Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-280/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca , Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Luki Kuduzu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka na presudu Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-582/202-25 od 29. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalba tuženika Zagrebačke banke d.d. i žalba tužitelja UM kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P- 582/202-25 od 29. siječnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

'' I/ Utvrđuju se ništetnima odredbe čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3205330415 od 29. kolovoza 2005. god. potvrđenog po j.b. Lidiji Perić iz Osijeka dana 30. kolovoza 2005. god. pod posl. br. OU-1943/2005 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu kojim je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II/ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. da tužitelju UM na ime povrata preplaćenih kamata, povrata preplaćenog tečaja i isplate dospjele kamate isplati iznos od 11.119,01 eura (slovima: jedanaesttisućastodevetnaesteurajedancent) s pripadajućim zateznim kamatama koje na iznos od 7.788,01 eura teku od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023.g. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Odbija se tužitelj UM sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na iznos od 3.331,00 eura od 1. listopada 2015. do isplate.

IV/ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. da tužitelju UM naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.904,41 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dana donošenja prvostupanjske presude 29. siječnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središn je banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška postupka preko dosuđenog iznosa tužitelj odbija. ''

2. Protiv presude u toč. III. izreke žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U pobijano dijelu odbijen je tužitelj sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na iznos od 3.331,00 EUR-a od 01. listopada 2015. pa do isplate, jer sud smatra da tužitelj u konkretnom slučaju nije mogao tražiti i procesnu kamatu na presuđeni iznos. Tužitelj tvrdi da iznos od 3.331,00 EUR-a predstavlja iznos uglavničenih kamata obračunatih na iznose koje je tuženik neosnovano naplatio od tužitelja i upravo su se i zbog toga takve kamate u konkretnom slučaju i osamostalile , pa tužitelj ima pravo na taj iznos potraživati i procesne kamate . Sud je presudom u pobijanom dijelu ostvario žalbene razloge jer je izreka presude nerazumljiva i ne može se ispitati. Sud potvrđuje osamostaljenje kamate, a odbija procesne kamate, pa je na pogrešno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenjeno materijalno pravo, jer je i tužbeni zahtjev u ovome dijelu trebalo usvojiti. Predlaže se preinačiti prvostupanjsku presudu u t. III. izreke dosudom tužitelju i zatraženih procesnih kamata, kao i dosudom tužitelju naknade troškova žalbenog postupka.

3. Tuženik je izjavio žalbu protiv presude u cijelosti (izuzev toč. III. izreke i dijela tč. IV.) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava . Predmet spora je zahtjev za isplatom iznosa plaćenih po osnovi ništetnih ugovornih odredaba iz ugovora o kreditu koji je konvertiran iz CHF valute u EUR valutu na način da je sklopljen Dodatak/Sporazum sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik navodi da je u brojnim sudskim odlukama različitih sudova zauzeto pravno shvaćanje prema kojem potrošači (uključujući tužitelja) koji su konvertirali kredit iz CHF valute u EUR valutu sukladno ZID ZPK/15 nemaju pravo na isplatu po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz CHF Ugovora o kreditu. ZID ZPK je propisao detaljnu i jasnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženiku kao vjerovniku brojne obveze, a tužitelj je prihvatio konverziju pa nema pravo na isplatu eventualne razlike između plaćenih iznosa i onih iznosa koje bi platio pod pretpostavkom primjene početno ugovorene kamatne stope i primjene početnog CHF tečaja, kao niti uglavničene zakonske zatezne kamate, a što je dosuđeno pobijanom presudom. U tč. II. izreke tužitelju je dosuđen ukupan iznos od 11.119,01 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na iznos od 7.788,01 EUR, s osnove ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i primjene CHF valutne klauzule i uglavničene zakonske zatezne kamate. Dosuđivanjem navedenih iznosa sud je pogrešno primijenio materijalno pravo. Tužitelj nema pravo potraživati dosuđeni iznos od 11.119,01 EUR sa zakonskim zateznim kamatama jer je tuženik sukladno zakonskim odredbama izvršio konverziju kredita iz valute CHF u valutu EUR. Odluka o tužbenom zahtjevu podliježe primjeni pravnih stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetih u oglednom sporu okončanom rješenjem posl. br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. Za tužbeni zahtjev ne postoji valjana pravna osnova, jer je tužitelj sam optirao za konverziju. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu obnovom (novacijom) je retroaktivno, prestao postojati izvorni ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka, a svi su pravni odnosi između stranaka uređeni dodatkom, s ciljem zamjene ništavih odredaba prvotnog ugovora valjanima. Obrazloženje se svodi na pozivanje na utvrđenja kolektivne zaštite kao da se konkretnom slučaju ne radi o konvertiranom kreditu. Deklaratorni tužbeni zahtjev iz tč. I. izreke je neuredan, jer se svodi na prepričavanje odredaba Ugovora o kreditu, a ne na točno određene dijelove Ugovora o kreditu, pa nije jasno koje točno odredbe je sud utvrdio ništetnima. U tč. II. izreke usvojen je zahtjev na isplatu po osnovi promjenjive kamatne stope i CHF valutne klauzule sa zakonskom zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. i uglavničena zakonska zatezna kamata obračunata na te iznose preplate. Tužitelj je tek u fazi glavne rasprave postavio tužbeni zahtjev koji bi se odnosio na uglavničene zakonske zatezne kamate, pa tuženik smatra da je tužitelj prekludiran u postavljanju takvog tužbenog zahtjeva, a u konačnici je i u zastari. Sud ne daje nikakvo obrazloženje o zastari zakonske zatezne kamate. Zakonske zatezne kamate nisu bile predmet kolektivne zaštite, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. (2) tč. 11. ZPP-a. Zahtjev je usvojen isključivo primjenom utvrđenja iz kolektivnog spora i pozivom na odredbe članaka 502. a i c ZPP -a. Iako je u Ugovoru o kreditu kao namjena kredita navedeno kupovina kuće, nema dokaza u vezi potrošačkog svojstva, koje nije moguće utvrditi iz teksta ugovora o kreditu, a status potrošača se ne promatra samo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, već tijekom njegova trajanja. Tužitelj nije dokazao da je prosječan potrošač, a k tome niti nekretnina koja je kupljena sredstvima kred ita nema potrošačko svojstvo. Tužitelj je preinaku izvršio podneskom od 1. travnja 2025. Preinaci se tuženik protivio , a sud je o preinaci odlučio raspravnim rješenjem od 12. prosinca 2025. , pa tuženik predmetno raspravno rješenje pobija ovom žalbom protiv glavne stvari. Sud odbija prigovor zastare u skladu sa shvaćanjem o tome da je zastara prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe, što tuženik smatra pogrešnim. Prvostupanjski sud je trebao tuženikov prigovor zastare cijeniti s obzirom na datum preinake. Nije jasan početak tijeka zakonske zatezne kamate, jer tužitelj do dana podnošenja tužbe, odnosno postavljanja konačnog tužbenog zahtjeva nije ukazivao na ništetnost tih ugovornih odredbi zbog njihovog navodnog nepoštenja, pa tuženik drži da ga se ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od 2007. Tuženik smatra da vještačenje nije trebalo biti niti provedeno, već je tužiteljev zahtjev trebalo odbiti. Tuženik pobija odluku o troškovima postupka u dijelu tč. IV. izreke, jer smatra da zbog svih žalbenih navoda parnični troškovi nisu trebali biti dosuđeni tužitelju, a sud je pogrešno primijenio i vrijednost boda, kada je za sve dosuđene radnje primijenio vrijednost boda od 2,00 EUR, a svi priznati podnesci nisu opravdavali dosuđivanje pune naknade, a nije dokazano da je tužitelj platio sudsku pristojbu na tužbu. Završno nije uzeto u obzir da je tužitelj odbijen za dio tužbenog zahtjeva. Predlaže se preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz obvezu naknade tuženiku troškova postupka uvećano za zakonske zatezne kamate od 29. siječnja 2026. do isplate, uključujući troškove žalbe, a podredno ukinuti presudu u pobijanom dijelu te vratiti postupak na ponovno suđenje.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, ovaj drugostupanjski sud utvrđuje da sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) pazi po službenoj dužnosti, a suprotno žalbenim navodima obrazloženje presude sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama.

6. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 – dalje: ZS), ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

7. U svezi žalbenog navoda tuženika, valja reći da je prvostupanjski sud dao jasne razloge u svezi preinake tužbe, te na navode prvostupanjskog suda valja dodati da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), što je ovdje prvostupanjski sud utvrdio, zastara se prekida podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, pa je pravilna i odluka prvostupanjskog suda glede prigovora zastare.

8. Nadalje, nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili te kako ih je ocijenio.

9. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, o čemu će biti govora u nastavku obrazloženja.

10. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužiteljice i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužiteljica ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka.

11. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužiteljica na njih pozvala. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, a da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

13. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

14. U obrazloženju presude prvostupanjski sud između ostalog je naveo:

- da je predmet spora zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz tečaj CHF, te zahtjev za povrat preplaćenih iznosa kredita temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli

- da nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita 29. kolovoza 2005. s tuženikom kao davateljem kredita sklopio Ugovor o kreditu broj: 3205330415 kojim je tužitelju odobren namjenski kredit za kupovinu kuće u iznosu od 60.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita

- da se tužitelj obvezao platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a koja na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje

- da se kredit otplaćuje 30 godina i 6 mjeseci u koji je uključen i period počeka od 6 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja

- da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.

- da su tužitelj i tuženik 8. veljače 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (u nastavku: Dodatak) kojim je kredit konvertiran

- da je sporno jesu li odredbe Ugovora o kreditu broj 3205730895 koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF i promjenjivu kamatnu stopu ništetne, te ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem takvih odredbi uzimajući u obzir da je kredit konvertiran

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je kredit uzeo radi kupnje kuće u kojoj se nije bavio poslovnom djelatnošću niti obrtom

- da je iz Ugovora o kreditu utvrđeno da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, a da tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno

- da tužitelj ima status potrošača sukladno Zakonu o zaštiti potrošača

- da su mu u banci napravili projekciju kredita u eurima i u CHF i po toj projekciji je kredit u CHF imao povoljniju ratu za oko 200,00 kuna zbog čega se odlučio za kredit u CHF

- da mu u banci nitko nije govorio ništa o riziku tečaja CHF

- da mu je početna rata bila oko 1.240,00 kuna, a da je kasnije narasla na oko 2.300,00 kuna

- da je kredit otplatio

- da je na konverziju pristao da mu se rate stabiliziraju

- da prilikom konverzije se nije odrekao svojih daljnjih potraživanja prema banci

- da nije osnovan tuženikov prigovor zastare

- da je za utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dubravki Herceg

- da u konkretnom slučaju postoji preplata na ime preplaćenog iznosa anuiteta po osnovi povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. u iznosu 3.760,15 eura

- da postoji i preplata na ime preplaćenog iznosa anuiteta po osnovi tečajne razlike u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. u iznosu 4.027,86 eura

- da ukupan iznos zateznih kamata na tako utvrđene preplaćene iznose kamate i tečaja do dana 30. rujna 2015. iznosi 3.430,27 eura

- da postoji tzv. negativna razlika kamata kada je plaćeno manje anuiteta jer je kamatna stopa bila manja od početno ugovorene kamatne stope u iznosu 589,16 eura

- da postoji tzv. negativna tečajna razlika kada je plaćeno manje anuiteta jer je tečaj bio manji od tečaja koji je vrijedio na dan korištenja kredita u iznosu 317,26 eura

- da je konverzija u konkretnom slučaju napravljena u skladu s odredbama ZIDZPK/15 odnosno da je računski točna

- da je tužitelju na dan konverzije 30. rujna 2015. priznata preplata u iznosu 99,27 eura, te da se ista koristila za namirenje budućih mjesečnih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta sve dok se preplata ne iskoristi

- da se po pravilima o uračunavanju iznos preplate priznat konverzijom (99,27 eura) uračunava za namirenje obračunate zatezne kamate na preplaćene iznose kamate i valute koje do 30. rujna 2015. iznose 3.430,27 eura, te da nakon uračunavanja ostaje još preostali iznos zatezne kamate u iznosu 3.331,00 eura (3.430,27-99,27=3.331,00)

- da iako se tuženik protivio preinaci tužbe, sud je istu dopustio

- da se radi o tzv. nepravoj preinaci tužbe sukladno čl. 190. st.2. ZPP -a kada tužitelj visinu svog tužbenog zahtjeva nije mogao znati prije provedenog vještačenja

- da nije osnovan prigovor tuženika o zastari preinačenog dijela tužbenog zahtjeva

- da kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP -a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe

- da u odnosu na zastaru zateznih kamata na preplaćene iznose kamate i tečaja zastara nije nastupila jer glavno potraživanje nije zastarjelo

- da sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule

- da se tužitelj Dodatkom ugovora nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi

- da se u izračunu konverzije ne spominje promjenjiva kamatna stopa kredita u valuti CHF niti je u tom izračunu izvršen obračun preplaćenog iznosa nastalog povećanjem početno ugovorene kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika odnosno promjenama početnog tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita

- da konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača

- da je tuženik konverzijom priznao preplatu u iznosu 99,27 eura

- da je sud iznos preplate umanjio od iznosa zateznih kamata na preplaćene iznose temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli , te utvrdio neiskorišteni iznos zateznih kamata u iznosu 3.331,00 eura (3.430,27-99,27=3.331,00)

- da je stjecatelj (tuženik) nepošten, jer je znao za nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja cijenu kredita

- da je tuženik obvezan platiti zatezne kamate od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka

- da su na preplaćenu razliku tečaja i kamate (glavnica duga) od 7.788,01 eura dosuđene i zatezne kamate od 1. listopada 2015. do isplate

- da je tužitelj zatezne kamate na preplaćene iznose kamate i valute od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. potraživao u ukupnom iznosu odnosno da ih je uglavničio

- da ukupan iznos uglavničenih kamata, nakon odbitka preplate priznate konverzijom iznosi 3.331,00 eura

- da tužitelj ima pravo zateznu kamatu obračunati i izraziti u apsolutnom iznosu, ali na tako obračunatu zateznu kamatu nema pravo na daljnju zateznu kamatu (tzv. procesna kamata)

- da na iznos preplate kamate i tečaja u ukupnom iznosu od 7.788,01 eura teče zatezna kamata sve do isplate tog iznosa, a do tada zatezna kamata čini s tim iznosom tj. glavnim dugom cjelinu

- da se na iznos zatezne kamate ne može zahtijevati zatezna kamata (procesna kamata) jer glavnica nije plaćena

- da je zbog navedenog tužitelj djelomično odbijen sa zahtjevom za isplatu procesne kamate na iznos zateznih kamata od 3.331,00 eura.

15. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. ZS i čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske - ''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) te da prema čl. 3. st. 1. ZS sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

16. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a što je sud prvog stupnja utvrdio. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

17. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

18. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

19. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

20. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 29. kolovoza 2005. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 - dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

21. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 2. travnja 2008., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

22. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi preplatio tuženiku utuženi iznos, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju taj iznos sa zateznom kamatom od dospjelosti do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. Tužitelj je preplaćene iznose potraživao u ukupnom iznosu sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015., pa je pravilno prvostupanjski sud, u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, tužitelju dosudio zatezne kamate kako je tražio. Zbog svega navedenog pravilno je prvostupanjski sud presudio kada je tužitelja djelomično odbio sa zahtjevom za isplatu procesne kamate na iznos zateznih kamata od 3.331,00 eura , a kako je to presuđeno pod točkom III. izreke pobijane presude.

23. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

24. U odnosu na žalbene navode, prema kojima sud odlučujući o zahtjevu tužitelja nije cijenio od kakvog je značaja za razrješenje spora to što su parnične stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu, temeljem kojega je provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, te da je njime utvrđen novi iznos glavnice duga, utvrđena redovna kamata, novi otplatni plan i novi mjesečni anuiteti, valja istaći da je sud prvoga stupnja utvrdio da tužitelj konvertiranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR, nije u potpunosti doveden u pravni položaj u kojem bi bio da je zaključio Ugovor o kreditu u valuti EUR, jer nije u potpunosti obeštećen glede štetnih posljedica koje su za nju nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Slijedom toga, sud prvog stupnja pravilno zauzima i stav da tužitelj ima pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da je u predmetnoj parnici ovlašten pozivati se na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene. Ukazuje se na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

24.1. Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.

25. Međutim, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu, stoga su takvi žalbeni navodi tužene neosnovani. Utvrđeno je da se sporazumom o konverziji riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije i obveza proizašlih iz nesporno ništetnih ugovornih odredaba, a što je nesporno utvrđeno provedenim vještačenjem . Zbog svega navedenog pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužitelju na ime preplaćenih iznosa kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iznos od 11.119,01 eura (3.760,15 eura na ime preplate kamate + 4.027,86 eura na ime preplate tečaja), te na ime preostalog iznosa zateznih kamata na tako preplaćene iznose kamate i tečaja koje u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015., iznos od 3.331,00 eura, sve sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

26. Treba reći da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe .

27. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 30. svibnja 2019., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle nastupila je 13. lipnja 2019. Za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., nastupila je 14. lipnja 2023., pa je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare jednako kao i prigovor zastare glede preinačenog dijela tužbenog zahtjeva. Pravilno je prvostupanjski sud preinaku dopustio sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP- a jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka budući da je konačna visina tužbenog zahtjeva utvrđena tek nakon provedenog financijskog vještačenja. Takav stav je u cijelosti usklađen s zaključkom sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenog 2021. broj Su IV-162/2021, kada je usvojen zaključak da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a što je ovdje bio slučaj.

28. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju čl. 154. st. 5. ZPP-a u svezi s čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) te sukladno postavljenim zahtjevima. Na žalbene navode protiv odluke o troškovima postupka treba reći da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka tužitelju odredio naknadu samo onih troškova, koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, a što je prvostupanjski sud dostatno i obrazložio u svojoj presudi.

29. Zbog navedenog žalbe tužitelja i tuženika je valjalo odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP-a) kao zakonitu.

30. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer je njegova žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

31. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer je njegova žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 19. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina