sporu 64,40% (28,80+100,00 : 2).

2.6. Predlaže da nadležni županijski sud, kao sud drugog stupnja uvaži žalbu i preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja te da donese novu odluku o troškovima parničnog postupka u korist tužitelja, uz naknadu troška za sastav žalbe.

3. Pravodobnu žalbu podnosi i tuženik zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, bitne povrede odredbi ZPP-a, te zbog odluke o trošku.

3.1. Smatra da je sud trebao odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te da su za to ispunjene sve potrebne zakonske pretpostavke, pozivajući se na odluku VSRH Revr- 1035/12 od 27.10.2015.g. u kojoj je u potpuno istovrsnom pravnom predmetu i potpuno istom kriteriju presuđenja kao u prethodnom postupku ovog predmeta, pred istim sudom, te po potpuno istom revizijskom pitanju ovdje tužitelja, VSRH odbacio reviziju ovdje tužitelja koje glasi: „ima li djelatna vojna osoba pravo na isplatu razlike plaće na ime ostvarenih prekovremenih sati odrađenih za vrijeme dežurstva, straža i terena te da li ima pravo na isplatu naknade plaće za 24 sata koje je proveo na radnom mjestu neovisno da li je stvarno radio ili se odmarao i spavao , ili kod izračunane treba uzimati u obzir one sate koje se odmarao ili spavao“, a koja revizija Republike Hrvatske je dakle odbačena kao nedopuštena jer, kako je navedeno u obrazloženju, da pravno pitanje koje je navela Republika Hrvatska nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni a u ovom predmetu je po potpuno identičnom revizijskom pitanju ovdje tužitelja revizija Revr-256/14-2 od 21.12.2016.g. prihvaćena i predmet je vraćen na ponovno suđenje jer da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

3.2. Poziva se i na daljnje odluke VS RH, ESLJP te na povredu prava vlasništva te predlaže uvažiti žalbu, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovni postupak, a podredno preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan u cijelosti uz naknadu troška postupka i žalbe.

4. U odgovoru na žalbu tužitelja tuženik žalbene navode tužitelja smatra neosnovanima smatrajući da je prvostupanjski sud pravilnog stajališta u pogledu II. mirovinskog stupa te se osvrće na odluku o troškovima i smanjenje tužbenog zahtjeva te predlaže da se žalba tužitelja odbije.

4.1.Odgovor na žalbu tuženika nije podnesen.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Predmet spora je tužbeni zahtjev prema tuženiku za povrat cjelokupnog iznosa koji je isplaćen odnosno naplaćen sa računa tužitelja po presudi koja je bila ukinuta, a koju je tužitelj naveo u tužbi obzirom je u ponovljenom postupku tužitelju kao tuženiku u predmetu Pr-85/2017 Općinskog suda u Bjelovaru ponovno naložena isplata iznosa koji je već podmirio tužitelj temeljem ranije ukinute presude Općinskog suda u Križevcima broj P-292/11 od 10. srpnja 2013., time da je povrat cjelokupnog iznosa koji se traži od tuženika umanjen za naknadu isplaćenog FINI u ovršnom postupku u iznosu od 596,00 kn /79,10 €.

7. U postupku je nesporno, da je između stranaka vođen postupak pred Općinskim sudom u Križevcima pod brojem P-292/2011 u kojemu je tuženik iz ovog predmeta bio tužitelj protiv tamo tužene Republike Hrvatske kao poslodavca, a tužio je radi isplate razlike plaće, te je u tome predmetu bila donesena presuda P-292/2011-47 od 10. srpnja 2013. koja je bila potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu Gž- 5986/13- 2 od 30. lipnja 2013., a koje su ukinute rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-256/14-2 od 21. prosinca 2016. te je predmet vraćen sudu na ponovno suđenje.

7.1. Nadalje, nesporno je da je do donošenja odluke po Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, a temeljem pravomoćne presude iz predmeta P-292/11 Općinskog suda u Križevcima tuženik u ovom predmetu, a tamo kao tužitelj pristupio prisilnoj naplati dosuđenog novčanog iznosa putem FINA-e te je tako naplatio iznos od 234.669,23 kn/31.145,96€, što je utvrđeno uvidom u priloženi spis Pr-85/2017, ranije P-292/2011 (list 239 toga spisa), da je nakon donošenja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom su ukinute presude iz predmeta P-292/2011 u ponovljenom postupku pod brojem Pr-85/2017 donesena presuda Pr-85/2017-38 od 28. listopada 2019., a koja je rješenjem Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-525/2019-2 od 11. veljače 2021. potvrđena u odluci iz točke I kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan kojim je tražio utvrđenje da mu pripada pravo zadržati novčani iznos od 126.628,43 kn bruto i u odluci iz točke II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju bruto iznos od 88.744,37 kn /11.778,40 € sa zakonskim zateznim kamatama izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u dosuđenom bruto iznosu, te potvrđena u odluci iz točke III. izreke kojom je odbijen kondemnatorni zahtjev tužitelja za isplatu novčanog iznosa preko dosuđenih 88.744,37 kn pa do zatražene svote od 126.628,43 kn, te je preinačena odluka o trošku iz točke IV. odluke tako da je tuženiku naloženu tužitelju isplatiti trošak u iznosu od 31.749,50 kn.

8. Utvrđeno je da je tuženik dana 03. prosinca 2021. izjavio prijeboj prema tužitelju za iznos od 8.744,37 kn /11.778,40 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom sve prema dosudi iz presude Pr-85/2017 od 28. listopada 2019., da je tužitelj sukladno izjavljenom prijebojnom zahtjevu tuženika od 03.12.2021. radi smanjenja daljnjih troškova postupka dostavio izračun Ministarstva obrane (tablice na listu 119,120 spisa), te tuženik nije osporavao matematički izračun, da je sukladno navedenoj dokumentaciji sud točkom I. i II., izreke presude P-60/2024-26 od 02.04.2024. potvrđene presudom Gž-390/2024-4 od 09.09.2024. Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi, utvrdio postojanje tražbina stranaka, te dijelom potvrđene točke III. izreke izvršio međusobni prijeboj tražbina, da tužitelj od tuženika potražuje i iznos od (1.393,04 €) s osnova uplaćenih doprinosa za II mirovinski stup, te po izvršenom prijeboju utvrđenih tražbina od tuženika uz preostalu razliku neto isplata od tuženika potražuje i isplatu navedene razlike, time da tužitelj smatra da ima pravo potraživati povrat iznosa uplaćenih na ime doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje (II MIO), budući se radi o osobnoj imovini tuženika, uplaćenoj na njegov račun kao člana mirovinskog fonda.

9. Obrazlažući pobijanu presudu prvostupanjski sud navodi da uvažavajući stav izražen u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev1308/2021-2 od 04. listopada 2022. prema kojemu tuženik, a u predmetnom slučaju to je bio zaposlenik, u slučaju vraćanja stečenog po osnovi koja je kasnije otpala, nije u obvezi vratiti tužitelju kao poslodavcu novčani iznos koji je s računa tužiteljice Republike Hrvatske kao poslodavca isplaćen na ime poreza i prireza na dohodak i na ime doprinosa za mirovinsko osiguranje, ocijenio osnovanim prigovor tuženika da ne postoji njegova obveza za povrat iznosa koji su naplaćeni tužitelju po osnovi koja je kasnije otpala, a na ime poreza i prireza na dohodak te doprinosa za mirovinsko osiguranje u koje doprinose ulazi i doprinos za II stup, sve ovo obzirom da tuženik nije u mogućnosti raspolagati sa iznosom koji je uplaćen u II MIO, pa nije dosudio tužitelju dio tražbine koja se odnosi na isplatu/povrat novčanog iznosa koji je naplaćen tužitelju po osnovama koje su naknadno otpale , a odnosi se na povrat iznosa uplaćenih na ime doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje (II MIO), i odbio je zahtjev tužitelja za isplatu mu iznosa od (1.393,04 €).

10. Također da je imajući u vidu pravomoćno utvrđene tražbine stranaka u predmetu i pravomoćno izvršen prijeboj istih (točka I. i II., dio točke III. izreke presude P-60/2024- 26 od 02.04.2024. potvrđene presudom Gž-390/2024-4 od 09.09.2024. Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi, po izvršenom prijeboju ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja za isplatu mu još preostale razlike koja otpada na neto iznos koji je naplatio tuženik od tužitelja, a koji preostaje po izvršenom prijeboju, a on imajući u vidu da tuženik nije osporavao matematički izračun, koji je dostavio tužitelj iznosi 5.214,82 €.

11. Neosnovanim prvostupanjski sud smatra tuženikovo pozivanje na praksu Europskog suda za ljudska prava izražen u presudi Solomun protiv RH br. 679/11 od 02.04.2015. smatrajući da nije dužan vratiti tužitelju primljeni iznos kojega je naplatio po ukinutoj presudi, jer bi mu vraćanjem naplaćenog iznosa bilo povrijeđeno pravo i mirno uživanje vlasništva, u konkretnom slučaju povrat plaćenog iznosa s osnove razlike plaće koju traži država kao poslodavac tuženika, budući u konkretnom slučaju plaćanje nije bilo dobrovoljno, već se tuženik naplatio na temelju pravomoćne presude prisilnom naplatom u ovršnom postupku dana 17.02.2014., a kako proizlazi iz spisa Pr-85/2017(list 239), dok je Revizija u navedenom predmetu podnesena po tamo tuženom (RH) na dan 24.12.2013., koju je punomoćnik tužitelja u navedenom predmetu zaprimio 14.01.2013., tako da je tuženik zahtjev za izravnu naplatu podnio u vrijeme kada je nedvojbeno znao, da je tužiteljica podnijela reviziju kao izvanredni pravni lijek, slijedom čega na njegovoj strani nije moglo postojati legitimno očekivanje, da će mu i ostati ono što mu je isplaćeno na temelju pravomoćne i ovršne presude.

11.1. Posebno ističe da reviziju kao izvanredni pravni lijek može izjaviti svaka stranka u postupku, radi čega se ne bi moglo govoriti o legitimnom očekivanju za zaštitu vlasništva tuženika primjenom čl. 1. Protokola broj 1 ili pravne sigurnosti primjenom čl. 6. Konvencije, posebno što postupanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije protivno pravnoj sigurnosti kao jednom od aspekata vladavine prava, i da bi tuženikovo legitimno očekivanje, da je ono što je primio na temelju odluka nižih sudova bilo njegovo vlasništvo tek kada bi te odluke bile potvrđene od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prema praksi nacionalnog zakonodavstva i sudske prakse, pa se stoga tuženik ne može staviti u povoljniji položaj u odnosu na tužiteljicu, kao i druge pojedince, koji poznajući principe nacionalnog zakonodavstva u duhu vladavine prave nisu izvršili odluke nižih sudova ili su vratili ono što su primili po principu stjecanja bez osnova.

12. Prvostupanjski sud smatra da je u javnom, odnosno općem interesu zajednice obvezati tuženika na vraćanje onoga što je primio na temelju ranijih presuda štiteći time raniji interes i imovinu tužiteljice pa s obzirom na činjenična utvrđenja kao i nesporne činjenice prvostupanjski sud smatra da je tuženik pasivno legitimiran vratiti tužitelju s osnova stečenog po osnovi koja je kasnije otpala u smislu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine „ 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 28/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO), neto iznos s obračunatim zateznim kamatama na taj iznos koji mu je bio isplaćen u postupku prisilne naplate po presudi koja je ukinuta odnosno po osnovi koja je kasnije otpala, a po izvršenom prijeboju tražbina sa stanjem na dan 03.12.2021. i da preostaje još razlika tražbine tužitelja prema tuženiku u dosuđenom novčanom iznosu u točci I. izreke prvostupanjske presude.

13. Materijalno pravni pristup prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

14. Suprotno navodima žalbe tužitelja prvostupanjski sud je za svoju odluku dao valjane razloge koji nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima i sadržajem isprava tako da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije počinjena bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

14.1. Drugostupanjski sud također nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

15. Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koji se u žalbama pozivaju stranke. Činjenično stanje odlučno za ocjenu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva potpuno je i pravilno utvrđeno i ono se navodima žalbi ne dovodi u sumnju tim više što žalitelji u žalbama ne ističu određene dokaze i činjenice koji bi upućivali na drugačije činjenično stanje od onoga kojeg je utvrdio prvostupanjski sud i na temelju kojega je donio pobijanu presudu.

15.1. Žalitelji u žalbi analizirajući na svoj način daju svoja utvrđenja o tome kakvo je činjenično stanje trebao utvrditi prvostupanjski sud i na kakvo je trebao primijeniti materijalno pravo no s obzirom na utvrđenja i stajališta prvostupanjskog suda takovi žalbeni navodi po ocjeni ovog suda nisu prihvatljivi te ih ovaj sud ne prihvaća.

16. Prvostupanjski sud pravilno je ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim na temelju odredbe članka 1111. stavaka 1. i 3. ZOO-a kojom je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, pri čemu obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. ZOO-a propisano je da se, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

17. Nakon što su rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske ukinute presude Županijskog suda u Varaždinu i Općinskog suda u Križevcima, a na temelju kojih je tužiteljica u ovršnom postupku izvršila isplatu spornog iznosa tuženiku, otpala je pravna osnova na temelju koje je tuženik primio sporni iznos, time i nastupila obveza tuženika na vraćanje tog iznosa tužiteljici. Međutim, po ocjeni ovog suda samo razliku glavnice i kamata, ne i razliku doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje (II. stup).

18. Prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je, budući da je predmetni iznos tuženici isplaćen na temelju presude koja je potom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske ukinuta, otpala osnova na temelju koje je tuženica primila sporni iznos (samo razliku glavnice i kamata), čime je nastupila obveza tuženika vratiti taj iznos tužiteljici.

13. Pravilno je prvostupanjski sud nakon izvršenog prijeboja naložio tuženiku da plati tužiteljici iznos razlike obračunate glavnice od 5.214,82 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 3. prosinca 2021. do isplate po propisanoj stopi.

18. Također pravilan je zaključak da tužiteljica nema pravo i na utvrđenje iznosa tražbine na ime na povrat razlike isplaćenih iznosa doprinosa u mirovinsko i invalidsko osiguranje II stup od 1393,04 eura. Pogrešno tumači kako iz točke 15. presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1427/2021 od 7. ožujka 2023. proizlazi kako je osnovan i tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji se odnosi na sredstva isplaćena u vidu doprinosa MIO II. Naime, u točki 15. spomenute presude VSRH samo utvrđuje kako je drugostupanjski sud u toj pravnoj stvari ocijenio da je odbijanjem tužbenog zahtjeva u dijelu doprinosa za MIO prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer ocjenjuje da je taj iznos uplaćen na osobni račun tuženika, kao člana mirovinskog fonda, zbog čega da su sredstva na tom računu njegova osobna imovina, pa se za taj iznos povećala imovina tuženika, a kako nije bilo uvjeta za preinaku tužbe, taj je dio prvostupanjske presude drugostupanjski sud ukinuo. Svoj stav u vezi tog pitanja VSRH je u toj odluci izrazio u točkama 14. i 16. iz kojeg proizlazi kako je isti drugostupanjski sud pravilno odlučio odbivši dio tužbenog zahtjeva, vodeći računa o tome da je tužiteljica, kao poslodavac, na temelju ovršne isprave iznos doprinosa uplatila u državni proračun, odnosno proračun jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, a ne tuženiku, pa da stoga taj iznos ne čini imovinu tuženika. Ističe kako je takvo pravno shvaćanje u skladu i s pravnim shvaćanjem revizijskog suda zauzetim na odjelnoj sjednici VSRH od 27. veljače 2023. prema kojem, ako je preinačena presuda na osnovi koje je radniku isplaćena naknada plaće dosuđena u bruto iznosu, pored obveze vraćanja poslodavcu uplaćenih mu neto iznosa naknade plaće i zakonskih zateznih kamata na temelju pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. stavka 3. ZOO-a, radnik nije istodobno pasivno legitimiran još i na vraćanje obveznih doprinosa, poreza i prireza koje nije neposredno primio, već su oni iz bruto plaće ustegnuti u korist države ili državnih tijela i ustanova, odnosno jedinica lokalne samouprave. Takav je stav VSRH izrazio i u odluci Rev-1308/2021 od 4. listopada 2022.

19. Prvostupanjski sud je osnovano otklonio prigovor tuženika utemeljen na pravnom shvaćanju Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu Solomun protiv Hrvatske, a koje tuženik tumači na način da tužiteljica ne bi imala pravo povrata onog što je tuženik naplatio po pravomoćnoj presudi jer da bi to bilo protivno ustavnom i konvencijskom načelu zaštite prava na mirno uživanje vlasništva . Naime, navedeno shvaćanje ESLJP nije primjenjivo na predmetni slučaj, budući da se predmet Solomun protiv Hrvatske bitno razlikuje od predmetnog slučaja, kako činjenično, tako i pravno.

19.1. Protivno žalbi tuženika, njegovim obvezivanjem da vrati dio plaće koju je naplatio na temelju pravomoćne i ovršne sudske odluke koja je naknadno ukinuta, nije povrijeđeno njegovo ustavno i konvencijsko pravo mirnog uživanja vlasništva. Naime, u presudi u predmetu Solomun protiv Hrvatske, a u kojoj je utvrđena povreda konvencijskog načela mirnog uživanja vlasništva, ESLJP je svoje pravno shvaćanje izrazio u odnosu na činjenični supstrat koji, u bitnome, proizlazi iz specifične procesno pravne situacije nastale podnošenjem specifičnog izvanrednog pravog lijeka – ranije postojećeg zahtjeva za zaštitu zakonitosti u smislu odredbe članka 401. ZPP- a, što u ovome predmetu nije slučaj jer su prethodno donesene pravomoćne odluke u predmetnom slučaju ukinute u povodu dopuštene revizije, tj. pravnog lijeka kojeg može izjaviti svaka stranka u postupku pa se u tom smislu ne može postaviti pitanje jednakosti strana u postupku kako je to bio slučaj u predmetu Solomun protiv Hrvatske.

19.2. Također, tuženik je zahtjev za prisilnu naplatu pokretanjem ovršnog postupka podnio u vrijeme kada je nedvojbeno znao da je tužiteljica podnijela reviziju, kao izvanredni pravni lijek, kao što je zasigurno imao saznanja i za to da se pred hrvatskim sudovima vodi velik broj činjenično i pravno potpuno identičnih parničnih postupaka u kojima su donesene pravomoćne odluke protiv kojih je RH izjavila revizije, a o kojima Vrhovni sud RH još nije bio donio odluke, pa je ocjena ovog suda da na na strani tuženika nije moglo postojati niti legitimno očekivanje da će mu i ostati (sve) ono što mu je isplaćeno na temelju pravomoćne i ovršne presude. Spomenuto legitimno očekivanje bi postojalo tek kada bi, barem neka od izjavljenih, revizijama osporenih odluka iz navedenih istovrsnih predmeta, bila potvrđena od strane VSRH, a iz kojih odluka najvišeg tijela sudbene vlasti bi proizlazila jasno formirana sudska praksa glede spornog pitanja u navedenim parnicama - što se smatra prekovremenim radom djelatnih vojnih osoba ostvarenim tijekom rada u stražarskoj službi, odnosno na dežurstvu.

20. Stoga je materijalno pravo iz članka 1111. ZOO-a pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev prihvaćen nakon izvršenog prijeboja tražbina stranaka, kako je odlučeno u izreci prvostupanjske presude.

21. Zbog iznesenog žalbe stranaka se ukazuje neosnovanima tako da ih je valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu kako u odlukama o glavnom zahtjevu tako i u odluci o troškovima koji su kako po osnovi tako i visini pravilno odmjereni.

21.1. Naime prvostupanjski sud je pravilno utvrdio omjere uspjeha stranaka u postupku, potom i konačan uspjeh tužiteljice od 16,74% pa je trošak pravilno odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 158/2023, dalje: Tarifa),a pravilno su utvrđene samo potrebne radnje u postupku.

22. Zbog iznesenog na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a , presuđeno je kao u izreci.

23. Odluka o zatraženim troškovima žalbe temelji s na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP-a.

U Slavonskom Brodu, 19. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dubravka Šimić