Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-297/2026-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski u Dubrovniku, sutkinja Marija Bušković, kao sudac pojedinac, u pravnoj stvari tužitelja VN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Toni Kurtović, odvjetnik iz Splita, protiv tuženice ... [adresa], [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Sofia Petković, odvjetnica u odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi protiv rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3110/2023-8 od 27. siječnja 2026., 19. svibnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3110/2023-8 od 27. siječnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Rješenjem Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3110/2023-8 od 27. siječnja 2026. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti tog suda za suđenje.

2. Tuženica žalbom pobija navedeno prvostupanjsko rješenje zbog bitne povrede odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. akona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., u nastavku: ZPP), pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, u bitnom osporavajući utvrđenje suda da bi prorogacijska klauzula ugovora, a kojom je ugovorena nadležnost suda prema sjedištu tuženice, bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Predlaže preinačiti pobijano rješenje, podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz obvezu tužitelja da mu nadoknadi troškove sastava žalbe.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu tuženice.

4. Žalba tuženice je neosnovana.

5. Ispitujući pobijano rješenje kao i postupak koji mu je prethodio, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., dalje u tekstu: ZPP), a na koje povrede ovaj sud na temelju čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, niti povredu iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP- a, na koju tuženica ukazuje u žalbi.

6. Iz obrazloženja prvostupanjske odluke proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio da se radi o ugovoru koji je tuženica kao trgovac unaprijed formulirala, da se odredbi kojom je ugovorena nadležnost sjedišta tuženice nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj na istu mogao utjecati, da je ista odredba protivna načelu ekonomičnosti postupka i nepravična prema tužitelju jer mu otežava ostvarenje njegovih prava iz ugovora pred sudom, a uzimajući u obzir da je ugovor sklopljen u poslovnici tuženice u [adresa], ujedno mjestu boravišta tužitelja- potrošača, te da je sjedište tuženice udaljeno 410 kilometara u jednom pravcu od mjesta boravišta tužitelja.

7. Prethodna navedena činjenična utvrđenja u cijelosti prihvaća i ovaj sud jer proizlaze iz sadržaja Ugovora o kredita, kao nesporno unaprijed formuliranog ugovora od strane tuženice-trgovca, ugovora koji je potpisala podružnica tuženice u [adresa], koji je sklopljen u [adresa] te solemniziran te kod javnog bilježnika u [adresa], ujedno gradu boravišta tužitelja-potrošača.

8.1. U odnosu na primjenu materijalnog prava, a sukladno utvrđenim činjenicama, ocjena je ovog suda da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje ZZP), koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Naime, tuženica uopće ne dokazuje da bi se o konkretnoj odredbi ugovora pregovaralo niti da bi tužitelj mogao utjecati na sadržaj iste, dok je iz okolnosti navedenih pod točkom 6. ovog obrazloženja, u vezi s utvrđenjem udaljenosti mjesta u kojem su stranke sklopile ugovor i u kojem se nalazi sud nadležan prema prebivalištu tužitelja i sjedištu poslovnice tuženice koja je sklopila predmetni ugovor, razvidno da se ugovaranjem nadležnosti suda u [adresa], kao suda u sjedištu tuženice, tužitelj pretjerano izlaže dodatnim troškovima u vidu materijalnih troškova putovanja kao i troškova zastupanja.

8.2. Pri tome se, a u odnosu na navode tuženice, ukazuje da angažiranje odvjetnika u drugom gradu ili putovanje odvjetnika u drugi grad nerazmjerno opterećuje potrošača jer mu je otežan pristup odvjetniku u drugom gradu, odnosno ima uvećani trošak ukoliko odvjetnik putuje u drugi grad radi zastupanja, a sve u vezi s činjenicom da su stranke prava i obveze po ugovoru ugovorili u mjestu u kojem tuženica već posluje te u mjestu koje je k tome na području prebivališta tužitelja kao potrošača, čime se radi o odredbi ugovora koja protivno načelu savjesnosti i poštenja otežava tužitelju pristup sudu.

9.1. U vezi s prethodno navedenim, ukazuje se na zaključak donesen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenoga 2020. kojim je zaključeno da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

9.2. Prethodno navedeni zaključak, u skladu je i sa pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Suda Europske unije od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98, prema kojem prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ako su ispunjene slijedeće pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da odredba ugovora o mjesnoj nadležnosti predstavlja ništetnu odredbu ugovora o kreditu i da je prvostupanjski sud nadležan za suđenje temeljem čl. 59. ZPP-a pa je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

11. Tuženica nije uspjela sa žalbom pa joj ne pripadaju troškovi žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi čl. 166. st. 1. ZPP).

Dubrovnik, 19. svibnja 2026.

Sutkinja

Marija Bušković