REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Frankopanska 16

Poslovni broj: Usž-545/2026-2

U IME   REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović , predsjednice vijeća , Eveline Čolović Tomić i Kristine Senjak Krunić , članice vijeća , te više sudske savjetnice Ane Matacin , zapisničarke , u upravnom sporu tužitelja TRAJEKTNE LUKE SPLIT dd , Split , Domovinskog rata 42 , OIB: 09153277779 , kojeg zastupa opunomoćenik Darko Medak , odvjetnik iz Splita , Ljudevita Posavskog 12 , protiv tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske , Uprave pomorske i unutarnje plovidbe , brodarstva, luka i pomorskog dobra , Zagreb , Prisavlje 14 , OIB: 22874515170 , radi zabrane korištenja i korištenja pomorskog dobra, odlučujući o žalbi tužitelja , zastupanog po istom opunomoćeniku , protiv presude Upravnog suda u Splitu , poslovni broj: Us I- 659/2025-25 od 24. listopada 2025. , na sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2026.

pretpostavljam da je

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu , poslovni broj: Us I-659/2025-25 od 24. listopada 2025.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika , KLASA: UP/II-342-22/16-01/11 , URBROJ: 530-03-2-1-16-4 od 21. studenoga 2016. i rješenja Lučke kapetanije u Splitu , KLASA: UP/I-342-24/16-03/763 , URBROJ: 530-04-4-6-2-16-3 od 6. listopada 2016. (točka I. izreke) te se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke).

1.1. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja kojim se tužitelju zabranjuje upotreba pomorskog dobra u naravi lučkog područja Gradske luke Split u svrhu korištenja lučke infrastrukture i obavljanja gospodarske djelatnosti opskrbe plovila vodom i strujom (točka 1. izreke), uz određenje da žalba izjavljena protiv ovog rješenja ne odgađa njegovo izvršenje (točka 2. izreke).

2. Tužitelj je protiv osporene presude izjavio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnih i postupovnih odredaba te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbenim razlozima, u bitnom, ističe da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je nesporno da je tužitelj protiv odluke o dodjeli prvenstvene koncesije iz 2004. godine (i ugovora o prvenstvenoj koncesiji od 6. rujna 2004.) izjavio žalbu pa se u svakom slučaju kao trenutak početka roka korištenja prvenstvene koncesije i razdoblje trajanja prvenstvene koncesije (12 godina) može računati samo od dana kada je tužitelj zaprimio odluku o žalbi protiv odluke o prvenstvenoj koncesiji od 29. studenoga 2004., a ne od trenutka zaključenja ugovora o prvenstvenoj koncesiji (6. rujna 2004.) jer žalba odgađa izvršenje odluke o prvenstvenoj koncesiji. Ističe da je sud osporenom presudom pogrešno primijenio odredbe članka 31. stavka 1. i članka 101. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine", broj: 158/03., 141/06., 38/09., 123/11. i 56/16. - dalje u tekstu: ZPDML), budući u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene pravne pretpostavke za donošenje osporenog rješenja, jer je temeljem zadnjeg zaključenog dvostrano obveznog ugovora o prvenstvenoj koncesiji, broj 698/06 od 8. ožujka 2006., prvenstvena koncesija tužitelju trajala najmanje do 8. ožujka 2018. i jer sve do donošenja pravomoćne odluke Upravnog suda Republike Hrvatske o navedenoj odlučnoj činjenici nisu bile ispunjene pretpostavke za donošenje rješenja tuženika, a time i pobijane presude, što nastavno detaljnije pojašnjava. Bitne povrede procesnih odredaba Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09. i 110/21. - dalje u tekstu: ZUP) i ZPDML-a nalazi u tomu što su u prvostupanjskom postupku utvrđivane i ocjenjivane odlučne činjenice bez da je prethodno omogućeno tužitelju sudjelovanje u postupku te očitovanje o tako utvrđenim činjenicama i predlaganje dokaza. Dodaje da je u konkretnom slučaju prvostupanjsko tijelo bilo dužno izvijestiti tužitelja o datumu i vremenu obavljanja nadzora, pozvati ga da bude nazočan nadzoru, te da dostavi dokumentaciju na temelju koje koristi lučko područje i obavlja lučke djelatnosti u luci Split, kao i omogućiti mu da tijekom nadzora iznosi odlučne činjenice i prilaže i predlaže dokaze na kojima temelji svoje pravo, što je sve propušteno učiniti. Zaključno navodi da mu sud i tuženik nisu omogućili da što lakše ostvari i zaštiti svoje pravo na gospodarsko iskorištavanje prvenstvene koncesije te ga pozvali da ta svoja prava u postupku nadzora ostvari i zaštiti i upozorili ga na njegove obveze, slijedom čega je takvim postupanjem počinjena bitna povreda osnovnih načela zajamčenih ZUP-om na štetu tužitelja. Radi navedenog, predlaže ovom Sudu žalbu usvojiti, poništiti osporenu presudu i upravne akte, podredno, usvojiti žalbu i ukinuti osporenu presudu te predmet vratiti sudu na novo raspravljanje.

3. Tuženik, uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24. i 39/26. - dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja , te da time nije povrijedio zakon na njegovu štetu.

6. Naime, iz podataka sveza spisa, osobito zapisnika o izvršenom inspekcijskom pregledu od 5. listopada 2016., razvidno je da je tužitelj, nakon isteka ugovora o prvenstvenoj koncesiji, na opisanoj lokaciji nastavio s korištenjem lučke infrastrukture i obavljanjem gospodarske djelatnosti opskrbe plovila vodom i strujom, a što je u suprotnosti s odredbama članka 7. stavka 1. i stavka 2. te članka 66. stavka 1. ZPDML-a, slijedom čega su u konkretnom slučaju ostvareni uvjeti za primjenu članka 101. točke 5. ZPDML-a, prema kojoj, ako inspektor u obavljanju inspekcijskog nadzora utvrdi da je povrijeđen zakon ili drugi propis, ima pravo i obvezu zabraniti daljnju upotrebu ili gospodarsko korištenje pomorskog dobra.

7. Na drukčiji zaključak ne upućuju ni žalbeni navodi, kojima tužitelj inzistira na važenju ugovora o prvenstvenoj koncesiji od 8. ožujka 2006., a time i na činjenici da rok za korištenje pomorskog dobra nije istekao prije donošenja inspekcijskog rješenja, jer za takve tvrdnje nema podloge u podacima sveza spisa. Ovo osobito imajući u vidu presudu ovoga Suda, poslovni broj Usž-1116/2022-3 od 15. veljače 2024., kojom je, nakon detaljne kronologije predmetnog (dugotrajnog) postupka na koji se referirao i prvostupanjski sud u osporenoj presudi, otklonjena osnovanost prigovora tužitelja, koje ponavlja i u ovoj žalbi u odnosu na važenje ugovora o koncesiji iz 2006. godine, a u kojoj je u bitnom utvrđeno da je odluka o koncesiji iz 2004. (ugovor o prvenstvenoj koncesiji od 6. rujna 2004.) postala pravomoćna odnosno da je na snazi, te da je odluka iz 2006. (ugovor od 8. ožujka 2006.) pravomoćno poništena, slijedom čega proizlazi da je, uvažavajući članak 12. odluke iz 2004. i odredbe ugovora iz 2004., koncesija istekla 6. rujna 2016., dakle prije donošenja ovdje osporenog inspekcijskog rješenja.

8. S obzirom na navedeno, tužitelj ne može s uspjehom isticati prigovore vezane za važenje ugovora o koncesiji u predmetnom postupku, koji se odnosi isključivo na ocjenu zakonitosti inspekcijskog rješenja o zabrani upotrebe pomorskog dobra zbog izostanka valjane koncesije u trenutku obavljanja inspekcijskog nadzora.

9. Nisu od utjecaja na donošenje drukčije odluke u ovoj stvari ni prigovori postupovne naravi (kojima tužitelj ističe da mu nije pružena mogućnost sudjelovanja u postupku, očitovanja o činjenicama, predlaganja dokaza i sl .), jer iz podataka sveza spisa proizlazi upravo suprotno, odnosno da je obavljanju inspekcijskog pregleda od 5. listopada 2016. bio prisutan predstavnik tužitelja (zamjenik člana uprave), dok je u upravnom sporu održana rasprava, dakle, tužitelju je omogućeno i u upravnom postupku i u upravnom sporu iznositi činjenice i predlagati dokaze kojima osporava zakonitosti inspekcijskog rješenja, a što ukazuje na neosnovanost žalbenih navoda po toj osnovi.

10. Slijedom izloženog, Sud nalazi da tužitelj žalbenim prigovorima nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a niti pravilnost primjene mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, radi čega nije našao osnove za usvajanje žalbe.

11. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. ZUS -a, žalbu odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu 19. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović