Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-462/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca , Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Renati Horvatin, odvjetnici u Našicama, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Miroslavu Leki, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Leko i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1487/2019-42 od 19. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1487/2019-42 od 19. ožujka 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je:

''I.Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9010914118 koji su dana 21. prosinca 2005. zaključili tužiteljica AG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Privredna Banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditor, u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula u CHF odnosno u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u izabranoj stranoj valuti CHF kao valuti ugovora, a podmiruje u kunama, u dijelu u kojem se kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je vezana za određenu valutnu klauzulu, te da je promjena kamatne stope sastavni dio ugovora, a na osnovu jednostrane odluke banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

II. Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d. da tužiteljici AG, [adresa] isplati na ime glavnice iznos od 7.881,41 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d. da tužiteljici AG, [adresa] isplati na ime zakonske zatezne kamate iznos od 600,01 € u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.727,50 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja prvostupanjske presude, odnosno od 19. ožujka 2026., pa do isplate, po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana. ''

2. Protiv presude žali se tuženik pobijajući istu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Sud je odlučivao o tužbenom zahtjevu radi isplate koji se temelji na tvrdnji o ništetnosti, odnosno nepoštenosti dijela odredaba ugovora o kreditu sklopljenog između tuženika i tužitelja, a koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sukladno odluci banke i na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF. Tužbeni zahtjev je temeljen na presudi VTS-a broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 donesenoj povodom tužbe Udruge „Franak“ za zaštitu kolektivnih interesa potrošača . Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu kreditni odnos između stranaka je izmijenjen. Konverzija je izvršena sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što uključuje i kamate. Predmetni Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen je temeljem Zakona o izmjena i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te je konverzija provedena sukladno donesenom zakonu. Sud je zanemario činjenicu da je kredit konvertiran, pa bi plaćanjem dosuđenog iznosa tužitelj bio dva puta obeštećen prvi puta kada je konvertirao ugovor jer mu je tada sve što je platio po inicijalno zaključenom ugovoru s valutnom klauzulom u CHF priznato prilikom konvertiranja duga, dok bi po drugi puta bio obeštećen kad bi mu tužena morala platiti temeljem presude. Potrošači su dobrovoljno, temeljem „informiranog pristanka“ odabrali način rješenja putem prihvaćanja i sklapanja Dodataka ugovorima, pa naknadni ili dodatni zahtjev potrošača nije i ne može biti sukladan relevantnom važećem zakonu Republike Hrvatske, niti pravu EU. Ukazuje se da je brojnim presudama zauzeto shvaćanje da tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što je izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate. Vezano za dio presude koji se odnosi na ništetnost pojedinih ugovornih odredaba osnovnog ugovora ističe se da je tužitelj ugovor i svaku njegovu pojedinačnu odredbu u cijelosti prihvatio potpisom istoga. Obzirom na činjenicu da je sklapanje Ugovora o kreditu odraz stvarne volje ugovornih strana, utvrđivanje ništetnosti bilo koje odredbe takvog ugovora je bespredmetno. Tuženik je mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik i učinio. Odluka kojom ugovornu odredbu u dijelu koji se odnosi na promjenjivost utvrđuje ništavom nema uporišta niti u zakonskim propisima, niti u provedenom dokaznom postupku, Sklapanjem ugovora o kreditu nastali su određeni pravni učinci između ugovornih stranaka, pa navedeni ugovor obvezuje stranke. U odnosu na tvrdnje o nepoštenosti i ništetnosti ugovorne odredbe kojom se obveza po kreditu veže uz promjenu tečaja valute CHF, sud ne obrazlaže na koji je način navedeno utvrdio, niti se referira na argumentaciju tuženika koja se odnosi na pitanje valutne klauzule kao zakonom dopuštene i uobičajeno korištene klauzule u ugovorima o kreditu i sličnim pravnim poslovima. Presuda se temelji na vještačenju provedenom po prijedlogu tužitelja da se utvrdi njegova obveza ukoliko bi kamata i tečaj ostali na razini onog prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Odluka o neosnovanosti prigovora zastare tužbenog zahtjeva je pogrešna. Sporni ugovor o kreditu, na koje se odnosi tužbeni zahtjev, sklopljen 2005. Sud pogrešno izvodi zaključak da bi zastara kondemnatornog tužbenog zahtjeva upravljenog na isplatu bila vezana uz datum podnošenja kolektivne tužbe Udruge Franak u kolektivnom sporu. Uslijed cjelokupne iznesene argumentacije, tuženik pobija i odluku o troškovima postupka. Tužbeni zahtjev u cijelosti je trebao biti odbijen, pa je trebalo biti naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka. Predlaže se presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak postupka uključujući i trošak žalbenog postupka, a podredno presudu ukinuti te vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, sve uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) jer se presuda suda prvoga stupnja može ispitati, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, pa se prvostupanjska presuda ovom odlukom preispituje samo glede razloga određenih u žalbi.

5. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranka.

5.1. Temeljem čl. 250. ZPP-a sud određuje da će se dokaz vještačenjem izvesti kad je radi utvrđenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Dakle, razlog vještačenja je utvrđivanje činjenica. Vještačenje je samo jedna vrsta dokaza, čiju dokaznu vrijednost sud slobodno ocjenjuje na temelju savjesne i brižljive ocjene svih odlučnih okolnosti (čl. 8. ZPP-a). Pravila iskustva i logike sud uvijek mora primjenjivati pri ocjeni nalaza i mišljenja vještaka, pri čemu mora paziti da vještak u svojem nalazu i mišljenju se zadrži unutar granica onoga što mu je rješenjem o vještačenju određeno, te da svoj nalaz i mišljenje da o činjenicama koje su predmet vještačenja, a što je sve prvostupanjski sud i učinio.

6. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24 – dalje: ZS), ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

7. Nadalje, nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili te kako ih je ocijenio.

8. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, o čemu će biti govora u nastavku obrazloženja.

9. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolekt ivnih prava i interesa tužiteljice i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni bro j Revt- 249/2014 i Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijsko - knjigovodstvenog vještaka.

10. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužiteljica na njih pozvala. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pa i u tom dijelu nisu osnovani žalbeni navodi.

11. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, a da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini, a što se žalbom neuspješno pokušava osporiti.

12. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

13. U obrazloženju presude prvostupanjski sud između ostalog je naveo:

- da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je realizirala kredit radi adaptacije kuće

- da predmetnu nekretninu nije iznajmljivala na tržištu i ista je služila isključivo za osobne potrebe, a u vrijeme realizacije tog kredita nije imala u svome vlasništvu niti obrt niti OPG niti trgovačku firmu

- da je tuženik ponudio tužiteljici kredit u valuti CHF te ponudu pravdao time da se radi o stabilnoj valuti i povoljnijim uvjetima

- da oko ugovornih odredbi s tuženikom nije mogla pregovarati

- da joj osobni bankar nije ništa posebno pojasnio značenje ugovornih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu

- da je prihvatila konverziju, no da provedenom konverzijom sa svojim potraživanjem prema banci nije namirena u cijelosti-

- da je iz nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka Lidija Balog utvrđeno

da je konverzija kredita provedena zakonito i računski točno

- da je tužiteljica obeštećena za preplatu priznatu konverzijom u iznosu od 2.713,32 EUR

- da zatezna kamata na ukupno utvrđene iznose preplate temeljem promjenjive kamatne stope i ugovorene valutne klauzule u CHF iznosi ukupno 3.313,33 EUR, ista je dijelom namirena priznatom preplatom iz konverzije u iznosu od 2.713,32 EUR, a ostala je nenamirena u iznosu od 600,01 EUR

- da ukoliko se namirenje tužiteljeve tražbine preplatom priznatom u konverziji izvrši uračunavanjem sukladno čl. 172. Zakona o obveznim odnosima, izračunata preplata temeljem promjena kamatne stope i tečajne razlike, koja je utvrđena u ukupnom iznosu od 7.881,41 EUR ostala je nenamirena u cijelosti

- da je nakon uračunavanja konverzijom priznate preplate, nenamiren ostao dio izračunate zatezne kamate (na preplatu kamata i tečajne razlike) od 600,01 EUR

- da su označenim presudama utvrđeni ništetnim elementi koji su utjecali na promjenu prvobitnog mjesečnog anuiteta (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa)

- da je dio koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetno

- da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio

- da je utvrđeno da je konverzija u cijelosti provedena sukladno Zakonu i izračunata sukladno Zakonu

- da je utvrđeno da priznatim iznosom preplate u konverziji, nije namirena razlika koja je nastala primjenom metodologije o ništetnosti odredbi o promjeni visine kamatne stope i primjeni valutne klauzule

- da iako su stranke zaključile Dodatak ugovoru, da se ne radi o novacijskom ugovoru

- da uslijed ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, tužitelj je oštećen pa mu pripada pravo na povrat onoga što je na temelju takvog ugovora tuženik primio

- da nije osnovan prigovor zastare.

14. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ( ''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

15. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

16. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

17. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 21. prosinca 2005. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 - dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03. Za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pri tome je potrebno imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe Ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Iz sadržaja između stranaka zaključenog Ugovora o kreditu nesporno je utvrđeno da je tužiteljica kredit realizirala radi rješavanja stambenog pitanja, pa je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, odnosno, da tužitelj ica u konkretnom slučaju imaju svojstvo potrošača (stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci Rev- 18/2018 od 25. svibnja 2020.).

18. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 2. travnja 2008., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

19. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj ica temeljem ništetnih odredbi preplatila tuženiku utuženi iznos, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelj ici taj iznos sa zateznom kamatom od dospjelosti do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. Tužiteljica je preplaćene iznose potraživala u ukupnom iznosu sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015., pa je pravilno prvostupanjski sud, u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, tužiteljici dosudio zatezne kamate kako je tražila.

20. U odnosu na žalbene navode, prema kojima sud odlučujući o zahtjevu tužiteljice nije cijenio od kakvog je značaja za razrješenje spora to što su parnične stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu, temeljem kojega je provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, valja istaći da je sud prvoga stupnja utvrdio da tužiteljica konvertiranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR, nije u potpunosti dovedena u pravni položaj u kojem bi bila da je zaključila Ugovor o kreditu u valuti EUR, jer nije u potpunosti obeštećena glede štetnih posljedica koje su za njega nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Slijedom toga, sud prvog stupnja pravilno zauzima i stav da tužiteljica ima pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da je u predmetnoj parnici ovlaštena pozivati se na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene. Ukazuje se na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C -118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

21. Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.

22. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. U Dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužiteljica izjavila da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu. Utvrđeno je provedenim vještačenjem da se sporazumom o konverziji riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije i obveza proizašlih iz nesporno ništetnih ugovornih odredaba. Odlučna činjenica je utvrđena provedenim vještačenjem, te ukoliko se namirenje tužiteljeve tražbine preplatom priznatom u konverziji izvrši uračunavanjem izračunata preplata temeljem promjena kamatne stope i tečajne razlike iznosi 7.881,41 EUR i ostala je nenamirena u cijelosti, kao i što je nenamiren ostao dio izračunate zatezne kamate (na preplatu kamata i tečajne razlike) od 600,01 EUR.

23. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare, valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev- 3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

24. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 14. lipnja 2019. zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle nastupila je 13. lipnja 2019. Za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., nastupila je 14. lipnja 2023., pa je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

25. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) te sukladno postavljenim zahtjevima. Na žalbene navode protiv odluke o troškovima postupka treba reći da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka tužiteljici odredio naknadu samo onih troškova, koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, a što je prvostupanjski sud dostatno i obrazložio u svojoj presudi.

26. Zbog navedenog žalbu tuženika je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

27. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II. izreke).

U Velikoj Gorici 19. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina