REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-4601/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Sanji Grgurić Hojski, u parničnom predmetu tužitelja PEPI d.o.o., OIB 44357580598, Jasenovac, Ulica Vladimira Nazora 71, zastupan po punomoćniku Perici Medakoviću, odvjetniku u Garešnici protiv tuženika Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva ulica 3, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene 10. ožujka 2026. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Hrvoja Lui, odvjetnika te punomoćnice tuženika DS, zaposlenice tuženika, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje u tekstu: ZPP), 19. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

''I. Nalaže se tuženiku HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623 da tužitelju PEPI d.o.o., V. Nazora 71, Jasenovac, OIB: 44357580598, plati iznos od 13.791,14 eur sa zakonskom zateznom kamatom počam od 02.09.2021. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623 da tužitelju PEPI d.o.o., V. Nazora 71, Jasenovac, OIB: 44357580598 naknadi parnični trošak ovog postupka sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, počam od dana podnošenja tužbe do isplate, u roku od 15 dana.''

Obrazloženje

1. Tužitelj PEPI d.o.o. (dalje u tekstu: tužitelj) u tužbi navodi da je podneskom tuženika od 26. srpnja 2021. pozvan izvršiti nadoknadu štete tuženiku u iznosu od 13.791,14 eura (103.909,35 kn) na ime izvršenih isplata invalidskih mirovina za US za razdoblje od 01. veljače 2019. pa do 30. lipnja 2021. Tužitelj je na temelju navedenog podneska tuženika 01. rujna 2021. izvršio isplatu iznosa od ukupno 14.515,53 eura (109.367,26 kn), a koji iznos se sastoji od 13.791,14 eura (103.909,35 kn) na ime naknade za isplaćenu mirovinu i od 724,39 eura (5.457,91 kn) na ime novčane naknade zbog tjelesnog oštećenja. U odnosu na ranije utvrđenu invalidsku mirovinu US, tužitelj je naknadno u mjesecu lipnju 2024. godine došao do saznanja da je US rješenjem HZMO, Područni ured u Sisku, klasa: UP/I-140-02/19-04/03304257295 od 18. lipnja 2019. umjesto invalidske mirovine određena isplata starosne mirovine počam od 01. veljače 2019. Kako je odredbom čl.161. st. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju, propisano je da HZMO ima pravo zahtijevati naknadu štete, odnosno novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, to je tuženik neosnovano naplatio navedenu nadoknadu štete od tužitelja za razdoblje od 01. veljače 2019. do 30. lipnja 2021. Tužitelj se obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora od 17. lipnja 2024. godine radi povrata neosnovano stečenog iznosa od 13.791,14 eura, međutim tuženik je u svom očitovanju od 08. srpnja 2024. neosnovano odbio postupiti po zahtjevu pa zbog toga podnosi tužbu te predlaže donijeti presudu kojom će sud naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 13.791,14 eura sa zateznom kamatom tekućom od 2. rujna 2021. do isplate te mu naknaditi trošak postupka sa zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe do isplate.

2. Tuženik Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (dalje u tekstu: tuženik) u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Navodi da je osiguraniku US rješenjem tuženika od 9. ožujka 2010. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, a uzrok je nesreća na poslu. Tim rješenjem određena mu je isplata mirovine počevši od 30. listopada 2009. Rješenjem tuženika Klasa: UP/I 140-02/19-04/03304257295, Urbroj: 341-15-05/3-1913393 od 18. lipnja 2019. pravo na invalidsku mirovinu je s danom 1. lipnja 2019. prema čl. 36. i 202. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji po službenoj dužnosti samo prevedeno na starosnu mirovinu u jednakom iznosu. Prema čl. 161. st. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju tuženik ima pravo zahtijevati novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine. Rješenjem od 18. lipnja 2019. korisniku nije priznato pravo na starosnu mirovinu nego se istome i dalje vrši isplata mirovine temeljem ranije priznatog prava na invalidsku mirovinu odnosno na temelju staža ostvarenog do 17. rujna 2009. kao i pridodanog staža, odnosno za izračun je uzet mirovinski staž od 40 godina jer je invalidnost uzrokovana ozljedom na radu koju je korisnik pretrpio kao zaposlenik društva Pepi d.o.o. Dakle, korisnik nije podnio zahtjev za priznanje prava na starosnu mirovinu te nije vršen ponovni izračun mirovine niti u upravnom postupku egzistira rješenje kojim je pravo na starosnu mirovinu priznato. Korisniku je 21. prosinca 2009. prestao radni odnos te mu je ponovno određena invalidska mirovina od 22. prosinca 2009., a korisnik do prevođenja na starosnu mirovinu nije navršio novi mirovinski staž nakon čega bi mu po zahtjevu moglo biti priznato pravo na starosnu mirovinu te time i izvršen ponovni izračun mirovine. Da bi osiguraniku bilo priznato pravo na starosnu mirovinu, isti mora podnijeti zahtjev za priznanje prava na istu te se po navedenom zahtjevu ispituju uvjeti propisani za ostvarenje prava na istu i vrši se izračun mirovine na temelju staža ostvarenog do dana priznanja prava na starosnu mirovinu. Međutim, korisniku je pravo na invalidsku mirovinu po službenoj dužnosti prevedeno na starosnu, ali u istom iznosu kao što je to i ranije bilo. Smatra da je od presudne važnosti razlikovati priznanje prava na mirovinu po zahtjevu osiguranika od prevođenja prava po službenoj dužnosti. Tuženik je i nakon prevođenja prava na starosnu mirovinu potraživao odštetnim zahtjevima nastalu štetu isplatom mirovine jer korisniku nije doneseno rješenje kojim mu je priznato pravo na starosnu mirovinu, nego je samo pravo na invalidsku mirovinu prevedeno na starosnu. ističe i da nije jasno zašto tužitelj potražuje iznose isplaćenih mirovina za razdoblje od 1. veljače 2019., a pravo na invalidsku mirovinu prevedeno je s danom 1. lipnja 2019. Ističe i prigovor zastare budući da je tužitelj isplatu izvršio 1. rujna 2021., dakle prije više od tri godine od podnošenja tužbe. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao: dopis tuženika od 26. srpnja 2021. (list 5-6 spisa), potvrdu tuženika od 26. srpnja 2021. (list 7 spisa), izvadak o stanju i prometu tužitelja (list 8-9 spisa), zahtjev za mirno rješenje spora od 17. lipnja 2024. (list 10-11 spisa), odgovor tuženika na zahtjev za mirno rješenje spora od 8. srpnja 2024. (list 12-13 spisa), rješenje tuženika od 9. ožujka 2010. (list 21-24 spisa) i rješenje tuženika od 18. lipnja 2019. (list 25- 26 spisa). Nisu provedeni dokazi saslušanjem stranaka kao niti financijsko vještačenje jer se provođenjem ovih dokaza ne bi utvrdile činjenice bitne za donošenje odluke u ovom predmetu.

4. Sud je donio odluku temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP – a te je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 13.791,14 eura isplaćenih tuženiku na ime naknade štete s osnova isplaćenih invalidskih mirovina osiguraniku tuženika US. Tužitelj zahtjev za povrat isplaćenih sredstava temelji na tvrdnji da je tuženik svom osiguraniku rješenjem od 18. lipnja 2019. odredio isplatu starosne mirovine od 1. veljače 2019. umjesto invalidske mirovine pa stoga nije postojala osnova za potraživanje navedene isplate od tužitelja u smislu odredbe čl. 161. st. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju.

6. Među strankama nije sporno da je osiguraniku tuženika US rješenjem tuženika od 9. ožujka 2010. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog nesreće na poslu kod tužitelja kao njegovog poslodavca. Nije sporno da je tužitelj po zahtjevu tuženika od 26. srpnja 2021. izvršio 1. rujna 2021. isplatu tuženiku iznosa od 13.791,14 eura na ime naknade štete za izvršene isplate invalidskih mirovina za razdoblje od 1. veljače 2019. do 30. lipnja 2021.

7. Sporno je je li zbog donošenje rješenja tuženika klasa: UP/I-140-02/19- 04/03304257295 od 18. lipnja 2019. kojim je osiguraniku tuženika US zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti/profesionalne nesposobnosti za rad prevedeno pravo na invalidsku mirovinu na starosnu mirovinu u istom iznosu prestalo pravo tuženika na potraživanje naknade štete od tužitelja uslijed čega je isti stekao bez osnove utuženi iznos. Sporno je i je li nastupila zastara prava na povrat isplaćenog utuženog iznosa.

8. S obzirom na to da se utuženi iznos odnosi na isplate invalidskih mirovina u razdoblju od 1. veljače 2019. pa do 30. lipnja 2021., za odluku je li tuženik imao pravo na naknadu istih od tužitelja, mjerodavna je odredba čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju (''Narodne novine'', broj 157/2013., 151/2014., 33/2015., 93/2015., 120/2016., 18/2018., 62/2018., 115/2018., 102/2019. i 84/2021., dalje u tekstu: ZOMO).

9. Odredbom čl. 161. st. 1. i 2. ZOMO propisano je da:

(1) Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju.

(2) Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja:

1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu

2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu

3. novčana davanja na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja

4. troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava.

10. Čitanjem rješenja tuženika klasa: UP/I-140-02/19-04/03304257295 od 18. lipnja 2019. utvrđeno je da je osiguraniku tuženika USkorisniku invalidske mirovine zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti/profesionalne nesposobnosti za rad prevedeno pravo s danom 1. lipnja 2019. na starosnu mirovinu u svoti od 2.853,97 kn, kao i da će se umjesto ove mirovine u svoti od 3.567,47 kn mjesečno.

11. S obzirom na to da je rješenjem tuženika dotadašnje pravo osiguranika tuženika na invalidsku mirovinu prevedeno na starosnu mirovinu s danom 1. lipnja 2019., neosnovana je tvrdnja da tuženik nije imao pravne osnove potraživati isplatu isplaćenih iznosa za razdoblje od 1. veljače 2019. do 1. lipnja 2019. jer je u tom razdoblju isplata vršena temeljem ranijeg rješenja tuženika klasa: 141-02/10-03/ OB: 03304251295 od 9. ožujka 2010., čije učinke tužitelj tužbom nije osporavao. Temeljem navedenog rješenja od 9. ožujka 2010. tuženik je sukladno čl. 161. st. 1. ZOMO u vezi s čl. 162. ZOMO u razdoblju od 1. veljače 2019. do 1. lipnja 2019. osnovano potraživao isplatu od tužitelja.

12. Nadalje, nije osnovana tvrdnja tužitelja da tuženik nije imao valjanu pravnu osnovu za potraživanje daljnjih isplata od tužitelja za razdoblje od 1. lipnja 2019. do 30. lipnja 2021. Prema stavu ovog suda, unatoč tome što je tuženik donio rješenje od 18. lipnja 2019. kojim je sukladno odredbi čl. 36. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (''Narodne novine'', broj 121/2017., dalje u tekstu ZOHBDR) preveo pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti/profesionalne nesposobnosti u pravo na starosnu mirovinu osiguraniku US, suštinski se ništa nije promijenilo. Tim rješenjem osiguranik tuženika nije stekao pravo na starosnu mirovinu jer je isti već ranije umirovljen i to zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti/profesionalne nesposobnosti, a osoba koja je stekla pravo na mirovinu po određenim zakonskim uvjetima, ne može kasnije steći mirovinu po nekom drugom zakonskom osnovu. Ovim zakonskim automatskim (po službenoj dužnosti) prevođenjem prava invalidske mirovine u starosnu mirovinu, tuženik je jedino administrativno umanjio jednu kategoriju osiguranika (onih koji su stekli pravo na invalidsku mirovinu) time što ih je preveo na kategoriju starosnih umirovljenika. Ti umirovljenici takvim automatskim administrativnim prevođenjem nisu izgubili ranije stečena prava, ali nisu niti ostvarili nova- ona koja bi ostvarili da su radili i stekli pravo na starosnu mirovinu.

13. Stoga je tuženik, prema stavu ovog suda u razdoblju od 1. lipnja 2019. do 30. lipnja 2021. osnovano i nadalje potraživao naknadu štete od tužitelja sukladno čl. 161. st. 2. točka 1. ZOMO u vezi s čl. 162. ZOMO pa je i za to razdoblje zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan. Osim toga, tužitelj niti nije predlagao dokaze na okolnost koliko iznose ukupni mjesečni iznosi koje je tuženik u tom razdoblju isplatio osiguraniku tuženika, već je jedino predlagao dokaze (financijsko vještačenje) na okolnost da je 1. rujna 2021. isplatio tuženiku ukupno 14.515,53 eura, međutim navedena činjenica među strankama nije bila sporna pa se provođenje ovog dokaza nije ukazalo bitnim za donošenje odluke u ovom predmetu.

14. Da je tužbeni zahtjev tužitelja ocijenjen osnovanim, prigovor zastare tuženika ne bi bio osnovan. To iz razloga što tužitelj svoje potraživanje temelji na stečenom bez osnove, a takvo potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku (čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, ''Narodne novine'' 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022 i 155/2023, dalje u tekstu: ZOO u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO) od pet godina. Kako je tužitelj izvršio isplatu tuženiku 1. rujna 2021., a tužbu podnio 23. srpnja 2024., to nije protekao rok od pet godina.

15. Tužitelj nema pravo na naknadu troška postupka jer sa zahtjevom nije uspio, a tuženik trošak nije tražio.

16. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 19. svibnja 2026.

Sutkinja:

Sanja Grgurić Hojski

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA PROTIV PRESUDE:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

- tužitelju po pun. uz rj. za s.p. na presudu

- tuženiku