REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

P-143/2023-71

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Pazinu, po sucu toga suda Damiru Rabaru, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja COMACO ITALIANA s.r.l., OIB 31925879788, R. Italija, Forli' (FO), Via Fiume Ronco 1, zastupanog po punomoćniku Jurici Gaćini, odvjetniku u Poreču, protiv tuženika KE, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], K [adresa], zastupanog po punomoćnicama odvjetnicama u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ana Blečić Jelenović i Anela Troskot u Rijeci, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene javne rasprave 15. travnja 2026., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, na objavi 19. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je Ugovor o naknadi i rješavanju imovinskopravnih poslova od 19. lipnja 2019., sklopljen između prenositelja poslovnih udjela COMACO ITALIANA s.r.l., OIB: 31925879788, R. Italija, Forli’ (FO), Via Fiume Ronco 1 i ITALO SAVI, OIB: [osobni identifikacijski broj], R. Italija, [adresa] te stjecatelja poslovnih udjela KE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], potvrđen od strane Anke Poropat, javnog bilježnika u Višnjanu, Trg slobode 1, pod posl.br. OV-2137/2019 djelomično ništav i to dio odredbe čl. 2. toč. c) sukladno kojoj je uvjet za isplatu dijela naknade za prijenos poslovnih udjela tužitelju od strane tuženika taj da tužitelj dostavi tuženiku obvezujuće mišljenje Ministarstva financija - Porezne uprave, vezano za kapitalizaciju obveza, odnosno plaćanje poreza na te transakcije, u svezi transakcija iz čl. 1. toč. (g) Ugovora, iz kojeg obvezujućeg mišljenja proizlazi da ne postoji obveza na ime poreza na dobit u korist Državnog proračuna RH ili da mu dostavi obvezujuće mišljenje Ministarstva financija - Porezne uprave, vezano za kapitalizaciju obveza, odnosno plaćanje poreza na te transakcije, u svezi transakcija iz čl. 1. toč. (g) Ugovora, i ukoliko iz tog mišljenja bude proizlazilo da postoji obveza na ime poreza na dobit u korist Državnog proračuna RH, kumulativno u istom roku tuženiku dostavi dokaz o plaćanju obveze na ime poreza na dobit na cjelokupne transakcije iz čl. 1. toč. (g) ovog Ugovora.

II. Utvrđuje se da je Aneks Ugovora o naknadi i rješavanju imovinskopravnih odnosa od 16. srpnja 2019. , sklopljen između prenositelja poslovnih udjela COMACO ITALIANA s.r.l., OIB: 31925879788, R. Italija, Forli’ (FO), Via Fiume Ronco 1 i ITALO SAVI, OIB: [osobni identifikacijski broj], R. Italija, [adresa] te stjecatelja poslovnih udjela KE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], potvrđen od strane Anke Poropat, javnog bilježnika u Višnjanu, Trg slobode 1, pod posl.br. OV- 2389/2019 djelomično ništav i to dio odredbe čl. 3. kojom je mijenjana odredba čl. 2. toč. c) Ugovora iz toč. I/ tužbenog zahtjeva sukladno kojoj je uvjet za isplatu dijela naknade za prijenos poslovnih udjela tužitelja sa javnobilježničkog pologa taj da tužitelj dostavi javnom bilježniku obvezujuće mišljenje Ministarstva financija - Porezne uprave, vezano za kapitalizaciju obveza, odnosno plaćanje poreza na te transakcije, u svezi transakcija iz čl. 1. toč. (g) Ugovora iz toč. I/ tužbenog zahtjeva iz kojeg obvezujućeg mišljenja proizlazi da ne postoji obveza na ime poreza na dobit u korist Državnog proračuna RH ili da mu dostavi obvezujuće mišljenje Ministarstva financija - Porezne uprave, vezano za kapitalizaciju obveza, odnosno plaćanje poreza na te transakcije, u svezi transakcija iz čl. 1. toč. (g) Ugovora iz toč. I/ tužbenog zahtjeva, i ukoliko iz tog mišljenja bude proizlazilo da postoji obveza na ime poreza na dobit u korist Državnog proračuna RH, kumulativno u istom roku tuženiku dostavi dokaz o plaćanju obveze na ime poreza na dobit na cjelokupne transakcije iz čl. 1. toč. (g) Ugovora iz toč. I/ tužbenog zahtjeva.

III. Nalaže se tuženiku KE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], K [adresa] da tužitelju COMACO ITALIANA s.r.l., OIB: 31925879788, R. Italija, Forli’ (FO), Via Fiume Ronco 1 isplati iznos od 167.400,00 EUR (slovima: stošezdesetisedamtisuća- ičetiristoeura) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. svibnja 2020. pa do isplate, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.“

II. Nalaže se tužitelju COMACO ITALIANA s.r.l., OIB: 31925879788, R. Italija, Forli’ (FO), Via Fiume Ronco 1 da tuženiku KE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], K [adresa] isplati parnični trošak u iznosu od 57.167,50 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 19. svibnja 2026. pa do isplate, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.

Obrazloženje

1. U tužbi od 26. travnja 2023. tužitelj navodi da su tužitelj i ĆE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao prenositelji udjela tuženiku kao stjecatelju udjela otuđili njihove poslovne udjele u društvu CAVEA d.o.o., OIB: 43952038330, Kaštelir, Poslovna zona Labinci 26 (tada sa sjedištem na adresi: [adresa]).

2. U tu svrhu ugovorne strane sklopile su 16. srpnja 2019. Ugovor o prijenosu poslovnih udjela društva CAVEA d.o.o. [adresa] na temelju kojeg su poslovni udjeli tužitelja te gdina. ĆE u društvu CAVEA d.o.o. u sudskom registru nadležnog Trgovačkog suda preneseni tuženiku.

3. Osim toga, ugovorne strane sklopile su 19. lipnja 2019. Ugovor o naknadi i rješavanju imovinskopravnih odnosa, a 16. srpnja 2019. i Aneks Ugovora o naknadi i rješavanju imovinskopravnih odnosa kojim su ispravama bili definirani iznosi naknade za prijenos poslovnih udjela te modaliteti i uvjeti sukladno kojima se ista ima isplatiti prenositeljima udjela.

4. Temeljem navedenih isprava, tužitelju je na ime naknade za prijenos poslovnih udjela isplaćen samo dio ugovorenog iznosa naknade za prijenos poslovnih udjela, dok mu iznos od 167.400,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja nikada nije isplaćen.

5. Gore navedenim ispravama, odnosno čl. 3. Aneksa ugovora o naknadi i rješavanju imovinskopravnih odnosa, među strankama je ugovoreno kako je uvjet za isplatu tužitelju iznosa od 167.400,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja da tužitelj tuženiku, između ostalog, dostavi: - obvezujuće mišljenje Ministarstva financija – Porezne uprave, vezano za kapitalizaciju obveza, odnosno plaćanje poreza na dobit na transakcije koje se odnose na zajmove tužitelja društvu CAVEA d.o.o. u iznosu glavnice od 1.840.044,00 eura te 48.940,00 kn kao i obveza za obračunate kamate na navedene iznose od 4.457.430,00 kn, a iz kojeg obvezujućeg mišljenja Ministarstva financija – Porezne uprave će proizlaziti da ne postoji obveza na ime poreza na dobit u korist Državnog proračuna RH, ili - ukoliko iz obvezujućeg mišljenja bude proizlazilo da postoji obveza na ime poreza na dobit u korist Državnog proračuna RH, kumulativno u istom roku tuženiku dostavi dokaz o plaćanju obveza na ime poreza na dobit na cjelokupne navedene transakcije za korist Državnog proračuna.

6. Obveza pribave obvezujućeg mišljenja Ministarstva financija – Porezne uprave na navedenu okolnost da predstavlja nemoguću obvezu, a ista da je i protivna zakonu.

7. Samim time, sukladno članku 270. stavka 1. odnosno članku 322. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima navedene odredbe Ugovora odnosno Aneksa Ugovoru da su ništetne.

8. Tužitelj da je u svrhu ispunjenja svoje obveze više puta zatražio od Ministarstva financija - Porezne uprave izdavanje obvezujućeg mišljenja kako se navedeni zajmovi tužitelja društvu CAVEA d.o.o. ne smatraju oporezivim prihodom odnosno da za takve transakcije ne postoji obveza plaćanja poreza na dobit.

9. Temeljem podnesenih zahtjeva, tužitelj je zaprimio odgovor Ministarstva financija - Porezne uprave kako za takve transakcije nije moguće izdati obvezujuće mišljenje budući da iste ne predstavljaju buduće i namjeravane transakcije odnosno poslovne događaje i djelatnost poreznog obveznika, sve sukladno članku 12. stavku 1. točki 1. Pravilnika o provedbi Općeg poreznog zakona.

10. Dakle, navedenu obvezu pribave obvezujućeg mišljenja tužitelj ne može ispuniti zbog postojanja određenih pravnih razloga budući da relevantni zakonski propisi ne predviđaju mogućnost izdavanja takvog mišljenja za konkretni slučaj, iz čega je razvidno kako je takva obveza nemoguća, a istovremeno i protivna samom zakonu.

11. Nadalje, istoče kako predmetne transakcije niti ne predstavljaju oporezive transakcije te samim time društvo CAVEA d.o.o. nije u obvezi platiti porez na dobit na iste.

12. Slijedom toga, a u svrhu utvrđivanja kako na strani tuženika nije naknadno nastala obveza plaćanja poreza na dobit odnosno radi utvrđenja kako je tuženik stekao bez osnove iznos od 167.400,00 eura, predlaže da sud sukladno odredbi čl. 233. ZPP- a naloži tuženiku dostavu poslovnih knjiga radi provođenja financijskog vještačenja u svrhu utvrđenja je li nakon stjecanja poslovnih udjela u društvu CAVEA d.o.o. od strane tuženika navedeno društvo podmirilo porez na dobit u iznosu od 167.400,00 eura na transakcije koje predstavljaju zajmove tužitelja društvu CAVEA d.o.o. u gore navedenim iznosima glavnice i kamata.

13. Zaključno, iz svega navedenog da je razvidno kako je ugovaranjem takvih ništetnih odredbi na kojima je tuženik inzistirao, a kojima je tužitelj preuzeo obvezu koju nije u mogućnosti ispuniti, tuženik neosnovano zadržao iznos od 167.400,00 eura na ime naknade za prijenos poslovnih udjela u društvu CAVEA d.o.o., budući da niti je tuženik isplatio tužitelju navedeni iznos, a niti je tuženik podmirio porez na dobit u korist Državnog proračuna RH u istom iznosu.

14. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti, iz razloga njihove neosnovanosti.

15. Primarno, tuženik ističe da tužitelj ne može svojim tužbenim zahtjevom tražiti utvrđenje ništetnim dijela Ugovora o naknadi i rješavanju imovinskopravnih odnosa od 19. lipnja 2019., kako to čini točkom I tužbenog zahtjeva, i to dijela odredbe čl. 2. toč. c), iz razloga što je ta odredba već izmijenjena odredbom čl. 3. Aneksa tog Ugovora od 16. srpnja 2019. Tom odredbom Aneksa Ugovora stranke su suglasno izmijenile upravo odredbu čl. 2. toč. (c) Ugovora, što znači da ta odredba Ugovora od 19. lipnja 2019., obzirom na sklapanje Aneksa i izmjenu te odredbe suglasjem stranaka, više niti ne postoji. Dakle, točka I tužbenog zahtjeva, osim što je neosnovana iz istih razloga kao i tužbeni zahtjev u cijelosti, neosnovana je i iz dodatnog razloga što ta odredba Ugovora od 19. lipnja 2019., u takvom sadržaju, ne postoji. Odnosno, tužitelj nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnim dijela nepostojeće odredbe, pa iz tog razloga tužbu, po mišljenju tuženika, treba odbaciti.

16. U odnosu na tezu tužitelja da bi obveza utvrđena Ugovorom o naknadi i rješavanju imovinskopravnih odnosa od 19. lipnja 2019., kako je isti izmijenjen Aneksom tog Ugovora od 16. srpnja 2019. , bila nemoguća a time i ništetna, tuženik ističe da takvi navodi tužitelja, nisu osnovani, niti su točni razlozi na kojima on takav zahtjev temelji.

17. Točno je da su tužitelj i ĆE, s jedne strane, i tuženik, s druge strane, sklopili predmetni Ugovor o naknadi i rješavanju imovinskopravnih odnosa, kao i da su sklopili Aneks tog Ugovora, 16. srpnja 2019. Člankom 2. tog Ugovora stranke su utvrdile da će, u roku od dva tjedna odnosno najkasnije do 17. srpnja 2019. sklopiti Ugovor o prijenosu poslovnih udjela u društvu CAVEA d.o.o. Kaštelir. U navedenom društvu, u vrijeme sklapanja ovih pravnih poslova, tužitelj je držao dva poslovna udjela broj 3 i 4, nominalnih iznosa od po 180.000,00 kn. Spomenuti Italo Savi u društvu je držao poslovni udjel broj 2 nominalnog iznosa od 20.000,00 kn, dok je poslovni udio broj 1, nominalnog iznosa od 20.000,00 kn, držao UE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa].

18. Navedenim je Ugovorom, kako je izmijenjen Aneksom, regulirano i pitanje naknade za prijenos udjela u društvu CAVEA d.o.o., te dinamika njezina plaćanja. Sam iznos naknade ali i dinamika isplate, detaljno su regulirani Ugovorom odnosno Aneksom, pa tuženik taj dio ne smatra potrebnim dodatno obrazlagati. Ono što tuženik drži potrebnim obrazložiti, jesu razlozi ugovaranja dinamike plaćanja kakva je, u konačnici, bila ugovorena.

19. Naime, a kao što i proizlazi iz predmetnih pravnih poslova, u trenutku njihova sklapanja društvo CAVEA d.o.o. imalo je dospjelo dugovanje prema ovdje tužitelju, koje je proizlazilo s osnova ugovora o zajmu ranije sklopljenih između društva CAVEA d.o.o. [adresa] kao zajmoprimca i ovdje tužitelja, kao zajmodavca. Navedeno dugovanje, uz glavnicu u iznosu od tadašnjih 13.697.677,84 kn (1.817.994,27 eura) i kamatu na navedeni iznos glavnice od 4.630.346,02 kn (614.552,53 eura). Obzirom da se radi o potraživanju koje društvo CAVEA d.o.o. nije vratilo tužitelju u trenutku sklapanja ovih pravnih poslova, takva okolnost na strani društva CAVEA d.o.o. dovodi do povećanja porezne osnovice, na ime poreza po odbitku na obračunatu i isplaćenu kamatu, koji je propisan odredbama Zakona o porezu na dobit, a koja okolnost nedvojbeno utječe i na sam iznos naknade i njezina plaćanja od strane ovdje tuženika, tužitelju i ostalim tadašnjim imateljima poslovnih udjela u narečenom društvu. Sve navedene financijske podatke i pokazatelje, tuženiku su prezentirali sam tužitelj i tadašnji ostali imatelji poslovnih udjela, te su oni proizlazili i iz bilance društva a i mišljenja revizora.

20. Nadalje, u trenutku sklapanja Ugovora, tužitelj tuženiku nije niti dostavio nikakvu dokumentaciju iz koje bi bio vidljiv ukupan iznos dugovanja po spomenutim osnovama, uvećan za obračunate pripadajuće kamate – ugovore o zajmu i obračune kamata, nije dostavio nadzornu knjigu kreditnih poslova i sve prijave INOK, kako bi tuženik temeljem navedene dokumentacije mogao naknadno izvršiti isknjiženja obveza u korist kapitala, a niti je tuženiku dostavljen račun dobiti i gubitka kao niti bilancu društva CAVEA d.o.o. [adresa] na dan 31. svibnja 2019., ovjerenu po ovlaštenim osobama navedenih društava. Konačno, tuženiku nije dostavljena niti knjiga poslovnih udjela društva CAVEA d.o.o., [adresa].

21. Također je, odredbom čl. 1. točka (g), posljednji stavak Ugovora o naknadi i rješavanju imovinskopravnih odnosa, bila utvrđena obveza na strani ovdje tužitelja i ĆE, dostaviti tuženiku revidirane financijske izvještaje, potvrđene od strane ovlaštenog revizora. Iz navedenog izvještaja proizlazi da su dani podaci točni, no i to se kasnije pokazalo netočnim, usprkos po tužitelju danim jamstvima i garancijama u ovim ugovorima sklopljenim s tuženikom.

22. Sve naprijed navedene obveze na strani tužitelja bile su ugovorene suglasjem stranaka, a to iz razloga što su odnosi između članova tog društva, i to ovdje tužitelja i ĆE, s jedne strane, i UE, s druge strane, bili izrazito narušeni i poremećeni, a što je i kulminiralo podizanjem optužnice protiv UE, kojom se isti tereti da je oštetio društvo CAVEA d.o.o., za iznos od 3.723.252,72 kn odnosno 494.160,56 eura (obračunato prema fiksnom tečaju konverzije: 7.53450). Optužnica protiv UE postala je pravomoćna.

23. Sukladno navedenim Ugovorima, 16. srpnja 2019. sklopljen je i Ugovor o prijenosu poslovnih udjela društva CAVEA d.o.o., Novigrad. Da su odnosi između tadašnjih članova društva, ovdje tužitelja i ĆE, s jedne strane, i UE, s druge strane, već u to vrijeme bili izrazito narušeni, a očito uslijed financijskih malverzacija unutar društva pa i postupanja u kaznenopravnoj domeni, vidljivo je i iz činjenice da je izričit zahtjev ovdje tužitelja bio da se svi ugovori, dakle Ugovor o naknadi i rješavanju imovinskopravnih odnosa, ali i sam Ugovor o prijenosu poslovnih udjela, sklapaju odvojeno, odnosno da tužitelj i ĆE nisu istodobno u istoj prostoriji sa UE.

24. Dakle, svi pregovori, dogovori ali i samo sklapanje svih ugovora, odvijali su se, prema izričitom zahtjevu tužitelja, zasebno sa UE, i zasebno sa tužiteljem i ZE, kao ostalim članovima društva CAVEA d.o.o.

25. S obzirom na navedene okolnosti, a kako iznos dugovanja društva CAVEA d.o.o., [adresa] prema tužitelju kao članu društva, kao i činjenicu narušenih odnosa između tadašnjih članova društva pa uslijed tih okolnosti i propuštanje tužitelja i ĆE dostaviti tuženiku financijsku dokumentaciju društva CAVEA d.o.o. temeljem koje bi se moglo doći do provjerljivih i točnih podataka o financijskom položaju društva i njegovim obvezama, osobito prema Državnom proračunu na ime poreza, cilj i intencija stranaka tih pravnih poslova, a u ovom postupku osobito tužitelja i tuženika, bila je da se iznos naknade za prijenos poslovnih udjela od 25.000,00 eura ĆE i 558.000,00 eura tužitelju, isplati od strane tuženika nakon što ovi dokažu da na strani društva CAVEA d.o.o., ne postoji obveza na ime poreza na dobit, tj. konkretno poreza po odbitku na obračunatu i isplaćenu kamatu sukladno Zakonu o porezu na dobit, i to osnovom danih zajmova. Tako je određeno da će se tužitelju isplatiti daljnji iznos od 390.600,00 eura iz javnobilježničkog pologa, nakon što tužitelj dostavi izjavu iz čl. 3. toč. c) Ugovora o naknadi, i to izjavu da se nisu dogodile okolnosti koje bi bile protivne ugovorom danim jamstvima i izjavama, a preostali i konačni iznos od 167.400,00 eura da će se tužitelju isplatiti kada dokaže da na strani društva CAVEA d.o.o. ne postoji navedena obveza plaćanja poreza po odbitku na ime naprijed navedenog zajma, odnosno obveze na ime kamata.

26. Tuženik u bitnom napominje da se tužitelj cijelo vrijeme držao iznimno pasivno, te nije čak niti sastavljao upit prema Ministarstvu financija, nego je to za njega učinio sam tuženik. Također, tuženik je u dva navrata produljivao rok čuvanja spornog novčanog iznosa u javnobilježničkom pologu. Konačno, nakon što je zaprimio dopis Središnjeg ureda, tužitelj u odnosu na taj dopis nije uložio niti prigovor, niti poduzeo bilo koju drugu radnju. Nije točno da je tužitelj u svrhu ispunjenja svoje obveze više puta zatražio izdavanje mišljenja. Obvezujuće mišljenje zatraženo je samo jednom, i to na način da je zahtjev pisao sam tuženik, tužitelj čak niti to nije izvršio. Također, drugi puta nije se radilo o obvezujućem mišljenju nego je, uz suglasnost tuženika što je ponovno dokaz njegove volje postupiti sukladno intenciji stranaka, dostavljen upit područnom uredu. Iz dopisa Područnog ureda Pazin od 30. rujna 2020., dostavljenog punomoćnicama tuženika, vidljivo je da tužitelj niti tu nije poduzeo ništa kako bi dokazao neoporezivost transakcije, a što je bio uvjet isplate posljednjeg dijela naknade. Jer ovaj dopis naslovljen je na punomoćnice tuženika, ne tužitelja. Tužitelj svoje obveze nije izvršio.

27. Iz Zapisnika javnog bilježnika OU-330/19-4 od 30. travnja 2020., vidljivo je da je rok produljen do 31. svibnja 2020., iako je Središnji ured Porezne uprave, Ministarstva financija, svoj dopis datiralo s danom 11. prosinca 2019. Obzirom da je tuženik pristao da se dokaz o neoporezivosti dostavi i nakon dospijeća ove obveze, te i da se ne mora dostavljati obvezujuće mišljenje, vidljivo je da je tužitelj mogao tu obvezu ispuniti i na drugi način, no, tužitelj nije poduzeo ništa. Napominje da je tužitelj u postupku prijenosa poslovnih udjela imao kvalificiranog punomoćnika.

28. Što da znači da je tuženik, i nakon dostave ovog dopisa Središnjeg ureda, dao tužitelju mogućnost dokazivanja da na strani društva CAVEA d.o.o. ne postoji obveza plaćanja poreza po odbitku na obračunatu i isplaćenu kamatu, te da čak to ne mora biti u obliku obvezujućeg mišljenja.

29. Dakle, tuženik u bitnom ističe da je tužitelj imao obvezu dokazivanja nepostojanja obveze na strani društva CAVEA d.o.o., odnosno obvezu plaćanja poreza po odbitku, a oboje kao, alternativno, uvjet isplate spornog iznosa iz javnobilježničkog pologa.

30. Budući da tužitelj do 31. svibnja 2020. nije dokazao tu okolnost dakle nije ispunio ovaj uvjet, javni bilježnik je sporni iznos vratio tuženiku iz javnobilježničkog pologa 17. lipnja 2020.

31. Neovisno o prednjem, tuženik drži da tužitelj ne može osnovano tvrditi da činidba odnosno obveza određena predmetnim Ugovorom, kako je on izmijenjen aneksom, nemoguća obveza.

32. Ovu svoju tvrdnju tužitelj temelji isključivo na dopisu Središnjeg ureda Porezne uprave, od 11. prosinca 2019. U navedenom dopisu navodi se da se obvezujuće mišljenje ne izdaje ako se zahtjev ne odnosi na buduće i namjeravane transakcije odnosno poslovne događaje i djelatnost poreznog obveznika. Što znači da Središnji ured drži kako prijenos spornih obveza u pričuve odnosno rezerve nije navedena transakcija. Međutim, sama činjenica da Središnji ured nije izdao obvezujuće mišljenje, ne znači da je sporna obveza iz ugovora nemoguća obveza odnosno da je ovakvo stajalište Središnjeg ureda doista i pravilno.

33. Iz mišljenja tog istog tijela broj: 410-01/09-01/773 od 9. lipnja 2009., koje je ta ista Porezna uprava dala u svezi tumačenja čl. 49. st. 4. Pravilnika o porezu na dobit, da je vidljivo da se radi o istovjetnoj situaciji, u kojoj je porezni obveznik - pravna osoba, zatražilo mišljenje o evidentiranju obveze po kamatama prema povezanom društvu, a osnovom kredita od društva iz Austrije (društvo majka). Konkretno pitanje je bilo da li bi prijenos obveze po kreditu i pripadajuće obveze za kamate zbog poboljšanja strukture kapitala, prijenosom u kapitalne pričuve društva, podlijegao obvezi obračunavanja i plaćanja poreza po dobitku, budući da stvarnog plaćanja kamata nije bilo, već su obveze za kamate zajedno s pripadajućom glavnicom prenesene u kapitalne pričuve društva. U tom slučaju porezna uprava izdala je konkretno mišljenje i dala odgovor na ovo pitanje, što znači da se u tom slučaju nije smatralo da se ne radi o budućim transakcijama odnosno poslovnim događajima i djelatnostima poreznog obveznika. A radilo se o potpuno istoj situaciji.

34. Prema tome, s obzirom da nadležno tijelo, o potpuno istoj situaciji i istom pitanju zauzima potpuno različite stavove glede pitanja da li sporna transakcija predstavlja ili ne predstavlja buduću i namjeravanu transakciju odnosno poslovni događaj i djelatnost poreznog obveznika, jer u jednoj situaciji izdaje mišljenje a u drugoj ne izdaje, stav tužitelja da bi sporni odgovor Središnjeg tijela porezne uprave bio isključivi i nepobitni dokaz da je obveza ugovorena na strani tužitelja bila nemoguća obveza, a što bi predmetni Ugovor činilo ništetnim u tom dijelu, nije osnovan.

35. U tom dijelu, tuženik osobito ističe činjenicu da Središnji ured Porezne uprave, u spornom odgovoru (četvrti odlomak od kraja) samo ističe da se obvezujuće mišljenje odnosi na buduće namjeravane poslovne transakcije, s time da pojašnjavaju što to (za njih) znači, navodeći "...pri čemu se polazi od činjenice odnosno pretpostavke da je riječ o transakcijama koje porezni obveznik pokreće u sklopu svoje poslovne aktivnosti, s ciljem stjecanja prihoda...". Međutim, pojam buduće namjeravane poslovne transakcije, niti u Zakonu u porezu na dobit, niti u jednom drugom propisu – zakonu ili podzakonskom aktu koji ovu materiju regulira, nigdje nije definiran na taj način, kao transakciju pokrenutu po poreznom obvezniku u sklopu svoje poslovne aktivnosti s ciljem stjecanja prihoda. Ovo tumačenje je jednostrano i diskrecijsko tumačenje Središnjeg ureda, dano u ovom slučaju. Dok je, u nekom drugom (kao što je pojašnjeno naprijed), dano konkretno mišljenje i odgovor, na potpuno isto pitanje.

36. Sve i kada bi se utvrdilo da je sporni dio odredbe ništetan, prema odredbi čl. 325. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj bi imao obvezu dokazivanja da ne postoji obveza na ime poreza po odbitku na obračunatu i isplaćenu kamatu, odnosno plaćanja tog poreza, sve kao uvjet isplate mu spornog novčanog iznosa. Dakle, dolazi se na isto.

Jer je to bila intencija stranaka.

37. Dakle, tuženik nije inzistirao na dostavi mišljenja Središnjeg ureda, ali je inzistirao na dokazivanju nepostojanja ove obveze. To je vidljivo iz cjelokupne kronologije događaja prethodno vraćanju sredstava iz pologa.

38. O svemu ovome tuženik je izvijestio tužitelja i u njihovoj korespondenciji prethodno podnošenju tužbe.

39. Iz svega navedenog slijedi koji je bio cilj ugovornih stranaka oko kojega su postigli dogovor: tužitelj je trebao dokazati da se na sporne transakcije ne treba platiti porez po odbitku ili da se ta obveza plati po tužitelju. Nakon dostave dopisa Središnjeg ureda Porezne uprave, tuženik je tužitelju dao izbor dostave drugog odgovarajućeg dokaza, a koju obvezu tužitelj nije ispunio, odnosno nije poduzeo baš ništa da to i dokaže, iako je tuženik u nekoliko navrata produljivao rok ispunjenja te obveze, a tuženik je, kao prenositelj udjela, jamčio da društvo nema nikakvih obveza niti dugovanja, kako Ugovorom o naknadi tako i Ugovorom o prijenosu poslovnih udjela.

40. U kontekstu moguće obveze plaćanja poreza po odbitku na obračunatu i isplaćenu kamatu na strani društva CAVEA d.o.o., tuženik ističe da je glavnicu zajmova proknjižio u pričuve 18. lipnja 2019., dok je kamata proknjižena u rezerve s danom 31. prosinca 2021. Porezna zastara eventualno postojeće obveze na strani ovog društva, nastupiti će tek istekom 2026., što znači da nije izvjesno nepostojanje sporne obveze za društvo CAVEA d.o.o., odnosno obveze plaćanja, sve do proteka navedenog perioda. Dakle, tužitelj neosnovano potražuje isplatu spornog iznosa.

41. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže naslovnom sudu donijeti presudu kojom će odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz obvezivanje tužitelja tuženiku nadoknaditi cjelokupni prouzročeni trošak postupka, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom obračunatom od dana presuđenja pa do isplate, određena, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

42. Tužitelj u nastavku postupka navodi kako je netočan stav tuženika da sklapanjem Aneksa tužitelj nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnim dijela Ugovora o naknadi i rješavanju imovinskopravnih odnosa od 19. lipnja 2019. Naime, sukladno članku 326. Zakona o obveznim odnosima propisano je kako ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno prestane, osim u izuzetnim slučajevima propisanima stavkom 2., što ovdje nije slučaj. Dakle, sporna odredba ništetna je od samog početka, a sklapanjem Aneksa ista nije konvalidirala u valjanu odredbu, budući da je uzrok ništetnosti kako odredbe „osnovnog“ Ugovora, tako i Aneksa, isti, a to je nemogućnost ispunjenja obveze od strane tužitelja budući da Ministarstvo financija - Porezna uprava ne izdaje Obvezujuće mišljenje za predmetnu situaciju. Slijedom navedenog, nedvojbeno je kako tužitelj ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o Ugovora o naknadi i rješavanju imovinskopravnih odnosa od 19. lipnja 2019. te Aneksa Ugovora o naknadi i rješavanju imovinskopravnih odnosa od 19. srpnja 2023.

43. Pored toga, netočni da su i paušalni navodi kako je tuženik pristao da tužitelj ispuni obvezu na drugi način. Činjenica da je tuženik pristao produljiti rok tužitelju za ispunjenje obveze da ne dokazuje tvrdnju kako je tužitelj mogao ispuniti obvezu na bilo koji drugi način. Uostalom, tužitelj je uz tužbu priložio mišljenje vještaka financijske struke iz kojeg je jasno kako se za predmetnu situaciju Obvezujuće mišljenje Porezne uprave ne izdaje te kako u predmetnoj situaciji nije nastala obveza plaćanja poreza, međutim tuženik isto očito ne prihvaća.

44. Tuženik nakon sklapanja ugovora nije podmirio porez za koji navodi da postoji. Time da je neosnovano stekao iznos od 167.400,00 eura, budući da je zbog možebitne „obveze plaćanja poreza“ koja u konačnici ne postoji, za taj iznos umanjena naknada koja je isplaćena tužitelju. Naime, intencija ugovornih stranaka prilikom sklapanja predmetnog pravnog posla jest bila da na strani tuženika ne nastanu naknadne porezne obveze. Međutim, do toga nije došlo, niti će doći u budućnosti, a intencija ugovornih stranaka nije bila da se tuženiku na taj način omogući stjecanje očito nepripadne koristi u vidu zadržavanja predmetnog iznosa koji je bio namijenjen za podmirenje eventualnog poreza.

45. Tuženik u nastavku postupka ističe da tužitelj ne može tražiti djelomičnu ništetnost ugovorne odredbe o cijeni jer bez te odredbe Ugovor ne bi mogao niti opstati.

46. Konkretno, tužitelj ne može tražiti djelomičnu ništetnost odredaba o cijeni Ugovora o naknadi i rješavanju imovinskopravnih odnosa (tužitelj koristi pogrešan izraz "poslova") od 19. lipnja 2019. kao i Aneksa tog Ugovora od 16. srpnja 2019., niti osnovom odredbe čl. 324. Zakona o obveznim odnosima. Tom je odredbom propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Odnosno, ne može se tražiti ništetnost odredbe ugovora ako ugovor ne može opstati bez te odredbe odnosno djelomična ništetnost ne može se tražiti ako je sporna odredba bila uvjet ugovora ili odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

47. Tužitelj svojim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 2. toč. (c) spornog Ugovora i dijela odredbe čl. 3. Aneksa tog Ugovora kojim je mijenjana navedena odredba Ugovora. Tim je ugovornim odredbama propisana cijena te način odnosno uvjeti plaćanja cijene odnosno naknade za prijenos poslovnih udjela tužitelja i ĆE u društvu CAVEA d.o.o., [adresa]. Konkretno, kada se radi o tužitelju, ukupan iznos naknade za prijenos poslovnih udjela bio je 1.395.000,00 eura (čl. 2. st. 3. alineja 2. Ugovora). Dio navedenog iznosa naknade čija isplata je bila vezana za uvjet dostave obvezujućeg mišljenja porezne uprave, iznosio je 558.000,00 eura što čini čak 40% ukupno ugovorene naknade tužitelja. Izmjenom sporne odredbe na način kako je to ugovoreno Aneksom spornog Ugovora o naknadi i rješavanju imovinskopravnih odnosa, dio naknade za prijenos poslovnih udjela koji ovisi o ispunjenju uvjeta dostave mišljenja, kada se radi o tužitelju, iznosi 167.400,00 eura a što predstavlja 30% navedenog iznosa od 558.000,00 eura odnosno čak 12% cjelokupnog iznosa ugovorene naknade za prijenos poslovnih udjela.

48. Navedeni iznosi od 40% naknade za prijenos odnosno 12% naknade za prijenos i to iznos od 558.000,00 eura i 167.400,00 eura, predstavljaju uvjete ugovora odnosno odlučujuću pobudu zbog koje je sam Ugovor o naknadi i rješavanju imovinskopravnih odnosa i bio sklopljen. Ovo stoga što tužitelj sasvim sigurno ne bi sklopio Ugovor o prijenosu poslovnih udjela u društvu CAVEA d.o.o., pa tako niti sporni Ugovor o naknadi i rješavanju imovinskopravnih odnosa i njegov Aneks, bez isplate navedenog dijela naknade za prijenos, niti bi pristao na cijenu umanjenu za navedeni iznos. Jednako tako, s druge strane (strane tuženika kao stjecatelja udjela), tuženik ne bi sklopio ni Ugovor o prijenosu poslovnih udjela u društvu CAVEA d.o.o., pa tako niti sporni Ugovor o naknadi i rješavanju imovinskopravnih odnosa i njegov Aneks, sa rizikom moguće obveze plaćanja poreza po odbitku na obračunatu kamatu. Jer taj rizik je postojao i postoji i dalje, obzirom na neuredne poslovne knjige društva (o tome je tuženik već predlagao i priložio dokaze).

49. Dakle, radi se o odredbi koja predstavlja uvjet Ugovora (i Aneksa) i odlučujuću pobudu zbog koje je Ugovor sklopljen, odnosno predmetni Ugovor se uopće ne bi sklopio bez predmetne odredbe.

50. Da je tome tako proizlazi već iz same činjenice da se radi o cijeni kao bitnom sastojku ugovora a ne o nekoj sporednoj ugovornoj odredbi, iz činjenice da se radi o visokim novčanim iznosima, ali i iz činjenice da su stranke upravo o tome, kao uvjetu za sklapanje pravnog posla, pregovarale mjesecima. Plaćanje tog dijela naknade tužitelju je bio uvjet za sklapanje ugovora odnosno cijelog posla i na manju cijenu (umanjenu za sporni dio) ne bi pristao, a tuženiku je dokazivanje nepostojanja obveze plaćanja poreza po odbitku bio uvjet da sporni dio naknade isplati tužitelju.

51. Nadalje, pored tužitelja i tuženika, stranka spornog Ugovora o naknadi i rješavanju imovinskopravnih odnosa, bio je i ĆE, što je vidljivo iz ovog pravnog posla ali i što tužitelj sam navodi. S obzirom na prirodu pravnih odnosa, tužbeni zahtjev i prema zakonu, ovaj spor može se riješiti samo na jednak način prema svim strankama predmetnih pravnih poslova, dakle i prema ĆE, jer su oni jedinstveni suparničari. Stoga je tužbom na aktivno legitimiranoj strani trebao biti obuhvaćen i ĆE, što je u ovom slučaju izostalo, pa tuženik i po tom osnovu predlaže odbacivanje tužbe, podredno odbijanje tužbenog zahtjeva.

52. Poriče da tužitelj nije imao nikakvog drugog načina ispuniti preuzetu obvezu. S obzirom na navedeni rizik koji je postojao kod ove transakcije, tužitelj je taj rizik mogao izbjeći i prije sklapanja Ugovora na način da je mogao podnijeti prijedlog za održavanje prethodnog razgovora s Poreznom upravom, kako je propisano Pravilnikom o provedbi Općeg poreznog zakona u čl. 10. st. 3., na kojem je mogao razriješiti činjenice koje će biti predmetom obvezujućeg mišljenja, obzirom da se navedeni prethodni razgovor može održati i na inicijativu Porezne uprave, kao i one samog podnositelja zahtjeva. Ovo opet u kontekstu uvjeta za sklapanje ugovora i činjenice da ugovor ne može opstati bez spornih odredaba pa njegova djelomična ništetnost nije moguća.

53. Rizik na strani tuženika postoji i sada, i to sve do isteka porezne zastare počev od knjiženja kamata u pričuve, odnosno počev od 31. prosinca 2021., pa slijedećih 6 godina. Dakle, to što tuženik još nije obvezu podmirio, ne znači da neće. Ponovno, uvjet za sklapanje ugovora.

54. Tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja tužitelja za isplatu novčanog iznosa kako je navedeno u točki III tužbenog zahtjeva.

55. Prema tužitelju taj je iznos trebao biti plaćen odmah sa isplatom već isplaćenog dijela naknade za prijenos, dakle 2019., što znači da je s obzirom na trogodišnji zastarni rok i činjenicu da je tužba podnesena u travnju 2023., tražbina tužitelja zastarjela, pa se i po tom osnovu predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva. Jer ako tužitelj tvrdi da je činidba bila nemoguća već u vrijeme sklapanja Ugovora, tražbina bi mu dospjela 2019. pa je nesporno zastarjela. A ako tužitelj tvrdi da je sporna činidba naknadno postala nemoguća, sve i da je tako (a nije) ona je to postala najkasnije u prosincu 2019. kada je sastavljen dopis Središnjeg ureda, zbog čega bi opet bila u zastari. Međutim, sama nemogućnost činidbe mora postojati u vrijeme sklapanja ugovora da bi uzrokovala ništavost ugovora (presuda VSRH Revt-58/03-2 od 26. studenog 2003.), dakle ako je naknadno postala nemoguća, ne može niti uvjetovati ništavost ugovora, pa bi i u tom slučaju tužbeni zahtjev bio neosnovan.

56. Proveden je dokazni postupak u kojem je izvršen uvid u Ugovor o prijenosu poslovnih udjela društva CAVEA d.o.o. [adresa] od 16. srpnja 2019. potvrđen od strane Anke Poropat, javnog bilježnika u Višnjanu pod posl.br. OV-2391/2019; na listu 7-15 i 68-76 spisa, u Ugovor o naknadi i rješavanju imovinskopravnih odnosa od 19. lipnja 2019. potvrđen od strane Anke Poropat, javnog bilježnika u Višnjanu, Trg slobode 1, pod posl.br. OV-2137/2019; na listu 17-31 spisa, u Aneks Ugovora o naknadi i rješavanju imovinskopravnih odnosa od 16. srpnja 2019. potvrđen od strane Anke Poropat, javnog bilježnika u Višnjanu, Trg slobode 1, pod posl.br. OV-2389/2019, na listu 32-37 spisa, u Zapisnik od 16. srpnja 2019. sastavljen kod Anke Poropat, javnog bilježnika u Višnjanu, Trg Slobode 1, posl.br. OU-330/19, u Izvadak iz sudskog registra za društvo CAVEA d.o.o. na listu 38-42 spisa, u zahtjev tužitelja za izdavanjem obvezujućeg mišljenja od 1. srpnja 2019. na listu 43-44 spisa, u odgovor na zahtjev za izdavanje obvezujućeg mišljenja Ministarstva financija – Porezne uprave, Središnji ured, Klasa: 410-01/19- 08/24, Urbroj: 513-07-21-01/19-4 od 11. prosinca 2019. na listu 45-46 spisa, u dopis Ministarstva financija-Porezne uprave, Područni ured Pazin, Služba za pravne poslove, informiranje, edukaciju i prekršajni postupak, Klasa: 410-01/2020-01/101, Urbroj: 513- 07-18/20-05 od 30. rujna 2020. na listu 47 spisa, u nalaza i mišljenja sudskog vještaka financijske struke na listu 48-52 spisa, u rješenje Županijskog državnog odvjetništva u Puli Broj: Kis-DO-24/2021-1 od 26. studenog 2021. na listu 88-111 spisa, u rješenje Županijskog suda u Puli posl. br. Kir-266/2023-2 od 12. travnja 2023. na listu 64-67 spisa, u Zapisnik javnog bilježnika Anke Poropat iz Višnjana posl. br. OU-330/19-4 od 30. travnja 2020. na listu 77 spisa, u Zapisnik javnog bilježnika Anke Poropat iz Višnjana posl. br. OU-330/19-5 od 2. srpnja 2020. na listu 78-79 spisa, u Mišljenje Porezne uprave Broj: 410-01/09-01/773 od 9. lipnja 2009. na listu 80 spisa, u Odluku o unosu iznosa dodatnih plaćanja članova društvu u rezerve kapitala na listu 115-116, spisa, u nalog za knjiženje na listu 117 spisa, u financijski izvještaj i izvještaj neovisnog revizora na listu 118-139 spisa, u nalaz i mišljenje financijskog vještaka na listu 250-269 spisa, u dopis MF, Porezne uprave, Područni ured Pazin, od 24. studenog 2025. na listu 296 i 307 spisa, te su saslušani vještak ŽE, svjedoci GE, KEB i VE, te zakonski zastupnik tužitelja FE i tuženik KE kao stranke.

57. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

58. Tužitelj svojim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o naknadi i rješavanju imovinskopravnih odnosa sklopljenog između tužitelja i ĆE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], s jedne strane, i ovdje tuženika, s druge strane, i to dijela odredbe čl. 2. toč. c) sukladno kojoj je uvjet za isplatu dijela naknade za prijenos poslovnih udjela tužitelju od strane tuženika taj da tužitelj dostavi tuženiku obvezujuće mišljenje Ministarstva financija – Porezne uprave, vezano za kapitalizaciju obveza, odnosno plaćanje poreza na te transakcije, u svezi transakcija iz čl. 1. toč. (g) Ugovora, iz kojeg obvezujuće mišljenja proizlazi da ne postoji obveza na ime poreza na dobit u korist Državnog proračuna RH ili da mu dostavi obvezujuće mišljenje Ministarstva financija – Porezne uprave, vezano za kapitalizaciju obveza, odnosno plaćanje poreza na te transakcije, u svezi transakcija iz čl. 1. toč. (g) Ugovora, i ukoliko iz tog mišljenja bude proizlazilo da postoji obveza na ime poreza na dobit u korist Državnog proračuna RH, kumulativno u istom roku tuženiku dostavi dokaz o plaćanju obveze na ime poreza na dobit na cjelokupne transakcije iz čl. 1. toč. (g) ovog Ugovora (točka I tužbenog zahtjeva), kao i utvrđenje djelomične ništetnosti Aneksa navedenog Ugovora, sklopljenog između istih stranaka 16. srpnja 2019., i to dijela odredbe čl. 3. Aneksa (točka II tužbenog zahtjeva), kao i isplatu tužitelju iznosa od 167.400,00 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom obračunatom na taj iznos počev od 16. svibnja 2020. pa do isplate.

59. Navedeni tužbeni zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da bi obveza koja je predmetnim Ugovorom o naknadi i rješavanju imovinskopravnih odnosa od 19. lipnja 2019., potvrđen po javnom bilježniku Anki Poropat iz Višnjana istog dana pod poslovnim brojem OV-2137/2019, a kako je isti izmijenjen Aneksom tog Ugovora od 16. srpnja 2019., potvrđen po istom javnom bilježniku 16. srpnja 2019. pod poslovnim brojem OV- 2389/2019, i to obveza tužitelja tuženiku dostaviti obvezujuće mišljenje Ministarstva financija da ne postoji obveza na ime poreza na dobit u svezi transakcija iz čl. 1. toč. (g) Ugovora odnosno, ako postoji ta obveza, tuženiku dostaviti dokaz plaćanja takve obveze za korist Državnog proračuna, uz izjave ĆE i tužitelja da se u periodu počev od sklapanja Ugovora pa do dana slanja prethodno navedenih isprava tuženiku, nisu dogodile nikakve okolnosti koje bi bile protivne jamstvima i izjavama ĆE i tužitelja, navedene u čl. 1. toč. (a) do (o) tog Ugovora, utvrđena odredbom čl. 2. toč.(c) tog Ugovora, predstavljala nemoguću obvezu. Tužitelj smatra da je takva nemoguća obveza protivna zakonu, što da odredbu ugovora čini ništetnom.

60. Među strankama nije sporno da su 19. lipnja 2019. tužitelj Comaco Italiana s.r.l. i ĆE s jedne strane i tuženik ME s druge strane sklopili su Ugovor o naknadi i rješavanju imovinsko pravnih odnosa.

61. Potom su 16. srpnja 2019. tužitelj Comaco Italiana s.r.l. i ĆE s jedne strane i tuženik KE s druge strane sklopili su Ugovor o prijenosu poslovnih udjela kojim je određene prijenos poslovnih udjela u društvu CAVEA d.o.o. i to na način da:

- Prenositelj udjela ĆE prenosi na stjecatelja udjela tuženika KE poslovni udio u Društvu, nominalnog iznosa 20.000,00 kn

- Prenositelj udjela COMACO ITALIANA s.r.l. prenosi na stjecatelja udjela tuženika KE poslovni udio u Društvu, nominalnog iznosa 180.000,00 kn

62. U Čl. 2. Ugovora o naknadi i rješavanju imovinskopravnih odnosa od dana 19. lipnja 20219. utvrđena je naknada za prijenos poslovnih udjela u društvu CAVEA d.o.o. za ukupnu naknadu od 1.457.500,00 eura, specificirano :

- EE isplatit će se naknada u iznosu od 62.500,0 eura

- COMACO ITALIANA s.r.l. isplatit će se naknada od 1.395.000,00 eura

63. Navedene iznose KE isplatit će kako slijedi:

- 20% ukupno ugovorene naknade istodobno sa sklapanjem ovog Ugovora

- 40% ukupno ugovorene naknade istodobno sa solemnizacijom Ugovora o prijenosu poslovnih udjela u društvu CAVEA d.o.o.

- Preostali dio naknade najkasnije do 1. veljače 2020., pod uvjetom da Italo Savi i Comaco Italiana s.r.l. najkasnije do **.**.2020. KE dostave: - „obvezujuće mišljenje Ministarstva financija – Porezne uprave, vezano za kapitalizaciju obveza, odnosno plaćanje poreza na te transakcije, u svezi transakcija iz čl. 1 točka g ovog ugovora, iz kojeg obvezujućeg mišljenja proizlazi da ne postoji obveza na ime poreza na dobit u korist Državnog proračuna RH ili - obvezujuće mišljenje Ministarstva financija – Porezne uprave, vezano za kapitalizaciju obveza, odnosno plaćanje poreza na te transakcije, u svezi transakcija iz čl. 1 točka g ovog ugovora, i ukoliko iz tog obvezujućeg mišljenja bude proizlazilo da postoji obveza na ime poreza na dobit u korist Državnog proračuna RH, kumulativno u istom roku KE dostave dokaz o plaćanju obveze na ime poreza na dobit na cjelokupne transakcije iz čl.1. toč. (g) ovog

Ugovora, za korist Državnog proračuna RH,...“

64. Aneksom Ugovora o naknadi i rješavanju imovinskopravnih odnosa sklopljenom 16. srpnja 2019. izmijenjen je čl. 2. točka c) osnovnog ugovora u kojem je definirano plaćanje preostalog dijela naknade. Taj dio sada glasi :

c) Preostali dio naknade za prijenos poslovnih udjela, i to iznos od 25.000,00 eura ĆE, a COMACO ITALIANA s.r.l. iznos od 558.000,00 eura KE će isplatiti pod uvjetom da Italo Savi i Comaco Italiana s.r.l. najkasnije do **.**.2020. KE dostave:

- obvezujuće mišljenje Ministarstva financija – Porezne uprave, vezano za kapitalizaciju obveza, odnosno plaćanje poreza na te transakcije, u svezi transakcija iz čl. 1 točka g ovog ugovora, iz kojeg obvezujućeg mišljenja proizlazi da ne postoji obveza na ime poreza na dobit u korist Državnog proračuna RH ili

- obvezujuće mišljenje Ministarstva financija – Porezne uprave, vezano za kapitalizaciju obveza, odnosno plaćanje poreza na te transakcije, u svezi transakcija iz čl. 1 točka g ovog ugovora, i ukoliko iz tog obvezujućeg mišljenja bude proizlazilo da postoji obveza na ime poreza na dobit u korist Državnog proračuna RH, kumulativno u istom roku KE dostave dokaz o plaćanju obveze na ime poreza nsa dobit na cjelokupne transakcije iz čl.1. toč. (g) ovog Ugovora, za korist Državnog proračuna RH,...“

- izjave ĆE i Comaco Italiana s.r.l. na kojima su njihovi potpisi javnobilježničkih ovjereni, kojima potvrđuju da su u periodu počev od sklapanja ovog ugovora pa do dana slanja prethodno navedenih isprava KE nisu dogodile ikakve okolnosti koje bi bile protivne jamstvima i izjavama ĆE i Comaco Italiana s.r.l.

- Ukoliko Italo Savi i Comaco Italiana s.r.l. dostave samo pisanu izjavu KE će im isplatiti 70% preostalog dijela naknade.

- Preostalih 30%, odnosno iznos od 7.500,0 eura ĆE i 167.400,00 eura Comaco Italiana s.r.l. isplatiti će se ukoliko isti dostave mišljenje odnosno mišljenje i dokaz o plaćanju, najkasnije do 30. travnja 2020.

65. Ministarstvo financija Porezna uprava je 11. prosinca 2019. (list 45-46 spisa) dalo društvu CAVEA d.o.o. odgovor na zahtjev za izdavanje obvezujućeg mišljenja u kojem navodi da se obvezujuća mišljenja prema čl.10. Općeg poreznog zakona i Pravilnika o provedbi Općeg poreznog zakona mogu izdati za konkretna pitanja podnositelja i zahtjeva koja su značajna za porezni tretman budućih i namjeravanih transakcija, odnosno poslovnih događaja i djelatnosti. Sukladno čl.12 stavku 1. točki 1. Pravilnika obvezujuće mišljenje se ne izdaje ako se zahtjev podnositelja ne odnosi na buduće i namjeravane transakcije odnosno poslovne događaje i djelatnost poreznog obveznika.

66. Među strankama, dakle, nije sporno da su 19. lipnja 2019. sklop ljeni Ugovor o naknadi i rješavanju imovinskopravnih odnosa, 16. srpnja 2019. Aneks tog ugovora i Ugovor o prijenosu poslovnih udjela društva CAVEA d.o.o., niti je sporno da iznos od 167.400,00 eura nije isplaćen tužitelju. Nije sporno ni da Porezna uprava nije izdala obvezujuće mišljenje sadržaja koji je bio predviđen ugovorom, te da je novčani iznos koji se nalazio u javnobilježničkom pologu, nakon isteka produljenih rokova, vraćen tuženiku.

67. Sporno je je li ugovorna odredba kojom je isplata iznosa od 167.400,00 eura uvjetovana dostavom obvezujućeg mišljenja Porezne uprave, odnosno dokazom o plaćanju poreza, ništetna zbog nemogućnosti ili nedopuštenosti činidbe, odnosno neodređenosti, te je li zbog toga nastala obveza tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos.

68. Iz Ugovora o naknadi i rješavanju imovinskopravnih odnosa od 19. lipnja 2019. i Aneksa od 16. srpnja 2019. proizlazi da je ukupna naknada za prijenos poslovnih udjela tužitelja bila ugovorena u iznosu od 1.395.000,00 eura, a da je dio te naknade, u konačnici iznos od 167.400,00 eura, ostavljen za isplatu tek nakon što se ispune uvjeti koji se odnose na porezni tretman transakcija iz čl. 1. toč. g) Ugovora.

69. Aneksom je bilo predviđeno da se preostali dio naknade isplaćuje ako tužitelj, odnosno prenositelji, dostave obvezujuće mišljenje Porezne uprave iz kojeg proizlazi da ne postoji obveza plaćanja poreza, odnosno, ako iz mišljenja proizlazi da obveza postoji, da dostave dokaz o plaćanju te obveze u korist Državnog proračuna RH. Ugovoreno je i da se, u slučaju dostave samo propisane izjave prenositelja, isplati 70% preostalog dijela, dok se preostalih 30%, odnosno 167.400,00 eura za tužitelja, isplaćuje po dostavi mišljenja odnosno mišljenja i dokaza o plaćanju.

70. Porezna uprava, Središnji ured, u odgovoru od 11. prosinca 2019. navela je da se obvezujuća mišljenja prema članku 10. Općeg poreznog zakona i Pravilniku o provedbi Općeg poreznog zakona izdaju za konkretna pitanja značajna za porezni tretman budućih i namjeravanih transakcija, odnosno poslovnih događaja i djelatnosti, te da se, sukladno članku 12. stavku 1. točki 1. Pravilnika, obvezujuće mišljenje ne izdaje ako se zahtjev ne odnosi na takve buduće i namjeravane transakcije odnosno poslovne događaje i djelatnosti poreznog obveznika. Stoga zahtjevu nije udovoljeno.

71. Iz javnobilježničkih zapisnika proizlazi da je rok za dostavu dokumentacije i zadržavanje sredstava u javnobilježničkom pologu produljivan, a nakon što uvjet nije ispunjen, iznos je vraćen tuženiku. Ta okolnost je u skladu s iskazom tuženika i svjedokinje VE, koje je sud u tom dijelu ocijenio vjerodostojnima, jer su suglasni s ispravama u spisu.

72. Iz odluke društva CAVEA d.o.o. od 18. lipnja 2019. proizlazi da se glavnica zajmova tužitelja društvu CAVEA d.o.o. prenamjenjuje u kapitalne pričuve, dok je za kamate određeno da će se prenamijeniti u iznosu neto svote kamata nakon uplate propisanih poreza u korist Državnog proračuna. Iz naknadne knjigovodstvene dokumentacije proizlazi da je preoblikovanje kamata u kapitalne pričuve proknjiženo 31. prosinca 2021.

