Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split,Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kžmp-3/2026-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Nevena Cambja, kao predsjednika vijeća, Marie Majić i Damira Romca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ive Mihanović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog NT, zbog kaznenog djela iz članka 118. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovnog broja Kmp-16/2023-24 od 3. ožujka 2025., u sjednici održanoj 19. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog NT kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Rijeci optuženog NT proglasio je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela teškom tjelesnom ozljedom iz članka 118. stavka 1. KZ/11 pa je na temelju te odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci. Na temelju odredbe članka 56. stavaka 1.- 3. KZ/11 optuženom NT izrečena je uvjetna osuda na način da se kazna na koju je osuđen neće izvršiti, ako u roku od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo (pri čemu je propušteno navesti kako rok provjeravanja teče od pravomoćnosti presude).

1.1. Na temelju odredbe članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11,121/11 - pročišćen tekst, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17,126/19, 130/20 - Rješenje Ustavnog suda RH i 80/22 i 36/24 - dalje u tekstu: ZKP/08) oštećena UT s imovinskopravnim zahtjevom u visini od 3.676,42 eura upućena je u parnicu.

1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08 naloženo je optuženom NT platiti troškove kaznenog postupka i to paušalnu svotu u visini od 100,00 eura te troškove zastupanja oštećenice po opunomoćeniku o kojima će se donijeti posebno rješenje, dok se plaćanja ostalih troškova navedeni oslobađa sukladno odredbi članka 148. stavka 6. ZKP/08.

2. Protiv ove presude žalbu je podnio optuženi NT po branitelju Borisu Brljačiću, odvjetniku u Rijeci zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno preinači na način da se oslobodi optužbe ili na način da mu se izreče uvjetna kazna adekvatna počinjenom djelu. Ujedno u žalbi je zatraženo da se optuženika i njegovog branitelja obavijesti o terminu sjednice vijeća na kojoj će se odlučivati o žalbi.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Prije održavanja sjednice vijeće u suglasju s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11,121/11 - pročišćen tekst, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17,126/19 - Rješenje Ustavnog suda RH i 80/22, 36/24, 72/25 i 13/26 - dalje u tekstu: ZKP/08-26), spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je po obavljenom uvidu vratilo ovom sudu na daljnje postupanje.

5. Na sjednicu vijeća nisu pristupili uredno obaviješteni branitelj optuženika Boris Brljačić, odvjetnik u Rijeci ni Županijska državna odvjetnica u Splitu, niti koji od njezinih zamjenika, dok se obavijest upućena optuženiku vratila neuručena s naznakom „obaviješten nije tražio pošiljku“ pa je ista održana u njihovoj odsutnosti na temelju članka 475. stavka 3. ZKP/08-26.

6. Žalba optuženog NT nije osnovana.

7. Optuženik u žalbi navodi kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 jer da je pobijana presuda proturječna sama sebi i razlozima koji su u njoj navedeni, da se obrazloženje svodi na prepisivanje iskaza svjedoka i „vještačkog nalaza“, bez stvarne i dostatne ocjene personalnih dokaza.

7.1. Protivno ovim žalbenim navodima prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na koju optuženik neutemeljeno ukazuje u žalbi. Naime, izreka prvostupanjske presude je jasna i neproturječna, u suglasju je sa svojim razlozima, o svim odlučnim činjenicama izneseni su jasni i neproturječni razlozi te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječje između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava i iskaza danih u postupku i samih tih isprava i iskaza pa se presuda može ispitati. To što optuženik ne prihvaća dokaznu ocjenu prvostupanjskog suda i nudi drukčiju interpretaciju izvedenih dokaza ne znači da je presuda nerazumljiva, proturječna ili da se ne može ispitati.

8. Pobijajući pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu optuženiku optuženik u žalbi iznosi subjektivnu ocjenu izvedenih dokaz, koja je sasvim protivna ocjeni dokaza prvostupanjskog suda, a potom zaključuje kako nije dokazano da bi počinio kazneno djelo za koje se tereti optužnicom. Nadalje, u žalbi optuženika ističe se kako prvostupanjski sud nije pravilno vrednovao činjenicu da je riječ o masovnoj tučnjavi dviju obitelji, u kojoj su iskazi svjedoka dijametralno suprotni i opterećeni međusobno poremećenim odnosima, prvostupanjski sud da je proizvoljno prihvatio iskaz oštećene žrtve UT i svjedokinje ĐT, dok je istodobno neopravdano „odbacio“ iskaz svjedokinje FT, majke optuženika. Takva dokazna ocjena da nije prihvatljiva jer je svjedokinja ĐT snaha oštećene žrtve pa je i njezin iskaz jednako potencijalno dvojben i pristran, kao i iskaz svjedokinje FT. Osobito se u žalbi ukazuje na razlike u iskazima svjedokinje ĐT i oštećene žrtve, poglavito u pogledu broja i načina udaraca, navoda o tome da je oštećena žrtva pala na tlo, kao i navoda o sudjelovanju drugih osoba u sukobu. U žalbi se prigovara kako svjedok CT nije neposredno vidio tko je udario oštećenu žrtvu, da je tijekom postupka mijenjao iskaz, osobito u pogledu gubitka svijesti i prisutnosti pojedinih osoba inkriminiranom događaju pa da se njegov iskaz ne može prihvatiti kao vjerodostojan. Žalitelj također ističe da prvostupanjski sud nije pravilno vrednovao okolnost da je DT imao pištolj „plašljivac“ iz kojeg je ispalio hitac u zrak te da su sudionici događaja bili usmjereni na oduzimanje pištolja, zbog čega, prema stajalištu žalbe, nije životno ni logično da bi optuženik tijekom takvog kaotičnog događaja izlazio iz sukoba, prilazio oštećenoj žrtvi i zadavao joj udarce.

8.1. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenica i za svoja utvrđenja je dao iscrpne, detaljne i logički obrazložene razloge koje kao valjane prihvaća i ovaj sud jer imaju potporu stanju u spisu. Doista nije sporno da je između članova obitelji FT i DT došlo prvo do verbalnog, a potom i fizičkog sukoba, da je oštećena žrtva UT istoga dana zadobila prijelom nosne kosti i prijelom dna lijeve očne šupljine, koje ozljede predstavljaju tešku tjelesnu ozljedu . Sporna je bila isključivo odlučna činjenica identiteta osobe koja je oštećenoj žrtvi nanijela te ozljede. U odnosu na tu odlučnu činjenicu, prvostupanjski sud je opravdano prihvatio iskaz oštećene žrtve UT jer je tijekom postupka ustrajno, jasno i bez bitnih odstupanja u odlučnim činjenicama, tvrdila da ju je upravo optuženik udario u predjelu lica. Njezin iskaz osim što je dosljedan, određen i uvjerljiv, potkrijepljen je iskazom svjedokinje ĐT, koja je vrlo decidirano iskazala kako je vidjela da optuženik udara žrtvu.

8.2. Iako se u žalbi optuženika nastoji umanjiti vjerodostojnost iskaza oštećene žrtve UT tvrdnjom da ona nakon događaja nije odmah svima detaljno opisivala tko ju je i na koji način udario, takav žalbeni argument nije prihvatljiv. Žrtva je neposredno nakon događaja bila ozlijeđena, krvarila je i nalazila se u situaciji izrazitog stresa nakon sukoba više osoba i u takvim okolnostima nije životno očekivati da će oštećena žrtva odmah, u potpunosti i svim osobama, davati pravno precizan opis događaja. Ono što je od odlučne važnosti u ocjeni vjerodostojnosti iskaza žrtve je okolnost što je navedena, u svakoj fazi postup kada je ispitivana, ustrajno i dosljedno navodila da ju je udario optuženik.

8.3. Nisu osnovani ni žalbeni navodi kojima se osporava vjerodostojnost iskaza svjedokinje ĐT. Točno je da je ona snaha žrtve, ali ta činjenica ne čini njezin iskaz nevjerodostojnim. Naime, vjerodostojnost iskaza se ne ocjenjuje formalno, prema obiteljskom odnosu, nego prema sadržaju iskaza, njegovoj dosljednosti, uvjerljivosti, uklopljenosti u ostale dokaze i životnoj logici događaja. Zaključak je i ovog suda kako iskaz svjedokinje ĐT nije prihvaćen zato što je ona snaha oštećene žrtve, već zato što u odlučnom dijelu potvrđuje ono što oštećena cijelo vrijeme trajanja postupka tvrdi, a to je da ju je udario optuženik. Određene razlike na koje žalba ukazuje, primjerice u pogledu toga je li udarac opisan kao udarac jednom ili objema rukama, je li oštećena žrtva nakon udarca pala ili nije, kako su se kretale pojedine osobe u neposrednoj blizini, nisu takve naravi da bi dovele u pitanje odlučni dio njezinog iskaza. Kod ovakvog stanja stvari za istaknuti je kako prilikom ocjene svjedočkih iskaza, osobito kada se radi o događaju koji dinamičan, iznenadan, stresan i uključuje veći broj osoba, ne može se očekivati potpuna podudarnost iskaza svih svjedoka u odnosu na svaki detalj. Razlike u sporednim okolnostima događaja ne isključuju vjerodostojnost svjedoka, ako je njegov iskaz u bitnome postojan i ako se uklapa u ostale izvedene dokaze. U ovom postupku odlučno je i da žrtva UT i svjedokinja ĐT potvrđuju identitet počinitelja u osobi optuženika, a taj dio njihovih iskaza nije doveden u razumnu sumnju.

8.4. Neosnovano u žalbi se tvrdi kako je prvostupanjski sud morao jednako vrednovati iskaz svjedokinje FT i iskaz svjedokinje ĐT. Prvostupanjski sud nije otklonio iskaz FT samo zato što je ona majka optuženika. Naime, ispravno je prvostupanjski sud taj iskaz ocijenio u povezanosti s ostalim dokazima. Tako svjedokinja FT tvrdi da je žrtvu nehotice udario njezin suprug CT, ali takvu verziju događaja ne potvrđuju ni žrtva niti ijedan od svjedoka ispitanih u postupku, tako da jedino navedena svjedokinja iskazuje kako je suprug žrtve ĆT udario žrtvu nehotice. Neosnovani su i žalbeni navodi koji se odnose na iskaz CT. U žalbi se posebno analizira iskaz svjedoka BT izmjene u njegovu iskazu, na koje žalba upire, ne dovode do u pitanje njegovu vjerodostojnost u dijelu u kojem je naveo kako on nije nehotice udario žrtvu . U žalbi se ističe da CT ranije nije govorio o gubitku svijesti, a kasnije jest, kao i da nije uvijek jednako navodio tko je sve bio prisutan na mjestu događaja, no, te razlike ne odnose se na odlučnu činjenicu je li optuženik udario oštećenu žrtvu. Budući da svjedok CT nije neposredni očevidac samog udarca, proturječnosti u detaljima u njegovu iskazu ne mogu same po sebi dovesti u pitanje zaključak koji se temelji na iskazima oštećene žrtve i ĐT, koji su konačno i potkrijepljenima medicinskom dokumentacijom i sudskomedicinskim vještačenjem.

8.5. U žalbi državni odvjetnik posebno naglašava okolnost kako je DT imao pištolj odnosno plašljivac i da je došlo do pucnja inkriminirane prigode, a što da je prvostupanjski sud zanemario. Međutim, prvostupanjski sud tu okolnost nije zanemario, a niti je ta okolnost od značaja za utvrđivanje odlučne činjenice je li optuženik udario oštećenu žrtvu ili nije. Činjenica da je tijekom sukoba jedna osoba imala pištolj ne isključuje mogućnost da je u istom događaju, u neposrednom vremenskom slijedu, optuženik zadao udarce oštećenoj žrtvi. Naprotiv, upravo kaotičnost događaja i sudjelovanje većeg broja osoba objašnjava zašto pojedini svjedoci nisu vidjeli sve njegove faze. Stoga se u žalbi neutemeljeno nastoji iz okolnosti postojanja pištolja izvesti zaključak da optuženik nije mogao napustiti sukob i udariti oštećenu žrtvu. Naime, optuženik gubi iz vida kako se inkriminirani događaj odvijao dinamično, sukob se razvijao u više segmenata, a iskazi svjedoka pokazuju da nije riječ o situaciji u kojoj bi svi sudionici cijelo vrijeme bili na istom mjestu i radili samo jednu radnju. Stoga okolnost da je DT imao pištolj nije takva da bi, sama po sebi, isključila činjenični zaključak prvostupanjskog suda kako je upravo optuženik udario žrtvu.

8.6. Pravilnost zaključka prvostupanjskog suda dodatno potvrđuje sudskomedicinsko vještačenje. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka proizlazi da su kod oštećene žrtve evidentirane ozljede na području nosa i lijevog oka, da se radi o prijelomu nosne kosti i prijelomu dna lijeve očne šupljine te da su te ozljede u ukupnosti kvalificirane kao teška tjelesna ozljeda. Vještak je objasnio da su takve ozljede mogle nastati djelovanjem jakog mehaničkog sredstva, pri čemu je kao moguće sredstvo naveo stisnutu šaku ili slično. Sasvim je jasno kako nalaz vještaka ne utvrđuje identitet počinitelja niti je to svrha sudskomedicinskog vještačenja. Međutim, ono je važno zato što potvrđuje da je mehanizam ozljeđivanja koji opisuju oštećena žrtva i svjedokinja ĐT medicinski moguć i uvjerljiv. Dakle, personalni dokazi na kojima se temelji presuda nisu u suprotnosti s objektivnim medicinskim dokazom, naprotiv, oni su s njim suglasni u bitnom dijelu da je oštećena žrtva zadobila ozljede lica koje su mogle nastati udarcem šakom.

8.7. U žalbi se optuženik poziva na „načelo in dubio pro reo“ (iako se radi o dokaznom pravilu, a ne načelu), no za njegovu primjenu u ovom slučaju nema osnove. To pravilo se primjenjuje kada nakon provedene ocjene dokaza ostane razumna, stvarna i neotklonjiva sumnja o odlučnoj činjenici. Ono ne znači da svaka formalna razlika u iskazima, svaka mogućnost drukčije interpretacije ili samo postojanje obrambene verzije događaja automatski nalaže oslobađajuću presudu. Prvostupanjski sud je sve dvojbe razriješio ocjenom dokaza, za tu ocjenu dao je razloge, a ti razlozi nisu nelogični ni protivni sadržaju izvedenih dokaza.

9. Ne može se prihvatiti ni žalbeni navod kako je prvostupanjski sud, nakon dvije ranije ukinute oslobađajuće presude, postupio s unaprijed formiranim stavom da treba donijeti osuđujuću presudu. Takav navod nema uporišta u sadržaju spisa ni u obrazloženju pobijane presude. Sud je bio dužan u ponovljenom postupku ponovno izvesti i ocijeniti dokaze te donijeti odluku prema svojem uvjerenju, što je i učinio. Sama činjenica da je nakon ranijih ukidanja donesena osuđujuća presuda ne upućuje na arbitrarnost niti na povredu načela pravičnog postupka, kako se to implicira u žalbi.

10. Optuženik neosnovano ističe kao žalbenu osnovu zbog koje pobija presudu povredu kaznenog zakona, ali takvu povredu niti pravno označava niti opisuje na koji način bi koja takva povreda zakona bila počinjena. Budući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio kako je optuženik oštećenici zadao udarce u predjelu nosa i lijevog oka, uslijed kojih je ona zadobila tešku tjelesnu ozljedu, pravilno je njegove radnje pravno označio kao kazneno djelo iz članka 118. stavka 1. KZ/11. Na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje ispravno je prvostupanjski sud primijenio kazneni zakon kada je optuženika proglasio krivim za počinjeno kazneno djelo kao ubrojivog počinitelja, koji je postupao s izravnom namjerom, svjestan protupravnosti svojeg postupanja i bez postojanja ijedne ispričavajuće okolnosti.

11. U odnosu na odluku o kazni, ističe se u žalbi kako je izrečena sankcija prestroga te da prvostupanjski sud nije dovoljno cijenio optuženikovu mladu životnu dob u vrijeme počinjenja djela, budući da je tada imao 19 godina . Prvostupanjski sud je optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, a zatim mu je izrekao uvjetnu osudu s rokom provjeravanja od tri godine. Pri odmjeravanju kazne pravilno je cijenjen protek vremena od počinjenja kaznenog djela čemu optuženik nije doprinijeo, neosuđivanost optuženika i činjenicu da je otac troje malo ljetne djece. Iako prvostupanjski sud nije izrijekom posebno izdvojio njegovu dob od 19 godina u vrijeme počinjenja djela, ta okolnost, i kada se uzme u obzir, ne dovodi do zaključka da je izrečena sankcija prestroga. Naime, optuženiku je izrečena kazna zatvora, uvjetovana nepočinjenjem novog kaznenog djela u roku provjeravanja od tri godine. Time je prvostupanjski sud već dao prednost blažoj vrsti kaznenopravne sankcije, vodeći računa o osobnim okolnostima optuženika, proteku vremena i okolnostima događaja. Kazna zatvora od deset mjeseci, izrečena uz rok provjeravanja uvjetne osude od tri godine, primjerena je težini kaznenog djela, jačini povrede zaštićenog dobra, stupnju krivnje optuženika i potrebi ostvarenja svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11. Blaža sankcija ne bi u dovoljnoj mjeri izrazila društvenu osudu zbog nanošenja teške tjelesne ozljede i ne bi se njome mogla uspješno ostvariti svrha njezinog izricanja. Naime, i prema ocjeni ovog suda upravo će se takvom vrstom i mjerom kazne u dovoljnoj mjeri izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utjecat će se na sve druge da se klone činjenja kaznenih djela i ukazati na pravednost kažnjavanja počinitelja kaznenih djela, ali isto tako utjecat će i na optuženika da ubuduće ne čini kaznena djela, čime će se u potpunosti ostvariti zahtjevi generalne i specijalne prevencije.

12. Kako žalbeni navodi optuženika nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, a ni ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti, u smislu članka 476. stavka 1. ZKP/08-26 nisu utvrđene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, tako je valjalo, na temelju članka 482. ZKP/08-26, žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Split, 12. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Neven Cambj