Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-900/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Dragici Samardžić, kao sucu pojedincu, na temelju nacrta odluke kojeg je sastavila viša sudska savjetnica- specijalist Maja Kristić, u pravnoj stvari tužitelja SE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa Odvjetničko društvo Lubina i Čutura j.t.d. u stečaju iz Splita, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-94/25-5 od 22. prosinca 2025., 19. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-94/25-5 od 22. prosinca 2025. u pobijanom odbijajućem dijelu iz točke I. izreke.

II. Žalba tuženice odbija se kao djelomično neosnovana i uvažava kao djelomično osnovana pa se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-94/25-

5 od 22. prosinca 2025.:

- potvrđuje u pobijanom usvajajućem dijelu u točki I. izreke kojim je naloženo tuženici da tužitelju na ime naknade neimovinske štete isplati iznos od 37,16 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 10. travnja 2020. do 02. veljače 2023. i to za razdoblje od 10. travnja 2020. pa do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 02. veljače 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena;

- preinačava u pobijanom usvajajućem dijelu u točki I. izreke kojim je naloženo tuženici da tužitelju isplati zatezne kamate koje na iznos od 37,16 eura teku od 21. ožujka 2011. do 10. travnja 2020. i kojim je naloženo tuženici da tužitelju isplati na ime neimovinske štete iznos od 37,84 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama, te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija;

- preinačava u točki II. izreke, kojom je odlučeno o troškovima parničnog postupka i sudi: „Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.“

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom odlučeno je kako slijedi:

„I. Dužan je tuženik Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju SE, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naknade neimovinske štete iznos od 75,00 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja:

-na iznos od 37,84 EUR teče od 21. ožujka 2011. do isplate i

-na iznos od 37,16 EUR teče od 21. ožujka 2011. do 2. veljače 2023.

po stopi koja se do 31. prosinca 2022. g. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu, odnosno za isplatu iznosa od 270,29 EUR s pripadajućim kamatama, za isplatu zatezne kamate koja na iznos od 75,00 EUR teče od 31. prosinca 2012. g. do 10. travnja 2020. g. te koja na iznos od 37,16 EUR teče od 2. veljače 2023. g. do isplate, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime parničnog troška iznos od 202,50 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 22. prosinca 2025. g. do isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.“

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj, pobijajući presudu u odbijajućem dijelu iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 dalje u tekstu ZPP), s prijedlogom da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači i usvoji u cijelosti tužbeni zahtjev i da naloži tuženoj podmiriti parnični trošak tužitelju, a podredno predlaže presudu ukinuti. Tužitelj potražuje parnični trošak žalbenog postupka.

3. Protiv prvostupanjske presude žali se i tužena i to protiv dosuđujućeg dijela, pobijajući presudu u tom dijelu zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. točkama 1. i 3. ZPP-a, s prijedlogom da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači i tužitelja odbije s tužbenim zahtjevom u cijelosti te tužitelja obveže na podmirenje parničnog troška tuženiku, a podredno predlaže presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje. Tužena potražuje parnični trošak sastava žalbe.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženice djelomično osnovana.

6. Predmet spora u ovom žalbenom stadiju postupka jest zahtjev tužitelja da mu tuženica s osnove naknade neimovinske štete isplati iznos od 345,29 eura, a koju štetu da je pretrpio zbog jednog dana (konkretno 30. prosinca 2012.) provedenog u pritvoru, odnosno istražnom zatvoru (od ukupno provedenih tisuću dvjesto četrdeset dana). Taj zahtjev tužitelj temelji na članku 480. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06., dalje ZKP/97) koji zakon se u Glavi XXX primjenjuje na temelju odredbe članka 573. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25,), a s obzirom na to da je pravomoćno oslobođen optužbe za kazneno djelo.

7. Tužitelj u žalbi ističe kako sud nije naveo na temelju kojih je dokaza donio presudu čime je napravio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a u vezi sa člankom 4. ZPP-a. Tužitelj žalbom pobija i visinu dosuđene naknade ističući kako su u spisu u koji je sud izvršio uvid priložene odluke u kojima je nematerijalna šteta dosuđena u daleko većim iznosima pa ističe kako je iznos dosuđen pobijanom odlukom neprimjereno nizak.

8. Tužena u žalbi u bitnom ističe kako vrijeme koje je proteklo od podnošenja zahtjeva Ministarstvu pravosuđa do odgovora Ministarstva na isti nije moglo zaustaviti zastarijevanje prava na način kako to tumači prvostupanjski sud, već kako je moglo doći samo do zastoja zastare u trajanju od tri mjeseca uspoređujući navedeni zahtjev sa zahtjevom za mirno rješenje spora koji je propisan odredbom 186.a ZPP-a. Nadalje ističe kako nije moglo doći niti do prekida zastare u smislu da je dopisom Ministarstva isto priznalo dug u smislu odredbe 240. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, dalje u tekstu ZOO) već kako bi se u konkretnom slučaju radilo o ponudi za sklapanje nagodbe koju je tužitelj odbio. Slijedom navedenog, tužena ističe kako je u predmetnom slučaju nastupila zastara za predmetnu tražbinu. Ističe se kako je počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer se u obrazloženju pobijane presude navodi da je predmet postupka utuženi dan 30. prosinca 2012. pa nije jasno zašto se kamata dosuđuje od 21. ožujka 2011. Konačno tužena upravlja žalbene razloge protiv visine novčane naknade, tijeka zatezne kamate i odluke o parničnom trošku. Tužena također pobija i način podnošenja tužbe odnosno podnošenje pojedinačne tužbe za svaki dan proveden u pritvoru.

9. Za napomenuti je kako se u sporu male vrijednosti kakav je ovaj, na što upućuju odredbe članka 458 stavak 1. i 460. ZPP-a, presuda može pobijati samo zbog bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a (osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a), i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (odredbe članka 467 stavak 1. i 2. ZPP-a). Stoga drugostupanjski sud u konkretnom slučaju ne ispituje je li prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje budući u sporu male vrijednosti žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije dopuštena u smislu označene odredbe članka 467. stavak 1. ZPP-a.

10. U ovom stadiju postupka nije sporno: - da je tužitelj u predmetu Županijskog suda u Splitu, poslovni broj K-13/18 bio optužen za kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. Kaznenog zakona/97, - da je tužitelj bio u pritvoru, odnosno istražnom zatvoru u periodu od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013., - da je presudom Županijskog suda u Splitu, poslovni broj K-13/18 od 16. listopada 2018., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj I Kž 679/2018-7 od 17. prosinca 2019., tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe, - da je tužitelj odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. zaprimio u 3. siječnja 2020., - da je tužitelj 10. travnja 2020. podnio zahtjev za naknadu neimovinske štete Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), - da je Ministarstvo dopisom od 2. veljače 2023. obavijestilo tužitelja da je zahtjev za naknadu neimovinske štete previsoko postavljen i da smatra pravičnom naknadu u iznosu od 46.078,40 EUR-a radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih 1240 dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru. Istim dopisom tužitelj je upućen da je u slučaju neprihvaćanja ponude ovlašten kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete protiv Republike Hrvatske, - da tužitelj nije pristao na ponuđeni iznos, - da je tužitelj tužbu u predmetnom postupku podnio 18. siječnja 2024.

11. Ovaj drugostupanjski sud je ispitao pobijanu prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 365. ZPP-a te je utvrdio kako nije počinjena bitna povreda odredaba postupka na koju ukazuju žalbe kao niti povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti pa se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude mogu ispitati. Naime, obje parnične stranke ukazuju na povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a ali presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju sa sadržajem provedenih dokaza i presuda nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ispitati njezinu zakonitost. Uostalom, žalbeni navodi tužitelja kako sud nije naveo dokaze na temelju kojih je presudio nisu osnovani ni iz razloga jer se isti odnose na nesporne činjenice koje sud ne utvrđuje.

12. Sud prvog stupnja otklanja prigovor zastare kao neosnovan s obrazloženjem da je tužba podnesena u trogodišnjem zastarnom roku, jer da je 10. travnja 2020. kada je tužitelj Ministarstvu pravosuđa i uprave Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Ministarstvo) podnio zahtjev za naknadu štete došlo do zastoja zastare koji zastoj je trajao do očitovanja Ministarstva dopisom od 2. veljače 2023. Također sud prvog stupnja navodi, da iz očitovanja Ministarstva od 2. veljače 2023. proizlazi da je dug priznat pa bi onda zastara počela iznova teći, pa da u tom slučaju pogotovo prigovor zastare od strane tuženika ne bi bio osnovan.

13. Nadalje, prvostupanjski sud prihvaća iskaze tužitelja (u predmetima Pn- 321/23 i Pn-150/23) o okolnostima od pozivanja na razgovor, zadržavanja u pritvoru, kasnije istražnom zatvoru u kojima je proveo ukupno 1240 dana, uvjetima i okolnostima boravka u pritvoru odnosno istražnom zatvoru, osobnim i obiteljskim prilikama, zdravstvenom stanju, postupanju prema njemu kao i izvještavanju medija te o okolnostima okretanja leđa od strane ljudi, te zaključuje da je očito da neosnovano lišenje slobode u tim okolnostima, i uopće lišavanje slobode, donosi osobi lišenoj slobode, tek kasnije oslobođenoj optužbe presudom, težak nemir, probleme, duševne i fizičke patnje. Sud utvrđuje da je tužitelj s obzirom na navedeno i okolnost da je oslobođen optužbe za kazneno djelo ubojstva vlastite majke, pretrpio neimovinsku štetu ta da je zbog svega navedenog tužitelj bio izložen duševnim bolima jakog intenziteta zbog toga što mu je bila povrijeđena prvenstveno njegova sloboda.

14. Konačno, sud zaključuje da tužitelju za jedan dan neosnovanog lišenja slobode za koji tužitelj u ovom predmetu zahtijeva naknadu štete (30. prosinca 2011.), pripada iznos od 75,00 eura, što predstavlja pravičnu novčanu naknadu za dan lišenja slobode. Za više zatraženi ukupan iznos od 270,29 eura (ukupno zatraženi iznos od 345,29 eura - dosuđeni iznos od 75,00 eura = 270,29 eura), na ime naknade neimovinske štete sud odbija tužbeni zahtjev kao djelomično neosnovan.

15. Međutim, osnovani su žalbeni navodi kojima tuženica ističe da je o zahtjevu tužitelja djelomično odlučeno pogrešnom primjenom materijalnog prava jer je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio prigovor zastare.

16. Prema članka 477. ZKP/97 pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda (stavak 1.); prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik je dužan obratiti se sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade (stavak 2.).

17. Presudu VSRH broj Kž-679/18 od 17. prosinca 2019. tužitelj je primio 3. siječnja 2020. (činjenica utvrđena u prvostupanjskom postupku te nije podložna promjeni ni utvrđivanju žalbenog suda), te je 10. travnja 2020. podnio zahtjev Ministarstvu pravosuđa i uprave sukladno čl. 477. st. 2. ZKP/97.

18. Prema članka 478. ZKP/97 ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete (stavak 1.); dok traje postupak iz stavka 1. tog članka ne teče zastara predviđena u članka 481. stavka 1. istog Zakona (stavak 2.).

19. Odredba članka 238. stavka 2. ZOO propisuje da ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

20. Podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora ima za posljedicu zastoj zastarijevanja (članak 478. stavak 2. ZKP/97), dok su posljedice zastoja na računanje rokova zastare - da se u rok zastare računa vrijeme koje je proteklo prije no što je nastao uzrok zastoja i da se zastara nastavlja nakon prestanka uzroka zastoja (članak 238. stavak 2. ZOO). To u konkretnom slučaju znači da je zastarijevanje počelo teći od dana kada je tužitelj primio kaznenu presudu VSRH kojom je oslobođen optužbe - 3. siječnja 2020. i da je zastara tekla do 10. travnja 2020. kada je nastupio zastoj zastare jer je tužitelj podnio zahtjev Ministarstvu pravosuđa i uprave, ali i da je zastara nastavila teći nakon što je protekao rok od 3 mjeseca iz članka 478. stavka 1. ZKP/97, odnosno 11. srpnja 2020., pa kako je tužba podnesena u ovom predmetu 18. siječnja 2024. (a ne kako navodi prvostupanjski sud 2. travnja 2024.), to pravilnom primjenom članka 477. stavka 1. ZKP/97 proizlazi zaključak da je do podnošenja tužbe zastara nastupila. Napominje se kako se prilikom tumačenja odredbe na ovaj način ima na umu i pasivnost tužitelja i nepodnošenje tužbe nakon 3 mjeseca odnosno nakon što su se stekli uvjeti za podnošenje iste ispunjenjem procesnih pretpostavki.

21. Međutim, kako između stranaka nije sporno da je tuženica dopisom od 2. veljače 2023. ponudila tužitelju za 1240 dana neosnovanog lišenja slobode isplatu iznosa od 46.078,40 EUR i da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se isto ima smatrati priznanjem zahtjeva tužitelja u iznosu od 37,16 EUR po danu provedenom u pritvoru, to je u konkretnom slučaju za taj iznos nastupio prekid zastare sukladno članku 240. stavku 1. ZOO, nakon čega je zastara počela ponovno teći 3. veljače 2023. (članak 245. stavak 2. ZOO) i do podnošenja tužbe tražbina tužitelja u iznosu od 37,16 eura nije zastarjela. Nasuprot tome, u preostalom dijelu za iznos od 37,84 eura sa zateznom kamatom tražbina je zastarjela primjenom članka 214. stavka 1. ZOO u vezi člankom 477. stavkom 1. ZKP/97, pa je u tom dijelu osnovana žalba u kojoj tuženica ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

22. Žalbene tvrdnje u kojima tuženica navodi da se dopis Ministarstva pravosuđa i uprave od 2. veljače 2023. ne može smatrati priznanjem duga, nego tek ponudom za zaključenje nagodbe koja nije prihvaćena od tužitelja, pozivajući se pritom na odluke VSRH broj Rev-724/2007 od 31. prosinca 2008. i Rev-x-216/2015 od 6. listopada 2015. u kojima je izraženo shvaćanje da „ponuda nagodbe da se izvansudski riješi određeni spor koji je tužitelj odbio nema značenje priznanja duga“, po ocjeni ovoga suda nisu osnovane.

23. Priznanje duga, u smislu članka 240. ZOO-a, mora biti jasno i nedvosmisleno i u pogledu osnove i u pogledu visine, odnosno mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da priznaje dug, što podrazumijeva da iz priznanja mora biti jasno vidljivo o kojem je dugu riječ, visina duga i spremnost da se dug podmiri (tako i VSRH u odluci broj Rev-879/2023-2 od 29. svibnja 2024.).

23.1. U odluci broj Rev-1209/2015 od 29. listopada 2019. u kojoj je bilo sporno

- je li tuženik dopisom gradonačelnika od 9. studenoga 2006. priznao zastarjeli dug, te u kojem opsegu, a kojim dopisom je tuženik predniku tužiteljice dostavio ponudu za isplatu naknade za nekretninu i ponudio mu 75 EUR/m2 u kunskoj protuvrijednosti (…), VSRH je izrazio pravno shvaćanje prema kojem - imajući na umu odredbu čl. 220. st. 1. ZOO kojom je propisano da se „pisano priznanje zastarjele obveze smatra odricanjem od zastare“ i odredbu čl. 240. st. 1. ZOO da se „zastara prekida kada dužnik prizna dug“, da u slučaju kada je tuženik u dopisu od 9. studenoga 2006. izričito naveo da „nudi isplatu naknade u iznosu od 75 eura po m2 u kunskoj protuvrijednosti“ i time „dostavio ponudu za isplatu naknade za prijepornu nekretninu“

– da je izričito i određeno priznao dug i da zastara počinje teći iznova od priznanja.

24. Kada se razmotre okolnosti konkretnog slučaja u kojem se tužitelj obratio Ministarstvu pravosuđa i uprave s ciljem da spor riješi mirnim putem, da se Ministarstvo nije očitovalo u zakonskom roku od tri mjeseca ali se unutar zastarnog roka jasno, određeno i bezuvjetno očitovalo da je zahtjev tužitelja za cjelokupni period proveden u pritvoru osnovan do iznosa od 46.078,40 EUR, to se tužitelj razumno mogao osloniti da mu tuženica do tog iznosa tražbinu priznaje. Tumačenje navedenog očitovanja kako ga prezentira tuženica (da se radilo samo o ponudi koju tužitelj nije prihvatio radi čega ista tuženicu više ne obvezuje) i prema kojem isto ne bi prekinulo zastaru dijela tražbine tužitelja, po ocjeni ovoga suda je odraz pretjeranog formalizma od kojeg bi (s jedne strane) korist imala isključivo tuženica koja je takvo očitovanje dala, dok bi (s druge strane) imalo za posljedicu ograničenje prava tužitelja (radi zastare) na pristup sudu zajamčen člankom 6. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koje s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja nije razmjerno legitimnom cilju kojem služi.

25. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se očitovanje Ministarstva ima smatrati priznanjem zahtjeva tužitelja u iznosu od 37,16 eura po danu provedenom u pritvoru i da je u konkretnom slučaju za taj iznos nastupio prekid zastare sukladno članku 240. stavku 1. ZOO, nakon čega je zastara počela ponovno teći 3. veljače 2023. i do podnošenja tužbe tražbina tužitelja u iznosu od 37,16 eura nije zastarjela.

26. Dakle, zastarjela je tražbina tužitelja u dijelu zahtjeva koji je dosuđen prvostupanjskom presudom za iznos od 37,84 eura sa zateznima kamatama, pa je u tom dijelu osnovana žalba tužene da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

27. Kako je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo utvrditi da je prigovor zastare osnovan, valjalo je na temelju odredbe članak 373. točke 3. ZPP-a, žalbu tužene uvažiti kao osnovanu i preinačiti presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu točke I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, kao i u odluci o troškovima postupka iz točke II. izreke, kako je navedeno u točki I. izreke ove presude. Nadalje, osnovani su daljnji žalbeni navodi tužene kojima ističe da, s obzirom da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, njoj pripada pravo na naknadu zatraženog troška parničnog postupka.

28. Tužiteljevi žalbeni navodi koji se odnose na visinu dosuđene naknade nisu osnovani. Naime, pored ovakvog pravnog pristupa prema kojem je tužiteljeva tražbina u zastari osim dijela koji mu je priznat dopisom Ministarstva, razvidno je kako mu se ne može priznati preostali dio zatraženog.

29. Početak tijeka zatezne kamate određen u prvostupanjskoj presudi u dijelu koji se odnosi na tijek kamate za dosuđeni iznos od 37,16 eura ovaj sud ocjenjuje neispravnim. Naime, sukladno članku 1103. obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga. Slijedom navedenog, zatezna kamata za dosuđeni dio teče od 10. travnja 2010. kada je tužitelj podnio zahtjev Ministarstvu za naknadu štete. Prvostupanjski sud je pravilno odredio da zatezna kamata na dosuđeni dio od 37,16 eura teče do dana kada je Ministarstva tužitelju dalo ponudu jer je time prestalo zakašnjenje tužene za isplatu pa je ispravno određeno kako kamata do ponude tužene prema tužitelju za djelomično ispunjenje tražbine.

30. U odnosu na žalbene razloge tužene kako se pobijana presuda ne očituje na istaknuti prigovor da potraživanje naknade štete za svaki pojedini dan proveden u pritvoru ne može egzistirati kao samostalna cjelina, ovaj sud ističe da zakonske procesne odredbe izričito ne brane takvo podnošenje tužbi. Naime, iako bi iz odredbi ZOO-a po svemu sudeći proizlazilo da oštećeni ima pravo na pravičnu novčanu naknadu kao cjelinu pri utvrđivanju koje se vodi računa o jačini i trajanju boli i straha, cilju i nepogodovanju težnjama koje nisu spojive s njenom naravi i svrhom, kao što je već istaknuto utuživanje svakog pojedinog dana nije zabranjeno.

31. Djelomičnim uvažavanjem žalbe tužene i intervenciju u izreku pobijane presude, a s obzirom na činjenicu kako je tužena žalbom pobijala i zakonitost odluke o trošku, ovaj je sud, utvrdio da su se ispunile zakonske pretpostavke iz članka 154. stavka 4. Naime, stranke su djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, pa je ovaj sud primjenom odredbe članka 380. stavka 3. ZPP-a odlučio preinačiti odluku o trošku i odrediti da svaka strana snosi svoje troškove.

32. Zbog navedenog je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

Split, 19. svibnja 2026.

SUTKINJA

Dragica Samardžić