Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-366/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., Jadranski trg br. 3/a, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupanog punomoćnici Dini Miljak, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu Stalna služba u Ogulinu poslovni broj P- 278/2025-47 od 24. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalba tužitelja VB i žalba tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu Stalna služba u Ogulinu poslovni broj P-278/2025-47 od 24. veljače 2026. u točkama I., II., III. i točka IV. izreke do iznosa od 1.288,19 eura.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Karlovcu Stalna služba u Ogulinu poslovni broj P-278/2025-47 od 24. veljače 2026. pod točkom IV. izreke u dijelu odluke o trošku parničnog postupka preko iznosa od 1.288,19 eura (za iznos od 132,70 eura) i za navedeno sudi:

Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 132,70 eura sa zateznim kamatama tekućim od 24. veljače 2026. do isplate.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

''I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank Rijeka d.d., Jadranski trg 3/a, OIB:23057039320, da isplati tužitelju HB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenih kamata i valute iznos od 7.661,07 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za razdoblje do 31. prosinca 2022. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Eurapska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Eurapska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Eurapske središnje banke koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank Rijeka d.d. da plati tužitelju HB iz [adresa] iznos od 2.059,68 eura na ime razlike glavnice, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za razdoblje do 31. prosinca 2022. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Eurapska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Eurapska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Eurapske središnje banke koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.''

III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 475,85 eura/3.585,31 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini iznos za razdoblje od 2. veljače 2006. do 2. prosinca 2008. (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja).

IV. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank Rijeka d.d. da tužitelju HB iz [adresa] naknadi parnične troškove u iznosu od 1.420,89 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja 24. veljače 2026. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Eurapska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Eurapske središnje banke, sve u roku od 15 dana.''

2. Protiv navedene presude žali se tuženik pobijajući istu u točkama I., III. i IV. izreke zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud je kao prethodno pitanje utvrdio ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim se ugovara način podešavanja kamatne stope i u dijelu kojim se ugovara valutna klauzula u CHF, te je naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.661,07 eura na ime preplate zbog navodno ništetne odredbe o načinu podešavanja kamatne stope i navodno ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Tužitelj i tuženik su 24. prosinca 2015. zaključili Aneks kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik smatra promašenim navode da odnosi među strankama nisu u cijelosti riješeni sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu, jer su stranke stvorile novu pravnu osnovu, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Odredbe ugovornog odnosa koje proizlaze iz prisilnog propisa, ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti, niti je sud ovlašten na bilo koji način razmatrati te odredbe, a kamoli dosuđivati eventualnu restituciju s osnove eventualne ništetnosti tih odredbi. Tuženik je bio dužan ponuditi konverziju, a ni tuženik ni tužitelj nisu mogli utjecati na sadržaj ugovornih odredbi iz Aneksa. Sve i da tužitelj ima pravni interes postavljati kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodne ništetnosti odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tuženik ističe da tužitelj ne bi mogao potraživati iznos navodne preplate ne umanjujući isti za iznos priznate preplate u konverziji. Nesporno je da je tuženik tužitelju priznao preplatu po konverziji, te da je tuženik taj iznos tužitelju vratio. Sud se uopće nije očitovao o navodima tuženika u odnosu na preplatu priznatu u konverziji, kao ni na tuženikov prigovor radi prijeboja koji je istaknut na ročištu 28. studenog 2023. Dosuđujući preplate po početnim parametrima, sud je dosudio i iznos za koji je tuženik tužitelju već umanjio potraživanje. Sud utvrđuje da su dijelovi Ugovora o kreditu kojima se ugovara način podešavanja kamatne stope i kojim se ugovara valutna klauzula u CHF nepošteni, a time i ništetni. Sud se poziva na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora i njihovu automatsku primjenu na predmetni spor bez utvrđivanja činjenica i okolnosti za konkretan pravni odnos, pa ničim ne potkrjepljuje navode zašto bi predmetna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila nerazumljiva, te pogrešno utvrđuje da odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule nisu razumljive. Posebno se naglašava odredba o valutnoj klauzuli sadržanoj u članku 22. Zakona o obveznim odnosima. Pogrešno je odbijen prigovor zastare, jer da je zastarijevanje počelo teći danom nakon pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, a da je tužba podnesena 24. svibnja 2019. Dosuđujući tužitelju zatezne kamate od 30. rujna 2015. sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka te pogrešno primijenio materijalno pravo. Čak i u slučaju da je primjenom stajališta Vrhovnog suda na pitanje zastare da zatezna kamata počinje teći od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu kojom je ustanovljena ništetnost, sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio kamate na pojedinačne iznose od dana dospijeća pojedinih iznosa anuiteta. Neosnovano je odbijen prigovor radi prijeboja i to prigovor radi prijeboja manje plaćenih anuiteta za razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit. Odbijanjem istaknutog uvjetnog prigovora radi prijeboja, a nakon usvajanja tužbenih zahtjeva tužitelja, sud je pogrešno primijenio materijalno pravo i počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupa, jer je trebalo potraživanje tužitelja umanjiti za iznose mjesečnih anuiteta koji su nastali u razdobljima primjene tečaja koji je bio niži od tečaja na dan isplate. Sud se na prigovor radi prijeboja s osnove utvrđene preplate u konverziji u iznosu od 3.475,70 eura istaknut na ročištu od 28. studenog 2023. uopće nije niti očitovao niti u izreci niti u obrazloženju presude . Tuženik pobija presudu u cijelosti u pogledu glavne stvari, tako pobija i točku IV. izreke u pogledu odluke o troškovima parničnoga postupka zbog pogrešne primijenjene čl. 154. ZPP- a, odnosno sud je trebao odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i dosuditi tuženiku cjelokupne troškove postupka. Tužitelju je pogrešno dosuđen trošak za zastupanje na ročištu za objavu presude, kao i trošak vještačenja kojeg je tužitelj naručio prije podnošenja tužbe i to u iznosu od 132,70 eura, iako je riječ o trošku koji nije bio nužan za vođenje ovog postupka. Predlaže se presudu preinačiti i tužbene zahtjeve odbiti uz naknadu troškova tuženiku, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu, sve uz naknadu troškova žalbenog postupka.

2.1. Protiv navedene presude žali se tužitelj pobijajući točke II. i IV. izreke presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. te st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o troškovima postupka . Za odbijanje tužbenog zahtjeva s osnove razlike glavnice iz toč. II. izreke, sud navodi da prema nalazu vještaka proizlazi da je manje priznati iznos umanjenja glavnice od 2.059,68 eur uračunat u manje priznati iznos preplate od 7.661,07 eur, pa utvrđuje da je tužitelja valjalo odbiti sa dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.059,68 eur jer je taj iznos, prema nalazu vještaka uračunat u dosuđeni iznos preplate od 7.661,07 eur. Tužitelj smatra da je razliku glavnice vještak posebno izračunao u iznosu od 2.059,68 eur, te da taj iznos nije pribrojio tražbini tužitelja s osnove razlike anuiteta u iznosu od 7.661,07 eur. Preostala glavnica na dan konverzije manja je od konvertirane glavnice za iznos od 2.059,68 eur, tu se radi o dodatnoj razlici tečaja koja nije obuhvaćena konverzijom, pa se onda ta razlika mora vratiti potrošaču zajedno sa zateznim kamatama od dana konverzije. Tužitelj ima pravo na isplatu s osnove nepoštenog povećanja tečaja u odnosu na početno ugovoreni, ima pravo i na isplatu s osnove nepriznatog umanjenja glavnice, jer je otplatio 2.059,68 eur više glavnice nego li je to tužena konverzijom utvrdila. Sud je neosnovano odbio tužbeni zahtjev s osnove razlike glavnice, a samim time neosnovano utvrdio da je tužitelj djelomično uspio u ovom sporu. Sud je trebao dosuditi tužitelju parnične troškove u cijelosti, pogotovo uz činjenicu da odbijanjem tužitelja za dio tužbenog zahtjeva s osnove razlike glavnice, nije došlo niti do promjene u vrijednosti boda za pojedine parnične radnje, sukladno odredbi Tar. br. 7. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Predlaže se preinačiti toč. II. i IV. izreke pobijane presude, na način da se usvoji tužbeni zahtjev s osnove razlike glavnice u iznosu od 2.058,69 eur, te dosudi tužitelju naknadu parničnog troška u zatraženom iznosu u cijelosti, kao i trošak žalbe.

3. Žalbe nisu osnovane.

4. U postupku suda prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Temeljem čl. 338. st. 4. ZPP-a u obrazloženju sud će sumarno izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile. Sud će posebno navesti i obrazložiti koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka, a što je prvostupanjski sud i učinio.

6. Na žalbene navode valja reći da temeljem čl. 220. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke. Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22) ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

6.1. Temeljem čl. 250. ZPP sud određuje da će se dokaz vještačenjem izvesti kad je radi utvrđenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Dakle, razlog vještačenja je utvrđivanje činjenica. Vještačenje je samo jedna vrsta dokaza, čiju dokaznu vrijednost sud slobodno ocjenjuje na temelju savjesne i brižljive ocjene svih odlučnih okolnosti (čl. 8. ZPP-a). Pravila iskustva i logike sud uvijek mora primjenjivati pri ocjeni nalaza i mišljenja vještaka, pri čemu mora paziti da vještak u svojem nalazu i mišljenju se zadrži unutar granica onoga što mu je rješenjem o vještačenju određeno, te da svoj nalaz i mišljenje da o činjenicama koje su predmet vještačenja, a što je sve prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima i učinio.

7. Prvostupanjski sud, između ostalog, svoju odluku obrazlaže:

- da je podneskom od 21. lipnja 2024. tužitelj predložio da se presudom naloži tuženiku da tužitelju na ime preplaćenih kamata i valute plati iznos od 7.661,07 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. pa do isplate i iznos od 2.029,68 eura na ime razlike glavnice zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. pa do isplate

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je predmetni ugovor o kreditu zaključio s tuženikom 18.10.2005.

- da je tuženik njemu isplatio u gotovini iznos od 63.000,00 CHF protuvrijednosti u kunama umanjeno za naknadu za obradu kredita

- da je koristio kredit za adaptaciju obiteljske kuće

- da mu je referentica rekla da je kredit u CHF sigurna valuta

- da je kredit otplatio 2016.

- da je provedena konverzija ugovora i utvrđeno je da je preplatio kredit

- da je za iznos od 25.000,00 do 30.000,00 kuna izvršen prijeboj potraživanja s ratama i budućim ratama

- da je iz ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51401652-5102675077 od 18. listopada 2005. utvrđeno da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita ugovorili da kreditor odobrava korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 63.000,00 CHF koji se obračunava po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, a namjena je hipotekarni krediti građana, gotovinski krediti uz hipoteku

- da je tuženik tijekom trajanja otplate kredita povećavao kamatnu stopu te je nesporno i da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnih anuiteta

- da su 24. prosinca 2015. stranke sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102675077 kojim je utvrđeno da u skladu s odredbama ZIDZPK se utvrđuje da obveza korisnika kredita iz osnovnog ugovora u CHF po provedbi konverzije na dan 30. rujna 2015. na ime nedospjele glavnice kredita iznosi 26.707,03 EUR-a

- da je utvrđeno da po provedbi konverzije postoji više uplaćeni iznos (preplata) u iznosu od 26.187,72 HRK

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/1204 od 9. travnja 2015.

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-2221/2018 od 3. rujna 2019.

- da je pravomoćnom presudom utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u potpunosti informirala o svim posebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tuženika te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača

- da je iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. utvrđeno da su Erste&Steiermärkische bank d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili 18. listopada 2005. Ugovor o kreditu broj 2402006 -1031262160 / 51401652-5102675077

- da je iznos kredita kunska protuvrijednost od 63.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju banke na dan isplate kredita

- da je ugovoren rok otplate od 216 mjeseci te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 8,25% godišnje na dan sklapanja Ugovora

- da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima iskazanima u valuti, a plativima u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan plaćanja

- da su 24. prosinca 2015. tužitelj i tuženik zaključili su Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102675077

- da su sve uplate tužitelja do zaključno 30. rujna 2015. iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu

- da manje priznati iznos preplate predmetnog kredita iznosi 7.661,07 EUR

- da je manje priznati iznos umanjenja glavnice od 2.059,68 eura uračunat u manje priznati iznos preplate od 7.661,07 eura

- da prigovor prijeboja nije osnovan jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke

- da tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga informirao o odlučnim okolnostima vezanim za promjenu kamatne stope odnosno u konkretnom slučaju za rizičnost valutne klauzule u CHF tako da je krivnja za ništetnost ugovornih odredbi na njegovoj strani

- da tužitelj nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi, već je upravo suprotno tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi

- da tužitelj na osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništa nije primio

- da su tužitelju dosuđeni preplaćeni iznosi s osnove promjenjive kamatne stope i razlike u tečaju CHF u iznosu od 7.661,07 EUR-a sa zakonskom kamatom

- da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je ugovor sklopljen u svrhu adaptacije obiteljske kuće, a iz ugovora o kreditu proizlazi da je namjena predmetnog kredita bio hipotekarni kredit građana, gotovinski kredit uz hipoteku

- da je predmetna sredstva koristio za osobne potrebe adaptacije obiteljske kuće

- da n ije osnovan istaknuti prigovor zastare jer je tužitelj individualnu tužbu u ovom predmetu podnio 14. svibnja 2019.

8. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja kao prethodno pitanje utvrdio ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja vještaka.

9. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP-a, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj ica na njih pozvala. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.1. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP -a i ZZP-a, a da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

9.2. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

10. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. ZS i čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske - ''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) te da prema čl. 3. st. 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

11. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a što je sud prvog stupnja utvrdio kao prethodno pitanje. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502. c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitel j je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

12. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Eurapske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Eurapske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

13. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Eurapski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

13.1. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 18. listopada 2005. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

14. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 29. ožujka 2007., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

15. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi preplatio tuženiku presuđeni iznos, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju te iznose sa zateznom kamatom, pa je glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Zbog istih razloga je pravilna i obrazložena odluka prvostupanjskog suda glede prigovora prijeboja.

16. Pravilno je sud prvog stupnja odbio tužitelja sa dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.059,68 eura, jer je taj iznos prema nalazu vještaka uračunat u dosuđeni iznos preplate od 7.661,07 eura, pa je presudio kao pod točkom II. izreke pobijane presude.

17. U odnosu na žalbene navode, prema kojima sud odlučujući o zahtjevu tužitelja nije cijenio od kakvog je značaja za razrješenje spora to što su parnične stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu, temeljem kojega je provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, te da je njime utvrđen novi iznos glavnice duga, utvrđena redovna kamata, novi otplatni plan i novi mjesečni anuiteti, valja istaći da je sud prvoga stupnja utvrdio da tužitelj konvertiranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR, nije u potpunosti doveden u pravni položaj u kojem bi bio da je zaključio Ugovor o kreditu u valuti EUR, jer nije u potpunosti obeštećen glede štetnih posljedica koje su za njega nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Slijedom toga, sud prvog stupnja pravilno zauzima i stav da tužitelj ima pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da je on u predmetnoj parnici ovlašten pozivati se na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene. Ukazuje se na pravno shvaćanje Eurapskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

18. Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Eurapskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.

19. Međutim, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu, stoga su takvi žalbeni navodi tužene neosnovani. Utvrđeno je da se sporazumom o konverziji riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije i obveza proizašlih iz nesporno ništetnih ugovornih odredaba, a što je vještačenjem utvrđeno (da su sve uplate tužitelja do zaključno 30. rujna 2015. iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu, da manje priznati iznos preplate predmetnog kredita iznosi 7.661,07 eura te da je manje priznati iznos umanjenja glavnice od 2.059,68 eura uračunat u manje priznati iznos preplate od 7.661,07 eura).

20. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare, valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev- 3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO -a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

21. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 14. svibnja 2019., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle nastupila je 13. lipnja 2019., dok za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 14. lipnja 2023., pa je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

22. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju čl. 154. st. 2. ZPP-a u svezi sa čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23) te sukladno postavljenim zahtjevima uključivo i trošak za pristup ročištu za objavu presude. Iz odredbe čl. 335. ZPP-a proizlazi da u slučaju kad stranka pristupi ročištu za objavu presude, kao što je u konkretnom slučaju pristupio tužitelj, sud prema odredbi čl. 335. st. 8. ZPP -a stranci mora uručiti presudu te joj od navedenog dana počinje teći rok za podnošenje pravnog lijeka. Radi se o trošku učinjenom u povodu postupka, na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revr-580/05 od 14. prosinca 2005.). Stoga je sud prvoga stupnja pravilno tužitelju koji je zastupan po punomoćniku - odvjetniku i pristupio je na ročište za objavu presude te uspio u ovome sporu, dosudio i trošak pristupa na ročište za objavu presude.

23. U pravu je tuženik kada osporava dosudu troška preliminarnog obračuna predmetnog potraživanja u iznosu od 132,70 eura, jer smatra da se ne radi o trošku koji je bio potreban za vođenje ovog parničnog postupka. O tom pitanju je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 1111/2024-2 od 23. listopada 2024. zauzeo pravno shvaćanje prema kojem: „17. ... u situaciji kad je tužitelju priznat trošak provedenog sudskog vještačenja radi izračuna visine potraživanja, tužitelju ne pripada i trošak tzv. preliminarnog izračuna visine tužbenog zahtjeva koji je načinjen po zahtjevu tužitelja prije pokretanja parničnog postupka, jer se ne radi o trošku koji je nužan za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.“. Jednako tako i u odluci Rev 1055/24-2 od 3. prosinca 2024.: „Tužitelj u sporu protiv banke za povrat preplaćenih sredstava po osnovi stjecanja bez osnove na temelju djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, u kojem je utvrđena djelomična ništetnost odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, u situaciji kad je tužitelju priznat trošak provedenog sudskog vještačenja radi izračuna visine potraživanja, nema pravo i na naknadu troškova (tzv. preliminarnog) vještačenja visine preplaćenih sredstava koje je provedeno prije podnošenja tužbe.“. S obzirom da je tužitelju taj trošak priznat, valjalo je preinačiti prvostupanjsku presudu pod točkom IV. izreke i odbiti navedeni zahtjev tužitelja u iznosu od 132,70 eura.

24. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbe stranaka kao neosnovane i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i potvrditi presudu suda prvog stupnja u točkama I., II., III. i točku IV. izreke do iznosa od 1.288,19 eura, odnosno preinačiti točku IV. izreke prvostupanjske presude preko iznosa od 1.288,19 eura i odbiti dio zahtjeva tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka.

25. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer je njegova žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a) osim u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka.

26. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer je njegova žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 19. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina