Republika Hrvatska
Općinski sud u Đakovu
Trg Dr. F. Tuđmana 2
31400 Đakovo
Posl. broj: P-306/2025-13
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Đakovu, po sutkinji Snježani Brajko, u pravnoj stvari tužiteljice SU, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćniku Krešimiru Pecinger odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupana po punomoćniku Hrvoju Matić odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 14. travnja 2026. godine u nazočnosti tužiteljice s punomoćnikom i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika i javno objavljene presude 19. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom, nepoštenom i bez pravnog učinka ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu, broj: 5140030250-26000055068/2006 sklopljenog dana 07. travnja 2006. godine i to u čl. 7. Ugovora kojim je ugovorena naknada u iznosu od 1,2% iznosa kredita kao naknada za korištenje kredita koja se naplaćuje temeljem Odluke o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga.
II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužiteljici SU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati na ime stečenog bez osnove iznos od 868,45 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 14. travnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15%, od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.082,41 eura, u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja kamate teče od dana donošenja presude, tj. od 19. svibnja 2026., pa sve do isplate.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je je kao korisnica kredita s tuženikom – kreditorom (njegovim prednikom Slavonska banka d.d.) dana 07. travnja 2006. godine sklopila Ugovor o kreditu, broj: 5140030250-26000055068/2006 (dalje: Ugovor). Tužiteljica je dobila na raspolaganje kredit u iznosu od 117.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna. Odredbom čl. 7. Ugovora ugovorena je jednokratna naknada u iznosu od 1,20 % iznosa kredita kao naknada za korištenje kredita. O navedenoj naknadi ugovorne strane nisu pregovarale već je tužiteljica bila prisiljena platiti navedenu naknadu prilikom samog sklapanja Ugovora o kreditu. Riječ je o iznosu od 6.543,36 kn koji predstavlja 868,45 €. Odredbom čl. 4. ZOO-a propisano je da su se sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Sklapanjem predmetnog ugovora stvorila se znatna neravnoteža između ugovornih strana. Zbog opisane jednostrane i netransparentne ugovorene i nepoštene odredbe tuženik je prema mišljenju tužiteljice stekao bez osnove iznos od 868,45 €.
2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Tuženik ne spori da je njegov pravni prednik dana 7. travnja 2006. godine s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 5140030250-26000055068/2006 (dalje: Ugovor) te da je prilikom isplate kredita tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu označenom u tužbi. Međutim tuženik osporava datum naplate predmetne naknade. Naime, tužitelju je predmetna naknada naplaćena dana 14. travnja 2006. kako je vidljivo iz isplatnog naloga, stoga tužitelj neopravdano zahtjeva isplatu zateznih kamata od dana 7. travnja 2006. Tuženik ističe da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u visini od 1,20 % iznosa kredita, stoga sporna odredba članka 7. Ugovora o kreditu ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 84. st. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03). Tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Stoga tuženik ukazuje kako kroz spornu naknadu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti.
3. Tuženik također navodi da su troškovi obrade kredita jasno definirani i tuženik smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. ZZP/03 i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
4. Nesporno je da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati kako tužitelj pogrešno ističe u tužbi). Međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu.
5. Tuženik se nadalje poziva na odluke suda Europske unije gdje je zauzet stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita, ali je važno da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora, pa je nesporno da ne postoji niti jedan opravdani razlog na kojeg bi odredba čl. 7. Ugovora bila ništetna, a niti tužitelj ima pravo na isplatu predmetnog iznosa. Tuženik nadalje prigovara postavljenom tužbenom zahtjevu za plaćanje zatezne kamate od dana plaćanja pa do isplate pozivajući se na odredbu čl. 1115. ZOO-a gdje je regulirano da se zatezne kamate vraćaju od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, a u ovom slučaju tužbe.
6. Tuženik također ističe prigovor zastare potraživanja te navodi da se kod ništetnosti primjenjuju pravila stjecanju bez osnove pa je zastarni rok od 5 godina od dana plaćanja, te eventualno pozivanje tužitelja na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine, je bez predmetno.
7. Radi utvrđenja odlučnih činjenica sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu, pročitao iskaz tužiteljice i podneske stranaka.
8. Tužiteljica SU u svom iskazu je navela da je ugovor o kreditu sa tuženikom zaključila u travnju 2006. godine za iznos od 117.000,00 CHF i prilikom zaključenja ugovora je morala platiti naknadu 1,20% od odobrenog iznosa kredita. Navela je da joj ovo nije prvi ugovor o kreditu koji je zaključila ali je prvi u valuti CHF. Namjena kredita bila je za renoviranje i adaptaciju obiteljske kuće u kojoj i danas živi sa svojom obitelji i istu nikada nije iznajmljivala niti koristila u poslovne svrhe. Upravo zaključenje ovakvog ugovora sugerirao joj je tadašnji direktor Slavonske banke d.d. Osijek, Poslovnica [adresa], kao najpovoljniji kredit i najsigurniji. Ugovor o kreditu je načelno pročitala i to isključivo ono što je nju zanimalo, a to je visina odobrenog kredita i visina mjesečnih anuiteta. Odredba čl. 7. ugovora njoj nije bila jasna, a kako joj je kredit hitno trebao, a sugeriran joj je kao najpovoljniji i najsigurniji, nije imala mogućnosti utjecati na bilo kakve uvjete navedene u ugovoru, već je samo bilo "uzmi ili ostavi". U vrijeme zaključenja ugovora ja radila je kao sudski u Novog Gradišci, a sada je zaposlena kao sutkinja u sudu u Slavonskom Brodu. Nadalje je navela da ja nije mogla sa službenikom u banci pregovarati o niti jednoj odredbi ugovora o kreditu jer kada joj je rečeno da će biti odobren kredit, budući da udovoljava uvjetima, nakon nekoliko dana je pozvana da dođe potpisati već sačinjen ugovor. Navela je da nikada nije imala registriran obrt, a niti je bila član trgovačkog društva.
9. Tužbeni zahtjev je osnovan.
10. Predmet spora je zahtjev tužiteljice protiv tuženika radi isplate iznosa od 868,45 eura, a koji iznos je isplatio tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.
11. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utuženog iznosa.
12. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva (tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da ne spori visinu), te nije sporno da je tužiteljica s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. 7. travnja 2006. sklopila Ugovor o kreditu.
13. Iz Ugovora o kreditu, broj: 5140030250-26000055068/2006 sklopljenog dana 7. travnja 2006. godine proizlazi da je odredbom članka 7. navedenog ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed.
14. Iz iskaza tužiteljice proizlazi kako je Ugovor o kreditu zaključila za adaptaciju nekretnine, tj. obiteljske kuće u kojoj i danas živi sa svojom obitelji, te kako u to vrijeme nije bila vlasnik trgovačkog društva, nositelj obrta, odnosno trgovac u širem smislu. Ugovor o kreditu predočen joj je od tuženika kao najpovoljniji i najsigurniji kredit, a odredba u vezi tzv. ulazne naknade nije joj posebno detaljno objašnjavana, te nije mogla pregovarati kako o odredbi za ulaznu naknadu tako o niti jednoj odredbi Ugovora o kreditu, odnosno tužiteljica je navela kako sredstva po Ugovoru o kreditu ne bi niti dobila da nije prihvatila predočeni Ugovor o kreditu.
15. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.
16. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno naknada za obradu kredita odnosi, te o naknadi nije mogla pregovarati, a nije bila niti informirana o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, te zašto istu mora platiti. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice iz kojega proizlazi da je Ugovor bio unaprijed sastavljen, predočen tužiteljici po sistemu "uzmi ili ostavi" i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije moglo pregovarati. Tuženik je trebao tužiteljici obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu, te se na taj način uvjeriti da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.
17. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03. – dalje: ZZP) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članku 87. stavku 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.
18. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade, te da je odredba bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe jer mu nisu niti obrazložili koliko iznosi naknada i zašto istu mora platiti. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedene naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer isti nije mogao sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).
19. Valja ukazati kako iz iskaza tužiteljice, ali i dokumentacije u spisu, proizlazi da je imala status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopila za osobne potrebe, odnosno radi adaptacije nekretnine za život, a da u trenutku realizacije predmetnog kredita nije bila trgovac odnosno vlasnik kakvog trgovačkog društva ili obrta. Navedeno upućuje na jasan zaključak kako namjena kredita nije bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužiteljica bio potrošač.
20. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije progovarala o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, niti joj je ponuđeno da pregovara tj. Ugovor o kreditu joj je predočen na potpis po sistemu "uzmi ili ostavi". Tuženik čak čini nespornim da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru, ali navodi da je potrošač imao pravo da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene, te usporedi ponudu na tržištu a sve kako bi odabrao ekonomski i za njega najpovoljniju ponudu.
21. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom Ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka-tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
22. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužiteljici neprihvaćanjem navedene odredbe bila ograničena u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti Ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom Ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.
23. Dakle, s obzirom na to da je potrošač-tužitelj bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba Ugovora o kreditu je bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe, nije znao koji iznos naknade mora platiti, nisu mu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njihovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).
24. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena sukladno članku 81. stavku 1. i 2. ZZP-a, odnosno da je nepoštena odredba iz članka 7. Ugovora o kreditu između tužiteljice i prednika tuženika Slavonska banka d.d., a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20 % jednokratno, unaprijed…..“, te je sukladno članku 87. stavku 1. ZZP-a ništetna, pa je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.
25. Budući da je predmetna odredba članka 7. Ugovora o kreditu ništetna ta odredba među strankama ne može se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan tužiteljici vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita od 14. travnja 2006. u iznosu od 868,45 eura.
26. Uvidom u dokumentaciju koja prileži u spisu, a koju je tužitelj priložio uz tužbu (list spisa 15) proizlazi da je tužiteljici isplaćen kredit 14. travnja 2006. godine, a između ostalog od iznosa odobrenog kredita 545.279,90 kn odbijeni su troškovi obrade kredita u iznosu od 6.543,36 kn/868,45 eura, pa su navodi tuženika osnovani u pogledu isplate zateznih kamata jer tijek zateznih kamata ne može teći od 7. travnja 2006. kada je kredit odobren već od 14. travnja 2006. kada je kredit isplaćen tužiteljici, umanjen za iznos tzv. ulazne naknade, a kako je tužiteljica i specificirala svoj tužbeni zahtjev.
27. Na iznos od 868,45 eura tužiteljici pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je naplaćena 14. travnja 2006. a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene od 14. travnja 2006. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke.
28. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 7. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.
29. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a tužiteljici su priznati troškovi za sastav tužbe iznos od 150,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 16. veljače 2026. godine iznos od 150,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 25. veljače 2026. godine iznos od 150,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 24. veljače 2026. godine iznos od 150,00 eura, zastupanje na ročištu 14. travnja 2026. godine iznos od 150,00 eura, pristup na ročište za objavu presude iznos od 100,00 eura, uvećano za troškove PDV-a iznos od 212,50 eura, te sudska pristojba na tužbu u iznosu od 19,91 eura, tj. ukupno 1.082,41 eura.
30. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.
U Đakovu, 18. svibnja 2026.
Sutkinja
Snježana Brajko
POUKA O PRAVU NA ŽALBU
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda, nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.
DNA:
1. Tužiteljici po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