73. Sud prihvaća nalaz i mišljenje sudske vještakinje ŽE u dijelu koji se odnosi na računovodstveno i porezno-financijsko utvrđenje činjenica. Vještakinja je utvrdila da je u poslovnim knjigama društva CAVEA d.o.o. 31. prosinca 2021. proknjiženo preoblikovanje kamata u kapitalne pričuve u iznosu od 4.517.237,76 kn, te da bi, ako u trenutku isplate odnosno porezno relevantnog događaja ne postoji odgovarajuća potvrda ili obrazac za primjenu oslobođenja ili ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, porez po odbitku bio obračunat po stopi od 15%.

74. Vještakinja je u pisanom nalazu navela da bi porez na prijenos kamata u iznosu od 4.457.430,00 kn iznosio 668.614,50 kn, odnosno 88.740,39 eura, a na iznos od 4.630.346,02 kn 694.551,90 kn, odnosno 92.182,88 eura. U usmenom iskazu vještakinja je dodatno pojasnila da porezna osnovica, prema knjigama društva, iznosi 4.517.237,76 kn, te da bi 15% toga iznosa iznosilo 677.585,66 kn, odnosno 89.931,07 eura.

75. Vještakinja ŽE u svom nalazu i mišljenju zaključuje da se u odnosu na sporni zahtjev za izdavanje obvezujućeg mišljenja u kojem se navodi da se traži izdavanje mišljenja u odnosu na porezni aspekt namjeravane transakcije, sporna transakcija ima smatrati budućom. Okolnost da predmetni poslovni događaj nije buduća transakcija, razabrala iz odredbi čl. 2. st. 1. Zakona o porezu na dobit. Tom je odredbom propisano da je porezni obveznik trgovačko društvo i druga pravna i fizička osoba koja djelatnost obavlja samostalno, trajno i ostvarivanja dobiti, dohotka ili prihoda, te drugih gospodarskih procjenjivih koristi. O tome da li će se primijeniti čl. 2. st. 1. Zakona o porezu na dobit odlučit će sud.

76. Ovdje naglašava odredbu čl. 12. Pravilnika o provedbi općeg poreznog zakona koji glasi da se obvezujuće mišljenje ne izdaje ako se zahtjev podnositelja ne odnosi na buduće i namjeravane transakcije, odnosno poslovni događaj i djelatnosti poreznog obveznika. Prema tome u ovom se članku spominju djelatnosti, a prema njezinom mišljenju djelatnost poreznog obveznika je uvjet za izdavanje mišljenja. Ono što je djelatnost definira se čl. 2. st. 1. Zakona o porezu na dobit.

77. Razlog za izdavanje mišljenja od strane Porezne uprave u konkretnom slučaju je dio koji se odnosi na djelatnosti poreznog obveznika. Navedena transakcija ne ostvaruje dobit, dohodak ili prihod ili drugu gospodarsku procjenjivu korist, što je propisano u čl. 2. st. 1. Zakona o porezu na dobit.

78. Vještakinja je, međutim, iznijela i pravne ocjene o tome predstavlja li predmetna transakcija buduću i namjeravanu transakciju u smislu propisa o obvezujućem mišljenju. Sud te dijelove nalaza cijeni kao stručno pomoćno očitovanje, ali nije vezan pravnom kvalifikacijom vještaka, jer je tumačenje zakona i ugovora u nadležnosti suda.

79. Iskaz zakonskog zastupnika tužitelja JE sud je cijenio s oprezom u dijelu u kojem navodi da se ne sjeća razloga ugovaranja sporne odredbe i poreznih rizika, jer je taj iskaz u tom dijelu neodređen i suprotan iskazima tuženika, svjedokinje KEB i svjedokinje GE, kao i samom sadržaju ugovora i aneksa.

80. Sud vjeruje iskazima svjedokinja VE i KEB u dijelu u kojem potvrđuju da su stranke bile zastupane po odvjetnicima, da je bio prisutan tumač za talijanski jezik, da su pregovori trajali i da je sadržaj ugovora i aneksa odražavao volju stranaka. Osobito je značajan iskaz svjedokinje KEB da je ono što je zapisano u ugovoru i aneksu predstavljalo volju njezinih stranaka.

81. Sud vjeruje iskazu svjedokinje GE u dijelu u kojem je pojasnila da je sporna odredba ugovorena radi poreznog rizika u vezi s kamatama, da je o tom riziku razgovarano s predstavnicima prenositelja, da je porez po odbitku procijenjen po stopi od 15%, te da je tuženik želio imati sigurnost da na društvo CAVEA d.o.o. neće pasti naknadna porezna obveza. Taj iskaz je potkrijepljen sadržajem ugovora, aneksa i naknadno provedenim vještačenjem.

82. Prema članku 269. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023 , dalje: ZOO) činidba mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva, a prema članku 270. stavku 1. istog Zakona ugovor je ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva. Prema članku 322. stavku 1. ZOO-a ništetan je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

83. Prema članku 324. stavku 1. ZOO-a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez te odredbe i ako ta odredba nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Iz navedene odredbe proizlazi da djelomična ništetnost nije dopuštena ako bi uklanjanje sporne odredbe izmijenilo bit ugovornog odnosa ili uklonilo odredbu koja je bila odlučna za sklapanje ugovora.

84. Prema članku 10. Općeg poreznog zakona i članku 12. Pravilnika o provedbi Općeg poreznog zakona, obvezujuće mišljenje izdaje se za konkretna pitanja podnositelja zahtjeva koja su značajna za porezni tretman budućih i namjeravanih transakcija, odnosno poslovnih događaja i djelatnosti, a ne izdaje se ako zahtjev nije takve naravi. Prema članku 31. Zakona o porezu na dobit, porez po odbitku plaća se na određene isplate nerezidentima, uključujući kamate, uz zakonom propisane uvjete i iznimke.

85. Sud nije prihvatio prigovor tuženika da je tužbu trebalo odbaciti zato što ĆE nije obuhvaćen tužbom. Tužitelj u ovom postupku zahtijeva isplatu iznosa koji se, prema njegovim tvrdnjama, odnosi na njegov dio naknade. Ugovorni odnos jest višestran, ali se o tužiteljevu novčanom zahtjevu može odlučiti između ovih stranaka. Međutim, taj zaključak ne utječe na konačnu odluku jer je tužbeni zahtjev neosnovan iz materijalnopravnih razloga.

86. Sud prihvaća prigovor tuženika da tužitelj nema samostalan pravni interes za utvrđenje ništetnosti izvorne odredbe čl. 2. toč. c) Ugovora od 19. lipnja 2019. u sadržaju koji je naknadno izmijenjen Aneksom od 16. srpnja 2019. Nakon sklapanja Aneksa pravni učinak u odnosu na uvjete isplate proizvodi odredba kako je izmijenjena Aneksom. Ipak, budući da tužitelj istovremeno pobija i odredbu Aneksa, sud je tužbeni zahtjev razmotrio i meritorno.

87. Sud ne prihvaća tužiteljevu tvrdnju da je sporna odredba ništetna zbog nemoguće činidbe. Ugovorna odredba, prema svojem sadržaju i svrsi, nije samostalna obveza čije bi neispunjenje automatski proizvodilo posljedice ništetnosti, nego ugovoreni uvjet za dospijeće posljednjeg dijela naknade. Stranke su plaćanje iznosa od 167.400,00 eura vezale uz budući i neizvjesni događaj - pribavu službenog poreznog stajališta odnosno dokaz plaćanja ako porezna obveza postoji.

88. Nije sporno da navedeno mišljenje u konkretnom slučaju nije pribavljeno, kao ni da Porezna uprava odbija izdati mišljenja sadržaja kakav su stranke imale u vidu prilikom sklapanja ugovora.

89. Naime, iako je pribavljanje mišljenja javnopravne vlasti činidba koja ne ovisi isključivo o volji ugovorne strane, sama činjenica da ispunjenje takve obveze ovisi o postupanju trećeg tijela ne čini tu činidbu nužno objektivno nemogućom u smislu odredbi Zakona o obveznim odnosima, već predstavlja preuzimanje određenog ugovornog rizika.

90. Objektivna nemogućnost postoji samo kada je činidba apsolutno neostvariva, odnosno kada je njezino ispunjenje isključeno po samoj naravi stvari, neovisno o volji ugovornih strana i bilo koje treće osobe. Nasuprot tome, okolnost da ispunjenje obveze ovisi o postupanju treće osobe ili tijela javne vlasti ne čini činidbu objektivno nemogućom, već takvu obvezu kvalificira kao obvezu preuzetu uz povećani stupanj rizika.

91. U tom smislu sudska praksa dosljedno razlikuje između:

− pravne ili faktične apsolutne nemogućnosti činidbe, koja dovodi do ništetnosti, i

− situacija u kojima je ostvarenje činidbe uvjetovano odlukom treće osobe, što ne isključuje njezinu pravnu dopuštenost, već utječe na raspodjelu ugovornog rizika.

92. Primijenjeno na konkretan slučaj, pribavljanje mišljenja Porezna uprava nije činidba koja je po svojoj naravi nemoguća, već činidba čije ostvarenje ovisi o odluci nadležnog tijela, pri čemu su stranke takvu neizvjesnost svjesno inkorporirale u ugovorni odnos.

93. Nadalje, iz sadržaja ugovora proizlazi da su stranke izričito ugovorile navedeno mišljenje kao jedini način utvrđenja porezne obveze i kao uvjet za dospijeće dijela cijene, ne predviđajući alternativna rješenja. Time su jasno rasporedile rizik neostvarenja tog uvjeta, pa izostanak pribavljanja mišljenja ne može imati za posljedicu ništetnost ugovorne odredbe, već isključivo neostvarenje uvjeta. Time su svjesno prihvatile neizvjesnost ostvarenja ugovorenog uvjeta.

94. Takva ugovorna konstrukcija, prema ocjeni ovoga suda, ne predstavlja nedopušten ili nemoguć predmet obveze, već ugovorni mehanizam kojim su stranke svjesno uvjetovale nastanak određene obveze budućim i neizvjesnim događajem.

95. Slijedom navedenog, izostanak pribavljanja predmetnog mišljenja ima za posljedicu da se ugovoreni uvjet nije ostvario, pa obveza plaćanja preostalog dijela cijene nije dospjela, a ne ništetnost same ugovorne odredbe.

96. Okolnost na koju se tužitelj poziva, a koja se odnosi na postojanje porezne neizvjesnosti u određenom vremenskom razdoblju, ne utječe na pravnu valjanost predmetne ugovorne odredbe, već predstavlja dio poslovnog rizika koji je tužitelj preuzeo sklapanjem ugovora.

97. Sud dodatno ističe da bi prihvaćanjem stajališta tužitelja bilo potrebno intervenirati u sadržaj ugovora na način da se ugovoreni mehanizam utvrđenja porezne obveze zamijeni drugim, što bi predstavljalo nedopušteno preoblikovanje ugovorne volje stranaka.

98. U tom smislu sud se poziva i na pravno shvaćanje iz sudske prakse prema kojem se djelomična ništetnost može prihvatiti samo ako ugovor može opstati bez sporne odredbe i ako ta odredba nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-x-213/2008-2 od 13. siječnja 2009. polazi upravo od kriterija može li ugovor opstati bez odredbe o cijeni i je li takva odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci Pž-5276/2022-2 od 21. ožujka 2023. potvrđuje pristup prema kojem za ništetnost po članku 270. i 322. ZOO-a treba utvrditi da je činidba doista nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, odnosno da postoje razlozi ništetnosti, što ovdje nije utvrđeno.

99. Prihvaćanje tužbenog zahtjeva imalo bi za posljedicu da se iz ugovora ukloni upravo odredba kojom je ugovorena isplata posljednjeg dijela naknade i kojom je raspoređen porezni rizik. Time bi sud naknadno izmijenio ugovorenu ravnotežu činidaba i nametnuo tuženiku isplatu dijela cijene bez uvjeta na koji je izričito pristao. Takvo preoblikovanje ugovorne volje stranaka nije dopušteno.

100. Dakle, sama činjenica da Porezna uprava u konkretnom slučaju nije izdala obvezujuće mišljenje ne znači da je ugovorna odredba ništetna. Pribava isprave ili očitovanja nadležnog tijela često ovisi o postupanju treće osobe ili javnopravnog tijela. Takva neizvjesnost ne čini činidbu objektivno nemogućom u smislu članka 270. ZOO- a, nego predstavlja rizik koji ugovorne strane mogu ugovorom rasporediti.

101. U trenutku sklapanja ugovora nije dokazano da su stranke znale ili morale znati da Porezna uprava neće izdati obvezujuće mišljenje. Naprotiv, iz iskaza svjedokinje GE i iz spisa proizlazi da je postojalo ranije mišljenje Porezne uprave iz 2009. u porezno sličnoj situaciji, a vještakinja je u usmenom iskazu navela da su okolnosti tog mišljenja i ovog predmeta prilično slične u pogledu prijenosa kamata u kapitalne pričuve. To dodatno potvrđuje da se u trenutku ugovaranja nije radilo o apsolutno ili očito nemogućoj činidbi.

102. Porezna uprava je u odgovoru od 11. prosinca 2019. zauzela stajalište da se zahtjevu ne može udovoljiti jer ne ispunjava pretpostavke za izdavanje obvezujućeg mišljenja. Takvo stajalište Porezne uprave može biti odlučno za pitanje je li uvjet u konkretnom slučaju ispunjen, ali nije dostatno za zaključak da je ugovorna odredba ništetna od samog početka.

103. Sud ne prihvaća ni tvrdnju da je odredba neodređena ili neodrediva. Predmetni iznos od 167.400,00 eura bio je točno određen, a porezni rizik odnosio se na kamate iz poslovnih knjiga društva CAVEA d.o.o. i na porez po odbitku čija je stopa propisana zakonom. Činjenica da se u postupku raspravljalo o različitim knjigovodstvenim iznosima kamata ne znači da je ugovorna odredba neodrediva, nego potvrđuje razlog zbog kojeg je tuženik inzistirao na ugovornom mehanizmu osiguranja.

104. Iz izvedenih dokaza proizlazi da je sporna odredba bila bitan element ugovora i odlučujući uvjet za tuženika. Tuženik je uvjerljivo iskazao da bez te odredbe ne bi pristao na ugovorenu naknadu, a taj iskaz potvrđuju svjedokinja GE i okolnosti pregovora. Svjedokinja KEB također potvrđuje da se na dan sklapanja pregovaralo upravo o iznosu koji ostaje zadržan do pribave mišljenja Porezne uprave. Stoga nije riječ o sporednoj odredbi, nego o odredbi o dospijeću dijela cijene i raspodjeli poreznog rizika.

105. Neosnovano je i pozivanje tužitelja na stjecanje bez osnove. Prema članku 1111. ZOO-a pretpostavka stjecanja bez osnove je prijelaz imovine bez pravne osnove ili s osnovom koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala. U ovom slučaju pravna osnova zadržavanja odnosno povrata sredstava tuženiku proizlazi iz ugovora, aneksa i javnobilježničkog pologa, jer ugovoreni uvjet za isplatu tužitelju nije ispunjen.

106. Na drugačiji zaključak ne utječe činjenica da tuženik do zaključenja rasprave nije uplatio porez u korist Državnog proračuna. Ugovorom nije bilo predviđeno da tuženik mora platiti taj porez kao pretpostavku zadržavanja iznosa, nego da tužitelj, odnosno prenositelji, dokažu da porezne obveze nema ili da je obveza plaćena ako postoji. Osim toga, iz nalaza vještakinje proizlazi da je porezno relevantan događaj u vezi s kamatama proknjižen 31. prosinca 2021. i da rokovi za eventualno utvrđenje porezne obveze još nisu istekli u vrijeme donošenja ove presude.

107. Neosnovan je i tužiteljev argument da je zadržani iznos veći od eventualno utvrđene porezne obveze. Stranke su ugovorile točno određeni iznos koji ostaje uvjetovan poreznim dokazom. Sud nije ovlašten naknadno odmjeravati pravičniji iznos zadržavanja niti djelomično zamijeniti ugovoreni mehanizam drugim, osobito kada tužitelj nije postavio takav podredni zahtjev, a i kada bi ga postavio, sudska intervencija ne bi mogla derogirati jasnu ugovornu raspodjelu rizika.

108. Budući da nije utvrđena ništetnost sporne odredbe, a nije dokazano ni ispunjenje ugovorenog uvjeta za isplatu iznosa od 167.400,00 eura, obveza tuženika na plaćanje tog iznosa nije dospjela.

109. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud nije posebno razmatrao kao odlučan, jer je tužbeni zahtjev odbijen već zbog neosnovanosti zahtjeva za utvrđenje djelomične ništetnosti i zbog neispunjenja ugovorenog uvjeta za isplatu. I da zastara nije nastupila, tužbeni zahtjev ne bi bio osnovan.

110. Slijedom svega navedenog, sud je na temelju članka 8. ZPP-a, cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, utvrdio da nisu ispunjene pretpostavke iz članaka 270., 322. i 324. ZOO-a za utvrđenje djelomične ništetnosti, niti pretpostavke iz članka 1111. ZOO-a za isplatu po osnovi stjecanja bez osnove. Stoga je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti.

111. Odluka o trošku temelji se na članku 154. stavku 1. i članku 155. ZPP -a. Budući da je tuženik u cijelosti uspio u parnici, tužitelj mu je dužan naknaditi potrebne troškove postupka. Sud je tuženiku priznao trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 3.518,00 eura, sastav podnesaka od 1. ožujka 2024., 9. listopada 2025., 24. studenog 2025. i 19. prosinca 2025. u iznosu od 14.072,00 eura (za svaki podnesak po 3.518,00 eura), zastupanje na ročištima po punomoćniku odvjetniku dana 30. studenog 2023., 5. ožujka 2024., 11. lipnja 2024., 10. rujna 2024., 14. siječnja 2025., 29. travnja 2025., 30. listopada 2025. i 15. travnja 2025. u iznosu od 28.144,00 eura (za svako ročište po 3.518,00 eura), sve uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 11.433,50 eura, odnosno sveukupno 57.167,50 eura.

112. Na dosuđeni trošak postupka tuženiku pripada zakonska zatezna kamata od dana donošenja prvostupanjske presude, odnosno od 19. svibnja 2026., do isplate, kako je odlučeno u točki II. izreke.

U Pazinu, 19. svibnja 2026.

Sudac

Damir Rabar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.

DNA:

- tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.