REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Kennedyev trg 11

P-2018/2023-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Martini Barić, u pravnoj stvari pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2a, kojeg zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kojeg zastupa,kojeg zastupa punomoćnici iz Odvjetničkog društva GLAMUZINA & GROŠETA d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 5. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 19. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 045-50-3964411 sklopljenog dana 13. ožujka 2007. između FM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora s druge strane, a kojim je ugovornim odredbama ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica kredita.

II. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 plati iznos od 1.632,11 eura, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom kako slijedi:

- na iznos od 2,38 EUR tekućom od 31. ožujka 2008. pa do isplate;

- na iznos od 12,60 EUR tekućom od 31. listopada 2008. pa do isplate;

- na iznos od 1,89 EUR tekućom od 28. studenog 2008. pa do isplate;

- na iznos od 15,51 EUR tekućom od 31. prosinca 2008. pa do isplate;

- na iznos od 17,60 EUR tekućom od 27. siječnja 2009. pa do isplate;

- na iznos od 18,55 EUR tekućom od 27. veljače 2009. pa do isplate;

- na iznos od 16,19 EUR tekućom od 31. ožujka 2009. pa do isplate;

- na iznos od 16,69 EUR tekućom od 30. travnja 2009. pa do isplate;

- na iznos od 12,64 EUR tekućom od 30. svibnja 2009. pa do isplate;

- na iznos od 9,66 EUR tekućom od 30. lipnja 2009. pa do isplate;

- na iznos od 10,45 EUR tekućom od 29. srpnja 2009. pa do isplate;

- na iznos od 12,02 EUR tekućom od 31. kolovoza 2009. pa do isplate;

- na iznos od 11,89 EUR tekućom od 30. rujna 2009. pa do isplate;

- na iznos od 10,30 EUR tekućom od 30. listopada 2009. pa do isplate;

- na iznos od 13,28 EUR tekućom od 21. studenog 2009. pa do isplate;

- na iznos od 15,67 EUR tekućom od 31. prosinca 2009. pa do isplate;

- na iznos od 19,07 EUR tekućom od 30. siječnja 2010. pa do isplate;

- na iznos od 18,29 EUR tekućom od 26. veljače 2010. pa do isplate;

- na iznos od 22,90 EUR tekućom od 31. ožujka 2010. pa do isplate;

- na iznos od 22,03 EUR tekućom od 30. travnja 2010. pa do isplate;

- na iznos od 23,73 EUR tekućom od 31. svibnja 2010. pa do isplate;

- na iznos od 38,50 EUR tekućom od 30. lipnja 2010. pa do isplate;

- na iznos od 35,46 EUR tekućom od 31. srpnja 2010. pa do isplate;

- na iznos od 44,74 EUR tekućom od 31. kolovoza 2010. pa do isplate;

- na iznos od 41,54 EUR tekućom od 30. rujna 2010. pa do isplate;

- na iznos od 36,38 EUR tekućom od 30. listopada 2010. pa do isplate;

- na iznos od 47,26 EUR tekućom od 30. studenog 2010. pa do isplate;

- na iznos od 61,12 EUR tekućom od 27. prosinca 2010. pa do isplate;

- na iznos od 51,31 EUR tekućom od 31. siječnja 2011. pa do isplate;

- na iznos od 54,75 EUR tekućom od 28. veljače 2011. pa do isplate;

- na iznos od 50,37 EUR tekućom od 31. ožujka 2011. pa do isplate;

- na iznos od 51,16 EUR tekućom od 29. travnja 2011. pa do isplate;

- na iznos od 69,73 EUR tekućom od 31. svibnja 2011. pa do isplate;

- na iznos od 71,54 EUR tekućom od 30. lipnja 2011. pa do isplate;

- na iznos od 86,96 EUR tekućom od 30. srpnja 2011. pa do isplate;

- na iznos od 79,00 EUR tekućom od 31. kolovoza 2011. pa do isplate;

- na iznos od 70,28 EUR tekućom od 30. rujna 2011. pa do isplate;

- na iznos od 69,35 EUR tekućom od 31. listopada 2011. pa do isplate;

- na iznos od 68,68 EUR tekućom od 30. studenog 2011. pa do isplate;

- na iznos od 72,83 EUR tekućom od 31. prosinca 2011. pa do isplate;

- na iznos od 76,46 EUR tekućom od 31. siječnja 2012. pa do isplate;

- na iznos od 76,93 EUR tekućom od 1. ožujka 2012. pa do isplate;

- na iznos od 74,42 EUR tekućom od 31. ožujka 2012. pa do isplate; po stopi propisanoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizlašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.894,43 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu njegov zahtjev za naknadu parničnog troška odbijen.

IV. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tuženik je 13. ožujka 2007. sklopio s korisnikom kredita FM Ugovor o kreditu br. 045-50-3964411, a tužitelj je sklopio s korisnikom kredita FM Ugovor o cesiji, a temeljem kojeg je korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja s osnova ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom. Ističe da je Ugovorom o kreditu tuženik korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje 16.878,52 CHF te da su ugovorne odredbe kojim su ugovorene valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica nezakonite i ništetne. Navodi da se o tim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik prije sklapanja ugovora nije u potpunosti informirao korisnika kredita o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke. Navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 2004. godine do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica

– švicarski franak, čime je tuženik postupio protivno Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: Zakon o zaštiti potrošača). Ugovor o kreditu sklopljen između FM i tuženika ispunjava uvjete iz ovih presuda jer je sklopljen unutar razdoblja obuhvaćenog kolektivnom presudom i sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Končano postavljenim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu te isplatu iznosa od 1.632,11 eura sa zateznim kamatama.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Navodi da tužitelj kao pravna osoba nije potrošač te da prema odredbi čl. 80. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje u tekstu: ZOO) vjerovnik ne može na trećega prenijeti tražbinu koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog. Navodi da je predmet ustup nepostojeća i neodređena činidba jer ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih bi se mogla odrediti. Navodi da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite mogu primijeniti samo u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Navodi i da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj razini, a u svakoj pojedinoj parnici je potrebno provesti dokazivanje na okolnosti jesu li utvrđenja u kolektivnom sporu primjenjiva na pojedinačni slučaj. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo. Tuženik je korisniku kredita prije sklapanja ugovora dao sve informacije na temelju kojih je korisnik mogao donijeti informiranu odluku. Korisnik kredita mogao je birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR te je svjesno odabrao predmetni ugovor o kreditu jer je ocijenio da mu najviše odgovara. Ističe i prigovor zastare. Osporava visinu potraživanja. Osporava tijek zateznih kamata.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u svu spisu priležeću dokumentaciju, Ugovor o ustupu/ prijenosu tražbine (cesiji) sklopljenom između korisnika kredita i tužitelja, Ugovor o namjenskom kreditu sklopljenom između korisnika kredita i tuženika, proveo je financijsko vještačenje po sudskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb na okolnost razlike iznosa po osnovi valutne klauzule iz čl. 1. i 7. ugovora o kreditu sklopljenog 13.ožujka 2007. između Raiffeisenbank Austria d.d. i FM, na način da se za svaku pojedinu ratu izračuna koji iznos kredita bi korisnik kredita bio dužan vratiti polazeći od toga da je iznos kredita onaj iznos u kunama koji je banka na temelju ugovora o kreditu stvarno isplatila korisniku kredita, u odnosu prema tome koji iznos kredita je korisnik kredita vratio banci uz primjenu valutne klauzule iz čl. 1. i 7. ugovora o kreditu. te je saslušao svjedoka FM, korisnika kredita i svjedokinju ĆM.

4. Provedene dokaze sud je cijenio svakog zasebno i sve dokaze zajedno u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23, dalje: ZPP) te je na temelju rezultata provedenog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kredita kojima je ugovorena valutna klauzula i isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

6. Između parničnih stranaka nije sporno da su tuženik i FM **.**.2007. sklopili Ugovor o kreditu br. 045-50-3964411.

7. Među strankama je sporna aktivna legitimacija iz razloga što tuženik tvrdi da se radi o strogo osobnoj tražbini pa nije mogla biti prenesena ugovorom o cesiji.. Sporno je je li nastupila zastara predmetne tražbine te je sporna osnova potraživanja.

8. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer je korisnik kredita sklopio ugovor kao fizička osoba pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Člankom 6. Ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita osobne svrhe. Iz iskaza svjedoka FM proizlazi da se o korištenju kredita za kupnju automobila, za osobne potrebe. U svom iskazu je istaknuo da se nije pregovaralo glede uvjeta kreditiranja. Sud je prihvatio iskaz svjedoka FM jer je logičan i uvjerljiv te u skladu s ugovorom o kreditu koji je u spisu. Činjenica što je FM predmetnim ugovorom o kreditu kreditirao kupnju automobila, dakle radi ostvarenja privatne svrhe, stoga je ovaj ugovor o kreditu FM sklopio u svojstvu potrošača (tako i u odluci Suda EU F C- 630/17).

9. Člankom 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je iznos kredita kunska protuvrijednost 16.878,52 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Člankom 4. Ugovora o kreditu određeno je da se kredit otplaćuje u 60 mjesečnih anuiteta, a u članku 7. Ugovora o kreditu da se isplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća.

10. Iz ugovora o ustupu/prijenosu tražbine utvrđeno je da su FM i tužitelj sklopili ugovor o ustupu predmetne tražbine. Člankom 1. i 2.1. Ugovora o ustupu tražbine ugovoreno je da FM ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi ranije navedenog ugovora o kreditu sklopljenog između FM i tuženika, i to tražbina na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

11. Tražbina iz članka 2.1 Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u članku 2. Ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi niš tetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

12. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Odredbom članka 80. stavka 1. ZOO-a propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

13. Tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno članku 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

14. Bitno je naglasiti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe članka 84. stavka 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

15. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

16. Nije sporno da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P - 1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

17. Nije sporno da je presudom P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82 .i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

18. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž - 6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena žalba Hypo Alpe -Adria-Bank d.d. (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u dijelu kojim je utvrđeno da je Hypo Alpe -Adria- Bank d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju

- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

19. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P -1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak.

20. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

21. Ova odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

22. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

23. Pogrešno tuženik smatra da se pravomoćna presuda P-1401/12 ne primjenjuje u smislu odredbe čl. 138.a ZZP-a jer ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Kako je već obrazloženo, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i vjerovnik. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

24. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

25. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili FM i tuženik. Taj ugovor o kreditu sklopljen je 13. ožujka 2007., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima. Tuženik nije dokazao da je u pogledu ovog konkretnog ugovora o kreditu potrošač FM dobio sve informacije koje su mu bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

26. Svjedok FM iskazao je da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije s bankom pregovarao glede uvjeta sklapanja tog ugovora jer je sve već bilo unaprijed predviđeno. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz svjedoka FM jer je logičan i uvjerljiv, a također, iz niti jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je tuženik dao bilo kakve informacije potrošaču.

27. S obzirom na to da tuženik u pogledu konkretnog ugovora o kreditu sklopljenog s FM nije dao potrošaču informacije u vezi valutne klauzule, niti mu objasnio koje su razlike u mogućim posljedicama ugovaranja pojedinih valutnih klauzula (razlike u rizicima CHF i euro), a niti su takve posljedice mogle biti lako razumljive potrošaču, te da se o ovoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, to se utvrđenja iz presude P-1401/12 u kolektivnom sporu odnose i na ovaj ugovor. Kako su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to su i odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između FM i tuženika također nepoštene i ništetne.

28. Sud je odbio tuženikov prijedlog za saslušanjem svjedoka javnog bilježnika koji je ovjeravao predmetni ugovor, predložene na okolnost da je javni bilježnik objasnio korisniku kredita smisao i sadržaj posla, sukladno odredbi čl. 292. st. 4. ZPP-a jer nije bio važan za odluku. Iz toga ne proizlazi da se o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, da je tuženik dao sve potrebne informacije korisniku kredita, a niti da je odredba o valutnoj klauzuli bila lako razumljiva potrošaču.

29. Sud je odbio tuženikov prijedlog za saslušanjem drugih svjedoka sukladno odredbi čl. 292. st. 4. ZPP-a jer nije bio važan za odluku. Sud je izveo dokaz saslušanjem svjedoka FM, korisnika kredita te za utvrđivanje odlučnih činjenica u pogledu informiranosti potrošača i statusa potrošača nije bilo potrebno saslušanje drugih svjedoka jer je za utvrđivanje tih činjenica bilo dovoljno saslušanje korisnika kredita.

30. U odnosu na tuženikove navode kako je valutna klauzula dopuštena sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05) valja istaknuti da to ne isključuje mogućnost da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bude ništetna sukladno odredbama ZZP-a, o čemu je ovdje i slučaj jer se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja se smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03), a kako je obrazloženo u prethodnim točkama ovog obrazloženja.

31. Visinu potraživanja u vidu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove valutne klauzule u odnosu na iznos anuiteta bez valutne klauzule, kao i datume plaćanja svakog pojedinog anuiteta sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Centra za financijska vještačenja d.o.o. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 1.632,11 eura.

32. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Centra za financijska vještačenja d.o.o. jer je izrađen stručno i argumentirano, a niti jedna stranka nije imala primjedbe u dijelu koji bi se odnosio na matematički izračun vještaka.

33. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

34. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

35. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

36. Korisnik kredita je na temelju ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. Stoga je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO -a u vezi s odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli, a to ukupno iznosi 1.632,11 eura. U odnosu na anuitete koje je korisnik kredita primjenom valutne klauzule platio u manjem iznosu nego što bi platio bez valutne klauzule to ne predstavlja restitucijski zahtjev tuženika prema korisniku kredita u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO -a jer se u tom dijelu ne radi o činidbi tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe. Tuženik je na temelju ugovora o kreditu stavio na raspolaganje korisniku kredita novčani iznos i to je njegova činidba, odnosno to je ono što je korisnik kredita primio na temelju ugovora o kreditu. Plaćanje anuiteta je obveza korisnika kredita i plaćeni iznosi anuiteta su ono što je tuženik primio. To što je korisnik kredita pojedine anuitete platio u manjem iznosu primjenom valutne klauzule ne znači da je neplaćeni iznos anuiteta ono što je korisnik primio na temelju ništetne odredbe. Ne radi se o tome da je tuženik na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nešto platio korisniku pa da bi korisnik to morao vratiti u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, već se radi o tome da korisnik kredita nije u cijelosti ispunio ugovornu obvezu plaćanja pojedinih anuiteta jer ih je platio u manjem iznosu. Odredba o valutnoj klauzuli je ništetna pa ona ne predstavlja ugovornu obvezu. Ugovorna obveza korisnika kredita prema tuženiku je platiti anuitete bez primjene valutne klauzule jer je ugovor bez te klauzule na snazi. To što je pojedine anuitete platio u manjem iznosu zbog primjene valutne klauzule predstavlja situaciju da u tom dijelu korisnik nije ispunio svoju ugovornu obvezu u cijelosti, dakle radi se o neispunjenju ugovorne obveze po točno određenim anuitetima prema tuženiku, a ne o restitucijskom zahtjevu tuženika u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a. Restitucijski zahtjev odnosi se samo na povrat onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe, dakle na povrat plaćenog iznosa, a ne na plaćanje daljnjeg iznosa jer pojedini anuitet nije u cijelosti plaćen. U dijelu u kojem anuitet nije u cijelosti plaćen radi se o neispunjenju ugovorne obveze korisnika kredita.

37. Međutim, korisnik kredita je svakom uplatom plaćao točno određeni anuitet pa se preplaćenim iznosom kasnijeg anuiteta ne podmiruje manje plaćena obveza po ranijem anuitetu. Odnosno, kada je korisnik kredita platio određeni anuitet u većem iznosu primjenom valutne klauzule tada se ta preplata ne odnosi na plaćanje ranijeg anuiteta kojeg je platio u manjem iznosu od ugovorenog, već se radi o tome da je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga, sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik je dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a u odnosu na anuitete koji su plaćeni u manjem iznosu od onoga što je ugovorna obveza bez valutne klauzule tuženik bi mogao zahtijevati ispunjenje od ugovorne strane (korisnika kredita). Dakle, radi se o tome da u dijelu u kojem pojedini mjesečni anuiteti nisu u cijelosti plaćeni postoji tuženikova tražbina prema korisniku kredita, za koju je tuženik mogao zahtijevati ispunjenje. Do prijeboja tražbine ne dolazi po samom zakonu, već je potrebno da stranka da izjavu o prijeboju sukladno odredbi čl. 196. st. 1. ZOO-a.

38. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 1.632,11 eura.

39. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

40. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

41. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 14. lipnja 2023., dakle prije proteka općeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe.

42. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno je pod točkom 2. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO -a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

43. Tužitelj je uspio u parnici pa mu je tuženik dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice sukladno odredbi članka 155. ZPP-a i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 i 107/25– dalje: Tarifa) kao i vrijednosti predmeta spora. Sud je priznao tužitelju troškove i to: za sastav tužbe iznos od 200,00 eura na temelju Tbr. 7. i Tbr. 54. Tarife, za sastav podnesaka od 18. listopada 2023., 10. lipnja 2024., 21. listopada 2025. i 17. studenog 2025. svaki u iznosu od po 200,00 eura na temelju Tbr. 8/1 i Tbr. 54 Tarife, za zastupanja na ročištima 19. travnja 2024., 16. rujna 2024., 28. siječnja 2025. i 5. svibnja 2025. za svako iznos od po 200,00 eura na temelju Tbr. 9/1 i Tbr. 54. Tarife, za ročište za objavu presude iznos od 100,00 eura prema Tbr.9/3 Tarife što ukupno iznosi 1.900,00 eura, a što uvećano za PDV sukladno Tbr. 46. Tarife iznosi 2.375,00 eura. Tužitelju je valjalo dosuditi trošak financijskog vještačenja u iznosu od 350,00 eura budući da mu je taj trošak nastao, kao i troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 56,48 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 112,95 eura. Stoga je tužitelju valjalo ukupno dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.894,43 eura, a na troškove postupka dosuditi zatezne kamate na temelju članka 151. stavka 3. ZPP-a, sve po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima (tako i u odluci VSRH Rev-1114/23 od 04.06.2024.). Slijedom iznesenog valjalo je odlučiti kao u točkama III. i IV. izreke.

U Zagrebu 19. svibnja 2026.

Sutkinja

Martina Barić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dostave presude, koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP -a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a (članak 467. stavak 1. ZPP-a).

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku