Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-283/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca , Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović člana vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice OM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Zoran Švaco, odvjetnik u Koprivnici, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, koju zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika na presudu Općinskog suda u Koprivnici Stalna služba u Đurđevcu poslovni broj P-371/2019-55 od 12. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Zagrebačke banke d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici Stalna služba u Đurđevcu poslovni broj P-371/2019-55 od 12. siječnja 2026.

II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o namjenskom kreditu broj 134/06, kreditna partija: 7103151119 sklopljen dana 14. lipnja 2006. godine između tuženika Zagrebačka banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, istovjetne s Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Paromlinska 2 kao kreditora i tužiteljice OM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] istovjetna s OM, MBG: [jedinstveni matični broj građana] iz [adresa] kao korisnika kredita i to ugovorna odredba čl. 2. i članka 7. Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno ispunjenje s valutnom klauzulom odnosno valutna klauzula prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF te u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa (st. I. izreke). Naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana tužiteljici isplati pretplaćeni iznos zbog promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu broj 134/06 od 14. lipnja 2006. godine i to iznos od 425,79 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet (5) postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po godišnjoj stopi u visini koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, računajući tu kamatu na pojedine iznose iz st. II. izreke. Stavkom III. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati pretplaćeni iznos zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i to iznos od 1.633,55 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet (5) postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po godišnjoj stopi u visini koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, na pojedine iznose navedene u st. III. izreke. Stavkom IV. naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana tužiteljici naknaditi prouzročeni trošak parnice u iznosu od 3.327,95 sa zakonskim zateznim kamatama, sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koje teku od dana donošenja presude, dakle od dana 12. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv presude u cijelosti tuženik je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predmet spora je navodna novčana tražbina tužitelja koju sud dosuđuje, usprkos tome što je tužiteljev kredit konvertiran u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, pa je presuda posljedica pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik se poziva da je u brojnim odlukama VSRH i ŽS Zagreb zauzeto pravno shvaćanje prema kojem potrošači (uključujući tužitelja) koji su konvertirali kredit iz CHF valute u EUR valutu sukladno ZID ZPK/15 nemaju pravo na isplatu po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz CHF Ugovora o kreditu. Suprotno tome, sud je u tč. II. i III. izreke tužitelju dosudio ukupan iznos od 2.059,34 EUR po osnovi načina promjene kamatne stope i primjene CHF valutne klauzule, sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, jer očito nije ocijenio razloge, učinke i posljedice konverzije. Sud propušta uzeti u obzir da je tužitelj raniju pravnu osnovu s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio novom pravnom osnovom. Stoga tužitelj više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, a koji je imao po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF. Sud propušta uočiti da je konverzija kredita nastupila na temelju očitovanja volje tužitelja, pri čemu je sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao. Zbog navedenog tužitelj nema pravo potraživati dosuđeni iznos od 2.059,34 EUR sa zakonskim zateznim kamatama jer je tuženik sukladno zakonskim odredbama izvršio konverziju kredita iz valute CHF u valutu EUR, pa za tužbeni zahtjev ne postoji valjana pravna osnova, jer je tužitelj sam optirao za konverziju. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu obnovom (novacijom) je retroaktivno, prestao postojati izvorni ugovor o kreditu, pa je zbog toga provođenje vještačenja traženih „razlika“ u odnosu na fiktivni kunski kredit s kamatom koja odgovara početnoj kamatnoj stopi iz izvornog kredita denominiranog u CHF bilo izlišno. Obrazloženje se svodi na pozivanje na utvrđenja kolektivne zaštite , kao da se konkretnom slučaju ne radi o konvertiranom kreditu. Po stavu tuženika utvrđenja presuda iz sporova za kolektivnu zaštitu potrošača ne odnose se na konvertirane CHF kredite, već samo na nekonvertirane CHF kredite. Prema tome i pravomoćnost presude iz kolektivnog spora u pogledu novčanih tražbina s osnove načina promjene kamatne stope i CHF valutne klauzule iz nekonvertiranih CHF kredita, nemaju nikakav utjecaj na pitanje početka tijeka i nastupa zastare, a sud je tužbeni zahtjev usvojio isključivo primjenom utvrđenja iz kolektivnog spora i pozivom na čl . 502. a i c ZPP-a. Tužitelj je trebao dokazati svoje svojstvo prosječnog potrošača . Potrošačka svrha ugovora, a ni status potrošača se ne presumiraju. Iako je u Ugovoru o kreditu kao namjena kredita navedeno dovršenje kuće, na navedenu okolnost u spisu nije priložen niti jedan materijalni dokaz. Iskaz tužitelja za to nije valjan dokaz, a potrošačko svojstvo nije moguće utvrditi iz teksta ugovora jer nije navedeno tko koristi nekretninu, pa nije zadovoljen kriterij potrošačkog svojstva. Tužitelj je postavio konačni tužbeni zahtjev podneskom od 22. studenog 2024. i time izvršio preinaku. Takvoj se preinaci tuženik protivio, a sud utvrdio da se u konkretnom slučaju ne radi o preinaci, već o smanjenju tužbenog zahtjeva. Iako je tužitelj ukupni iznos smanjio u odnosu na onaj u tužbi, došlo je do izmjene pojedinačnih iznosa. Svaki od pojedinačnih iznosa predstavlja zasebnu glavnicu na koju teče zakonska zatezna kamata, pa promjena takvih pojedinačnih iznosa predstavlja preinaku . Neosnovano je odbijen prigovor zastare. Tuženikov prigovor zastare zasniva se na ustaljenoj, višegodišnjoj praksi VSRH o pitanju početka i prekida zastare za povrat stečenog bez osnove. Sud je trebao tuženikov prigovor zastare, u svakom slučaju cijeniti s obzirom na datum preinake. Nije jasan početak tijeka zakonske zatezne kamate, jer čak i da se može smatrati tuženika nepoštenim i nesavjesnim, što tuženik osporava, tuženik ukazuje da tužitelj do dana podnošenja tužbe nije ukazivao na ništetnost ugovornih odredbi zbog njihovog navodnog nepoštenja. Tuženik drži da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od 2009. Osporava se i odluka o troškovima parničnog postupka, jer je sud pogrešno primijenio vrijednost boda. Sud je za sve dosuđene radnje primijenio vrijednost boda od 2,00 EUR, iako se radi o postupku koji je započeo 2019., a počinjena je povreda odredbe članka 155. ZPP-a u vezi s odlukom o naknadi troškova s obzirom da je tužitelju (čak i pod pretpostavkom opravdanosti tužbenog zahtjeva, što tuženik osporava) dosudio troškove koji nisu bili nužni niti opravdani za uspjeh tužitelja u sporu, a tuženiku nije niti odmjerio razmjerni dio troška postupka. Predlaže se preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz obvezu naknade tuženiku troškova postupka uvećano za zakonske zatezne kamate, a podredno presudu u cijelosti ukinuti i vratiti postupak na ponovno suđenje s odgovarajućim uputama, sve uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, ovaj drugostupanjski sud utvrđuje da sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) pazi po službenoj dužnosti, a suprotno žalbenim navodima obrazloženje presude sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama.

5. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 – dalje: ZS), ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

6. U svezi žalbenog navoda, valja reći da je prvostupanjski sud dao jasne razloge u svezi „osporene preinake tužbe“, jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da se u konkretnom slučaju ne radi o preinaci već o djelomičnom povlačenju tužbe , jer smanjenje tužbenog zahtjeva sukladno članku 191. stavku 3. ZPP -a ne predstavlja preinaku već djelomično povlačenje tužbe, pa su prigovori tuženika u tom smislu (zastara, tijek zakonske zatezne kamate) bespredmetni.

7. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranka.

8. Nadalje, nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili te kako ih je ocijenio.

9. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, o čemu će biti govora u nastavku obrazloženja.

10. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolekt ivnih prava i interesa tužiteljice i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni bro j Revt- 249/2014 i Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužiteljica ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka.

11. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužiteljica na njih pozvala. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, a da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

13. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

14. U obrazloženju presude prvostupanjski sud između ostalog je naveo:

- da je tužiteljica tužbeni zahtjev precizirala nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, te zatražila isplatu iznosa od 425,79 eura po osnovi preplaćenog iznosa zbog promjene kamatne stope te isplatu iznosa od 1.633,55 eura po osnovi preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama

- da je smanjen tužbeni zahtjev te da se smatra da je došlo do djelomičnog povlačenja tužbe

- da se u konkretnom slučaju se ne radi o preinaci već o djelomičnom povlačenju tužbe

- da je nesporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor-banka sklopili 14. lipnja 2006. Ugovor o kreditu broj 134/06

- da je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u iznosu od 21.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita uz redovnu kamatu po promjenjivoj stopi koja je na dan sklapanja ugovora iznosila od 4,90% godišnje

- da je provedena konverzija Ugovora jer su stranke 18. siječnja 2016. sklopile Dodatak ugovora o kreditu

- da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je Ugovor o namjenskom kreditu sklopljen radi ostvarivanja novčanih sredstva radi dovršetka izgradnje obiteljske kuće u kojoj i danas stanuje

- da u toj kući nikada nije obavljala nikakvu gospodarsku djelatnost

- da joj je osobna bankarica ponudila sklapanja ugovora o kreditu s valutom klauzulom u valuti CHF navodeći da je u tom slučaju kamata najpovoljnija

- da nije računala da bi anuitet kredita mogao duplo porasti

- da je tekst ugovora sastavio tuženik i s tuženikom je mogla pregovarati oko visine kredita i roka otplate

- da je sredstva iz kredita koristila za postavljanje fasade na kući

- da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti

- da je iz Ugovora o namjenskom kreditu od 14. lipnja 2006. utvrđeno da je u čl. 6. ugovorena namjena kredita i to dovršenje kuće

- da tuženik nije dokazao da je tužiteljica ugovor sklopila u okviru poslovne djelatnosti odnosno da nema status potrošača

- da nije prihvaćen prigovor tuženika da tužiteljica nema pravni interes za tužbu, jer se radi o novom ugovoru kojim su stranke u cijelosti regulirale pravni odnos

- da je sud utvrdio da sklapanjem sporazuma o konverziji nije riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli

- da sklapanje Sporazuma o konverziji sukladno ZID ZPK nije zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu, pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora

- da tužiteljica sklapanjem sporazuma o konverziji nije izgubila pravni interes jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla

- da je na okolnost više preplaćenih iznosa provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo VM koja je u konačnici utvrdila da je umanjeno za iznos priznat u konverziji, u razdoblju navedenom u tužbenom zahtjevu tužiteljica više platila 425,79 eura po osnovi preplaćenog iznosa zbog promjene kamatne stope te iznos od 1.633,55 eura po osnovi preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.

15. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. ZS i čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske - ''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) te da prema čl. 3. st. 1. ZS sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

16. Nedvojbeno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a što je sud prvog stupnja utvrdio. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

17. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ( ''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

18. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

19. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

20. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 14. lipnja 2006. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 - dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

21. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 2. travnja 2008., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

22. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi preplatila tuženiku utuženi iznos, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužiteljici taj iznos sa zateznom kamatom od dospjelosti do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja.

23. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

24. U odnosu na žalbene navode, prema kojima sud odlučujući o zahtjevu tužiteljice nije cijenio od kakvog je značaja za razrješenje spora to što su parnične stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu, temeljem kojega je provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, te da je njime utvrđen novi iznos glavnice duga, utvrđena redovna kamata, novi otplatni plan i novi mjesečni anuiteti, valja istaći da je sud prvoga stupnja utvrdio da tužitelj konvertiranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR, nije u potpunosti doveden u pravni položaj u kojem bi bio da je zaključio Ugovor o kreditu u valuti EUR, jer nije u potpunosti obeštećen glede štetnih posljedica koje su za nju nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Slijedom toga, sud prvog stupnja pravilno zauzima i stav da tužiteljica ima pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da je u predmetnoj parnici ovlaštena pozivati se na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene. Ukazuje se na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

25. Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.

26. Međutim, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu, stoga su takvi žalbeni navodi tužene neosnovani. Utvrđeno je da se sporazumom o konverziji riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije i obveza proizašlih iz nesporno ništetnih ugovornih odredaba, a što je nesporno utvrđeno provedenim vještačenjem kojim je utvrđeno da je i nakon konverzije umanjenjem za iznos priznat u konverziji tužiteljica više platila 425,79 eura po osnovi preplaćenog iznosa zbog promjene kamatne stope te iznos od 1.633,55 eura po osnovi preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.

27. Treba reći da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

28. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 11. lipnja 2019., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle nastupila je 13. lipnja 2019. Za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., nastupila je 14. lipnja 2023., pa je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

29. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) te sukladno postavljenim zahtjevima. Na žalbene navode protiv odluke o troškovima postupka treba reći da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka tužitelju odredio naknadu samo onih troškova, koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, a što je prvostupanjski sud dostatno i obrazložio u svojoj presudi. Glede prigovora o retroaktivnoj primjeni Tarife, valja reći ako je propisana Tarifa za nagrade odvjetnika ti troškovi odmjerit će se prema toj tarifi, a što je pravilno učinio prvostupanjski sud primjenjujući Tarifu koja je vrijedila u trenutku donošenja odluke.

30. Zbog navedenog žalbu tuženika je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP-a) kao zakonitu.

31. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer je njegova žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 19. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina