Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: Pr-3/2025-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu po sucu toga suda Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Anti Pecirepu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Republike Hrvatske - Ministarstvo obrane, Zagreb, Sarajevska 7, OIB: 66486182714, zastupano po nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane dana 16. travnja 2026. u nazočnosti punom. tužitelja CČ, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom uredu odvjetnika Ante Pecirepa iz Zagreba, te zz. tuženika GČ, zamjenice u Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, po objavi 19. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj - za Ministarstvo obrane da tužitelju KČ, na ime neisplaćenih dodataka na plaću, isplati bruto iznos od 3.233,67 EUR (slovima: tritisućedvjestotridesettrieura i šezdesetsedamcenti), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu, po kamatnoj stopi, za razdoblje od 01.07.2011.godine pa do 31.07.2015.godine, iz čl. 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima propisanoj za ostale odnose koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29. prosinca 2023. pa stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna prosinca a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3% poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom:

- na iznos od 56,26 EUR od 15.04.2012. godine

- na iznos od 754,47 EUR od 15.06.2012. godine

- na iznos od 115,87 EUR od 15.09.2012. godine

- na iznos od 657,39 EUR od 15.10.2012. godine

- na iznos od 303,85 EUR od 15.11.2012. godine

- na iznos od 325,73 EUR od 15.12.2012. godine

- na iznos od 368,59 EUR od 15.01.2013. godine

- na iznos od 495,85 EUR od 15.04.2013. godine

- na iznos od 36,94 EUR od 15.07.2013. godine

- na iznos od 8,03 EUR od 15.11.2013. godine

- na iznos od 110,69 EUR od 15.05.2014. godine,

pa sve do isplate

kao i izvršiti uplatu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.666,99 eur sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je zaposlen kod tuženika MORH-a, Hrvatska kopnena vojska sa sjedištem zapovjedništva u Karlovcu, na poslovima djelatne vojne osobe i da je u vremenskom razdoblju od 2011.godine, a i ranije, obavljao službene poslove i zadaće na terenu na način da je bio radno angažiran prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama, a da mu tuženik nije plaćao dodatke na plaću. Stoga je oštećen za neisplaćene dodatke na plaću, kako pobliže navodi u vremenskom razdoblju od 07.kolovoza 2011.g. do 01.lipnja 2014.g. u bruto iznosu od oko 300,00 kn za svaki mjesec utuženog razdoblja, pa u tužbi postavlja neodređeni tužbeni zahtjev obzirom potražuje od tuženika da mu isplati neutvrđeni bruto iznos zajedno s pripadajućom kamatom i troškovima postupka s pripadajućom kamatom. Nakon izrade Nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka precizira tužbeni zahtjev i u podnesku od 07. srpnja 2020. predlaže usvojiti tužbu te njegovo potraživanje prema Nalazu i mišljenju vještaka Ručević vještačenje d.o.o. za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja, u ukupnom bruto iznosa od 24.364,09 kn, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

1.1. U ponovljenom postupku, a nakon uvažavanja revizije i ukidanja presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-421/2021-3 od 1. prosinca 2022. te presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-342/2017-29 od 2. veljače 2021. u dijelu kojim je njome prihvaćen tužbeni zahtjev, tužitelj ostaje kod potraživanja kao ranije, s time da u podnesku od 07. studenog 2025. prikazuje isto potraživanje u ukupnom iznosu i pojedinim dospjelim mjesečnim iznosima neisplaćene razlike plaće u valuti eura, koja je u službenoj upotrebi Republike Hrvatske od 01. siječnja 2023.godine.

2. U odgovoru na tužbu od 13.studenog 2017.godine tuženik najprije iznosi prigovor zastare za potraživanje tužiteljice zaključno s 12.ožujka 2012. obrazlažući da je tužiteljica podnijela zahtjev za mirno rješenje spora (državnom odvjetništvu) dana 14.srpnja 2016. a tužbu ovom sudu dana 12.lipnja 2017., te je podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora u smislu članka 186.a stavka 3 Zakona o parničnom postupku zastalo zastarjevanje potraživanja na rok od tri mjeseca. Nakon isteka roka od tri mjeseca, prije kojeg nije dopušteno podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, zastara je nastavila teći do podnošenja tužbe kada je nastupio prekid zastare, pa je dakle zastoj zastare nastupio 14.srpnja 2016. i trajao neprekidno do 14.listopada 2016. Podnošenjem tužbe nastupio je prekid zastare, pa je obzirom na zastarni rok od 5 godina zastara za potraživanja nastupila dakle zaključno s danom 12.ožujka 2012., kako je naprijed navedeno. Tuženik pored toga ističe prigovor dvostruke litispendencije zbog dijela tužbenog zahtjeva o kojem, kako navodi, već teče parnica u spisu ovog suda br. P-165/17 u kojem tužitelj potražuje naknadu razlike plaće u istom razdoblju za prekovremeni rad vikendom i blagdanom. U odnosu na ostalo potraživanje tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev, te nastavno iznosi da su se u razdoblju od 01.listopada 2009. do 01.lipnja 2014. primjenjivali Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, NN 118/09 i NN 118/12, te Pravilnik o izm jenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće NN 118/09, koji su stupili na snagu 01.listopada 2009.g. Isti propisi su doneseni kako dalje navodi na temelju Zakona o službi u oružanim snagama i predstavljaju posebne propise, a njima je između ostalog uređena materija materijalnih prava iz radnog odnosa djelatnih vojnih osoba. Spomenutom Odlukom bio je propisan raspored tjednog i dnevnog radnog vremena u Oružanim snagama RH te pravo na uvećanu plaću za rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i drugim neradnim danima, za rad u smjenama, turnusima i na drugi odgovarajući način, prekovremeni rad, dežurstvo i stražarsku službu. U odnosu na službu dežurstva ističe kako je točkom V Odluke iz 2009. propisano da se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena ne smatra prekovremenim radom, a dijeli se na aktivno dežurstvo i dežurstvo unutarnje službe. Pod aktivnim dežurstvom smatra se vrijeme provedeno na radnom mjestu i vrijeme odmora provedeno na radnom mjestu tijekom obveznog 24-satnog ili višednevnog boravka na radnom mjestu zbog potrebe službe (rad na izdvojenom objektu, rad u operativnom dežurstvu, snage brzog odgovora, postaje obalnog motrenja i sl.). Pod dežurstvom unutarnje službe smatra se dežurstvo propisano čl. 12. Pravilnika o službi u OSRH. Jednako tako se, dalje navodi, stražarska služba u kojoj osoba provodi 24 sata dnevno, od kojih može raditi najviše 12 sati, također ne smatra prekovremenim radom, te djelatna vojna osoba u stražarskoj službi ostvaruje pravo na dnevni dodatak za obavljanje stražarske službe. Pri tom se dodatak za obavljanje stražarske službe i dodatak za aktivno dežurstvo međusobno isključuju. U slučaju višednevnog obavljanja stražarske službe djelatna vojna osoba ostvaruje pravo na proporcionalni višednevni odmor u omjeru 3:1, a Zakon o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, NN 73/13, 75/15, koji je stupio na snagu 26.lipnja 2013., člankom 155. izričito je propisao da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego te osobe ostvaruju posebne dodatke na plaću u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba. U konkretnom slučaju na radno pravni status tužitelja mogu se prema tuženiku primijeniti isključivo odredbe Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske i podzakonski akti doneseni na temelju navedenog zakona, na što ukazuje recentna sudska praksa u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revr 1845/12, Revr-1902/12 i Revr-1795/12. U istima je izneseno stajalište da se u pitanjima iste činjenične i pravne osnove imaju primijeniti propisi doneseni temeljem Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, jer isti imaju prednost u odnosu na propise o državnim službenicima i namještenicima, opće propise o radu odnosno Kolektivne ugovore sklopljene u skladu s njima, sve to sukladno članku 14. Zakona o oružanim snagama RH, NN 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/17 i 88/09. Odnosno, propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu i Kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima mogu se primijeniti samo u pitanjima koja nisu uređena spomenutim zakonom ili propisima donesenim na temelju tog Zakona. Ovlast za donošenje propisa na temelju Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske imaju Vrhovni zapovjednik, Vlada Republike Hrvatske i ministar obrane (članak 198.-200.), a između inih propisa navedenih u članku 200. cit. Zakona Ministarstvo obrane ovlašteno je donijeti Odluku o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (članak 96. stavak 1), te Pravilnik o dodatku na plaću i načinu isplate plaće (članak 170. stavak 4). Stoga navedeni Pravilnik i Odluka, kojima se cjelovito uređuje pitanje dodataka i visine dodataka za obavljanje stražarske službe djelatnih vojnih osoba, imaju značenje propisa donesenih na temelju Zakona o službi u oružanim snagama, te ti propisi obzirom na članak 114. id. Zakona imaju prednost u primijeni pred propisima o državnim službenicima i namještenicima, općim propisima o radu i kolektivnim ugovorima sklopljenim u skladu s njima, kako je već navedeno.

2.1. Tuženik završno opetuje da se u razdoblju od 01.listopada 2009. do 01.lipnja 2014. primjenjivala Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, NN 118/09 i 118/12, te Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće, NN 118/09, koji su dakle stupili na snagu 01.listopada 2009.godine, te su navedeni propisi doneseni temeljem Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske i predstavljaju dakle posebne propise koji imaju prednost u odnosu na propise o državnim službenicima i namještenicima, opće propise o radu odnosno Kolektivne ugovore sklopljene u skladu s njima. Ranijim Pravilnikom regulirano je pitanje dodataka za dežurstvo i stražarsku službu, na koje djelatne vojne osobe uključujući i tužitelja imaju pravo, te su po tvrdnji tuženika tužitelju već isplaćeni predmetni dodaci za utuženo razdoblje, uključujući i dodatak za terenski rad sukladno Pravilniku o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji, NN 141/04, 22/05 , pa slijedom navedenog tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz dosudu parničnog troška tuženiku zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

2.2. U ponovljenom postupku tuženik i dalje ostaje kod svojih navoda te se protivi predmetnom potraživanju, potražujući od tužitelja naknadu troška postupka.

3. Radi utvrđenja činjenica i pravilne ocijene činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u zahtjev za mirno rješenje spora na listu 4-5 spisa, u Odluku o rasporedu OSRH-a, MORH-a, Hrvatska kopnena vojska, Gardijsko oklopno mehanizirana brigada od 22.5.2014., uvid u podnesak MORH-a, OSRH od 11.7.2025., te uvid u Troškovnik tužitelja. Pored toga pročitao je odgovor na tužbu tuženika, podnesak tužitelja od 4.12.2017. sa sudskom praksom u privitku, podnesak tužitelja od 29.12.2017., podnesak tuženika od 21.3.2018. s dokumentacijom u privitku, presliku tužbe i podneska tužitelja iz spisa ovoga suda br. Pr-165/2017., iskaze svjedoka ŠČ i TČ te tužitelja osobno, podnesak tužitelja od 28.11.2018. i 4.12.2018. podnesak tuženika od 12.6.2019. s prilogom u privitku, podnesak tužitelja od 2.9.2019., podnesak vještaka Ručević vještačenje d.o.o. od 28.10.2019., Nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka Ručević vještačenje d.o.o. od 2.6.2020., podnesak tužitelja od 7.7.2020. s Troškovnikom u privitku, podnesak tuženika od 7.7.2020. s dokumentacijom u privitku , te u ponovljenom postupku podnesak tužitelja od 15.1.2025. s odlukama iz sudske prakse u privitku, podnesak tuženika od 3.2.2025., podneska tužitelja od 12.3.2025. i dalje s odlukama iz sudske prakse u privitku, podnesak tuženika od 1.4. 2025. s također odlukama uz sudske prakse u privitku, podnesak tužitelja od 2.05.2025. s Troškovnikom u privitku, te njegov podnesak od 7.11.2025., dopunu iskaza tužitelja osobno na ročištu od 10.12.2025., podnesak tuženika od 7.1.2026. s dokumentacijom i dr. prilozima u privitku, podnesak tužitelja od 20.1.2026., te iskaze dodatno saslušanih svjedoka u ponovljenom postupku JČ i VČ.

4. Temeljem dokaza priloženih u spisu, a napose Odluke o rasporedu Ministarstva obrane RH, Oružanih snaga RH-a, Gardijsko oklopno mehanizirane brigade od 22.05.2014. bilo je razvidno da je tužitelj u vremenu do 01.lipnja 2014. bio raspoređen u ustrojbenu jedinicu Hrvatske kopnene vojske, Gardijske oklopno mehanizirane brigade, 1. Mehanizirane bojne "Sokolovi", 3. Mehanizirana satnija, u Zapovjedništvo, 2. Zapovjedni prevožnjak, na ustrojbeno mjesto vozača . U vremenu nakon toga pa do 31.prosinca 2016. također je bio raspoređen u istu ustrojbenu jedinicu na ustrojbeno mjesto vozača BVP s mjestom službe u Našicama, s ustrojbenim činom vojnika uz dodatak A, A02 19% uvećano za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. U id. Odluci također je navedeno da je njegov radni staž na dan 01.06.2014. iznosio 17-5-15, što znači 17 godina 5 mjeseci i 15 dana , a o radu tužitelja i njegovoj radnoj angažiranosti na terenu također su se tijekom postupka očitovali svjedoci ŠČ i TČ uz tužitelja osobno, a nakon ukidne odluke u ponovljenom postupku dodatno su saslušani daljnji svjedoci JČ i VČ, te je dopunjen iskaz tužitelja osobno.

5. Svjedoci saslušani u postupku do ukidne odluke (po reviziji) iskazali su da su radili s tužiteljem u istoj postrojbi i odlazili na terene, kako precizira drugi svjedok , na vojne poligone Slunj i Gašince te na poplave, požare i dr. terene. Vezano uz poplave kasnije je na upit punom. tužitelja odgovara da su na poplavama bili u Gunji, Josipovcu, Karašićacu, Pleternici i Jasenovcu. Pri tom prvi svjedok ŠČ precizira da su u Gašincima radili svakodnevno po 14-15-16 sati ili čak duže, te vikendom u vremenu kao i radnim danom, obavljajući zadaće po zapovjedi koje je on kao zapovjednik desetine prenosio tužitelju i ostalim djelatnicima. Već ovakav dio izričaja ukazuje da se radilo o autentičnom svjedoku koji je i sam bio na terenu s tužiteljem i ima vjerodostojna saznanja o dužini trajanja svakodnevnog rada na terenu. Pri tom je posebno dodao da je tužitelj bio vozač koji je prvi odlazio na radni zadatak i zadnji se vraćao, te je okvirno naznačio da je za vrijeme jednog boravka na terenu, koji je trajao po dva tjedna a najmanje 10 dana, isti radio u vremenu dužem od 14 sati. Kako dalje navodi, za prekovremeni rad na terenu dobivali su svega 2-3 slobodna dana, jer su se slobodni dani dodjeljivali u nekakvim šestinama i nisu odgovarali vremenu koje su stvarno prekovremeno odradili. Evidencije su po izričaju ovog svjedoka vođene kompjuterski i u njima je bilo upisano osmosatno radno vrijeme, iako se na terenu radilo najmanje 14-18 ili 19 sati, pa čak i 24 sata dnevno. Na upit punom. tužitelja svjedok se očitovao da je ustajanje bilo u 4 sata ujutro i radilo se do 22 sata navečer, odnosno „moglo bi se reći da se prosječno svakodnevno radilo od 6-22 odnosno po 16 sati dnevno. Jedino je nedjeljom rad bio nešto kraći i završavao oko 17 sati, pri čemu i ovaj svjedok sukladno iznosi da je tužitelj pored terena u Gašincima i Slunju radio i na poplavama u Valpovu, Petrijevcima kod Osijeka i dr., te za vrijeme poplava boravio na terenu otprilike 7 dana i bio neprekidno u uniformi, odmarajući se svega po pola sata. Općenito iznosi da se na terenu za vrijeme poplava odmaralo po 5 sati, a ostali dio dana radilo, te se za svaki radni dan dobivala 1/6 sati odnosno za tjedan dana rada na terenu konačno bi se dobila 2 ili 3 slobodna dana. Po drugoj osnovi tužitelj je slobodne dane dobivao samo na temelju obavljene straže; i to za 5 dana straže dobio bi jedan slobodan dan. Na upit zz. tuženika svjedok još iznosi da je obzirom na netočno bilježenje radnog vremena na terenu pisao prigovor na poleđini evidencije, ali nije bilo reakcije, iako su svi znali da se radilo daleko duže od upisanog vremena. Svjedok se uz to očituje kako smatra da je u dostavljenim evidencijama u spisu nisu preslikani prigovori djelatnika, koje su dakle vojni djelatnici pisali na poleđinama evidencija.

6. Drugi svjedok TČ sukladno je naveo da su on i tužitelj bili vozači, čiji je rad počimao sat vremena prije rada drugih i završavao sat vremena poslije rada drugih djelatnika. Također je naveo da su na terenima prosječno dnevno radilo po 12-13-15 sati, kako kada, a nekada i duže ako je bilo kvara na vozilima. Precizirao je da su se slobodni dani za takav rad dobivali po koeficijentu 1,6, što je međutim bilo nedostatno za prekovremeni rad koji je obavljen na terenu. Za vrijeme poplava bili su na terenu 2-3 ili 4 dana, a možda i duže, te su na poplave odlazile u proljeće ili jesen. Opisuje da se za vrijeme takvoga rada jako malo odmaralo, možda svega 2 -3 sate spavalo tijekom jednoga dana a ostalo vrijeme se radilo. Na terenima je buđenje bilo u 6 sati ujutro te su slijedile pripreme koje su uključivale higijenu i doručak, koji je završavao u 8 sati, te bi potom od 8 sati ujutro efektivno radili do kasno u noć odnosno do 20-21 sat, a nekada i duže jer je bilo svakakvog rada, pa i noćnog. Također se s radom znalo počimati i prije 8 sati ujutro. Subotom se radilo kao i radnim danom, a nedjeljom kraće, tj. radilo se do ručka koji je bio oko 13,00 sati. I ovaj svjedok navodi da je tužitelj pored takvog rada odlazio na straže i jedno vrijeme dobivao jednu trećinu slobodnog dana za obavljenu stražu, odnosno za 7 dana straže po 3 slobodna dana. Dodaje da je odlazio i na sahrane te za rad nedjeljom dobivao slobodne dane po principu dan za dan, a u radne dane bi dobivalo za sahrane slobodne dane po koeficijentu 1,6, odnosno za tjedan dana rada bi dobivao po 3 slobodna dana. Također je morao biti nazočan i primati eventualne zapovjedi o dolasku na posao, ali se za takvo pasivno dežurstvo nije dobivala nikakva naknada niti slobodni dani.

7. Tužitelj je u prilikom prvog saslušanja potvrdio navode prethodno saslušanih svjedoka i dodao da je možda realnije ono što je rekao njegov brat, a u ovom postupku saslušani svjedok TČ, jer je kako tužitelj navodi „sam rad na terenima zavisno o zadaći znao potrajati jako dugo, a samo bi se ponekad radilo kraće“. Za primjer dužega rada navodi je da je prilikom poplave u Josipovcu bio pozvan u 2,00 sata tijekom noći jer je bila uzbuna, a na teren je došao u nedjelju u 8 sati ujutro i bez ikakvog odmora radio cijelu nedjelju i ponedjeljak do 18,00-19,00 sati, jer je nasip pucao. I sam precizira da se na terenima u prosjeku radilo po 16 sati, a odmarali bi i spavali svega 8 sati. Na upit svog punomoćnika odgovorio je da nije dobivao evidencije o radnom vremenu već bi na poleđini šihterice pisao da se ne slaže s upisanim vremenom. Na daljnji upit odgovara da je na terenu ustajao u 6,00 sati i tijekom dana radio do 17,00-18,00 ili 19,00 sati. Napose je istaknuo da se radnim danom nikada nije radilo kraće od toga vremena, te je na upit potvrdio da su za rad radnim danom dobivali slobodne dane po kriteriju 1,6 a za rad subotom i nedjeljom po principu dan za dan. Tako bi za tjedan dana rada na terenu dobili 3 slobodna dana, ako se računalo po kriteriju 1,6, a kada se računalo po kriteriju 1,3 onda bi dobivali manje slobodnih dana. Uz to je odgovorio da se subotom radilo kao u radne dane, a nedjeljom uglavnom do 13,00 sati, samo ponekad duže ako bi trebal i obaviti neku zadaću. Također je istaknuo da je noćnog rada bilo za vrijeme poplava, te prilikom održavanja nekih vježbi i straža.

7.1. U dopuni iskaza načelno je iskazao kako se sječa da su evidencije o radnom vremenu potpisivali na kraju mjeseca i da je u tim evidencijama stavljao prigovore u mjesecima kad je bio na terenu, jer u evidencijama nije bilo vjerodostojno prikazano radno vrijeme. Na konkretan upit i pokazivanje evidencija od strane pun. tužitelja iz 3 mj./12, 5/12, 8/12, 9/12, 10/12, 12/12, 11/12, 3/13, 4/13 i 4/14, na kojima je evidentiran rad na terenu u trajanju od 8 sati samo s oznakom TR, gdje se na poleđini nalaze vidljivi pisani prigovori koji je razlog tužitelju naveden da se ne evidentira konkretno radno vrijeme, tužitelj navodi da su prigovori upućivani ali nitko nije mario za takve prigovore, nego su dobivali redovnu plaću kao da nije bio povećanog rad na terenu. Tek bi u nekim periodima nakon rada na terenu dobivali slobodne dane, a u drugim čak ni to. Također dodaje da su dnevnice dobivali u samo jednom periodu, a u drugom ne, zavisno od propisa koji su postojali u to vrijeme. Posebno ističe da na terenima s poplavama postojao kontinuirani dnevni i noćni rad, sve dok se posao ne bi završio, te se slijedom iskaza tužitelj i svjedoka može zaključiti da se na terenima uopće puno radilo.

8. Naime, navedeno očitovanje tužitelja u osnovnom iskazu i dopuni njegovog iskaza, uz iskazane podatke o radu tužitelja od strane naprijed navedenih svjedoka, sukladno potvrđuje da se na terenu uvijek radilo duže od redovnog radnog vremena, što međutim nije bilo točno evidentirano ni zabilježeno odnosno prikazano u dnevnim i mjesečnim evidencijama. Pri tom su svjedoci i tužitelj unatoč određenim nepreciznostima u pravilu neosporno iznijeli da se rad na terenu dakle uvijek obavljao u vremenu dužem od redovnog radnog vremena, te nikada u redovnom radnom vremenu. To je kasnije potvrđeno odnosno proizišlo i iz iskaza naknadno saslušanih svjedoka u ponovljenom postupku, napose u dijelu kada svjedok JČ iznosi da su se pripreme na terenu uvijek „odvijale“ u radnom vremenu dužem od redovnog radnog vremena te kada svjedok VČ govori da se „vodilo radno vrijeme od 18-19 sati ali je znalo biti i dužeg rada napose kada su se obavljale noćne vježbe provjeravalo ponašanje djelatnika u tim uvjetima“. Takvo očitovanje uzima se vjerodostojnim i sukladnim iskazima ranije navedenih svjedoka i tužitelja osobno, unatoč izvjesnom umanjivanju napora i duljine radnog angažmana vojnih djelatnika pa tako i tužitelja na terenu.

9. Naime, svjedok JČ naveo je da nije bio neposredno nadređen tužitelju, ali mu je tužitelj poznat jer je sudjelovao u pripremama za misije koje je svjedok vodio u razdoblju rujna 2012. do veljače 2013. Radilo se o obuci za odlazak u Afganistan, pa isti svjedoči da je neposredno nadređeni tužitelju bio zapovjednik satnije koji je također saslušan u ponovljenom postupku kao drugi pristupjeli svjedok. Svjedok JČ pri tom iznosi da su se pripreme za misije dakle uvijek obavljale u radnom vremenu dužem od redovnog radnog vremena i da su se dobivale dnevnice prema pravilniku za rad na terenu, dok su prekovremeni sati bili raspodijeljeni na slobodne dane koji su korištene u periodu između dva terena. Ipak, nakon prethodnog izričaja iznosi da se kao vrijeme priprema u evidencijama radnog vremena upisivalo stvarno vrijeme rada za sve pripadnike koji su bili na obuci. Sjeća se da je na obuci bilo oko 180 vojnih djelatnika, te na kraju ne zna je li tužitelj bio u Afganistanu obzirom da nisu svi djelatnici išli u Afganistan. Dodaje da su evidencije bile arhivirane i čuvane, neke minimalno 10 godina a neke čak i 20 godina. Na upit pun. tužitelja uz to navodi da nije bilo prigovara vojnih djelatnika na upisano radno vrijeme u evidencijama i da su vojni djelatnici mogli odbiti potpisati evidenciju radnoga vremena. No, svima je bilo u cilju da potpišu evidenciju jer je to bilo potrebno za obračunavanje dnevnica na terenu i za korištenje tj.j. dodjeljivanje slobodnih dana. Na daljnji upit odgovorio je da je znalo biti i noćnih gađanja i da su sve takve zadaće provođenja bojnih gađanja obavljene u pravilu od 18 do 20 sati, a za vrijeme cjelokupne pripreme bilo je možda oko 2 ili 3 noćna gađanja. Navedene radnje su se obavljale sukladno planu i programu za misije o Afganistanu, te je svjedok kako dalje navodi pisao izvješća o gađanju u kojemu su bilježeni svi podaci o obavljanju obuke, radnom vremenu tj. satnici, teoretskoj obuci, upoznavanju s raznim oružjima i dr. No, po njemu bi za vrijeme obavljanja takvih zadaća djelatnici zapravo prethodno bili tijekom dana slobodni u nekom periodu, tako da je ukupna satnica odgovarala stvarno odrađenom radnom vremenu te same takve zadaće nisu bile naporne. No, takav izričaj po ocijeni suda ne umanjuje radnu nazočnost i spremnost za obavljanje poslova i zadaća u stvarnom vremenu rada, za koje svjedok navodi da je svakodnevno bilježeno u vremenu od 8-16 sati kao redovni rad i daljnji rad od 16-18 sati. Ipak na daljnji upit iznosi da vojni ustroj nije poznavao plaćanje prekovremenog sata već je priznavao dnevnicu za rad na terenu. Završno napominje da od 01.06.2026. stupa u mirovinu i izražava mišljenje da je sve bilo regularno upisano i vođeno, te da nema potrebe davati ovakve iskaze.

10. Daljnji svjedok VČ je neposredno potvrdio da je tužitelj bio u satniji kojom je svjedok zapovijedao i zna da se u upitanom periodu obavljao rad kroz stražarska osiguranja i odlaske na terenu, te su bile pripreme za misiji koje su trajale po 6 mjeseci. Od tih 6 mjeseci 4 mjeseca se obavljao rad na terenu, te su postojale radnje predocijenjivanja i ocjenjivanja i tako dalje. Vojni djelatnik, a tako i tužitelj, bio je na terenu po 2-3 tjedna a onda par dana slobodan, te je za rad vikendom dobivao slobodan dan po principu dan za dan, te bi za dva tjedna boravka na terenu dobio 4 slobodna dana. On iznOsi da su o radu na terenu vođene evidencije za koje je bio odgovoran zapovjednik satnije, ali se više ne sjeća je li osobno vodio takve evidencije ili je evidencije vodio zapovjednik voda. Na upit pun. tužitelja očituje se da se redovni rad obavljao t.j. upisivao u vremenu od 8-16, iako je rad na terenu uvijek bio duži od redovnog, a kada je bila obuka onda je 30% obuke bilo u noćnim uvjetima s time da je nekada bilo rada do ponoći a nekada do mraka. Kad nije bila noćna obuka onda se radilo do ručka te b i bio podnevni odmor od sat --, sat i po ,,pa se nastavljao rad. Misli da se radno vrijeme vodilo do 18-19 sati, ali je dakle znalo biti i dužeg rada napose kada su se obavljale noćne vježbe i provjeravalo ponašanje vojnih djelatnika u tim uvjetima. Uz to je naveo da se u šihtericama prikazivao stvarni rad i da su se na kraju mjeseca iz šihterica izvlačili podaci o obavljenom radu, te su se takvi podaci slali u računovodstvo radi plaćanja dnevnica i dobivanja slobodnih dana. Uglavnom je postojala osoba koja je obavlja takvu vrstu personalnih poslova.

11. Potom je u zapisniku konstatirano da je pun. tužitelja pokazao svjedoku evidenciju iz svibnja 2012. i dvije evidencije za rujan u kojemu je navedeno njegovo ime, s time da evidencija nije potpisana, a svjedok se očitovao da je tu naveden samo kao odgovorna osoba dok je netko drugi napisao radno vrijeme na temelju šihterica. No, dodatno je istaknuo da se zapravo radilo o samim počecima vođenja evidencija te radno vrijeme još uvijek nije bilo striktno vođeno niti upisivano, što zasigurno potvrđuje da upisani podaci u evidencijama nisu odražavali stvarno vrijeme rada. Svjedok je još naveo da su se slobodni dani za rad vikendom uglavnom dobivali po principu dan za dan, kao i danas, te da u to vrijeme nije bilo prigovora jer su bili počeci. No, najzad iskreno navodi da se u to vrijeme „nije … to sve regularno vodilo“ i uz to napominje da su se za 7 dana rada nakon stražarskog osiguranja dobivala dva slobodna dana s time da se stražarsko osiguranje obavljalo u ciklusu 2 sata osiguranja, 2 sata pripreme i 2 sata odmora. Također na upit zz. tuženika da li su vojnici ipak za takav rad obeštećeni kroz slobodne dane ili dnevnice odnosno na drugi način, svjedok odgovara da se striktno ne sjeća i napose ističe da ne zna od kada se plaća rad na terenu, samo zna da se u početku plaćao rad na terenu 20,00 kn za jedan dan na terenu.

12. Slijedom toga valjalo je provesti redovan postupak, obzirom nije prihvaćen kao opravdan prigovor dvostruke litispendencije iznesen od strane tuženika zbog potraživanja naknade razlike plaće za prekovremeni rad vikendom i blagdanom u istom utuženom razdoblju, kako navodi, u predmetu ovog suda br. P- 165/17. Naime, uvidom u e-upisnik sud je utvrdio da je u tom predmetu doneseno rješenje o povlačenju tužbe, te je tužitelj u tom spisu aktivno legitimirana stranka u postupku; t.j. 3. tužitelj koji je zajedno s ostalim aktivno legitimiranim osobama u tom postupku povukao tužbu, a sada ponovno postavlja zahtjev u ovom predmetu, pa je dakle utvrđeno da sam prigovor dvostruke litispendencije nije osnovan. Rješenje o povlačenju tužbe doneseno je u tom spisu 11.veljače 2019. i postalo je pravomoćno dana 22.veljače 2019.godine.

13. U ovom predmetu, a budući se tuženik protivio tužbi i osporavao potraživanje tužitelja iz tužbenog zahtjeva bilo je potrebno provesti financijsko - knjigovodstveno vještačenje, te je isto provedeno na prijedlog tužitelja radi napose utvrđenja visine potraživanja. Navedeno vještačenje provedeno je po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenje d.o.o. za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja, koji uvidom u evidencije sukladno utvrđuje da je tužitelj svakako radio na terenu, s time da se dijelom i po evidencijama može utvrditi da je radio u vremenu dužem od redovnog radnog vremena. Vještak je to dokumentirao izračunom razlike plaće u određenoj visini, pri čemu jednu varijantu izračuna radi prema službenoj evidenciji i prijedlogu tužene, a drugu prema prijedlogu tužitelja uvažavajući evidencije tuženika i napose personalne iskaze tužitelja i svjedoka saslušanih u postupku do ukidne odluke.

14. Financijsko knjigovodstveni vještak Ručević vještačenje d.o.o. u Nalazu i mišljenju od 02.lipnja 2020. vrši izračun predložene razlike plaće u utuženom razdoblju od 07.kolovoza 2011. do 01.lipnja 2014. za sate prekovremenog rada i dodatke na id. Sate. Isti radi na temelju priloženih dokaza u spisu s time da najprije daje pregled zadataka i dostavljene dokumentacije u spisu o radnoj angažiranosti tužitelja, a potom obrazlaže na koji način je izvršio vještačenje i koje je propise, napose članke tih propisa koristio:

- Zakon o službi u oružanim snagama RH, NN 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09, 124/09,

– Zakon o službi u oružanim snagama RH, NN 73/13,

- Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće, NN 50/08, 142/08, 118/09, 66/12, 99/12, 118/12, 55/13.

- Odluka i izmjene Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, NN 118/09, 118/12.

Između ostalog, vještak iznosi da je tužitelj osim rada od ponedjeljka do petka u redovnom radnom vremenu od 8,00 do 16,00 sati bio radno angažiran na terenu, uglavnom nekoliko dana u kontinuitetu, te radio u službi stražarskog osiguranja, uglavnom 7 dana u kontinuitetu, uključujući i rad subotom, nedjeljom, blagdanom i noću, uvažavajući iskaze tužitelja i svjedoka računa da je radio radnim danom i subotom od 8,00 do 21,00 h, subotom isto tako od 08,00 do 21,00 h i nedjeljom od 8,00 do 13,00 sati, te da je pored toga obavljao specifične zadatke na terenu za koje je također ostvario sate prekovremenog rada.

15. Konstatira da je među strankama sporno radno vrijeme na terenu t.j. broj ostvarenih prekovremenih sati na terenu te posljedično broj ostvarenih slobodnih dana za takav rad. Pri tom ističe da su u evidencijama svi slobodni dani označeni oznakom „Sd“ ili nema oznake po kojoj osnovi su korišteni određeni slobodni dani. Analizira da se prema tumaču u evidencijama oznaka „Sd“ odnosi na slobodne dane ostvarene nakon straže, dežurstva i prekovremenog rada i uz to nalazi da je tužitelju isplaćen dodatak za stražarsku službu, te da da mu nije obračunata ni isplaćena naknada za sate prekovremenog rada, kao ni dodaci na sate rada ostvarene subotom, nedjeljom, blagdanom i noću. Iznosi da dokumentacija koju je tužitelj dostavio nije potpuna i nedostaju nalozi te odluke o ostvarenim i korištenim slobodnim danima, što je nužno za točan i precizan obračun slobodnih dana ostvarenih temeljem prekovremenog rada na terenu i specifičnog oblika terena, a posljedično tome i za precizan izračun neplaćenih sati prekovremenih rada.

16. U nastavku u Tabeli 1 daje prikaz rada tužitelja u utuženom razdoblju prema dnevnim evidencijama, na temelju kojih je kako navodi i tužena odobravala slobodne dane, te rezimira obračun slobodnih dana iz pojedinog oblika rada uzimajući u obzir propise koji su važili u utuženom razdoblju. Tako nalazi da je tužitelj u promatranom razdoblju na straži proveo 120 dana i s te osnove trebao ostvariti 40 slobodnih dana, a radom na terenu ostvario je 207 sati prekovremenog rada i stekao pravo na 41,4 slobodnih dana. Nadalje je radom u tzv. specifičnim oblicima terena ostvario 34 sata prekovremenog rada za koje ostvaruje 6,8 slobodnih dana, a prema propisima trebao je iskoristiti 88,2 slobodna dana te je ukupno iskoristio 147 slobodnih dana. A propo, već ovako utvrđenje iz nalaza ukazuje da ovakav izračun ne bi trebalo prihvatiti kao valjan jer prema istom proizlazi da je tužitelj iskoristio veći broj slobodnih dana od onih koje je stekao prekovremenim radom, a to nije prihvatljivo ni logično. Dakle, proizlazi da je tužitelj u utuženom razdoblju iskoristio 58,8 slobodnih dana više od ostvarenih t.j. od onih na koje je imao pravo, što svakako ukazuje na nevjerodostojnost takvog stanja vezano uz tužiteljev rad na terenu i drugim specifičnim poslovima o kojima vještak u nalazu govori, jer tuženik kao poslodavac ne bi tužitelju dao na korištenje slobodne dane da ih ovaj nije ostvario. Vještak uz to napominje kao ranije da nije mogao sa sigurnošću utvrditi s koje osnove su korišteni pojedini slobodni dani i za koji rad, a kako obračun sačinjava na temelju evidentiranog rada tužitelja proizlazi da je dakle tužena odobrila tužitelju korištenje većeg broja slobodnih dana od onih koji mu pripadaju, s time da je vještak našao da je tužitelj na terenu imao i specifične oblike radnog angažmana u kojima je ostvario prekovremeni rad i bio angažiran u stražarskoj službi, te je i s te osnove morao dobiti slobodne dane prema važećim propisima.

17. Tužitelju su prema daljnjem navodu vještaka „svi evidentirani prekovremeni sati rada evidentirani u dnevnim evidencijama preraspodijeljeni u vidu slobodnih dana i prema tome se ti slobodni dani utvrđuju kao nesporni“. Nastavno, na temelju utvrđene razlike neevidentiranih prekovremenih sati rada te sati koje je tužitelj ostvario noću, subotom, nedjeljom i blagdanom (također uzimajući u obzir radno vrijeme evidentirano u dnevnim evidencijama kao i radno vrijeme po prijedlogu tužitelja i suda), vještak u Tabeli 2. daje izračun tako ostvarenih a neplaćenih sati rada. Kao osnovicu uzima plaću isplaćenu za sate redovnog rada, a satnicu redovnog rada dobije kada se plaća redovnog rada podijeli s brojem sati redovnog rada, te onda uveća dodatkom za minuli rad, prema kartici obračuna plaća za svaki mjesec utuženog razdoblja u kojem je tužitelj ostvario prekovremene sate radeći na terenu. Potom pojedine vrste evidentiranih radnih sati (rad subotom, nedjeljom, blagdanom) uvećava postotkom u skladu s odredbama Odluke (čl. 13.) kod čega se, kako navodi, dodaci međusobno ne isključuju.

18. Na osnovu prethodno navedenog u izračunu prema prijedlogu tuženika nalazi da bi tužitelju za utuženo razdoblje od 07.kolovoza 2011. do 01.lipnja 2014.godine trebalo još s osnove prekovremenog rada na terenu isplatiti ukupno 1.126,40 kn, što prikazuje u stupcu „o“ Tabele 2 nalaza, dok bi mu s osnove prekovremenog rada koja uvažava evidencije ali i personalne dokaze trebalo isplatiti ukupno 24.655,27 kn, kako prikazuje u stupcu „p“ id. Tabele 2 u Nalazu i mišljenju od 02.lipnja 2020.

19. Potonji izračun tužitelj je prihvatio kao osnovan i prema istom precizirao tužbeni zahtjev, a takvo potraživanje se i sada utvrđuje osnovanim, napose imajući u vidu pobližu analizu pronađenih podataka koje tužitelj prezentira tijekom postupka i sada u ponovljenom postupku, odnosno napose u podnescima od 28. 11. 2018 i 02.05.2025.

20. Naime ista varijanta izračuna uvažava evidencije te iskaze svjedoka i tužitelja o stvarnom radu tužitelja na terenu, jer se utvrđuje se da je tužitelj ne samo na temelju djelomično zabilježenih podataka u službenim evidencijama tuženika o radu tužitelja, nego i po iskazima saslušanih svjedoka i tužitelja ostvario veći broj prekovremenih sati za koje mu tuženik nije isplatio odgovarajuću naknadu, niti omogućio korištenje svih slobodnih sati u dovoljnom broju u odnosu na rad koji je ostvario. Po iskazima tužitelja i svjedoka svakako je razvidno da je tužitelj na terenu radio u vremenu dužem od redovnog radnog vremena, a kako u službenim evidencijama nije precizno upisivano stvarno vrijeme rada tužitelja na terenu i njegov stvarni rad u svim obavljenim poslovima, kao opravdan je prihvaćen izračun predmetne razlike plaće prema varijanti nalaza koja uz zabilježeni stvarni rad u evidencijama uvažava iskaze tužitelja i saslušanih svjedoka, te u izračun uključuje iskorištene slobodne dane koji su pronađeni u ev idencijama a za koje nije dokazano da bi ih tužitelj koristio po nekoj drugoj osnovi. Da takvi slobodni dani nisu u dovoljnom broju iskorišteni potvrdili su uostalom saslušani svjedoci i tužitelj, a evidentno su isti dijelom zabilježeni i korišteni kod izračuna, izvan onih koji su korišteni zbog straže i dežurstva, te je vještak umanjio prekovremeni rad za slobodne dane.

21. U pogledu neupisanog stvarnog vremena rada za istaknuti je da je obveza tuženika prema odredbama Zakona o radu da vodi službene evidencije o stvarnom vremenu radu svojih zaposlenika. Stoga propust takvog nepostupanja ne može ići na štetu tužitelja, već tuženika, a uz to su tužitelj i saslušani svjedok u pravilu sukladno iskazali o svakodnevnom stvarnom radu tužitelja na terenu, te je sam tužitelj precizirao svakodnevno radno vrijeme na terenu. Pri tom se konstatira da se u svim istovrsnim predmetima vođenim kod ovog suda, koji je a propo nadležan za sve vojne djelatnike Hrvatske kopnene vojske u Republici Hrvatskoj, gotovo bez izuzetka utvrđivalo da u službenim evidencijama tuženika nije upisivan sav stvarni rad djelatnika u statusu kao tužitelj koji su obavljali rad na terenu. Takve evidencije su znale biti tek djelomično vjerodostojne, te se po iskazima svjedoka i tužitelja kao vojnih djelatnika redovito utvrđivalo da su vojni djelatnici napose na terenu obavljali poslove i zadaće u vremenu dužem od redovnog radnog vremena. To je razumljivo i logično, kada se ima u vidu da vojni djelatnici odlaze izvan mjesta redovnog rada i mjesta prebivališta odnosno boravišta, na izdvojena mjesta službe radi obavljanja specifičnih poslova i zadaća, te na takvim mjestima ostaju kroz određeno duže vrijeme, a najčešće jedan, dva ili tri odnosno ponekad četiri tjedna, s ili bez mogućnosti odlaska kući. Jasno da takve specifične zadaće koje se obavljaju po zapovijedi pretpostavljenih ovlaštenih osoba i potrebi službe (poplave, požari pa i sahrane) zahtijevaju rad bez vremenskog ograničenja, odnosno rad duži od redovnog radnog vremena. Osim toga, takvi poslovi nerijetko uključuju i obavljanje vojnih vježbi po danu ili u noćnim uvjetima, odnosno barem jednu takvu vježbu tijekom boravka na određenom terenu. Zapravo bi bilo teško zamisliti rad na terenu u okviru redovnog radnog vremena, ako se uzmu u obzir i povećani troškovi boravka na terenu, te potreba vojnih institucija da se na ekonomičan način obave specifične zadaće radi kojih je izdan nalog za rad na terenu. Isto tako, teško je zamisliti da bi tijekom kontinuiranog svakodnevnog boravka na terenu vojni djelatnik imao, izvan redovnog radnog vremena u trajanju od 8 sati, preostalo vrijeme za sebe i svoje slobodne aktivnosti koje ne bi bile ni u kakvoj vezi s vojnim aktivnostima. Dakle, prema iskazima tužitelja i svjedoka u ovom postupku razvidno je da je tužitelj kao vojni djelatnik i u ovom slučaju odlazio na terene upravo kako bi izvršio specifične opsežne zadaće i poslove, koji su zahtijevali svakodnevno duži rad od redovnih 8 sati dnevnog rada. Pri tom su tužitelj i svjedoci u pravilu sukladno iskazali o vremenu rada na terenu te je tužitelj precizirao vrijeme koje je vještak primijenio u prihvaćenoj varijanti rađenoj prema prijedlogu tužitelja. K tomu treba imati u vidu da je za vrijeme poplava postojao kontinuirani svakodnevni rad te se kod noćnih vježbi radilo i duže od 21 sat, s time da je od strane tužitelja i prvotno saslušanih svjedoka rečeno da je svakodnevni rad bio u trajanju od 16.sati, pa je kod obračuna valjalo kao stvarni rad uvažiti vrijeme koje je tužitelj istaknuo u prijedlogu. Uz to je za istaći da ni manje iskazane nesukladnosti u odnosu na stvarno vrijeme rada na terenu ne bi nužno trebale dovesti do odbacivanja personalnog dokaza, tim više što svjedoci odnosno osobe u svojstvu tužitelja ni ne mogu faktografski reproducirati podatke o stvarnom svakodnevnom radu na terenu, niti za svaki određeni dan. Tako nešto nije ni moguće prenijeti, ne samo zbog proteka vremena nego i ograničenja ljudskih mogućnosti te podložnosti zaboravu, ali se načelno mogu sjećati i znati kako je i u kojem trajanju postojao svakodnevni rad na terenu. Stoga je prihvaćeno navedeno radno vrijeme prema iskazivanju tužitelja i svjedoka, a sve prema pobližem prijedlogu tužitelja i u granicama onog što su saslušani svjedoci i tužitelj iskazali o stvarnom vremenu rada na terenu, prema kojem je onda sačinjen izračun i prihvaćena varijanta izračuna kao naprijed, sve prema propisima kako slijedi.

22. U predmetnom slučaju potrebno je razlikovati dva vremenska razdoblja i to prvo u kojem se od 01.listopada 2009. do 01.lipnja 2014. primjenjivala Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, te Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće, koji su stupili na snagu 01.listopada 2009.g. Navedenom Odlukom bio je propisan raspored tjednog i dnevnog radnog vremena u Oružanim snagama Republike Hrvatske te pravo na uvećanu plaću za rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i u druge neradne dane, rad u smjenama, turnusima i na drugi odgovarajući način, prekovremeni rad, dežurstva i stražarsku službu. Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće regulirano je pitanje dodataka za dežurstvo i stražarsku službu koju je tužitelj ostvario.

23. U drugom razdoblju stupio je na snagu (26.lipnja 2013.g.) novi Zakon o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske kojim je propisano da se plaća djelatnih vojnih osoba sastoji od osnovne plaće i dodataka na plaću. Člankom 139. stavak 1 Zakona propisano je da su dodaci na plaću oni dodaci koje ostvaruju djelatne vojne osobe za posebne uvjete vojne službe te za deficitarna zvanja i struke. Dodaci za posebne uvjete vojne službe dijele se na dodatak za vojnu službu i dodatak za otežane uvjete rada. Dodatak za vojnu službu ostvaruju sve osobe raspoređene na dužnostima djelatne vojne osobe, dok dodatak za otežane uvjete rada ostvaruju osobe raspoređene na dužnosti s otegotnim uvjetima rada. Stavkom 6 istog članka propisano je da ministar obrane Pravilnikom utvrđuje dužnosti s otegotnim uvjetima rada te određuje način utvrđivanja prava na dodatak, iznos dodatka kao i deficitarna zanimanja i struke za koje se utvrđuje pravo na dodatak. Glede radnog vremena člankom 153. Zakona propisano je da je služba u Oružanim snagama organizirana na način da se poslovi obavljaju 24 sata na dan dok raspored radnog vremena Odlukom određuje ministar obrane. Također je člankom 155. Zakona izričito propisano da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, već ostvaruju posebne dodatke na plaću propisane Pravilnikom o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba. Upravo su temeljem navedenih odredaba Zakona o službi u Oružanim snagama RH doneseni podzakonski propisi kojima je u cijelosti uređeno pitanje radnog vremena, oblika organiziranja rada te prava na dodatke i iznos dodataka na plaću za pojedine oblike rada način i to Odlukom o rasporedu radnog vremena i naprijed navedenim Pravilnikom koji su stupili na snagu 01.lipnja 2014.g. Točkom IV Odluke iz 2014. Također je propisano da djelatnoj vojnoj osobi ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruju dodatke na plaću u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na plaću djelatnih vojnih osoba odnosno dodatke propisane spomenutim Pravilnikom iz 2014.g. Navedeni Pravilnik i Odluka iz 2014. doneseni su na temelju Zakona o službi u oružanim snagama RH, te imaju prednost pred propisima o državnim službenicima i namještenicima, kao i općim propisima o radu odnosno Kolektivnim ugovorima sklopljenim u skladu s njima, a takav stav o prednosti podzakonskih akata donesenih na temelju Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, kao lex specialis, izražen je u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetima iste činjenične i pravne osnove br. Revr 1845/12, Revr-1902/12 i Revr-1795/12.

24. No, u prvom razdoblju vrijedili su podzakonski propisi doneseni na temelju Zakona o službi u oružanim snagama, NN 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09, (u daljnjeg tekstu ZOSOS/02), a za razdoblje od 26.lipnja 2013. na snazi je dakle Zakon o službi u oružanim snagama RH NN 73/13, koji u članku 136. određuje da se plaća djelatnih vojnih osoba sastoji se od osnovne plaće i dodataka na plaću dok je u članku 139. id. Zakona propisano da su dodaci na plaću dodaci koje ostvaruju djelatne vojne osobe za posebne uvjete vojne službe te za deficitarna zvanja i struke. Napominje se kako Zakon određuje da se dodaci za posebne uvjete vojne službe dijele na dodatak za vojnu službu i dodatak za otežane uvjete rada, kako je već navedeno, s time da dodatak za vojnu službu ostvaruju sve osobe raspoređene na dužnost djelatne vojne osobe, dok dodatak za otežane uvjete rada ostvaruju osobe raspoređene na dužnosti s otegotnim uvjetima rada. Dodaci se utvrđuju u postotku od osnovice za obračun plaće a Ministar obrane Pravilnikom utvrđuje dužnosti s otegotnim uvjetima rada i određuje način utvrđivanja prava na dodatak, iznos dodatka te deficitarna zvanja i struke za koje se utvrđuje pravo na dodatak.

25. ZOSOS/02 je u čl. 3. određivao da su pripadnici Oružanih snaga vojne osobe i državni službenici i namještenici, a čl. 4. st.1. da su vojne osobe djelatne vojne osobe, ročnici, pričuvnici i kadeti. U tom smislu je tužitelj djelatna vojna osoba koja je u navedenom razdoblju za koje potražuje razliku naknade plaće obavljala poslove kako je navedeno, te je pored toga a što proizlazi iz dokumentacije o radnoj angažiranosti tužitelja i iskaza sudionika postupka obavljala poslove izvan redovnog mjesečnog fonda sati te ostvarila prekovremene sate dijelom utvrđene u podacima o nazočnosti tužitelja na radu i dodatke za ostvareni prekovremeni rad koji su međutim po iskazima tužitelja i saslušanih svjedoka samo djelomično isplaćeni, s time da tužitelju nije omogućeno korištenje svih slobodnih dana koje je ostvario za takav rad.

26. Člankom 97. ZOSOS-a/02 bio je reguliran prekovremeni rad pripadnika Oružanih snaga koji je propisivao okolnosti pod kojima je djelatna vojna osoba, službenik i namještenik obvezan obavljati rad dulji od punog radnog vremena, te je ujedno bilo propisano da se u tim okolnostima ne primjenjuju vremenska ograničenja propisana općim propisima. Stavak 5 istog članka propisivao je pravo djelatne vojne osobe, službenika i namještenika na povećanu plaću za prekovremeni rad, pod uvjetima i u iznosu određenom općim propisima, dok je stavkom 6. istoga članka bilo regulirano da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća. Potonja odredba čl. 97. st.6. ZOSOS-a izmijenjena je čl. 40. Zakona o izmjenama i dopunama ZOSOS -a, NN 76/07, na način da je brisan dio odredbe stavka 6 „te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano uz kontinuirano obavljanje poslova i dodan je stavak 7 prema kojem će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena, koji se ne smatra prekovremenim radom, urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo uredit će se posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću.

27. Međutim, tuženik nije predočio sudu dokaze koji bi upućivali na postojanje okolnosti iz čl. 97. stavak 6 ZOSOS-a i isključivali pravo tužitelja na isplatu uvećanja plaće za prekovremeni rad. Odredbom čl. 168. ZOSOS-a/02 bilo je propisano da djelatne vojne osobe službenici i namještenici imaju pravo na plaću i dodatke na plaću te druga materijalna prava prema odredbama Zakona a prema čl. 169. plaća djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika sastoji se od osnovne plaće i dodataka na plaću. Nadalje, odredba čl. 170. st. 1 id. ZOSOS-a propisivala je da zbog otegotnih uvjeta rada, opasnosti i odgovornosti djelatne vojne osobe ostvaruju pravo na dodatke na plaću, a stavkom 4 istog članka određeno da iznos dodataka na plaću i način isplate plaće utvrđuje Ministar obrane posebnim propisom.

28. Odredba čl. 201. ZOSOS-a/02 propisivala je da će se plaća i druga materijalna prava vojnih osoba, službenika i namještenika do donošenja novog podzakonskog propisa kojim se uređuje pitanje materijalnih prava određivati u skladu s dosadašnjim propisima kojima se uređuje ovo područje.

29. Plaće djelatnih vojnih osoba sukladno ranije važećem ZOSOS-u, NN 23/95, 33/95, 128/99, bile su regulirane Odlukom predsjednika RH i vrhovnog zapovjednika o plaćama i drugim berivima djelatnih vojnih osoba, vojnih službenika i vojnih namještenika. Donošenjem Uredbe vlade RH o vrijednosti koeficijenta osobnog čina za izračun plaće djelatne vojne osobe, NN 144/02, koja je stupila na snagu 01.prosinca 2002.god. i Pravilnika na dodatku na plaću i načina isplate plaće pripadnika oružanih snaga RH, NN 6/03, s primjenom od 01.prosinca 2002.god. prestala je važiti navedena odluka.

30. Pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi propisivao je i čl. 92. Zakona o radu, dok je odredbom čl. 88 st. 1. istog Zakona bilo određeno da poslodavac kojeg obvezuje kolektivni ugovor ne smije radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa određenog kolektivnim ugovorom.

31. Ministrica obrane donijela je 25.rujna 2002. Odluku o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, Narodne novine 9/03, kojim je pripadnicima Oružanih snaga RH određeno tjedno radno vrijeme od 40 sati, koje se u pravilu raspoređuje od ponedjeljka do petka, dok dnevno radno vrijeme traje 8 sati te se u pravilu raspoređuje od 8,00 do 16,00 sati uz dnevni odmor od 30 minuta. U dijelu utuženog razdoblja kao posebni propisi primjenjivali su se Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, NN 118/09, 118/12, te Pravilnik o dodatku na plaću i načinu isplate plaće, NN 50/08-55/13, NN 33/14, te je vještak primijenio važeće propise iz utuženog razdoblja.

32. Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i način isplate “Narodne novine” broj 118/09. - dalje Pravilnik, koji je donesen 25. rujna 2009.g., a stupio na snagu s danom 1. listopada 2009.godine, određeno je da se straža i dežurstvo ne smatraju prekovremenim radom (točka V i VIII), a tužitelj je osim slobodnih dana za obavljena dežurstva i straže, dobivao slobodne dane. Id. Pravilnikom je uređeno pitanje dodatka i visina dodataka za obavljanje stražarske službe i dežurstva.

33. Napominje se da je na temelju članka 139. ZOSOS/13, Ministarstvo obrane donijelo 6. ožujka 2014.g. Pravilnik o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba “Narodne novine” broj 33/14., 41/14., 53/14., 114/14. , 2/15., 5/17, koji već dijelom izlazi iz utuženog razdoblja, dok je slijedom primijenjenih propisa i obrazloženja donesena odluka kao u dijelu izreke presude. Tužitelju je dakle slijedom navedenog dosuđeno potraživanje neisplaćenih dodataka na plaću do visine navedene u dijelu izreke presude odnosno u ukupnom iznosu od s time da je sam tužitelj umanjio potraživanje u zastari.

34. Naime u odgovoru na tužbu iznio prigovor zastare za potraživanje dospjelo prije 12.ožujka 2012., obzirom je potraživanje tužitelja datiralo od rujna 2011. pa do lipnja 2014. Zakonom o radu, NN 93/14, produžen je zastarni rok za novčana potraživanja iz radnog odnosa na način da je povećano vrijeme nastupa zastare s tri na pet godina. Time je isti rok izjednačen s općim zastarnim rokom prema propisima koji uređuju obvezne odnose i doprinose za obvezna socijalna osiguranja. No, kod zastare doprinosa drugačije je uređen trenutak od kada zastara počinje teći. Zastara novčanog potraživanja radnika računa se od dana kada je određeni novčani primitak trebalo isplatiti, pa ako je izvorima radnoga prava propisan kao rok isplate plaće 10. u mjesecu za određeni mjesec, zastara počinje teći slijedećeg 11. dana u tom mjesecu. Novi rok zastare od pet godina odnosi se na potraživanja radnika koja su dospjela na naplatu nakon stupanja novog Zakona o radu, ali i na potraživanja koja su dospjela prije njegova stupanja na snagu, uz uvjet da do 7.kolovoza 2014. nisu pala u zastaru prema starom zakonu. Tužba u ovom predmetu je podnesena dana 12.lipnja 2017., a zahtjev za mirno rješenje spora datiran je s danom 14.srpnja 2016.godine, te je podnošenjem cit. zahtjeva zastarjevanje tražbine u smislu članka 186.a ZPP-a zastalo na rok od tri mjeseca. Prema tome proizlazi da zastara postoji za potraživanja dospjela do 12.ožujka 2012. odnosno za period od 07.kolovoza 2011. do 12.ožujka 2012., a tužitelj je sam uvažio zastaru za pronađenu razliku plaće iz rujna 2011. pa je i u tom smislu zahtjev tužitelja valjalo prihvatiti kao osnovano.

35. Zatezna kamata na neisplaćenu razliku plaće i dodatke na plaću iz izreke dosuđena je prema čl. 90. st. 4 Zakona o radu od dospjelosti svakog mjesečnog iznosa i to od 15. -tog u mjesecu za prethodni mjesec, po stopi iz članka 29. stavak 2 Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine broj 35/05. i dr. izmjene i dopune cit. zakona. Izuzetno, tužitelju nije dosuđena kamata za iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak što je tužitelj pravilno naznačio u izreci ove presude. To stoga jer se bruto plaća sastoji od neto plaće te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a sukladno odredbi članka 15. st. 3 Zakona o porezu na dohodak, Narodne novine broj 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 43/13., 120/13., 125/13., 148/13., 83/14., 143/14., dr. i članka 17. st. 3 Pravilnika o porezu na dohodak, Narodne novine broj 95/05., 96/06., 68/07., 146/08., 2/09., 146/09., 123/10., 137/11., 61/12., 70/13., 160/1., 157/14, dr., zatezne kamate koje se isplaćuju na zakašnjele isplate plaće po sudskoj presudi ne smatraju dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Slijedom toga, bruto plaća koja se isplaćuje po sudskoj presudi do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nije u potpunosti dospjela, pa porez na dohodak i prirez poreza na dohodak dospijeva na naplatu isplatom plaće.

36. Glede roka za ispunjenje činidbe odnosno plaćanja dosuđenog iznosa mjerodavna je odredba članka 328. stavka 2. i 3. ZPP-a, prema kojoj rok iznosi 15 dana, a počinje teći prvog dana nakon dostave prijepisa presude stranci kojoj je naloženo izvršenje, jer je članak 436. ZPP-a kojim je bio propisan rok od osam dana za izvršenje činidbe u parnicama iz radnih odnosa, brisan odredbom članka 88. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, NN broj 70/19.

37. Tužitelj je u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev uspio u cijelosti, pa mu je sukladno čl. 154. Zakona o parničnom postupku, Odvjetničkoj tarifi i Troškovniku dosuđen trošak parničnog. Tužitelju je kao opravdan priznat trošak za sastav prijedloga za mirno rješenje spora, za sastav tužbe i podnesaka od 04.12.2017., 28.11.2018., 07.07.2020. i 15.01.2025., te za zastupanje na ročištima od 14.02.2018., 14.11.2018., 02.12.2020., 11.12.2025. i 16.04.2026. Za prethodno navedene radnje tužitelju je priznata zatražena naknada u iznosu od po 250,00 eur za svaku radnju, računajući pripadajući pdv. Za ročište objave odluke održano 02.02.2021. i 19.05.2026. tužitelju je priznata 50%-na naknada ili iznos od 125,00 eur u koji je također uračunat pripadajući pdv., a za sastav podneska od 04.12.2018. priznata mu je 25%-tna naknada u iznosu od 62,50 eura koliko je i potraživao. Tužitelju je pored toga priznat zatraženi trošak za sastav žalbe od 312,50 eura, te je sveukupno za navedene radnje tužitelju priznat trošak postupka u iznosu od 3.375,00 eura. Tom trošku pridodan je još trošak vještačenja u iznosu od 291,99 eura, pa je sveukupno tužitelju dosuđen trošak postupka u iznosu od 3.666,99 eura. Naime, tužitelju nije priznat trošak za sastav ostalih podnesaka jer isti nisu bili potrebni, obzirom je opetovano iznosio prijedloge odnosno navode koje je već iznio ili mogao iznijeti u podnescima ranije te eventualno različito očitovanje dati u drugim podnescima ili na ročištima za koja su mu priznati troškovi postupka.

U Karlovcu 19. svibnja 2026.

Sudac:

Vesna Gračan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, pismeno u tri primjerka putem ovoga suda.

Dna:

1.Tužitelju po punom. Anti Pecirepu, odvjetniku u Zagrebu

2.Tuženiku po punom. ODO u Karlovcu na br. P-DO-7/2025