R E P U B L I K A H R V A T S K A

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Poslovni broj: P-632/2021-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Pavi Garić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Krešimiru Bogdanu, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 15. travnja 2026. provedene u prisutnosti tužitelja TR, osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja Dražena Ivančića, odvjetnika, i punomoćnika tužene ĐR, odvjetnika, nakon javne objave presude, 19. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su odredbe članka 1. i 2. Ugovora o kreditu br.3210012784 zaključenog dana 27.06.2007.god. između tužitelja TR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 10 OIB: 92963223473, u dijelu u kojim je ugovorena valutna klauzula bez pravnog učinka i ništetne.

II. Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju TR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime stečenog bez osnove radi primjene ništetne valutne klauzule isplati novčani iznos od 4.128,45 Eur (slovima: četiri tisuće sto dvadeset osam eura i četrdeset pet centi) zajedno sa zateznim kamatama, po kamatnoj stopi koja je do 31.12.2007. godine propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja kamata na pojedinačne iznose teče kako slijedi:

Na iznos od 4,48 Eur od dana 15.08.2007.god. pa do dana isplate, Na iznos od 3,05 Eur od dana 15.09.2007. god. pa do dana isplate, Na iznos od 6,74 Eur od dana 27.11.2007. god. pa do dana isplate, Na iznos od 7,67 Eur od dana 16.02.2008. god. pa do dana isplate, Na iznos od 19,07 Eur od dana 18.03.2008. god. pa do dana isplate, Na iznos od 18,26 Eur od dana 30.03.2008. god. pa do dana isplate, Na iznos od 16,60 Eur od dana 16.04.2008. god. pa do dana isplate, Na iznos od 2,59 Eur od dana 16.05.2008. god. pa do dana isplate, Na iznos od 7,88 Eur od dana 17.06.2008. god. pa do dana isplate, Na iznos od 3,74 Eur od dana 16.07.2008. god. pa do dana isplate, Na iznos od 2,86 Eur od dana 19.08.2008. god. pa do dana isplate, Na iznos od 2,71 Eur od dana 16.09.2008. god. pa do dana isplate, Na iznos od 28,27 Eur od dana 18.11.2008. god. pa do dana isplate, Na iznos od 14,53 Eur od dana 16.12.2008. god. pa do dana isplate, Na iznos od 51,61 Eur od dana 16.01.2009. god. pa do dana isplate, Na iznos od 52,00 Eur od dana 17.02.2009. god. pa do dana isplate, Na iznos od 39,54 Eur od dana 17.03.2009. god. pa do dana isplate, Na iznos od 44,83 Eur od dana 26.03.2009. god. pa do dana isplate, Na iznos od 42,40 Eur od dana 16.04.2009. god. pa do dana isplate, Na iznos od 42,97 Eur od dana 16.05.2009. god. pa do dana isplate, Na iznos od 38,05 Eur od dana 16.06.2009. god. pa do dana isplate, Na iznos od 38,75 Eur od dana 10.07.2009. god. pa do dana isplate, Na iznos od 145,39 Eur od dana 14.08.2009. god. pa do dana isplate, Na iznos od 39,62 Eur od dana 03.09.2009. god. pa do dana isplate, Na iznos od 35,85 Eur od dana 07.10.2009. god. pa do dana isplate, Na iznos od 34,39 Eur od dana 06.11.2009. god. pa do dana isplate, Na iznos od 40,12 Eur od dana 03.12.2009. god. pa do dana isplate, Na iznos od 45,11 Eur od dana 06.01.2010. god. pa do dana isplate, Na iznos od 50,25 Eur od dana 05.02.2010. god. pa do dana isplate, Na iznos od 50,54 Eur od dana 02.03.2010. god. pa do dana isplate, Na iznos od 59,90 Eur od dana 08.04.2010. god. pa do dana isplate, Na iznos od 69,48 Eur od dana 15.05.2010. god. pa do dana isplate, Na iznos od 69,01 Eur od dana 17.06.2010. god. pa do dana isplate, Na iznos od 90,69 Eur od dana 15.07.2010. god. pa do dana isplate, Na iznos od 85,25 Eur od dana 15.08.2010. god. pa do dana isplate, Na iznos od 107,73 Eur od dana 12.09.2010. god. pa do dana isplate, Na iznos od 95,93 Eur od dana 10.10.2010. god. pa do dana isplate, Na iznos od 84,39 Eur od dana 05.11.2010. god. pa do dana isplate, Na iznos od 117,40 Eur od dana 15.12.2010. god. pa do dana isplate, Na iznos od 126,01 Eur od dana 15.01.2011. god. pa do dana isplate, Na iznos od 111,28 Eur od dana 11.02.2011. god. pa do dana isplate, Na iznos od 118,95 Eur od dana 11.03.2011. god. pa do dana isplate, Na iznos od 109,76 Eur od dana 08.04.2011. god. pa do dana isplate, Na iznos od 129,80 Eur od dana 15.05.2011. god. pa do dana isplate, Na iznos od 159,24 Eur od dana 15.06.2011. god. pa do dana isplate, Na iznos od 149,69 Eur od dana 07.07.2011. god. pa do dana isplate, Na iznos od 223,54 Eur od dana 10.08.2011. god. pa do dana isplate, Na iznos od 160,67 Eur od dana 11.09.2011. god. pa do dana isplate, Na iznos od 158,25 Eur od dana 04.10.2011. god. pa do dana isplate, Na iznos od 150,76 Eur od dana 10.11.2011. god. pa do dana isplate, Na iznos od 151,67 Eur od dana 07.12.2011. god. pa do dana isplate, Na iznos od 164,21 Eur od dana 13.01.2012. god. pa do dana isplate, Na iznos od 171,64 Eur od dana 07.02.2012. god. pa do dana isplate, Na iznos od 170,12 Eur od dana 07.03.2012. god. pa do dana isplate, Na iznos od 163,21 Eur od dana 12.04.2012. god. pa do dana isplate, Sve u roku od 15 dana od dana od dana donošenja presude.

III. Nalaže se tuženoj Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju TR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], nadoknadi parnične troškove parničnog postupka u iznosu od 2.018,18 EUR (slovima: dvije tisuće osamnaest eura i osamnaest centi), zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja teče od donošenja prvostupanjske presude do dana plaćanja.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženim dana 26.06.2007.god. potpisao Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3210012784, kreditna partija 7103713068. Člankom 1 tužitelj i tuženi ugovorili su kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 37.288,43 CHF obračunato prema srednjem tečaju za HNB-a na dan isplate kredita. Tuženi se obvezao navedeni iznos vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom. Ugovoreno je člankom 2 da je korisnik kredita dužan Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od CHF 37.288,43 i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,95 % godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunate po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Ugovoreno je člankom 3 da se kredit otplaćuje u 80 mjeseci. Člankom 6 ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećim na dan plaćanja za CHF. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog Ugovora. Ugovoreno je da za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta. Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak. Tužitelj nije bio upozoren od strane banke kao financijske institucije te obrazovanog i upućenog trgovca na visoku rizičnost ugovorene valutne klauzule, odnosno, nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim i razumljivim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke koja je utemeljena na potpunoj i razumljivoj obavijesti, niti u vrijeme zaključenja ugovora niti tijekom pregovora. Ovakvo postupanje tuženika kao posljedicu ima neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana, što dovodi do toga da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena, a temeljem toga i primijenjena valutna klauzula, ništetna. Tužitelj ovim putem potražuje razliku koja se pojavljuje radi primjene nepošteno ugovorene valutne klauzule. Prema izračunu tužitelja navedeni iznos koji se pojavljuje radi primjene valutne klauzule iznosi 31.037,85 kn. Radi navedenog tužitelj je predložio naslovnom sudu da donese presudu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visine, izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 29. studenog 2016.g. Tuženik osporava osnovu i tijek zateznih kamata. Naime, čak i da se može smatrati tuženika nepoštenim i nesavjesnim kako to tužitelj implicira, što dakako tuženik osporava, tuženik ukazuje sudu da je tužitelj tek nakon uspjeha kolekt ivne tužbe pred TS u Zagrebu i uspjeha iste pred VTSRH dana 14. lipnja 2018.g. istaknuo svoj zahtjev i ukazao na nepoštenje predmetnih ugovornih odredaba, a do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu tužitelj NIJE ukazivao na ništetnost tih ugovornih odredbi zbog njihovog navodnog nepoštenja. Slijedom toga, tuženik drži da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od 2007.g. Prema tome, čak i da treba vratiti navodno stečeno bez osnove tužitelju (a to tuženik osporava), vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije nego od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu. Ovo stoga što poštenje/nepoštenje određene ugovorne odredbe ne znači istovremeno ipso facto i poštenje/nepoštenje ugovorne strane. Potom, načelo savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima, uvjetovano je i zadano vremenom i spoznajama u vremenu u kojem je neki ugovor sklopljen. Stoga, ne može se na ugovorni odnos iz 2006.g. primjenjivati standard poštenja ugovornih odredbi uspostavljen 2018.g., dakle retroaktivno. U načelu, zabranjena je retroaktivna primjena materijalnog prava (ZOO – načelo savjesnosti i poštenja u vezi s čl. 1115. ZOO/2005). Govorimo o ustavnom načelu - zabrana retroaktivne primjene propisa - čl. 90. st. 5. Ustava Republike Hrvatske). Kod navedenog, tuženik se poziva na stav sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004. g.: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošen ja zahtjeva." Ovaj stav VSRH je potvrdio i u nizu svojih kasnijih odluka: Rev 1147/2002- 2 od 21. rujna 2004.g., Rev 2781/2011-2 od 16. lipnja 2015.g., Rev 2288/2000-2 od 9. lipnja 2004.g. Isto shvaćanje zastupa i Općinski sud u Splitu (P-2563/2018): „Tužitelji, odnosno njihova prednica, su tek nakon uspjeha kolektivne tužbe i uspjeha iste, istaknuli svoj zahtjev i ukazali na nepoštenje predmetnih odredaba, do tada, odnosno do dana podnošenja ove tužbe sami tužitelji, ni njihova prednica, nisu ukazivali na ništetnost odredaba, sud je stava da zbog specifičnosti ovih slučajeva ugovora o kreditima u CHF treba držati da tuženik nije bio nepošten stjecatelj, pa stečeno treba vratiti tužiteljima od dana podnošenja tužbe tužitelja u ovom predmetu. Dakle, za više zatraženo zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. U ovom dijelu, zatraženih kamata, zaista ima mjesta primjeni stava sa sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004. godine, analognoj primjeni istog kao i kod ništavog ugovora.“ Tuženik se protivi dokaznom prijedlogu tužitelja koji glasi "od tuženog zatražiti otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice…". Tužitelj tim dokaznim prijedlogom prevaljuje teret dokaza na tuženika, što predstavlja zloporabu procesnih ovlaštenja koja ne smije uživati zaštitu suda. Pravila o teretu dokazivanja su jasna. Tuženik je tužitelju tijekom trajanja njihovog ugovornog odnosa kontinuirano dostavljao sve isprave koje se odnose na tužiteljeve obveze iz ugovora o kreditu, od prvog preko narednih otplatnih planova, prometa po kreditu do svih odluka o promjeni kamatnih stopa. Posljedice nemara tužitelja koji nije sačuvao dostavljene isprave, ne mogu teretiti tuženika obvezom na ponovnu dostavu već dostavljenog. U svakom slučaju, tuženik prigovara dokaznom prijedlogu o tome da se izvede dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem prije nego se izvedu dokazi saslušanja tužitelja i svjedoka. Naime, po mišljenju tuženika, provedba vještačenja neće biti svrsishodna prije nego što se nesporno utvrdi istinitost tužbenih tvrdnji o tome da tuženik nije obavijestio tužitelja o CHF valutnom riziku, da tužitelj taj rizik nije razumio, da je tuženik nagovarao tužitelja na zaduženje u CHF valuti i da je postupao namjerno nepošteno i nesavjesno te da je tužitelj namjerno doveden u zabludu u pogledu CHF valute. Tuženik osporava tužitelju svojstvo potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Budući se potrošačka svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik daljnje razloge osporavanja tužbenog zahtjeva obrazlaže u nastavku. Tuženik ničime ne dokazuje da je vršio uplate pojedinih anuiteta po kreditu. Zbog toga, tuženik ovime, pozivom na shvaćanje Ustavnog suda RH izraženo u odluci broj U-III/3176/2007 od 6. svibnja 2010. ističe prigovor promašene aktivne legitimacije. Tuženik stoga predlaže, bez izvođenja daljnjih dokaza predloženih od strane tužitelja, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem tužitelj nije plaćao dospjele anuitete. Činjenični historijat tužbe ne podupire visinu kondemnatornih zahtjeva. Ni slova o tome kako je tužitelj došao do traženih novčanih iznosa. Tužba je nekonkluzivna. O ovome pitanju također nema dokaza uz tužbu. Tužitelj je dužan već u tužbi iznijeti sve činjenice i dati sve dokaze kojima potkrepljuje iznesene činjenice. Činjenične tvrdnje iz tužbe, u kojima se obrazlaže da je tuženik stekao neku korist bez osnove na teret tužitelja u iznosu od 31.037,85 kn, ne odgovaraju dokazima pa ni pravom stanju stvari. Tuženik predlaže, bez izvođenja daljnjih dokaza predloženih od strane tužitelja, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. U vezi s uvodno istaknutim prigovorom zastare, tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala (v. VSRH Rev-421/92 od 26.6.1992. Izbor odluka 94/105, zatim VSRH Revr 1787/2012 od 6.2.2013.), a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Tuženik drži kako kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja, unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev - 2245/17-2 od 20.03.2018. Prema članku 502.c. Zakona o parničnom postupku (isto i po članku 118. Zakona o zaštiti potrošača), sud je u pojedinačnom postupku vezan za pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka, te stoga ne postoji, sve do podnošenja ove tužbe, nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare. Da je zakonodavac imao u vidu da kolektivna tužba prekida zastaru za pojedinačne potrošače, onda bi to bio propisao. Ali nije, već je predvidio da pojedinačni potrošač može koristiti u svom postupku jedino utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa. Vidljivo je kako je zakonodavac institut kolektivne tužbe usmjerio na utvrđenje postojanja određenih povreda na koje se onda potrošači mogu pozivati i za koje su sudovi vezani, ali zakonodavac nigdje nije predvidio da bi podnošenje takve parnice prekidalo zastaru u pojedinačnim postupcima potrošača. Korištenjem utvrđenja u pojedinačnim postupcima iscrpljen je doseg predmetne pravne norme, odnosno svaka mogućnost proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti. Uz svo poštovanje prema odlukama VSRH, suditi, u nedostatku zakonskog propisa, kako radnja treće osobe – tužba neke udruge za zaštitu potrošača – predstavlja radnju kojom se prekida zastara tražbina pojedinačnih potrošača, koja po pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora teče ispočetka, u situaciji kada postoje jasni propisi o prekidu zastare, a predmet zahtjeva kolektivne zaštite sasvim je drugačiji od zahtjeva pojedinačnog potrošača, po mišljenju tuženika predstavlja arbitrarno „stvaranje novih“, odnosno „nadomještanje nepostojećih“ propisa, drugim riječima, suđenje po principu de lege ferenda. Slijedom svega iznesenog, tuženik smatra, kako u konkretnom slučaju nema mjesta tumačenju propisa o prekidu zastare drugačije od načina na koji je to uređeno u samom zakonu. A iz toga proizlazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti zastario. Što se tiče same valutne klauzule, korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. ugovora, kao i u članku 18 J Ugovora gdje se navodi: „pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa za vrijeme postojanja … ovog Ugovora“. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB „štiti“ tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Tužena banka, ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik želi istaknuti kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Vice-guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke. Na Internet stranici Švicarske narodne banke dostupno je izlaganje Vice-guvernera TRŠ od 24. veljače 2000. godine. U navedenom izlaganju navodi: „Kao što je već spomenuto, tečaj između švicarskog franka i eura od presudne je važnosti za švicarsko gospodarstvo. Stabilnost tečaja, na dosadašnjem nivou, ne jamči se zauvijek. Međutim, rizik nepravednih kretanja čini se ograničen jer je prisutnost velikih valutnih blokova smanjila atraktivnost švicarskog franka kao rezervne valute.“ Četiri godine kasnije, **.**.2004., gosp. ĐRŠ održao je izlaganje koje je također dostupno na Internet stranici Švicarske narodne banke. U navedenom izlaganju navodi: „Izvanredna volatilnost deviznih tečajeva ne može se isključiti, ali naše iskustvo s tečajem euro / švicarskog franka pokazalo je da tržište novca nije tako neracionalno kao što neki ljudi vjeruju. Zahvaljujući mnogo stabilnijem monetarnom okruženju u Europi, švicarski franak danas je mnogo manje pod spekulativnim pritiskom nego prije. Naša valuta još uvijek ima međunarodnu dimenziju, ali se približava ekonomskim temeljima, što je dobra vijest za naše izvoznike. To također znači da je volatilnost tečaja između franka i eura danas manje izražena od volatilnosti koju smo promatrali u prošlosti između franka i njemačke marke. Jasno je da franak pripada obitelji europskih valuta, reagirajući slično u odnosu na oscilacije dolara. U tom smislu, zasigurno, franak i euro su sestrinske valute.“ Iz navedenog se može zaključiti kako je stabilnost tečaja CHF prema EUR primarni cilj Švicarske narodne banke (kao što je cilj HNB-a stabilnost kune prema EUR op.a), ali također kako Švicarska narodna banka ne vidi realan rizik od značajnih promjena tečaja u budućnosti, obzirom na (i) okolnost dugotrajne tečajne stabilnosti, (ii) činjenicu da je u EU uvođenjem EUR došlo do formiranja valutnog bloka umjesto niza pojedinačnih nacionalnih valuta, te (iii) ono što se čini, po stajalištu vice-guvernera presudnim, činjenicu kako se švicarska valuta približava temeljima vlastite vrijednosti pretežno u švicarskoj ekonomiji a ne u poziciji rezervne valute. Utoliko je jasno kako tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti „obraniti“ tečaj CHF / EUR. Dapače, temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava Tguvernera Švicarske narodne banke, tuženik je imao jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena. Tuženik ističe kako je navedeno pitanje dodatno adresirano i u postupku koji se vodi pred VTS RH broj Pž-7129/2013 (sada broj Pž- 6632/2017), primjerice podnescima tuženika od 5. studenog 2012. godine i 5. veljače 2013. godine, te tuženik predlaže Sudu izvršiti uvid u navedeni spis, te se obvezuje dostaviti i druge dokaze iz kojih proizlazi kako banka u trenutku sklapanje ugovora nije znala niti mogla/morala znati za smjer kretanja tečaja CHF. Što se tiče informacije kako HNB štiti tečaj kune prema EUR, radi se o javno dostupnoj informaciji u niz novinskih članaka tijekom 2005. godine, te je na istu upozorio tadašnji vice-guverner HNB-a BR prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. U Večernjem listu od 9.3.2005. godine se navodi: „HNB ne utječe na tečaj franka, a osim toga, ne obvezuje niti banke na konverziju ovoga kredita u drugi u euru ako ta valuta „podivlja“ U Vjesniku od 29.4.2005. godine se navodi: „Treba, kaže, uzeti u obzir da se krediti u eurima općenito smatraju manje rizičnima s obzirom da je Hrvatska „visoko eurizirano tržište“ na kojem se vrijednost većine dobara iskazuje u eurima pa tako u slučaju potrebe i Hrvatska narodna banka svojim intervencijama može imati veći utjecaj na tečaj i stabilnost kune prema euru. U Novom listu od 20.7.2005. se navodi: „Činjenica je, a na to je upozorio i BR, da Hrvatska narodna banka, kao vrhovna monetarna vlast u Hrvatskoj, deviznim intervencijama i drugim instrumentima može utjecati na tečaj kuna/euro jer se vrijednost kune i formira prema euru. Dapače, tečaj se u zadnjih desetak godina kretao u rasponu plus-minus 5 posto jer je temeljni cilj HNB-a držati cijene stabilnim, a budući da smo uvozno ovisna ekonomija, svaki poremećaj u tečaju kune prema euru rezultirao bi inflatornim kretanjima na strani ponude. Što se tiče švicarskog franka, a isto je i s američkim dolarom, japanskim jenom engleskom funtom i bilo kojom drugom ne-euro valutom, domet naše središnje banke je vrlo ograničen jer se tečaj između kune i tih valuta formira posredno – preko eura.“ U Jutarnjem listu od 21.7.2005. godine se navodi: „Ja sam samo, odgovarajući na pitanje saborskih zastupnika, upozorio da kod kredita u CHF postoji veći tečajni rizik jer središnja banka kontrolira stabilnost eura u odnosu na kunu, ali ne i odnos drugih valuta i kune – ističe BR“ Proizlazi, dakle, kako je uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR i time omogući stabilnost cijena bila javno dostupna činjenica, isto kao što je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, već da se isti posredno formira preko EUR. Standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice-guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome živo tu

– uzimanje kredita. Tuženik je o navedenoj okolnosti informirao tužitelja u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu. U odnosu na najnoviju presudu VSRH br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.g., tužena banka ukazuje na dio obrazloženja te presude u kojem se navodi: “Od trenutka kad se pojedinačni potrošač obratio banci …. nastaje pojedinačni odnos potrošača i banke …. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora … relevantne su za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača .. .“ (dio obrazloženja na str. 25. presude VSRH br. Rev 2221/2018 u vezi s dijelom obrazloženja presude VTSRH br. Pž-6632/2017, str. 54). Iz gornjeg citata slijedi logičan zaključak o tome da je u konkretnom pravnom sporu o pojedinačnom ugovornom odnosu kao što je ovaj, nužno utvrditi je li tuženik informirao tužitelja o njemu dostupnim i poznatim informacijama. Tuženik je korisnika kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Banka je za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati. Tuženik ističe kako je bio posljednja banka koje je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama. Dapače, tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju. Iz svega navedenog proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te kako je banka tužitelja u samom ugovoru upozorila valutni rizik. Od banke se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja. Tužitelj nema u vidu recentnu praksu Suda Europske Unije, gdje je u odluci Đ (C-186/16) navedeno: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procijeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u ovom slučaju banke, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe.“ U istom predmetu, sukladno proceduri Suda Europske Unije, svoje mišljenje dao je i nezavisni odvjetnik Nils Wahl koji navodi: 68. Međutim, čini mi se neprimjerenim da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da obavijesti, u fazi sklapanja kreditnog ugovora, potrošača o nastanku događaja ili promjenama koje su uslijedile nakon zaključenja ugovora i koje on nije mogao predvidjeti. Od prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne može se zahtijevati da potrošačima pružaju druge informacije osim onih koje su im poznate ili koje bi im objektivno morale biti poznate u trenutku sklapanja ugovora. 69. U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leua i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik. Međutim, na nacionalnom je sudu da provjeri je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga zapravo osigurao to da predmetni potrošači razumiju sadržaj odredaba ugovora o kreditu i, u skladu s tim, jesu li oni bili zaista u mogućnosti ocijeniti ekonomske posljedice tih odredaba. Prema tome, slijedi kako je odlučna činjenica u ovom predmetu znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničime dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF. Time je sasvim jasno kako banka nije propustila korisniku kredita pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13. Zaključno, tuženik predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta, te odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3210012784; Kreditna partija 7103713068 od 26. lipnja 2007., zatim je saslušana svjedokinja UR, provedeno financijsko vještačenje po vještaku Filipu Toliću te je saslušan tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.

4. Tužitelj je podneskom od 21. siječnja 2025. precizirao tužbeni zahtjev kako je to pobliže opisano u izreci.

4.1. Na temelju provedenog dokaznog postupka te na temelju analize i ocjene svakog dokazan posebno i svih dokaza skupa, sud je utvrdio da je precizirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Nesporno je među parničnim strankama da su stranke zaključile Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br. 3210012784; Kreditna partija 7103713068 od 26. lipnja 2007. na iznos od CHF 37.288,43 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važeće na dan isplate. Također, nesporno je da je način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a vezano za CHF.

6. Sporno je među parničnim strankama da li su odredbe Ugovora o kreditu zaključenog 26. lipnja 2007., a pobliže opisane u izreci ništetne.

6.1. Sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

7. Tuženik je stavio prigovor zastare tražbine te je stavio prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja.

7.1. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan. Iz iskaza tužitelja je utvrđeno da je on osobno plaćao rate kredita te je stoga prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan.

8. Iz Nalaza i mišljenja financijskog vještaka Filipa Tolića utvrđeno je da je tužitelj više platio iznos od 4.128,45 eur glede promjene tečaja CHF.

8.1. Nalaz vještaka sud je prihvatio kao objektivan, sukladan pravilima znanosti i vještine, te sud cijeni da je vještak odgovorio na sva bitna postavljena pitanja.

9.1. Iz iskaza saslušanog svjedoka UR utvrđeno je da je zaposlena kod tuženika, tamo je bila zaposlena i 2007. godine. Radi kao bankarski savjetnik. Nije razgovarala s tužiteljem kada je zaključivao Ugovor o kreditu. Koliko se sjeća, djelatnici tuženika nisu nudili klijentima kredite u švicarcima prije u odnosu na druge valute, dakle nije davana prednost kreditima u švicarcima. Svjedokinja se nije mogla očitovati iz vremena kada je zaključen Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, da li je generalno u banci zaključeno više kredita u švicarcima nego u drugim valutama. Djelatnici banke nisu znali da će tečaj CHF-a rasti. Postojala je mogućnost da se Ugovor o kreditu zaključi i u kunama i eurima.

9.2. Iskaz svjedoka nije relevantan jer ista nije iskazivala o bitnim činjenicama za ovaj postupak.

10. Iz iskaza tužitelja kao bitno je utvrđeno da je Ugovor o kreditu zaključen jer mu je trebao novac za kupnju motornog vozila. Osobno je plaćao rate kredita. Uz Ugovor je dobio i Otplatni plan. Rate kredita koje je plaćao su se mijenjale u odnosu na ono što je napisano u Otplatnom planu, rate kredita su rasle. U banci su mu prije zaključenja Ugovora prilikom razgovora preporučili da zaključi Ugovor u švicarskim francima, rekli su mu da je najpovoljnija kamatna stopa. O tečaju CHF-a tužitelju nisu ništa govorili niti su mu rekli da bi tečaj mogao rasti. U banci mu nisu rekli da HNB nema utjecaja na tečaj CHF-a. Ugovor je sastavljen u banci, tužitelj nije mogao utjecati na pojedine odredbe iz Ugovora o kreditu. Nije znao da bi se rate kredita mogle mijenjati. Ugovor je prije potpisa pročitao u svojim mogućnostima, misleći na to da nije ekonomski stručnjak.

10.1. Iskaz tužitelja sud je prihvatio kao vjerodostojan jer potvrđuje bitne činjenice iz Ugovora o kreditu. Sud je utvrdio da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu u osobne nekomercijalne svrhe. Nadalje, iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora s tužiteljem, tužena nije u cijelosti informirala tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke glede zaključenja ugovora o kreditu, pa je to imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorn ih strana.

11. Tužbeni zahtjev glede stečenog bez osnove s osnova valutne klauzule nije u zastari jer je tužba podnesena 29. studenog 2021., a rok zastare računa se od 14. lipnja 2018. od Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018.

11.1. Naime presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. točkom I. izreke potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.-7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i prednik tuženika u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12. Sukladno članku 502. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), udruge, tijela, ustanove i dr. organizacije koje su osnovane sukladno zakonu, koje se u sklopu svoje registrirane i propisno određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je tako ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužbu za zaštitu kolektivnih prava i interesa) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavlja određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

12.1. U smislu članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe po članku 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeno ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa- "potrošač" u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.2. Odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva ista promjenjiva elementa, čine tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražen u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze o ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke dakle vjerovniku".

12.3. Nadalje, niti odredba Ugovora o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva pa je tuženik morao informirati potrošača o njoj. Stoga Visoki trgovački sud RH u svom obrazloženju gore navedenom izričito navodi da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestili potrošača na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže uz valutu CHF ili neće.

12.4. I Trgovački sud kao i Visoki trgovački sud RH ocjenjuju da u opisanim okolnostima nijedna od navedenih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno i pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu uz CHF došla do značajne neravnoteže u pravnima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12.5. Također, prema članku 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako su u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročili znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strankama proizašlih iz ugovora. Po članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču nude sve ili određene odredbe u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12.6. Sukladno članu 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje ZOO), kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema pravne osove u nekom pravnom poslu, po odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknadi ti vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja odnosno naknada vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu članka 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecaja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12.7. Obzirom da je ovaj sud utvrdio da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu pobliže opisane u izreci, zaključenog između stranaka ništetne, to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženi vrati što je temeljem takv ih ništetnih odredbi naplatio i primio od tužitelja, cijeneći da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, sukladno članku 1111. ZOO-a.

13. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Filipu Toliću.

13.1. Kao bitno iz Nalaza i mišljenja vještaka je utvrđeno da je tužitelj 11. travnja 2012. (do prijevremen otplate kredita) više platio 4.128,45 eur kao razliku tečaja za CHF koji je tužena primjenjivala prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita. Do navedenog iznosa vještak je došao na način da je početno ugovoreni anuitet po tečaju na dan korištenja tj. isplate kredita (mjesečni anuitet 411,99 eur = 3.104,12 kn) oduzeo od početno ugovorenog anuiteta po tečaju na dan plaćanja kredita.

14. Stoga je sud glede glavne stvari odlučio kao u izreci, sukladno članku 1111. i 1115. ZOO-a.

15. Sukladno članku 29. ZOO-a tuženik je dužan platiti tužitelju zakonske zatezne kamate pobliže opisane u izreci, a koje teku od dana preplate pojedinih anuiteta.

16. Sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a odlučeno je o troškovima postupka. Tužitelju je dosuđen parnični trošak u iznosu od 2.018,18 EUR koji troškovi su osnovani i sukladni Odvjetničkoj tarifi, a sastoje se od sastava tužbe prema Tbr.7.točka 1.OT iznos od 200,00 eur, zastupanje na ročištima 15. travnja 2026. i 8. veljače 2022. 2x200,00 eur sve prema Tbr.9.točka 1.OT, sastav podnesaka 25. ožujka 2026., 21. siječnja 2025. i 25. ožujka 2026. 3x200,00 eur sve prema Tbr.8.točka 1.OT, ročište za objavu presude 100,00 eur prema Tbr.9.točka 3.OT, PDV iznosi 325,00 eur, pristojba na tužbu 43,82 eur te predujam za vještaka 350,00 eur.

17. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 19. svibnja 2026.

Sudac

Pavo Garić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda na Županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.