Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

P 225/2024-25

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu po sucu mr. sc. Emanuelu Radoloviću u pravnoj stvari u kojoj sudjeluju tužitelj SĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg kao punomoćnica zastupa odvjetnica Tea Tončić, Ciscuttijeva 8, Pula – Pola, i tuženik Hrvatska poštanska banka OIB 87939104217, Jurišićeva 4, Zagreb, radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 9. travnja 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja ZĐ, **.**.2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost i sadržana u čl. 11. 3. ugovora o kreditu br. 743937 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika Volksbank d. d. kao kreditor sklopili 26. listopada 2006., a koja glasi: "Za sve sporove iz ovog Ugovora svi potpisnici ovog Ugovora ugovaraju mjesnu nadležnost suda u Zagrebu.",

pa navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuju se ništetnim odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u ugovoru o kreditu br. 743937 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika Volksbank d. d. kao kreditor sklopili 26. listopada 2006., a koje glase: – u čl. 2. 1. "… promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.",

– u čl. 2. 4. "Promjenljiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.",

pa navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene tih odredbi ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u ugovoru o kreditu br. 743937 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika Volksbank d. d. kao kreditor sklopili 26. listopada 2006., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka te koje glase:

– u čl. 4. "Valutna klauzula: Kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti."

– u čl. 8. " ... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća ..."

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve njihove kasnije izmjene ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

IV. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 6. 1. ugovora o kreditu br. 743937 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika Volksbank d. d. kao kreditor sklopili 26. listopada 2006., a koja glasi:

"Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10 % (slovima: jedancijelih jedan posto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.",

pa navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakav pravni učinak između ugovornih strana.

V. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 11. 1. ugovora o kreditu br. 743937 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika Volksbank d. d. kao kreditor sklopili 26. listopada 2006., a koja glasi:

"Prijevremena otplata kredita

Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.",

pa navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakav pravni učinak između ugovornih strana.

VI. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 507,55 eura (petsto sedam eura i pedeset pet centa) sa zateznim kamatama koje teku:

– na iznos 10,61 eura od 25. travnja 2008. do isplate,

– na iznos 10,84 eura od 21. svibnja 2008. do isplate,

– na iznos 10,39 eura od 16. lipnja 2008. do isplate,

– na iznos 9,93 eura od 15. srpnja 2008. do isplate,

– na iznos 10,15 eura od 14. kolovoza 2008. do isplate,

– na iznos 10,04 eura od 9. rujna 2008. do isplate,

– na iznos 9,92 eura od 16. listopada 2008. do isplate,

– na iznos 10,45 eura od 12. studenog 2008. do isplate,

– na iznos 9,04 eura od 11. prosinca 2008. do isplate,

– na iznos 15,71 eura od 10. veljače 2009. do isplate,

– na iznos 15,02 eura od 12. ožujka 2009. do isplate,

– na iznos 14,83 eura od 14. travnja 2009. do isplate,

– na iznos 14,14 eura od 12. svibnja 2009. do isplate,

– na iznos 14,91 eura od 12. svibnja 2009. do isplate,

– na iznos 13,76 eura od 18. lipnja 2009. do isplate,

– na iznos 14,03 eura od 14. srpnja 2009. do isplate,

– na iznos 13,83 eura od 13. kolovoza 2009. do isplate,

– na iznos 13,62 eura od 8. rujna 2009. do isplate,

– na iznos 19,13 eura od 19. listopada 2009. do isplate,

– na iznos 19,46 eura od 12. studenog 2009. do isplate,

– na iznos 17,92 eura od 15. siječnja 2010. do isplate,

– na iznos 18,85 eura od 11. veljače 2010. do isplate,

– na iznos 17,34 eura od 8. ožujka 2010. do isplate,

– na iznos 17,63 eura od 8. ožujka 2010. do isplate,

– na iznos 17,32 eura od 19. travnja 2010. do isplate,

– na iznos 18,14 eura od 20. svibnja 2010. do isplate,

– na iznos 15,59 eura od 23. lipnja 2010. do isplate,

– na iznos 16,37 eura od 14. srpnja 2010. do isplate,

– na iznos 16,58 eura od 6. kolovoza 2010. do isplate,

– na iznos 15,20 eura od 16. rujna 2010. do isplate,

– na iznos 15,39 eura od 15. studenog 2010. do isplate,

– na iznos 15,55 eura od 15. studenog 2010. do isplate,

– na iznos 14,24 eura od 15. siječnja 2011. do isplate,

– na iznos 15,33 eura od 15. siječnja 2011. do isplate,

– na iznos 13,10 eura od 8. veljače 2011. do isplate,

– na iznos 3,19 eura od 8. veljače 2011. do isplate,

i to do 30. lipnja 2011. po stopi 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi 8,14 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2016. po stopi 8,05 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2016. po stopi 7,88 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2017. po stopi 7,68 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2017. po stopi 7,41 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2018. po stopi 7,09 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2018. po stopi 6,82 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2019. po stopi 6,54 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2019. po stopi 6,3 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2020. po stopi 6,11 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2020. po s topi 5,89 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2021. po stopi 5,75 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2021. po stopi 5,61 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2022. po stopi 5,49 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2022. po stopi 5,31 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2023. po stopi 5,5 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2023. po stopi 7 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2024. po stopi 7,5 % godišnje, a od 1. srpnja do 31. prosinca 2024. po stopi 7,25 % godišnje, od 1. siječnja do 30 lipnja 2025. po stopi 6,15 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2025. po stopi 5,15 % godišnje te od 1. siječnja 2026. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 2.182,76 eura (dvije tisuće sto osamdeset dva eura i sedamdeset šest centa) sa zateznim kamatama koje teku:

– na iznos 11,83 eura od 12. studenog 2008. do isplate,

– na iznos 13,52 eura od 10. veljače 2009. do isplate,

– na iznos 15,60 eura od 12. ožujka 2009. do isplate,

– na iznos 16,65 eura od 14. travnja 2009. do isplate,

– na iznos 14,16 eura od 12. svibnja 2009. do isplate,

– na iznos 13,80 eura od 12. svibnja 2009. do isplate,

– na iznos 9,90 eura od 18. lipnja 2009. do isplate,

– na iznos 6,47 eura od 14. srpnja 2009. do isplate,

– na iznos 7,67 eura od 13. kolovoza 2009. do isplate,

– na iznos 10,21 eura od 8. rujna 2009. do isplate,

– na iznos 8,89 eura od 19. listopada 2009. do isplate,

– na iznos 7,45 eura od 12. studenog 2009. do isplate,

– na iznos 10,75 eura od 15. siječnja 2010. do isplate,

– na iznos 13,86 eura od 11. veljače 2010. do isplate,

– na iznos 17,15 eura od 8. ožujka 2010. do isplate,

– na iznos 16,29 eura od 8. ožujka 2010. do isplate,

– na iznos 21,81 eura od 19. travnja 2010. do isplate,

– na iznos 20,39 eura od 20. svibnja 2010. do isplate,

– na iznos 23,17 eura od 23. lipnja 2010. do isplate,

– na iznos 38,83 eura od 14. srpnja 2010. do isplate,

– na iznos 35,26 eura od 6. kolovoza 2010. do isplate,

– na iznos 48,63 eura od 16. rujna 2010. do isplate,

– na iznos 41,58 eura od 15. studenog 2010. do isplate,

– na iznos 36,28 eura od 15. studenog 2010. do isplate,

– na iznos 52,41 eura od 15. siječnja 2011. do isplate,

– na iznos 62,38 eura od 15. siječnja 2011. do isplate,

– na iznos 55,15 eura od 8. veljače 2011. do isplate,

– na iznos 1.552,67 eura od 8. veljače 2011. do isplate

VIII. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 167,41 euro (sto šezdeset sedam eura četrdeset jedan cent) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 27. listopada 2006. do isplate i to do 31. prosinca 2007. po stopi 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi 8,14 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2016. po stopi 8,05 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2016. po stopi 7,88 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2017. po stopi 7,68 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2017. po stopi 7,41 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2018. po stopi 7,09 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2018. po stopi 6,82 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2019. po stopi 6,54 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2019. po stopi 6,3 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2020. po stopi 6,11 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2020. po stopi 5,89 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2021. po stopi 5,75 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2021. po stopi 5,61 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2022. po stopi 5,49 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2022. po stopi 5,31 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2023. po stopi 5,5 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2023. po stopi 7 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2024. po stopi 7,5 % godišnje, a od 1. srpnja do 31. prosinca 2024. po stopi 7,25 % godišnje, od 1. siječnja do 30 lipnja 2025. po stopi 6,15 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2025. po stopi 5,15 % godišnje te od 1. siječnja 2026. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.

IX. Tužbeni zahtjev za isplatu po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita odbija se za iznos 0,43 eura (četrdeset tri centa) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 27. listopada 2006. do isplate.

X. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 333,92 eura (tristo trideset tri eura i devedest dva centa) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 8. veljače 2011. do isplate i to do 30. lipnja 2011. po stopi 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi 8,14 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2016. po stopi 8,05 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2016. po stopi 7,88 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2017. po stopi 7,68 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2017. po stopi 7,41 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2018. po stopi 7,09 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2018. po stopi 6,82 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2019. po stopi 6,54 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2019. po stopi 6,3 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2020. po stopi 6,11 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2020. po stopi 5,89 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2021. po stopi 5,75 % godišn je, od 1. srpnja do 31. prosinca 2021. po stopi 5,61 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2022. po stopi 5,49 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2022. po stopi 5,31 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2023. po stopi 5,5 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2023. po stopi 7 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2024. po stopi 7,5 % godišnje, a od 1. srpnja do 31. prosinca 2024. po stopi 7,25 % godišnje, od 1. siječnja do 30 lipnja 2025. po stopi 6,15 % godišnje, od 1. srpnja do 31. pros inca 2025. po stopi 5,15 % godišnje te od 1. siječnja 2026. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.

XI. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka isplatom 2.000,58 eura (dvije tisuće eura i pedeset osam centa) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 19. svibnja 2026. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.

XII. U preostalom dijelu tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka se

odbija.

XIII. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. 1. 1. Tužitelj je 13. lipnja 2023. podnio tužbu protiv Nove hrvatske banke d. d. radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu br. 743937 kojeg su on kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 26. listopada 2006. i to odredbi iz:

– čl. 11. 3. "Za sve sporove iz ovog Ugovora svi potpisnici ovog Ugovora ugovaraju mjesnu nadležnost suda u Zagrebu.",

– čl. 2. 1. "… promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.",

– čl. 2. 4. "Promjenljiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.",

– čl. 4. "Valutna klauzula: Kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti.",

– čl. 8. " ... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća ...",

– čl. 6. 1. "Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10 % (slovima: jedancijelih jedan posto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.",

– čl. 11. 1. "Prijevremena otplata kredita

Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.",

pa da navedene odredbe ugovora, kao i sve kasnije izmjene tih odredaba i navedene odluke, ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

1. 1. 2. Osim toga, zatražio je da mu Nova hrvatska banka d. d. isplati:

– 5.000,00 eura sa zateznim kamatama po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli,

– 167,84 eura sa zateznim kamatama koje teku od 26. listopada 2006. do isplate po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita,

– 332,92 eura sa zateznim kamatama koje teku od 8. veljače 2011. do isplate po osnovi ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu obradu kredita.

