REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
[adresa] E 5
Poslovni broj: Us I-138/2026-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, uz sudjelovanje zapisničarke Monike Puharić, u upravnom sporu tužitelja ED iz [adresa], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave karlovačke, Postaje granične policije Cetingrad, Cetingrad, Ulica dr. Franje Tuđmana 3, OIB: 36162371878, radi ulaska i boravka u Europskom gospodarskom prostoru, 19. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave karlovačke, Postaje granične policije Cetingrad, KLASA: UP/I-216-04/26-01/74, URBROJ: 511-05-15-26-1 od 9. siječnja 2026.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave karlovačke, Postaje granične policije Cetingrad, KLASA: UP/I-216-04/26- 01/74, URBROJ: 511-05-15-26-1 od 9. siječnja 2026., određeno je da se tužitelj protjeruje iz Europskog gospodarskog prostora (dalje: EGP) (toč. 1.). Nadalje, utvrđeno je da tužitelj nezakonito boravi u [adresa] te je određeno da je dužan napustiti EGP (toč. 2.). Nadalje, tužitelju je određena zabrana ulaska i boravka u EGP-u u trajanju od jedne godine računajući od dana prisilnog udaljenja (toč. 3.). Nadalje, određeno je da će se tužitelja prisilno udaljiti u Bosnu i Hercegovinu, zemlju čiji je državljanin (toč. 4.).
2. Protiv navedenog rješenja tužitelj je pravodobno podnio tužbu Upravnom sudu u Osijeku. Navedeni Sud se rješenjem poslovni broj: Us I-112/2026-7 od 2. veljače 2026., oglasio mjesno nenadležnim te je tužbu ustupio na rješavanje ovom Sudu kao mjesno nadležnom, koji je predmet zaprimio pod poslovnim brojem: Us I-138/2026.
3. Tužitelj u tužbi te kasnijim podnescima, u bitnom, navodi da ne osporava da je došlo do administrativnog prekršaja, no smatra da je izrečena mjera nerazmjerna okolnostima konkretnog slučaja te da pri donošenju pobijanog rješenja nisu u dovoljnoj mjeri uzete u obzir sve relevantne osobne, obiteljske i humanitarne okolnosti. Navodi da je otac maloljetnog djeteta koje je živi u [adresa] i s kojim ostvaruje redovite osobne odnose sukladno sudskoj odluci o pravu na kontakt i posjete, no smatra da mu izrečena zabrana ulaska i boravka u EGP-u onemogućava ostvarivanje roditeljskog prava i obiteljskog života. Ističe i da se u njegovom slučaju radi o prvom i isključivo administrativnom prekršaju bez ugrožavanja javnog poretka, sigurnosti ili zdravlja ljudi. Osim toga navodi i da ima ozbiljnu i konkretnu namjeru sklapanja braka u veljači 2026., odnosno da je brak sklopljen, s državljankom Savezne Republike Njemačke, s prebivalištem u [adresa] zbog čega smatra da bi se na njega uskoro počeo primjenjivati režim slobode kretanja članova obitelji državljana Europske unije. Stoga smatra da izrečena mjera nije razmjerna cilju te da je bilo moguće primijeniti blažu mjeru izricanja novčane kazne.
4. Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanoga rješenja te obrazlaže da je tužitelj u vremenskom periodu od 180 dana počevši od 13. srpnja 2025. do 8. siječnja 2026. ukupno u Europskoj uniji boravio 151 dan, što je za 61 više od zakonom propisanog dozvoljenog kratkotrajnog boravka od 90 dana. S obzirom da tužitelj nije posjedovao valjano odobrenje za privremeni ili stalni boravak u Europskoj uniji, zabranjen mu je izlaz iz Republike Hrvatske te je uhićen zbog počinjenog prekršaja iz članka 183. Zakona o strancima. Stoga navodi da je sukladno članku 193. stavku 1. i 3. i članku 203. stavku 2. Zakon o strancima donio rješenje od 9. siječnja 2026. kojim se tužitelj protjeruje iz EGP-a u trajanju od jedne godine. Tuženik navodi i da je bio ovlašten i dužan primijeniti odredbe članka 190. Zakona o strancima, konkretno članka 190. stavka 1. točke 3., budući da je kod tužitelja postojala okolnost nezakonitog boravka na teritoriju Republike Hrvatske, a sukladno članku 190. stavku 2. Zakon o strancima državljanina treće zemlje može se protjerati i zbog samog nezakonitog boravka, što da predstavlja samostalnu i dostatnu pravnu osnovu za donošenje rješenja protjerivanju. U odnosu na izrečenu zabranu ulaska i boravka navodi da je ona određena sukladno članku 192. stavku 6. Zakona o strancima, da ne može biti kraća od tri mjeseca niti duža od pet godina. Budući da je u predmetnom slučaju zabrana određena u trajanju od jedne godine, što je znatno bliže zakonskom minimumu nego maksimumu, smatra da je jasno da je u predmetnom slučaju primijenjeno načelo razmjernosti. Pri određivanju trajanja zabrane uzeo je u obzir duljinu nezakonitog boravka (61 dan), činjenicu da tužitelj nije pravodobno regulirao svoj status te potrebu osiguranja učinkovitosti sustava zakonitih migracija. Navodi da su u konkretnom slučaju bile ispunjene zakonske pretpostavke za donošenje rješenje o protjerivanju uz prisilno udaljenje pri čemu zakon ne ostavlja mogućnost izbora drugačije mjere. Osim toga, navodi i da su prilikom donošenja osporavanog rješenja uzete u obzir sve okolnosti iz članka 182. stavka 1. Zakona o strancima, uključujući osobne i obiteljske prilike, duljinu boravka, kao i druge relevantne činjenice. Nadalje, tuženik navodi da tužiteljeva kvalifikacija da se radi „o administrativnom prekršaju“ nema uporište u zakonu. Naime, navodi da nezakoniti boravak u trajanju od 61 dan ne predstavlja administrativnu omašku manjeg značaja, već kontinuirano i svjesno postupanje protivno jasnim pravilima o dopuštenom trajanju boravka, a da sama duljina prekoračenja višestruko prelazi eventualna kraća i nenamjerna odstupanja zbog čega predstavlja težu povredu migracijskih propisa. U odnosu na dokaze o brakorazvodnu postupku i roditeljstvu, tuženik navodi da su oni dostavljeni naknadno po zaprimanju rješenja ovog Suda od 16. veljače 2026., a ne u fazi kada je tužitelju omogućeno izjašnjenje prije donošenje rješenja. No neovisno o vremenu dostave, navodi da su te okolnosti razmotrene te da one ne predstavljaju zapreku za protjerivanje. U odnosu na predloženu zamjenu zabrane ulaska novčanom kaznom tuženik ističe da Zakon o strancima ne predviđa mogućnost zamjene mjere zabrane ulaska novčanom kaznom u slučaju donošenje rješenja o protjerivanju zbog nezakonitog boravka. Stoga smatra da takav prijedlog nema pravnu osnovu. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.
5. U ovoj upravnoj stvari nije sporno da je tužitelj u vremenskom periodu od 180 dana, na počevši od 13. srpnja 2025. do 8. siječnja 2026., ukupno u Europskoj uniji boravio 151 dan, a što je za 61 dan više od zakonom propisanog dozvoljenog kratkotrajnog boravka od 90 dana. Također nije sporno niti da tužitelj nije imao odobren privremeni ili stalni boravak u Europskoj uniji u navedeno vrijeme. Međutim, sporno je, je li tuženik zakonito odlučio o protjerivanju te zabrani ulaska i boravka tužitelja u EGP, odnosno postoje li uvjeti da se određena zabrana zamijeni novčanom kaznom.
6. Budući da su se stranke izrijekom suglasile, tužitelj podneskom od 29. travnja 2026., a tuženik u podnesku od 12. svibnja 2026., Sud je u skladu s odredbom članka 98. stavka 5. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24 i 39/26, dalje: ZUS), spor riješio bez održavanja rasprave, s obzirom da je utvrdio da u sporu nije potrebno izvoditi nove dokaze.
7. Na temelju razmatranja nespornih činjenica i spornog pravnog pitanja, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.
8. Upravni postupak koji je prethodio ovome sporu pokrenut je po službenoj dužnosti radi zabrane ulaska i boravka u EGP-u.
9. U provedenom upravnom postupku, obavljenim obavijesnim razgovorom na okolnost duljine boravka u Republici Hrvatskoj odnosno EGP-u, te uvidom u putnu ispravu i provjerom kroz sustav NBMIS, utvrđeno je da je tužitelj u EGP, odnosno Republiku Hrvatsku, ušao 16. kolovoza 2025. te nastavio putovanje do Republike Austrije gdje je boravio do 8. siječnja 2026., kad je pri povratku zatečen na izlasku iz Republike Hrvatske. Na temelju navedenog, utvrđeno je da je tužitelj na području Europske unije u razdoblju od 180 dana boravio 151 dan, a što je za 61 dan više od zakonom propisanog dozvoljenog kratkotrajnog boravka od 90 dana.
10. Iz spisa upravnog postupka proizlazi da je tuženik 9. siječnja 2026. sastavio zapisnik o saslušanju stranca (ovdje tužitelja), KLASA: UP/I-216-04/26-01/74, URBROJ: 511-05-15-26-1, iz kojeg je razvidno da je tužitelj dao izjavu na okolnost dolaska u Republiku Hrvatsku, a izjavio je da je ušao na područje Republike Hrvatske otprilike sredinom 8. mjeseca 2025. i da se uputio u Republiku Austriju, u [adresa]. Nadalje, da je boravio tamo kod svojih roditelja, a u namjeri posjeta svom djetetu koje ima s bivšom suprugom od koje je razveden. Također naveo je i da od suda u [adresa] određeno da ima pravo viđati svoje dijete jednom mjesečno u vremenu od 09:00 do 16:00 sati, iz kojeg razloga je ostao duže i nije gledao na dane kratkotrajnog boravka. Osim toga, i da je neko vrijeme boravio kod cure koja također živi u [adresa]. Iz navedenog zapisnika razvidno je i da je tužitelj bio upoznat da će biti doneseno rješenje o protjerivanju i određena zabrana ulaska i boravka u države EGP-a u trajanju od jedne godine te da će biti prisilno udaljen u matičnu zemlju, a na što on nije imao primjedbi. Razvidno je i da je na poziv da iznese eventualne dodatne okolnosti koje bi mogle biti važne za donošenje rješenja tužitelj izjavio da nema ništa za dodati. Osim toga, pozvan je i da iznese druge okolnosti koje je eventualno prešutio, a koje mogu biti važne za donošenje rješenja o protjerivanju iz EGP-a, na što je tužitelj izjavio da nema više ništa za izjaviti. Također, konstatirano je da mu je izjava pročitana, da ju je razumio te da na nju nema primjedbi nakon čega ju je vlastoručno potpisao.
11. Odredbom članka 55. stavkom 2. točkom 4. Zakona o strancima ("Narodne novine", broj 133/20., 114/22., 151/22., 40/25., dalje: Zakon o strancima) propisano je da državljanin treće zemlje nije na kratkotrajnom boravku ako je u prethodnih 180 dana boravio dulje od 90 dana ili ako je nezakonito boravio.
12. Odredbom članka 183. stavka 1. točke 1. i 2. Zakona o strancima propisano je da državljanin treće zemlje nezakonito boravi ako nije na kratkotrajnom boravku te ako nema valjano odobrenje za privremeni boravak, dugotrajni boravak ili stalni boravak.
13. Odredbom članka 190. stavkom 1. Zakona o strancima propisano je da će se državljanina treće zemlje protjerati ako: -nije napustio EGP odnosno Republiku Hrvatsku u roku koji je određen rješenjem, -je došao u EGP odnosno Republiku Hrvatsku prije isteka zabrane ulaska i boravka, -se ne donosi rješenje o povratku sukladno članku 185. stavku 1. ovoga Zakona. Stavkom 2. istog članka propisano je da se državljanina treće zemlje može protjerati zbog nezakonitog boravka i nezakonitog prelaska ili pokušaja prelaska vanjske granice, različitih od razloga iz stavka 1. ovoga članka.
14. Odredbom članka 192. stavka 1. Zakona o strancima propisano je da će se rješenjem o protjerivanju utvrditi da državljanin treće zemlje nezakonito boravi u [adresa] ili da mu prestaje zakoniti boravak u Republici Hrvatskoj i da je dužan napustiti EGP, odredit će se rok za dragovoljni odlazak i vrijeme u kojem mu je zabranjen ulazak u EGP i boravak u EGP-u, zaprijetit će se prisilnim udaljenjem ako ne napusti EGP i odrediti država u koju će se državljanina treće zemlje prisilno udaljiti. Stavkom 6. istog članka propisano je da zabrana ulaska i boravka izrečena rješenjem o protjerivanju u slučaju iz članka 190. ovoga Zakona ne može biti kraća od tri mjeseca niti duža od pet godina.
15. Odredbom članka 182. stavka 1. Zakona o strancima propisano je da će se prilikom primjene mjera za osiguranje povratka uzeti u obzir najbolji interes maloljetnika i potrebe drugih ranjivih osoba, obiteljski život i zdravstveno stanje državljanina treće zemlje prema kojem se poduzimaju mjere.
16. Odredbom članka 191. stavkom 1. Zakona o strancima propisano je da će se prilikom donošenja rješenja o protjerivanju, osim okolnosti iz članka 182. istog Zakona, uzeti u obzir duljina boravka, starosna dob, zdravstveno stanje, obiteljske i gospodarske prilike, socijalna i kulturalna integracija u Republici Hrvatskoj i veze državljanina treće zemlje s državom podrijetla.
17. Odredbom članka 203. stavka 2. Zakona o strancima propisano je da će se državljanina treće zemlje prisilno udaljiti iz EGP-a ako: 1. nije napustio EGP odnosno Republiku Hrvatsku u roku koji mu je određen rješenjem, 2. se ne donosi rješenje o povratku sukladno članku 185. stavku 1. Zakona.
18. Dakle, iz citiranih zakonskih odredbi Zakona o strancima proizlazi da nije na kratkotrajnom boravku osoba koja je u Republici Hrvatskoj, odnosno EGP-u, u prethodnih 180 dana boravila dulje od 90 dana. Nadalje, proizlazi da nezakonito boravi osoba koja nije na kratkotrajnom boravku te ako nema valjano odobrenje za privremeni, dugotrajni ili stalni boravak te da se državljanina treće zemlje može protjerati zbog nezakonitog boravka. Osim toga, propisano je da će se u rješenju o protjerivanju, između ostalog, utvrditi da osoba nezakonito boravi u [adresa], odrediti da je dužna napustiti EGP te odrediti vrijeme u kojem joj je zabranjen ulazak i boravak u EGP-u.
19. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe te da u ovoj upravnoj stvari nije sporno da je tužitelj u Republici Hrvatskoj, odnosno EGP-u, u periodu od 180 dana boravio čak 151 dan, dakle više od maksimalno dozvoljenih 90 dana, ocjena je Suda da je pravilno i zakonito tuženik osporenim rješenjem utvrdio nezakonitost takvog boravka tužitelja u Republici Hrvatskoj, odnosno EGP-u, odlučio o protjerivanju tužitelja iz EGP- a te mu odredio zabranu ulaska i boravka u EGP-u. Navedeno je tuženik jasno obrazložio, pri čemu se pozvao na mjerodavne zakonske odredbe u osporenom rješenju, kao i dodatno obrazložio u odgovoru na tužbu, zbog čega Sud upućuje na ta obrazloženja, a radi izbjegavanja ponavljanja.
20. Pri tome, pravilno je tuženik u odgovoru na tužbu odgovorio i na tužbene navode, odnosno obrazložio zašto oni ne mogu dovesti do drugačije odluke u ovoj stvari. To stoga što, primarno, mjerodavnim zakonskim odredbama nije propisano da se određena zabrana ulaska i boravka u EGP-u može zamijeniti novčanom kaznom zbog čega takvu odluku ni tuženik, kao niti ovaj Sud, ne mogu donijeti. Nadalje, u pogledu izrečene duljine zabrane ulaska i boravka u EGP, ističe se da je ona određena unutar propisanih granica trajanja, i to vrlo blizu granice propisanog minimuma, iz čega je jasno da je tuženik pri tom određenju imao u vidu tužiteljeve osobne i obiteljske prilike. Da je navedeno imao u vidu, razvidno je i iz toga što je tužitelj o navedenom iskazivao u provedenom postupku, pri čemu je posebno pozvan iznijeti sve okolnosti za koje smatra da bi mogle biti važne za donošenje rješenja o protjerivanju i određivanju zabrane ulaska i boravka u EGP-u, a što je tužitelj i učinio.
21. Nadalje, prema ocjeni Suda nije osnovan tužbeni navod da je tužitelju zbog predstojećeg, odnosno sklopljenog braka s državljankom države članice Europske unije, te ostvarivanja kontakata s maloljetnim djetetom, pobijanim rješenjem povrijeđeno pravo na slobodu kretanja. To stoga što je upravni postupak u kojem je doneseno pobijano rješenje proveden pravilno, činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, zbog čega je doneseno rješenje tuženika ocijenjeno pravilnim i zakonitim. Dakle, za donošenje pobijanog rješenja postojao je zakonski razlog, a to su nezakonit boravak i nepoštivanje schengenskih pravila. Pri tome se ističe da su mjerodavnim materijalnim zakonom (Zakonom o strancima) u hrvatsko zakonodavstvo preuzeti akti Europske unije (članak 2. Zakona o strancima) kojima se regulira, među ostalim, i sloboda kretanja državljana trećih zemalja na prostoru EGP-a. Stoga pravilnom primjenom navedenog zakona, uz poštivanje proceduralnih jamstava (saslušanje tužitelja i omogućavanje da se očituje o svim činjenicama za koje smatra da su odlučne za odluku) te individualnom procjenom okolnosti konkretnog slučaja (uzimanje u obzir svih okolnosti osobnog i obiteljskog života tužitelja), Sud je mišljenja da nije došlo do povrede prava na koju ukazuje tužitelj. Osim toga, Sud ističe i da je zaštita i sigurnost društvene zajednice i javnog poretka zadaća i obveza svake države, a zakonodavac je slobodan propisati sva ograničenja i mjere za koje smatra da služe ispunjenju navedenih ciljeva. Stoga je ocijenjeno da određeno razdoblje zabrane ulaska i boravka u EGP-u trajanju od godine dana neće dugotrajno onemogućiti ostvarivanje roditeljskog prava i obiteljskog života, a na što ukazuje tužitelj.
22. Slijedom navedenog, osporavano rješenje ocijenjeno je zakonitim pa je Sud na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a odlučio kao u izreci ove presude.
U Rijeci 19. svibnja 2026.
Sudac
Vedran Juričić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.
DNA:
- tužitelju putem opunomoćenika za primanje pismena odvjetnika Marina Kuvača, Rijeka, S. V. Čiče 7/1
- tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova, Policijskoj upravi karlovačkoj, Postaji granične policije Cetingrad, Cetingrad, Ulica dr. Franje Tuđmana 3
