Poslovni broj: P-459/2025-31
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sucu Barbari Čuček kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JB, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Ivana Šuti, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnica Katarina Prelec, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Leko & partneri sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 12. svibnja 2026. u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja Ivane Šuti, odvjetnice iz Zagreba i zamjenika punomoćnika tuženika Ilije Boića, odvjetnika iz Zaboka, 19. svibnja 2026. objavio i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 4. točka 1. ugovora o kreditu, broj: 9012195609 od 27. prosinca 2006., ovjerenog kod javnog bilježnika Damira Bjelčića, pod brojem: OU-802/2006 dana 28. prosinca 2006., koji glasi: "sukladno odluci Banke o kreditiranju građana."
II. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 4. točke 2. ugovora o kreditu, broj: 9012195609 od 27. prosinca 2006., ovjerenog kod javnog bilježnika Damira Bjelčića, pod brojem: OU-802/2006 dana 28. prosinca 2006., koji glasi: “u CHF“.
III. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 7. točke 2. ugovora o kreditu, broj: 9012195609 od 27. prosinca 2006., ovjerenog kod javnog bilježnika Damira Bjelčića, pod brojem: OU-802/2006 dana 28. prosinca 2006., koji glasi: “U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“
IV. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio ugovorne odredbe članka 7. točke 2. ugovora o kreditu, broj 9012195609 od 27. prosinca 2006., ovjerenog kod javnog bilježnika Damira Bjelčića, pod brojem: OU-802/2006 dana 28. prosinca 2006., koji glasi: "plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja".
V. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio ugovorne odredbe članka 12. točke 10. ugovora o kreditu, broj: 9012195609 od 27. prosinca 2006., ovjerenog kod javnog bilježnika Damira Bjelčića, pod brojem: OU-802/2006 dana 28. prosinca 2006., koji glasi: "Potpisom ovog Ugovora Korisnik Kredita, Solidarni dužnik i Založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.“
VI. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, sa sjedištem u [adresa], da tužitelju JB, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 7.179,34 EUR (slovima: sedam tisuća sto sedamdeset devet eura i trideset četiri centi) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teče od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
VII. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, sa sjedištem u [adresa] da tužitelju JB, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.949,54 eura (slovima: tisuću devetsto četrdeset devet eura i pedeset četiri centa) s pripadajućom zateznom kamatom od 19. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
VIII. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška
kao neosnovan.
IX. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 27. prosinca 2006. sklopio ugovor o kreditu, broj: 9012195609 kojim se kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 63.560,42 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj navodi da se sukladno članku 7. točka 2. predmetnog ugovora, obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti, obračunatim po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 4. točka 1. predmetnog ugovora određena kao promjenjiva, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,25 % godišnje. Tužitelj navodi da je tuženik tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, umjesto prvotno ugovorene od 4,25 %, uslijed čega je došlo do razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, koje je tužitelj otplatio, za razliku od onih sadržanih u početnom planu kredita, zbog čega je navedeni dio odredbe u članku 4. predmetnog ugovora, koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope, ništetan. Tužitelj navodi da je predmetna ugovorna odredba omogućila tuženiku promjenu ugovorne kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Tužitelj nadalje navodi da nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamate, nije mogao provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene, jer za to nije imao nikakvih egzaktnih kriterija. Kako su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tužitelj tvrdi da je tuženik istom odredbom izbjegao utjecaj tužitelja na njezinu promjenu, a što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“. Broj: 35/05., 41/08. i125/11.). Tužitelj navodi da je kamata mijenjana jednostranom, odlukom tuženika, a o čemu isti nije tražio suglasnost tužitelja, zbog čega je kamata postala promjenljiv element na koji tužitelj nije mogao utjecati. Tužitelj navodi da navedena odredba ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču, i ne daje dovoljno točne kriterije, na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Osim toga, tužitelj tvrdi da se tuženik, kao financijska institucija, nije ponijela kao savjesni gospodarstvenik, nego je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavila tužitelja u neravnopravan položaj, iz čega se da zaključiti kako je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi članka 4. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, tužitelj navodi da osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Tužitelj tvrdi da mu je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom. Tužitelj navodi da je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Tužitelj navodi, kako u označenom ugovoru o kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana za švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa), koja sama po sebi ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem koje tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, , nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je tužitelj imao saznanja, da će mjesečni anuitet toliko porasti, i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i samu tužiteljevu egzistenciju, tužitelj navodi da isti nikada ne bi preuzeo takvu obvezu. Osim navedenog, tužitelj navodi da je pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014., u točki II. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 1. 11. 2004. do 31. 12. 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banaka o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, time da su tužene banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03.), u razdoblju od 10. 9. 2003. do 6. 8. 2007., i to člancima 81, 82 i 90, a od 7. 8. 2007. godine pa na dalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07-133/09) i to člancima 96. i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Tužitelj navodi da je dio presude Visokog Trgovačkog suda, koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope, potvrđen od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odlukom od 9. travnja 2015., pod brojem Revt-249/14. Nadalje, tužitelj navodi da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018., u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7 izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 1.11. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03.), u razdoblju od 1. 5. 2004. do 6. 8. 2007. , i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. 8. 2007. pa do 31. 12. 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07-133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Kako prema odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 41/14. i 110/15.), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tužitelj navodi da se tako navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika. Osim navedenog, tužitelj navodi da je člankom 502 c. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92.,58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.), propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tužitelj navodi da je sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna drugoj vratiti sve što je temeljem takvog ugovora stekla, stoga je tuženik u ovom slučaju dužan vratiti tužitelju sve ono što je temeljem ništetnih odredbi stekao. Obzirom na sve do sada izneseno, kao i na pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koje pretpostavljaju ništenost ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, tužitelj drži početni anuitet mjerodavnim, odnosno kao jedinu valjanu kamatnu stopu smatra početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,25 % godišnje, te ugovoreni tečaj važeći na dan puštanja kredita, koji u ovom slučaju iznosi 4,56 CHF. Tužitelj navodi da je s tuženikom 2015. sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj: 102/15.) sklopio Aneks ugovoru u kreditu kojim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u euro, ugovorili kamatnu stopu koja se sastoji od fiksnog dijela i promjenjivog dijela. Tužitelj također navodi da su stranke suglasno utvrdile da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 29.405,75 kuna. Tužitelj tvrdi da neovisno o provedenoj konverziji, ima i nadalje pravni interes, a uvažavajući iznos pretplate koji mu je tuženik priznao, zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu te se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. Tužitelj navodi da prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tužitelj navodi da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u eurima. Tužitelj navodi da je kamatna stopa određena Aneksom određena onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti euro, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke). Nadalje, tužitelj navodi da je Aneksom utvrđeno da je preplaćeni iznos od 29.405,75 kuna, dok je privatnim vještačenjem koje je izradio tužitelj utvrđeno da se radi o pretplati od ukupno još 29.858,74 kuna (umanjeno za priznati iznos u konverziji) iz čega proizlazi da konvertiranjem nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj se poziva na presudu Suda Europske unije, broj:
C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet ZB protiv Erste bank Hungary Zrt) koji je na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude). Tužitelj smatra, a uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije, da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. S obzirom na navedeno, tužitelj tužbom potražuje zakonske zatezne kamate na svaki pojedinačni mjesečni više uplaćeni iznos koji je nastao zbog nezakonite promjene kamatne stope i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, računajući od dana uplate pa do 30. rujna 2015., kao i razliku iznosa pretplate po prednje navedenim osnovama umanjen za iznos priznat po konverziji.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužitelj postavlja tužbeni zahtjev temeljen na tvrdnji o ništetnosti odredbi ugovora o kreditu broj 9012195609 te na isplatu iznosa kojim je tužitelj navodno „preplatio“ rate kredita temeljem ugovora o kreditu uslijed promjena kamatnih stopa i tečaja koje su se događale za vrijeme otplate kredita. Tuženik osporava kako osnov, tako i visinu tužbenog zahtjeva iz razloga kako ih niže navodi. Tužitelj oba zahtjeva temelji na presudi Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 i odluci Vrhovnog suda RH broj: Revt-249/14. Prije svega, tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao postojati s obzirom da je tužitelj s tuženikom sklopio sporazum sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, a kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u eur. Tuženik navodi kako se predmetnim Zakonom o potrošačkom kreditiranju uređuju obveze vjerovnika i potrošača u svim ugovorima u kreditima, vezanim uz valutnu klauzulu bez obzira na vrstu i namjenu u kojima dužnikova obveza iz kredita nije ispunjena ili prisilno ostvarena, a kao što je to slučaj i sa kreditom koji je predmet u ovome postupku, to je tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnim dijela odredbi predmetnog ugovora vezane uz promjenjivu kamatnu stopu kao i cjelokupni zahtjev za isplatom, neosnovan u cijelosti jer niti navedenim zakonom niti drugim pozitivnim propisima nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, već je navedenim zakonom korisnicima kredita, kao dužnicima, jedino omogućeno prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju kredita denominiranih u CHF. S druge strane, tuženik tvrdi da je sklapanje takvog Sporazuma za tuženika državna prisilna mjera iza koje stoje državni prisilni mehanizmi provedbe te mjere, kao što je to potvrdio i sam Ustavni sud u svom rješenju o prijedlogu za određivanje privremene mjere za obustavu izvršenja pojedinačnih akata i radnji koje se poduzimaju na osnovi predmetnog Zakona te se ne radi o ispunjenju ili priznanju tužbenog zahtjeva na bilo koji način. Tuženik navodi da iz Zakona jasno proizlazi da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što naravno uključuje i kamate. Drugim riječima, tuženik tvrdi da je početni kredit u CHF prestao postojati u potpunosti nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može više biti nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Također, tuženik navodi da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što naravno uključuje i kamate. Tuženik navodi da je slijedom odredbi zakona, reobračunavao kredite od početka njihovog trajanja kao da se radilo o kreditima u EUR i priznao te uračunao sve uplate korisnika kredita u kunama. Tuženik tvrdi da tužitelj više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja odnosno daljnji pravni interes za nastavak ovog postupka. Tuženik navodi da je predmetni Sporazum sklopljen e temeljem Zakona o izmjena i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim je u čl. 19.e. st. 6. propisano slijedeće: „.Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c stavka 1.točke 6. ovog Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima...“ Tuženik navodi da iz citirane odredbe proizlazi zaključak da, ukoliko je klijent, kao što je ovdje slučaj, prihvatio konverziju kredita i potpisao Sporazum kojim je izvršena konverzija, tada isti više nema nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Što se tiče same preplate, tuženik navodi da se pretvaranjem uplaćenih iznosa u iznose kojim se namiruju iznosi obroka po novom otplatnom planu u EUR, uplaćeni iznosi po CHF otplatnom planu, a koji su veći od iznosa EUR obroka raspoređuju kao preplata. Tuženik navodi da se preplata priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice. Tuženik navodi da se preplata može iskoristiti na način da se kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta iznos do najviše 50% može zatvoriti preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Nastavno, budući da je potpisom Sporazuma nesporno izvršena konverzija ugovora, tuženik tvrdi da je time tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužitelj izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamate. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-6632/17 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Tuženik navodi da bi tužitelj polagao pravo na isplatu preplaćenih iznosa s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Drugim riječima, valjalo bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu, naravno ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna. Tuženik navodi da u postupku isplate preplaćenog, sud nije ovlašten utvrđivati pojedinu odredbu ugovora kao ništetnu kao ni činjenično stanje koje bi eventualno bilo isto ili barem slično onome iz prednje navedenih odluka viših sudova, jer bi se u tom slučaju radilo o odlučivanju izvan granica zahtjeva koji su postavljeni u postupku. Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Tuženik navodi da je valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Tuženik navodi da kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Tuženik se poziva na odredbe Zakona o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. koji izričito dopuštaju valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, tuženik tvrdi da je sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Tuženik navodi da se u ugovoru o kreditu, ne navodi da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama, već u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u 240 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Tuženik navodi da nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF. Tuženik navodi da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Tuženik navodi da ako je temeljem čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Tuženik se u pogledu navedenog poziva na odluku Vrhovnog suda RH, poslovni broj: Vs-Rev 1990/91, i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.6.2009. Tuženik navodi da HNB kao regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Tuženik navodi kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Tuženik navodi da se s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta i odraz je stvarne volje ugovornih strana zbog čega je zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora neosnovan. S tim u vezi tuženik se poziva na presudu Vrhovnoga suda Republike Hrvatske VSRH Rev 895/2003 od 9.2.2005. Tuženik navodi da je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika. Tuženik navodi da se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Tuženik navodi da Banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima. Tuženik navodi da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. Zaključno, tuženik ističe da iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu. Nadalje, tuženik navodi da su konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva te tvrdi da nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Tuženik navodi da je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom pri čemu je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula te je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare. Slijedom iznijetog, tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.
3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 16. ožujka 2026. precizirao tužbeni zahtjev, tako da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli te po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o kamatnoj stopi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, potražuje iznos glavnice od 7.179,34 eura sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015.
4. Tuženik se u podnesku od 1. travnja 2026. u odnosu na tako precizirani tužbeni zahtjev protivio preinaci tužbenog zahtjeva.
5. Budući da je tužbeni zahtjev povećan, radi se o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13., 89/14. i 70/19., dalje: ZPP). Prema odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema stavku 2. navedenog članka, iznimno od odredbe stavka 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Ocjenjujući da prije provođenja financijskog vještačenja tužitelj nije mogao postaviti precizirani tužbeni zahtjev, sud utvrđuje da je tužitelj u konkretnom slučaju mogao preinačiti tužbu te je, sukladno odredbi čl. 190. st. 3. ZPP-a, na glavnoj raspravi od 12. svibnja 2026. sud dopustio preinaku tužbe od 16. ožujka 2026. smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.
6. U dokaznom postupku sud je pročitao je ugovor o kreditu, broj: 9012195609 od 27. prosinca 2006. (list 13-17 spisa), izvršio je uvid u pregled uplata (list 20-22 spisa), pročitao je dodatak ugovoru o kreditu, broj: 9012195609 od 1. 12. 2015. (list 23-29 spisa), izvršio je uvid u izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. (list 31- 32, 46-51 spisa), primijenjeni otplatni plan s prikazom promjena kamatnih stopa (list 33-37 spisa), početni otplatni plan (list 38-42 spisa), pregled uplata po kreditu (list 43- 45 spisa), knjigovodstvenu karticu po kreditu (list 52-72 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. PB iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 3. ožujka 2026. (list 166-182 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.
7. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.
8. Precizirani tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.
9. Iz isprava u spisu je vidljivo, a nije ni sporno:
- da su stranke 27. prosinca 2006. sklopile ugovor o kreditu, broj: 9012195609, kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 63.560,42 CHF CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita (čl. 1. ugovora), a kredit je odobren za adaptaciju stambenog objekta (čl. 2. ugovora),
- da je člankom 4. ugovorena godišnja kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,25 % godišnje te se obračunava u CHF,
- da je člankom 7. ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje na rok od 240 jednakih mjesečnih anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, a prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora te u slučaju promjene kamatne stope korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete,
- da je člankom 12. točka 10. ugovora ugovoreno da potpisom ovog ugovora korisnik kredita, solidarni dužnik i založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF,
- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,
- da su stranke 1. prosinca 2015. sklopile dodatak ugovoru o kreditu broj 9012195609 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15., dalje: ZID ZPK/15.), a na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su promijenili ugovorene odredbe u pogledu valutne klauzule i ugovorene kamatne stope iz osnovnog ugovora i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita,
- da je konverzija i izračun iste proveden sukladno ZID ZPK/15.,
- da preplata tužitelja prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. iznosi 29.405,75 kuna.
10. Sporno je:
- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužitelj poziva,
- ima li tužiteljica svojstvo potrošača po navedenom ugovoru o kreditu,
- visina tužbenog zahtjeva za isplatu te
- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.
11. Osim toga, sporna su, u bitnome, prvenstveno pravna pitanja, odnosno jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te kakvi su učinci sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.
12. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15., dalje: ZID ZPK) tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, poslovni broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope po jednostranoj odluci banke i odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.
13. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03.) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prema točki 2., trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.
14. Na temelju iskaza tužitelja sud je utvrdio da je ugovor o kreditu zaključio s tuženikom 2026. Tuženik mu je ponudio sklapanje kredita uz valutu CHF, pri čemu mu službenica u banci nije objasnila kretanje tečaja CHF. Kredit je zaključio radi adaptacije stambenog objekta, odnosno kuće. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila oko 4 % godišnje, a kasnije se tijekom otplate kredita mijenjala i misli da je narasla na 6 %. Kod sklapanja ugovora o kreditu pitao je službenicu u banci zašto je u ugovoru ugovorena promjenjiva kamatna stopa, pri čemu mu je službenica u banci odgovorila da se kod takvih ugovora o kreditu ugovara promjenjiva kamatna stopa. Ugovor o kreditu zaključio je s tuženikom jer u toj banci ima ugovoren tekući račun te mu se mjesečna plaća odnosno sva primanja koja ostvaruje isplaćuju u toj banci, zbog čega se nije raspitivao kod drugih banaka prije sklapanja ugovora o kreditu. Banka, odnosno tuženik unaprijed je sastavila ugovor o kreditu te nije mogao mijenjati pojedine odredbe ugovora o kreditu. Prije potpisivanja pročitao je ugovor o kreditu. Službenica u banci prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije mu objasnila o kojim parametrima će ovisiti promjena kamatne stope, a isto tako nije ga upozorila na mogućnost rasta tečaja CHF. Jedino je on otplaćivao mjesečne anuitete kredita. Prije tog ugovora o kreditu nije sklapao druge ugovore o kreditu. Tijekom otplate kredita mjesečni anuitet povisio se za otprilike 500,00 kn, a službenica u banci ga nije upozorila da bi mu se mjesečni anuitet mogao povisiti.
15. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
16. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., dalje: ZZP/14.), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice i sada.
17. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a što je tužiteljica u ovoj parnici i učinila pa su takvi prigovori tuženika neosnovani.
18. Iskaz tužitelja sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema ga razloga ne prihvatiti. Iz tog iskaza proizlazi da je ugovor sklopio u svojstvu potrošača, a da je tome tako sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita člankom 2. određena je „adaptacija stambenog objekta“, pa je očito neosnovano tuženikovo dovođenje u pitanje dokazivanja je li tužitelj sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Zbog toga su i tužitelj i tuženik vezani pravnim shvaćanjima iz navedene parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.
19. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača. Stoga je ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
20. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
21. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.
22. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, radi čega je odlučeno kao pod točkama I., II., III., IV. i V. izreke ove presude.
23. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive stope ugovorne kamate, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.
24. Naime, sklapanje dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.
25. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi ZID ZPK/15. je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužiteljica niti jednom odredbom sklopljenog Aneksa ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF, a odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu 2006. pa do sklapanja Dodatka vrijedio više od devet godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud je još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
26. Ovome valja dodati da iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (dalje: SSP), koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a stupio je na snagu 1. veljače 2005., dakle i prije sklapanja spornog ugovora o kreditu. Odredbom članka 74. stavka 2. alineje 1. SSP-a Republika Hrvatska obvezala se osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.
27. Pravno shvaćanje iz ove odluke o pravnim učincima konverzije u skladu je sa shvaćanjem Suda Europske unije zauzetim u presudi od **.**.2019., ZB protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem zakonodavna intervencija u odnosu na zahtjeve koje postavlja Direktiva 93/13/EEZ nije zabranjena no ona mora ispuniti uvjet potpune restitucije u smislu obeštećenja potrošača, kakvo bi obeštećenje potrošač dobio da nepoštene odredbe ugovora nema, jer zakon ne smije imati za učinak smanjenje takve zaštite zajamčene potrošačima. Sud Europske unije je obrazložio kako se u pogledu zakona kojim se provodi konverzija kredita potrošač mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odredba, odnosno ugovor, i to s posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac neopravdano stekao. Iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.
28. Osim toga, Sud Europske unije je u presudi od 29. travnja 2021., I. W., R. W. protiv Bank BPH S. A., C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, zauzeo shvaćanje da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem nacionalnog zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.
29. I Europski sud za ljudska prava je u odluci u predmetu J protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 69108/17) od 1. rujna 2022., između ostalog naveo „da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
30. Pravno shvaćanje iz ove odluke u skladu je i sa shvaćanjem Vrhovnog suda koje je zauzeto u rješenju broj: Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022.: „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“
31. Dakle, tužitelj kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe o vezanju otplate uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime pretplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
32. Tek takvim pristupom dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
33. Međutim, korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ako ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem.
34. Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 09. srpnja 2020. godine u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogao odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega.
35. Sukladno tome, tužitelj je činjenično i obrazložio svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.
36. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. PB od 3. ožujka 2026. (list 166-182 spisa) sud je utvrdio da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 27. prosinca 2006. govor o kreditu broj 9012195609 (u daljnjem tekstu: ugovor), kojim je tužitelju odobren iznos kredita u kunskoj protuvrijednost od 63.560,42 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, da je ugovoren rok otplate od 240 mjeseci, (otplata u jednakima anuitetima), te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,25 % godišnje, da je dospijeće prve obveze bilo 31. srpnja 2007., a sljedećih svakog zadnjeg dana u mjesecu, a kredit se je otplaćivao u mjesečnim anuitetima iskazanima u valuti, a plativima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan plaćanja. Kredit je iskorišten 29. prosinca 2006., s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,569365 kn za 1 CHF, pa je dakle iznos kredita od 63.560,42 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 290.430,76 kn, odnosno 38.546,79 EUR. Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 1. prosinca 2015. Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012195609 (u daljnjem tekstu: Dodatak ugovora), prema kojem izračunu konverzije je na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosila 27.601,12 EUR. Prema izračunu konverzije od 30. rujna 2015. korisnik je uplatama po kreditu u CHF preplatio konvertirani kredit u EUR za iznos 29.405,75 kn. Uvidom u primijenjeni otplatni plan s prikazom promjena kamatnih stopa, utvrđeno je kako je u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (30. rujna 2015.), kamatna stopa više puta mijenjana. Za odgovaranje na postavljene zadatke, sudski vještak je u Tabeli 1 dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju od isplate kredita (29. prosinca 2006.) do izračuna konverzije predmetnog kredita (30. rujna 2015.), kao i usporedni otplatni plan prema sljedećim elementima: glavnica kredita u iznosu od 63.560,42 CHF i fiksna kamatna stopa od 4,25 % godišnje, te je usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazao razlike u visini obveza, i to: razlike u visini anuiteta koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate (stupac 'm' Tabele 1), zatim je te razlike iskazao u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog srednjeg tečaja kreditora na dan korištenja kredita (stupac 'p' Tabele 1), potom, je iskazao razlike po osnovi promjene tečaja (stupac 's' Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita), s obzirom je po predmetnom kreditu provedena konverzija, radi poštivanja reda uračunavanja i ispunjenja, obračunane su i iskazane zatezne kamate na razlike u visini anuiteta (stupac 'r' Tabele 1) kao i na razlike po osnovi promjene tečaja (stupac 't' Tabele 1) do dana 30. rujna 2015. Ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada slijedi: razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31.1.2007.) do konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 3.577,94 CHF, odnosno 2.169,78 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi), zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjenjive kamatne stope, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 1.408,72 EUR, razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31.1.2007.) do konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 5.937,42 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi), zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjene tečaja, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 1.942,82 EUR. Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30.9.2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30.9.2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 7.555,93 EUR (koje se u cijelosti odnosi na glavnicu). Ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada slijedi: razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31.1.2007.) do konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 3.330,35 CHF, odnosno 2.019,63 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi), zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjenjive kamatne stope, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 1.394,63 EUR, razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31.1.2007.) do konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 5.831,47 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi), zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjene tečaja, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., iznose 1.836,42 EUR, nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30.9.2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30.9.2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 7.179,34 EUR (koje se u cijelosti odnosi na glavnicu). Iznos preostale glavnice na dan konverzije (30.9.2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do konverzije 30.9.2015., primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita i ugovorena kamatna stopa od 4,25 % godišnje, iznosi 2.399,62 EUR (konvertirani iznos).
37. Tužitelj nije imao prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik na glavnoj raspravi od 12. svibnja 2026. istaknuo da su prigovori koje je iznio na nalaz i mišljenje vještaka u podnesku od 13. ožujka 2026. pravne prirode te nije tražio da vještak usmeno na raspravi iznese svoj nalaz i mišljenje 3. ožujka 2026.
38. Tužitelj je podneskom od 16. ožujka 2026., precizirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu, i to prema varijanti ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni prebijeno).
39. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim te ih prihvaća u cijelosti.
40. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi i to na ime preplate zbog promjene valute i zbog promjenjive kamatne stope.
41. Prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., dalje: ZOO), koji se, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (27. prosinca 2006.), u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbi iz čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. tog Zakona, u slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništavost neke odredbe ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužitelj nije tražio raskid ugovora od strane tuženika zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi. Posljedica ništavosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala otplata bez valutne klauzule i po početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi.
42. Prema tome, na temelju naprijed citiranih zakonskih odredbi, utvrđeno je da je u cijelosti osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim od tuženika potražuju razliku preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Sud je utvrdio da pretplata tužitelja nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli te po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o kamatnoj stopi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, dospjelo potraživanje s danom 30. 9. 2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 7.179,34 EUR (koje se u cijelosti odnosi na glavnicu), budući se od ukupne utvrđene preplate zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 2.019,63 eura (stupac „p“ nalaza), zatezne kamate na razlike anuiteta u kunama u iznosu od 1.394,63 eura (stupac „r“ nalaza), ukupno utvrđene preplate na ime valute u iznosu od 5.831,47 eura, (stupac „s“ nalaza) i zatezne kamate na tečajne razlike u kunama u iznosu od 1.836,42 eura (stupac „t“ nalaza), oduzima iznos preplate utvrđene konverzijom u iznosu od 3.902,81 eura. Sukladno navedenom, točkom VI. izreke usvojen je tužbeni zahtjev preciziran u podnesku od 16. ožujka 2026. prema nalazu i mišljenju vještaka, čime je ujedno usvojen prigovor kojeg je tuženik istaknuo u odgovoru na tužbu po osnovi iznosa preplate utvrđene konverzijom te je izvršen prijeboj tražbine tuženika u iznosu od 3.902,81 eura i tražbine tužitelja koja je predmetom ove parnice, na temelju odredbe iz čl. 195., čl. 196. i čl. 202. ZOO-a.
43. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi upravo nepoštenost tih odredbi, tuženik je nesavjestan (nepošten) te tužitelj ima pravo na zateznu kamatu koja teče na iznos glavnice u iznosu od 7.179,34 eura po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi od 1. listopada 2015., a kako je to navedeno u izreci pod točkom VI. izreke presude.
44. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, ZZP/09 (kao ni onaj raniji, a ni sada važeći ZZP) odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO- a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 225. ZOO-a. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22., dalje: ZZP/22.), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi." Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare.
45. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.
46. U konkretnom slučaju, budući da se radi o zahtjevu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6632/1017 kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. tako da zastara u ovom slučaju očito nije nastupila, a tužba u ovom predmetu je podnesena 10. lipnja 2019. čime je zastara ponovno prekinuta.
47. U konkretnom slučaju, budući da se ujedno radi i o zahtjevu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, zastara je ponovno počela teći od 14. lipnja 2014. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13 kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 14. lipnja 2019. tako da zastara u ovom slučaju očito nije nastupila, a tužba u ovom predmetu je podnesena 10. lipnja 2019. čime je zastara ponovno prekinuta.
48. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, budući da je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom. Sukladno tome, tuženikov zahtjev za naknadu troškova je u cijelosti odbijen te je njemu naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka.
49. Tužitelju su, kao potrebni priznati troškovi: sastava tužbe prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23.), koja se primjenjuje temeljem odredbe Tbr. 52. st. 3. ove Tarife, u iznosu od 100 bodova, sastava podneska od 13. siječnja 2020. i 16. ožujka 2026. prema Tbr. 8/1 u iznosu od 100 bodova za svaku od navedenih radnji te zastupanje na ročištima od 18. veljače 2020. i 12. svibnja 2026. prema Tbr. 9/1 u iznosu od 100 bodova, za svaku od navedenih radnji, što zajedno iznosi 500 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz Tbr. 54. iznosi 1.000,00 eura, čemu valja dodati PDV u iznosu od 250,00 eura. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 99,54 eura koju je tužitelj platio prilikom podnošenja tužbe. Budući da je tužitelj oslobođen plaćanja pristojbi na temelju odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18. i 51/23., dalje: ZSP) koja je stupila na snagu 20. svibnja 2023., tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu. Osim troškova zastupanja, tužitelju su priznati troškovi vještačenja u iznosu od 600,00 eura jer je navedeni trošak bio nužan za donošenje odluke u ovom predmetu. Tužitelju je sveukupno priznat trošak u iznosu od 1.949,54 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi iz čl. 29. ZOO-a, zbog čega je odlučeno kao pod točkom VII. izreke ove presude, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan, zbog čega je odlučeno kao pod točkom VIII. izreke ove presude.
50. Odredbom iz čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 80/22.) propisano je da se u članku 151. iza stavka 2. dodaje stavak 3. koji glasi: „parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka. O zateznim kamatama na iznos parničnih troškova sud odlučuje na zahtjev stranke.“
51. Naprijed navedena odredba zakona stupila je na snagu 19. srpnja 2022., a temeljem odredbe iz čl. 107. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 80/22.) primjenjuje se na postupke pokrenute prije stupanja na snagu toga Zakona, dakle primjenjuje se i na ovaj postupak.
52. Na trošak je tužitelju dosuđena i zatezna kamata od presuđenja na cjelokupni iznos troškova, na temelju odredbe iz čl. 151. st. 3. ZPP-a, zbog čega odlučeno kao pod točkom VII. izreke ove presude.
U Krapini 19. svibnja 2026.
S u d a c:
Barbara Čuček
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog.
DOSTAVITI:
1. Ivana Šuti, odvjetnica iz Zagreba, Jordanovac 15, putem e-Oglasne ploče
2. Katarina Prelec, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Leko i partneri sa sjedištem u Zagrebu, Domagojeva 18, putem e-Oglasne ploče