1. 2. U tužbi je naveo da je s pravnim prednikom tuženika Volksbank d. d. 26. listopada 2006. sklopio ugovor o kreditu br. 743937. Tim ugovorom mu je odobren kredit za kupnju vozila u iznosu 24.726,00 švicarskih franaka u protuvrijednosti u kunama obračunatog po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate. Ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke, a koja je nepoštena i ništetna. Ugovor je sklopljen na od banke unaprijed formuliranom obrascu. Stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti te je odredba o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke unesena kako bi se pogodovalo banci. Ova odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kojem su nametnuti dodatni financijski troškovi u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem.

1. 3. Ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke. U vrijeme sklapanja ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Navedena odredba je dio standardiziranog (tipskog) ugovora o kreditu koji je sastavljen za veći broj klijenata i o kojim se nije pregovaralo u trenutku zaključenja ugovora o kreditu. Tužitelj je bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegovog stupnja znanja. To je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane banke bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi protivna je kogentnim odredbama iz čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se je u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/2012 pravomoćno je utvrđeno da je banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kamata je cijena, a cijena je bitan sastojak ugovora o kreditu te mora biti određena ili barem odrediva. Kako u ovom slučaju kamatna stopa nije određena niti odrediva, proizlazi da je predmet tužiteljeve obveze neodređen i neodrediv. Stoga je odredba o promjeni kamatne stope na temelju jednostrane obveze tuženika ništetna s učinkom ex tunc te su bez pravnog učinka sve odluke banke o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita s istim pravnim učinkom.

1. 4. Ugovorom o kreditu je banka odobrila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti 24.726,00 CHF-a po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. U vrijeme sklapanja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, banka je propustila u cijelosti informirati tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u suprotnosti su s čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka se je stalno mijenjao tako što se je povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1410/2012 pravomoćno je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su takve odredbe ništetne. Tužitelj u vrijeme ugovaranja kredita nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Banka ga je trebala informirati o specifičnim rizicima i karakteristikama valutne klauzule CHF te koje su moguće posljedice tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. On nije bila upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF, pa niti na to da je znatno rizičnije ugovoriti valutnu klauzulu u CHF u odnosu na valutnu klauzulu EURO. S obzirom na to da tužitelj nije bio upozoren na specifične rizike predmetne valute, on u trenutku sklapanja ugovora nije niti mogao raspolagati s dovoljno informacija koje se odnose na valutnu klauzulu švicarskog franka, pa nije mogao procijeniti kakve ekonomske posljedice za njega može prouzročiti takva odredba. Zbog toga su ugovorne odredbe kojim se glavnica i anuiteti vežu uz tečaj valute švicarskog franka ništetne.

1. 5. U čl. 6. 1. ugovora određen je iznos jednokratne naknade u visini 1,1 % od iznosa odobrenog kredita koji se naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj. U toj odredbi nije precizirano na koje se konkretne usluge i troškove odnosi ova naknada. Dakle, ta odredba ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada ugovorena. U vrijeme zaključenja ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o predmetnoj naknadi te je njezina visina jednostrano određena od strane banke. Ugovor o kreditu je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika te tužitelj nije mogao prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. On je mogao samo prihvatiti ovako formulirani ugovor, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora, tada do njegovog sklapanja ne bi ni došlo. U skladu s tim je banka zaračunala i naplatila ulaznu naknadu u iznosu 1,1 % od iznosa odobrenog kredita, odnosno 1.264,56 kuna. Kako je ova sporna odredba suprotna čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača, riječ je o ništetnoj ugovornoj odredbi.

1. 6. U čl. 11. ugovora propisano je da je moguća prijevremena otplata kredita na pisani zahtjev korisnika kredita, a u skladu s uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora. Tužitelj je prijevremeno otplatio kredit, a banka mu je zaračunala i naplatila naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita. U vrijeme sklapanja ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita te ugovorom nije bila točno određena niti naplata niti visina naknade. Ugovorom je određeno da za sve ostale uvjete koji nisu izričito navedeni u ugovoru odlučuje banka čime je tužiteljeva obveza u trenutku sklapanja ugovora i u trenutku prijevremene otplate kredita bila neodređena i neodrediva. Takvo postupanje banke je suprotno načelu savjesnosti i poštenja te načelu dužne pažnje, odnosno protivno je kogentnim odredbama iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, pa je predmetna odredba ništetna.

1. 7. Posljedica ništetnosti sastoji se u obvezi ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. U konkretnom slučaju treba se radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa primijeniti početno ugovorena kamatna stopa i početni srednji tečaj švicarskog franka jer su jedino ti parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Tužitelj je zbog ništavih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli preplatio predmetni kredit. S obzirom na ništetnost ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, banka mu je obvezna platiti 167,84 eura, a zbog ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita još 332,92 eura.

2. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Tt 23/25802 od 3. srpnja 2023. određen je upis pripajanja društva Nova hrvatska banka d. d. društvu Hrvatska poštanska banka d. d. čime je Hrvatska poštanska banka d. d. postao pravni sljednik Nove hrvatske banke d. d.

3. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je iznio prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, osporio tužbeni zahtjev po osnovi i visini te istaknuo prigovor zastare. U bitnome je naveo kako se utvrđenja iz parnice „Potrošač“ ne mogu primijeniti u ovom slučaju. Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. U kolektivnom sporu utvrđivana je tek apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji prosječnog potrošača. Sve i kada bi ta presuda bila primjenjiva, niti tada nema mjesta njezinoj izravnoj primjeni i automatskoj vezanosti suda utvrđenjima iz te presude. Potrebno je razlikovati pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika u toj parnici od pravnog odnosa tuženika i svake pojedinačne osobe. U prvom slučaju riječ je o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja se ocjenjuje kroz apstraktnu odredbu „prosječnog potrošača“, a u drugom slučaju riječ je o konkretnom pravnom odnosu s konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje se razlikuju od slučaja do slučaja. U slučaju kada bi presuda iz parnice „Potrošač“ bila primjenjiva, predmetne odredbe ugovora o kreditu nisu utvrđene ništetnim u parnici „Potrošač“.

3. 2. Materijalno pravo važeće u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu izrijekom je predviđalo mogućnost ugovaranja promjenjive ugovorne kamatne stope. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da je riječ o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže između stranaka. Njemu je prilikom sklapanja ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika koji je dostupan svima. Iz toga je očito da se je o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo. Ta odredba je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Tuženik je odluku o promjeni kamatne stope donosio u pravilu jednom godišnje u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika.

3. 3. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Riječ je o jasnoj i lako uočljivoj odredbi. Tužitelj se je prije sklapanja ugovora bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njezina prava i obveze iz ugovora. Osim toga, on je sve dodatne informacije i pojašnjenja u vezi valutne klauzule i njezinog učinka mogao dobiti od službenika tuženika. Tuženik unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na njegovu štetu. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, ona mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja mora biti značajna. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, nije relevantan za ocjenu nepoštenosti, a time i ništetnosti, ugovorene valutne klauzule prema kojoj su ugovorne stranke imale jednake i ravnopravne startne pozicije. Tuženik je također bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim promjenama tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani ne može predstavljati razlog ništetnosti takve odredbe, već može doći do primjene drugih pravnih instituta (primjerice clausula rebus sic stantibus). Stoga nije ispunjena pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nisu postojali zakonski ili podzakonski propisi koji bi od tuženika zahtijevali određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača.

3. 4. Ne postoji nikakvo zakonsko uporište da ugovorne odredbe prema kojima tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu i za prijevremenu otplatu kredita, ne bi bile valjane. Propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja ugovora nisu predviđali zabranu takvih naknada.

3. 5. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tuženik je istaknuo da osporava anticipiranu metodu kojom je tužitelj zatražio isplatu.

4. Tužitelj je nakon financijskog vještačenja u podnesku od 3. veljače 2025. uredio tužbeni zahtjev tako što je zatražio isplatu:

– 507,55 eura sa zateznim kamatama kako je to određeno u t. VI. izreke po osnovi ništetnih ugovornih odredaba o kamatnoj stopi,

– 2.182,76 eura sa zateznim kamatama kako je to određeno u t. VII. izreke po osnovi ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli,

– 167,84 eura sa zateznim kamatama koje teku od 26. listopada 2006. do isplate po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita,

– 333,92 eura sa zateznim kamatama koje teku od 8. veljače 2011. do isplate po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

5. U dokaznom postupku pročitani su: izračun prijevremene otplate za kredit br. 743937 (11.), dopis tužitelja od 7. lipnja 2023. (12. –14.), otplatne tablice (16.–18., 31., 32.), ugovor o kreditu br. 743937 od 26. listopada 2006. (14. –22.), kartica prometa po kreditu (33.–39.), dopis Nove hrvatske banke d. d. od 13. lipnja 2023. (40.), nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića (226.–238.) i zapisnik ovog suda od 13. ožujka 2025. s iskazom tužitelja (256.–260.).

6. Tužbeni zahtjevi su osnovani, s tim da je u manjem dijelu neosnovan zahtjev za isplatu na temelju ništetnosti naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita.

7. Pravni prednik tuženika Volksbank d. d., kao kreditor, i tužitelj, kao korisnik kredita, su 26. listopada 2006. sklopili ugovor o kreditu br. 743937 kojim je prema čl. 1. ugovora tužitelju odobren kredit za kupnju vozila u iznosu 24.726,00 švicarskih franaka u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika Nansi Kopić 26. listopada 2006. pod posl. br. OU-1539/06. Prema čl. 2. 1. ugovora stranke su ugovorile redovnu kamatu u iznosu 5,1 % godišnje s time da je ona promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. U čl. 2. 4. ugovora određeno je da je redovna kamata po dospijeću promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukama o kamatama i naknadama kreditora. Obračunava se i naplaćuje na sva dospjela, a nenaplaćena potraživanja od prvog dana nakon dana dospijeća do dana naplate. U skladu s čl. 4. ugovora kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti. Rok otplate kredita prema čl. 5. ugovora iznosi 84 mjeseci. U čl. 6. 1. ugovora određena je naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini 1,1 % od iznosa kredita, minimalno 500,00 kuna, a naplaćuje se neposredno prije isplate kredita. Na temelju čl. 8. ugovora korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 350,64 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća. Anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog dana u mjesecu počevši od 1. prosinca 2006. Prema čl. 11. 1. ugovora prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora. U čl. 11. 3. ugovora određeno je da za sve sporove iz ovog ugovora stranke ugovaraju mjesnu nadležnost suda u Zagrebu.

8. 1. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je za svoje osobne potrebe želio kupiti automobil marke Citroen Berlingo. Kod ovlaštenog prodavatelja tog vozila dobio je uputu da postoji mogućnost kreditiranja kupovine vozila jer on nije imao cijeli iznos cijene vozila te da se kredit može dobiti od Volksbank d. d. s kojom je prodavatelj poslovao i koja je plasirala kredite za takva vozila. Interesirao se je i kod ostalih banaka te je saznao za postojanje mogućnosti uzimanja kredita u eurima, ali su imali puno veću kamatu nego što je to bio slučaj u Volksbanci d. d. Dobio je kredit na iznos 24.726,00 CHF s obvezom otplate u roku sedam godina i kamatnom stopom 5,1 % koja je bila promjenjiva. Po tom kreditu bio je obvezan platiti 1.200,00 kuna na ime 1,1 % vrijednosti kredita za obradu kredita koji je odmah uzet s iznosa odobrenog kredita. Snosio je troškove plaćanja javnog bilježnika za solemnizaciju ugovora. Njemu je banka pripremila formular ugovora o kreditu s njegovim podacima te nije imao nikakve mogućnosti niti je mogao s bankom pregovarati o odredbama tog kredita, niti o kamati, niti o naknadi, niti o valuti. Mjesečna rata trebala je iznositi oko 1.100,00 kuna, odnosno do jedne četvrtine njegovih primanja. Vrlo kratko je trajala naplata po tako ugovorenoj rati jer je već iduće godine kamata povećana na 6,7 % što mu je povećalo ratu za još 500,00 kuna. 2010. je rata kredita iznosila mjesečno oko 2.000,00 kuna. 2009. je otišao u banku raspitati se o mogućnosti da taj kredit čim prije otplati jer su ga rate jako pritiskale i svakog mjeseca je morao odvajati polovicu svoje plaće za ratu kredita. Tada je saznao da banci duguje nešto više od 16.000,00 CHF s tim da su mu u banci rekli da ako želi odjednom otplatiti kredit, da mora platiti naknadu od oko 4 % preosta log iznosa kredita, a to je bilo nešto više od 600,00 CHF. Početkom 2011. je otplatio preostali iznos kredita u iznosu 65.000,00 kuna. Zbog tog kredita je otišao u prijevremenu mirovinu te je dobio otpremninu oko 100.000,00 kuna. Dio tog iznosa iskoristio je za uplatu preostalog dijela kredita. Kada je sklapao ugovor mislio je da je CHF sigurna valuta s obzirom na to da Švicarska slovi za sigurnu bankarsku zemlju. Ništa mu u banci nisu govorili o rizičnosti uzimanja takvog kredita u CHF. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu rekli su mu da se svakako ne bi trebala mijenjati više od 100,00 kuna. Nisu mu objasnili kriterije prema kojima se mijenja promjenjiva kamatna stopa. Prilikom namjere prijevremene otplate kredita nisu mu obrazložili na što se to odnosi 4 % od iznosa preostalog dijela kredita kojeg je banka obračunavala za prijevremenu otplatu, niti o kakvim bi se to troškovima radilo. Banka mu nije objasnila niti na što se odnose troškovi obrade kredita. On s bankom nije mogao pregovarati o visinama tih naknada.

8. 2. Sud je iskaz tužitelja ocijenio uvjerljivim i podudarnim s ostalim izvedenim dokazima, pa ga je prihvatio kao istinitog.

9. 1. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

9. 2. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluge), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

9. 3. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj sklopio predmetni ugovor kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupnje vozila, on ima svojstvo potrošača. Teret dokaza da li je kredit utrošen upravo u ugovorenu namjenu bio je na tuženiku, koji ni jednim dokazom nije osporio da bi tužitelj predmetni ugovor iskoristio u druge svrhe.

10. Prvo sporno pitanje odnosi se na tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda i s tim u vezi na valjanost prorogacijske klauzule.

10. 1. 1. Ugovorom o kreditu je između stranaka ugovorena nadležnost suda u Zagrebu, dakle u mjestu sjedišta tuženika, u smislu čl. 70. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., 146/2025., nadalje ZPP). U čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 19/2022., 59/2023.), koji je trenutno na snazi, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nadalje Direktiva), propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Iste odredbe bile su sadržane u čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

10. 1. 2. Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), s tim da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.).

10. 1. 3. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 - Océano Grupo Editorial SA protiv R. M. Q. te A3 i dr., zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost da tumačenju koje omogućuje da se sud, čije je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

10. 1. 4. U ovom slučaju tuženik nije dokazao da je prorogacijska klauzula iz ugovora o kreditu, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, bila posebno pregovarana te da je tužitelj mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on, koji ima prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika, s obzirom na to da se njegovo sjedište nalazi upravo u Zagrebu. Pritom je utvrđeno i da udaljenost od mjesta prebivališta tužitelja do [adresa] iznosi 267 km.

10. 1. 5. Stoga je zaključeno da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi.

10. 2. 1. Na temelju čl. 19. l Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016., 128/2022., 156/2023.) u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gd je potrošač ima prebivalište (st. 1.). Druga ugovorna strana može pokrenuti postupak protiv potrošača samo pred sudovima države u kojoj potrošač ima prebivalište (st. 2.). Od tih odredbi može se odstupiti samo sporazumom: 1. koji je sklopljen nakon nastanka spora, 2. koji omogućuje potrošaču pokretanje postupka pred sudom različitim od suda koji je naveden u stavku 1. tog članka ili 3. koji je sklopljen između potrošača i druge ugovorne strane, od kojih oba u vrijeme sklapanja ugovora imaju prebivalište ili uobičajeno boravište, odnosno sjedište u istoj državi i kojim se prenosi nadležnost na sudove te države, pod pretpostavkom da taj sporazum nije suprotan pravu te države.

10. 2. 2. Prema tome, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, a od čega se može odstupiti samo sporazumom sklopljenim nakon nastanka spora. Ovo pravilo upućuje na mjesnu nadležnost suda na području kojeg potrošač ima prebivalište, neovisno o njegovom državljanstvu i državi u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen. U protivnom bi bilo propisano da potrošač može pokrenuti postupak pred sudovima države gdje ima prebivalište, a ne pred sudovima mjesta njegovog prebivališta. Isti pravni stav zauzet je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Gr1 143/2019-2 od 11. prosinca 2019. i u rješenju Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž 4346/2023-2 od 7. svibnja 2024.

10. 2. 3. Ovdje je potrebno napomenuti kako je riječ o procesnim odredbama za čiju primjenu nije odlučujuće vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, već trenutak kada je tužba podnesena sudu. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena sudu u vrijeme kada je Zakon o potrošačkom kreditiranju bio na snazi, potrebno je primijeniti te odredbe. To neizravno proizlazi i iz navedenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Županijskog suda u Zagrebu.

10. 2. 4. U konkretnom slučaju tužitelj ima status potrošača te nakon nastanka spora nije s tuženikom sklopio sporazum o mjesnoj nadležnosti. Stoga se ni po ovoj osnovi ne može prihvatiti nadležnost mjesno nadležnog suda u Zagrebu zasnovanog na prorogacijskoj klauzuli iz ugovora o kreditu.

10. 3. 1. U skladu s iznijetim zaključeno je da je prorogacijska klauzula iz ugovora o kreditu ništetna te da je Općinski sud u Puli – Pola mjesno nadležan na temelju okolnosti što je tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe imao prebivalište na području njegove nadležnosti.

10. 3. 2. Osim toga, iz ugovora o kreditu slijedi da je sklopljen u poslovnici pravnog prednika tuženika u [adresa]. Prema čl. 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Kako je u ovom postupku riječ o sporu koji je nastao upravo u povodu predmetnog ugovora o kreditu, spor je nastao u povodu djelatnosti tuženikove poslovne jedinice gdje je ugovor sklopljen. Stoga bi i primjenom ove odredbe nadležan bio Općinski sud u Puli – Pola.

10. 4. Rješenjem Županijskog suda u Puli – Pola posl. br. 31 Su 83/2024-3 od 9. veljače 2024. određeno je da Općinski sud u Puli – Pola ustupa predmet ovom sudu.

10. 5. U skladu s iznijetim zaključeno je da je prorogacijska klauzula iz ugovora o kreditu ništetna te da je ovaj sud mjesno nadležan, pa je neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

10. 6. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u t. I. izreke.

11. Sljedeća sporna pitanja odnose se na valjanost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

11. 1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je pravni prednik tuženika Sberbank d. d. (ranije Volksbank d. d.) od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim drugim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to čl. 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. 2. Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene na temelju čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014.) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009.) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štite udruge za zaštitu potrošača koji su podnijeli tužbu. U skladu s tim se tužitelj u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz ovih presuda prema kojima su povrijeđeni njegovi interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutnoj klauzuli vršila isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnih planova sastavljenih u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

11. 3. Međutim, u tom kolektivnom sporu nije raspravljeno o tome je li u svakom pojedinačnom slučaju pravni prednik tuženika obavijestio potrošača o uvjetima i pravnim posljedicama sklapanja ugovora. Tako je i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. navedeno kako "(…) odbijanjem dokaznog prijedloga za saslušanje zaposlenice pravne prednice podnositeljice koja je navodno dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o parametrima promjene kamatne stope prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno odbijanjem izvođenja dokaza na ovu okolnost obaviještenosti potrošača kao jedinu odlučnu okolnost koja se utvrđuje u pojedinačnom potrošačkom sporu (jer su ostale okolnosti /ne/poštenosti osporenih ugovornih odredaba pravomoćno utvrđene u kolektivnom sporu), podnositeljici je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. st. 1. Ustava u aspektu prava na jednakost oružja." U skladu s tim je u svakom predmetu potrebno utvrditi je li banka dala potrošaču potpune, odnosno sveobuhvatne obavijesti o promjenama kamatne stope i promjeni tečaja švicarskog franka, pa da je tek nakon toga potrošač pristao na sklapanje ugovora o kreditu. Tako je i u ovom predmetu potrebno utvrditi te činjenice, neovisno o tome što je ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju za koje je pravomoćno utvrđeno da je pravni prednik tuženika u svojoj poslovnoj praksi postupao na nepošten način što je za posljedicu imalo da su obveze potrošača tijekom otplate kredita znatno povećane u odnosu na obveze koje su mu predočene prilikom sklapanja ugovora.

11. 4. Iz iskaza tužitelja ne proizlazi da mu je pravni prednik tuženika objasnio sadržaj spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odnosno da mu je predočio mogućnost znatnog povećanja anuiteta uslijed povećanja kamatne stope i porasta vrijednost švicarskog franka. Tuženik je u ovom postupku trebao dokazati da je prije sklapanja ugovora o kreditu njegov pravni prednik predočio tužitelju realnu mogućnost znatnog povećanja tečaja švicarskog franka i kamatne stope, pa da je on na to pristao, no u pogledu toga nije predložio niti jedan relevantan dokaz.

11. 5. Na temelju navedenog je zaključeno da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli nepoštene jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tuž itelja kao potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) ništetne.

11. 6. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u t. II. i III. izreke.

12. 1. U vrijeme sklapanja ugovora su ugovorne stranke postigle suglasnost o bitnim sastojcima ugovora o kreditu, odnosno o visini iznosa kredita, visini kamatne stope i visini obroka čijom otplatom se kredit treba vraćati. Tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bio suglasan s uvjetima povrata kredita prema početnim parametrima, odnosno početnoj kamatnoj stopi i tada važećem tečaju CHF. Te okolnosti su mu u to vrijeme bile poznate. Riječ je o osnovnim odrednicama ugovora o kreditu s kojima se je suglasio jer u protivnom ne bi potpisao ugovor o kreditu.

12. 2. U skladu s navedenim ništetnost odredbi o promjenjivosti kamate stope i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina kamatne stope određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju švicarskog franka u vrijeme sklapanja ugovora. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli nisu bile ni uvjet ugovora o kreditu ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

13. Nadalje je potrebno ocijeniti jesu li ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita te o naknadi za prijevremenu otplatu kredita poštene u skladu s čl. 81. st. 1.–3. Zakona o zaštiti potrošača.

13. 1. Tuženik u ovom postupku nije dokazao, a u skladu s čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača na njemu je bio teret dokaza, da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj ovih odredaba ugovora koje je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja, kao ni da je jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz tih naknada. Iz ugovora o kreditu proizlazi da je riječ o standardnim, unaprijed formuliranim odredbama od strane pravnog prednika tuženika, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, što je utvrđeno i iz njegovog iskaza koji je i u tom dijelu ocijenjen vjerodostojnim. Tužitelj je u svom iskazu na uvjerljiv način iskazao kako nije mogao utjecati na ove odredbe te da mu prije sklapanja ugovora nije objašnjeno na ime kojih troškova se te naknade naplaćuju. Tuženik u ovom postupku nije obrazložio (time ni dokazao) koje usluge ili koji troškovi su točno podmireni iz t ih naknada, a koji bi bili u izravnoj vezi s predmetnim ugovorom o kreditu. Time on nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade za obradu kredita u postotku odobrenog iznosa glavnice kredita. Činjenica da su korisnici kredita kojima je bio odobren veći iznos kredita plaćali i višu naknadu, dovodi do zaključka da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je pravni prednik tuženika imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Isto se odnosi i na naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

13. 2. Potrebno je ukazati i da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

13. 3. U odnosu na navode tuženika da je riječ o jasnim, razumljivim i lako uočljivim ugovornim odredbama, valja navesti da se sporne ugovorne odredbe naizgled čine jasnim i razumljivim, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita te naknade za prijevremenu otplatu kredita, a dijelom i visine te naknade (navedeno da naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita iznosi 1,1 % od iznosa kredita), međutim prema stavu ovog suda one nisu u potpunosti jasne i razumljive jer u njima nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a nelogično je i da njihova visina ovisi o visini iznosa kredita odnosno u slučaju prijevremene otplate o visini preostalog iznosa kredita . Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev 266/2024-2 od 9. listopada 2024.).

13. 4. Iako u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje ili zabrana ugovaranja utuženih naknada, ta činjenica ne čini predmetne odredbe o naknadi za obradu kredita i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita valjanim jer je nakon provođenja testa poštenosti utvrđeno da pravni prednik tuženika nije postupao u dobroj vjeri.

13. 5. Slijedom navedenog, ove ugovorne odredbe očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača i slabije ugovorne strane. Slijedom toga riječ je o nepoštenim odredbama u skladu s čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača te ništetnim u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

13. 6. U tom smislu svoje pravno shvaćanje iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama posl. br. Rev 673/2023-3 od 13. veljače 2024., posl. br. Rev 1051/2023-2 od 3. travnja 2024., posl. br. Rev 715/2024 od 22. svibnja 2024. te posl. br. Rev 266/2024-2 od 9. listopada 2024.

13. 7. Prema tome, odlučeno je kao u t. IV. i V. izreke.

14. Nadalje je potrebno razmotriti tuženikov prigovor zastare.

14. 1. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005.), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav pravni stav zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020.

14. 2. Kako je tek ovom presudom utvrđena djelomična ništetnost ugovora o kreditu, a na tom temelju tužitelj zasniva svoje tužbene zahtjeve za isplatu, nije mogao proteći petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima za predmetna potraživanja.

15. 1. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Tomislava Prpića, koje je prihvaćeno kao objektivno i stručno, utvrđeno je da preplata po ugovoru o kreditu zbog povećanja kamatne stope iznosi 507,55 eura, a zbog povećanja tečaja švicarskog franka od sklapanja ugovora iznosi 2.182,76 eura. Tuženik je od tužitelja naplatio 27. listopada 2006. trošak odobravanja kredita u visini 167,41 euro te 8. veljače 2011. trošak prijevremene konačne otplate kredita 333,92 eura.

15. 2. Preplata zbog povećanja kamatne stope je po mjesecima iznosila: 25. travnja 2008. 10,61 eura, 21. svibnja 2008. 10,84 eura, 16. lipnja 2008. 10,39 eura, 15. srpnja 2008. 9,93 eura, 14. kolovoza 2008. 10,15 eura, 9. rujna 2008. 10,04 eura, 16. listopada 2008. 9,92 eura, 12. studenog 2008. 10,45 eura, 11. prosinca 2008. 9,04 eura, 10. veljače 2009. 15,71 eura, 12. ožujka 2009. 15,02 eura, 14. travnja 2009. 14,83 eura, 12. svibnja 2009. 14,14 eura, 12. svibnja 2009. 14,91 eura, 18. lipnja 2009. 13,76 eura, 14. srpnja 2009. 14,03 eura, 13. kolovoza 2009. 13,83 eura, 8. rujna 2009. 13,62 eura, 19. listopada 2009. 19,13 eura, 12. studenog 2009. 19,46 eura, 15. siječnja 2010. 17,92 eura, 11. veljače 2010. 18,85 eura, 8. ožujka 2010. 17,34 eura, 8. ožujka 2010. 17,63 eura, 19. travnja 2010. 17,32 eura, 20. svibnja 2010. 18,14 eura, 23. lipnja 2010. 15,59 eura, 14. srpnja 2010. 16,37 eura, 6. kolovoza 2010. 16,58 eura, 16. rujna 2010. 15,20 eura, 15. studenog 2010. 15,39 eura, 15. studenog 2010. 15,55 eura, 15. siječnja 2011. 14,24 eura, 15. siječnja 2011. 15,33 eura, 8. veljače 2011. 13,10 eura i

8. veljače 2011. 3,19 eura.

15. 3. Preplata zbog povećanja tečaja CHF je po mjesecima iznosila: 12. studenog 2008. 11,83 eura, 10. veljače 2009. 13,52 eura, 12. ožujka 2009. 15,60 eura, 14. travnja 2009. 16,65 eura, 12. svibnja 2009. 14,16 eura, 12. svibnja 2009. 13,80 eura, 18. lipnja 2009. 9,90 eura, 14. srpnja 2009. 6,47 eura, 13. kolovoza 2009. 7,67 eura, 8. rujna 2009. 10,21 eura, 19. listopada 2009. 8,89 eura, 12. studenog 2009. 7,45 eura, 15. siječnja 2010. 10,75 eura, 11. veljače 2010. 13,86 eura, 8. ožujka 2010. 17,15 eura, 8. ožujka 2010. 16,29 eura, 19. travnja 2010. 21,81 eura, 20. svibnja 2010. 20,39 eura, 23. lipnja 2010. 23,17 eura, 14. srpnja 2010. 38,83 eura, 6. kolovoza 2010. 35,26 eura, 16. rujna 2010. 48,63 eura, 15. studenog 2010. 41,58 eura, 15. studenog 2010. 36,28 eura do isplate, 15. siječnja 2011. 52,41 eura, 15. siječnja 2011. 62,38 eura, 8. veljače 2011. 55,15 eura i 1.552,67 eura 8. veljače 2011.

16. 1. Zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli u švicarskom franku, o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita te o naknadi za prijevremenu otplatu kredita tuženik je u skladu s čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima o pravnim posljedicama ništetnosti dužan vratiti tužitelju utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do povećanja anuiteta zbog toga što je dolazilo do rasta tečaja švicarskog franka i povećanja kamatne stope, kao i iznose koji je platio na ime naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita te naknade za prijevremenu otplatu kredita.

16. 2. Tuženik je na osnovi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima dužan tužitelju naknaditi i zatezne kamate koje teku na iznose preplaćenih mjesečnih iznosa od izvršenja uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate te na iznose naknada od njihove uplate u korist tuženika pa do isplate.

16. 3. Od 27. listopada 2006. do 31. prosinca 2007. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 91/2004., 35/2005.) po stopi 15 % godišnje. Od 1. siječnja 2008. određuje se prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima te je iznosila: 14 % godišnje do 30. lipnja 2011., 12 % godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., 8,14 % godišnje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., 8,05 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2016., 7,88 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2016., 7,68 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2017., 7,41 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2017., 7,09 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2018., 6,82 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2018., 6,54 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2019., 6,3 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2019., 6,11 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2020., 5,89 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2020., 5,75 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2021., 5,61 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2021., 5,49 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2022., 5,31 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2022., 5,5 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2023., 7 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2023., 7,5 % godišnje od 1. siječnja do 30. lipnja 2024. , 7,25 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2024., 6,15 % godišnje od 1. siječnja do 30 lipnja 2025. i 5,15 % godišnje od 1. srpnja do 31. prosinca 2025. Nakon 1. siječnja 2025. izračunava se po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023.) uvećanoj za tri postotna poena.

16. 4. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u t. VI.–X. izreke.

17. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

17. 1. Na temelju čl. 154. ZPP-a pravo na naknadu troškova postupka ovisi o uspjehu stranke u parnici. Prema tome, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

17. 2. Budući da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga nisu nastali posebni troškovi, tuženik mu je dužan naknaditi opravdane troškova postupka u cijelosti.

17. 3. Tužitelj je zatražio naknadu troškova za zastupanje kod sastava tužbe 200,00 eura, podnesaka od 9. siječnja 2024. i 3. veljače 2025. po 200,00 eura, podneska od 13. veljače 2024. 50,00 eura, na ročištima od 11. travnja 2024., 13. ožujka 2025. i 9. travnja 2026. po 200,00 eura, za izbivanje iz pisarnice 100,00 eura, za PDV 387,50 eura, za trošak prijevoza na relaciji Labin–Pazin– Labin 35,00 eura, za sudske pristojbe na tužbu i presudu po 26,54 eura te za troškove financijskog vještačenja 350,00 eura.

17. 4. Svi zatraženi troškovi bili su potrebni za vođenje spora te su i pravilno izračunati s izuzetkom ročišta od 6. rujna 2023. koje nije održano te izbivanja iz pisarnice po kojoj osnovi tužitelj nema pravo na naknadu. Prema tome, tužitelju pripada naknada parničnih troškova u visini 2.000,58 eura.

17. 5. Stoga je odlučeno kao u t. XI.–XIII. izreke.

U Pazinu 19. svibnja 2026.

Sudac

mr. sc. Emanuel Radolović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dostave presude.

DNA:

1. tužitelj p. p.,

2. tuženik p. p.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte