Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Stalna služba u Opatiji
Maršala Tita 4
51410 Opatija
Poslovni broj P-1079/2023-35
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GR, Marinići, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vizentin Brnabić & Rus iz Rijeke, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Knezović i partneri j.t.d., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 15. svibnja 2026. u prisutnosti tuženika i njegove punomoćnice Tajane Vizentin Brnabić, odvjetnice u Rijeci, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, te objave od 19. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 306- 690/2005 od 01. kolovoza 2005. godine sklopljenog između tužitelja GR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak a koja glasi:
„Protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 632,29 CHF (slovima: šesto trideset dva švicarskih franaka i 29/100), a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke....”, dok se odbija tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je ništetna odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj 306-690/2005 od 01. kolovoza 2005. godine sklopljenog između tužitelja GR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora, u dijelu koji glasi".............u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 132.600,00 CHF (slovima: sto trideset dvije tisuće šesto švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita........"
II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 24.410,28 eura preplaćen s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:
– na iznos od 0,92 eura od 29.10.2005 do isplate,
– na iznos od 0,96 eura od 1.11.2005 do isplate,
– na iznos od 1,78 eura od 1.12.2005 do isplate,
– na iznos od 7,04 eura od 1.11.2008 do isplate,
– na iznos od 11,95 eura od 1.1.2009 do isplate,
– na iznos od 15,59 eura od 3.2.2009 do isplate,
– na iznos od 17,23 eura od 3.3.2009 do isplate,
– na iznos od 12,70 eura od 1.4.2009 do isplate,
– na iznos od 13,57 eura od 1.5.2009 do isplate,
– na iznos od 6,64 eura od 2.6.2009 do isplate,
– na iznos od 1,54 eura od 1.7.2009 do isplate,
– na iznos od 2,90 eura od 1.8.2009 do isplate,
– na iznos od 5,59 eura od 1.9.2009 do isplate,
– na iznos od 5,36 eura od 1.10.2009 do isplate,
– na iznos od 2,64 eura od 3.11.2009 do isplate,
– na iznos od 7,74 eura od 1.12.2009 do isplate,
– na iznos od 11,84 eura od 1.1.2010 do isplate,
– na iznos od 17,67 eura od 2.2.2010 do isplate,
– na iznos od 16,33 eura od 2.3.2010 do isplate,
– na iznos od 24,25 eura od 1.4.2010 do isplate,
– na iznos od 22,75 eura od 1.5.2010 do isplate,
– na iznos od 25,68 eura od 1.6.2010 do isplate,
– na iznos od 51,01 eura od 1.7.2010 do isplate,
– na iznos od 45,80 eura od 3.8.2010 do isplate,
– na iznos od 61,74 eura od 1.9.2010 do isplate,
– na iznos od 56,25 eura od 1.10.2010 do isplate,
– na iznos od 47,40 eura od 3.11.2010 do isplate,
– na iznos od 66,10 eura od 1.12.2010 do isplate,
– na iznos od 90,98 eura od 1.1.2011 do isplate,
– na iznos od 73,95 eura od 1.2.2011 do isplate,
– na iznos od 80,52 eura od 1.3.2011 do isplate,
– na iznos od 72,92 eura od 1.4.2011 do isplate,
– na iznos od 74,32 eura od 1.5.2011 do isplate,
– na iznos od 106,58 eura od 1.6.2011 do isplate,
– na iznos od 109,74 eura od 1.7.2011 do isplate,
– na iznos od 136,70 eura od 2.8.2011 do isplate,
– na iznos od 122,89 eura od 1.9.2011 do isplate,
– na iznos od 107,75 eura od 1.10.2011 do isplate,
– na iznos od 108,79 eura od 1.11.2011 do isplate,
– na iznos od 107,62 eura od 1.12.2011 do isplate,
– na iznos od 115,05 eura od 1.1.2012 do isplate,
– na iznos od 121,53 eura od 1.2.2012 do isplate,
– na iznos od 122,42 eura od 1.3.2012 do isplate,
– na iznos od 117,97 eura od 1.4.2012 do isplate,
– na iznos od 121,02 eura od 1.5.2012 do isplate,
– na iznos od 123,11 eura od 1.6.2012 do isplate,
– na iznos od 119,65 eura od 1.7.2012 do isplate,
– na iznos od 120,59 eura od 1.8.2012 do isplate,
– na iznos od 118,00 eura od 1.9.2012 do isplate,
– na iznos od 112,47 eura od 2.10.2012 do isplate,
– na iznos od 118,50 eura od 1.11.2012 do isplate,
– na iznos od 121,41 eura od 1.12.2012 do isplate,
– na iznos od 119,33 eura od 1.1.2013 do isplate,
– na iznos od 108,01 eura od 1.2.2013 do isplate,
– na iznos od 117,67 eura od 1.3.2013 do isplate,
– na iznos od 118,54 eura od 3.4.2013 do isplate,
– na iznos od 114,79 eura od 1.5.2013 do isplate,
– na iznos od 103,04 eura od 1.6.2013 do isplate,
– na iznos od 102,77 eura od 2.7.2013 do isplate,
– na iznos od 105,68 eura od 1.8.2013 do isplate,
– na iznos od 110,34 eura od 1.9.2013 do isplate,
– na iznos od 116,79 eura od 1.10.2013 do isplate,
– na iznos od 113,50 eura od 1.11.2013 do isplate,
– na iznos od 115,87 eura od 1.12.2013 do isplate,
– na iznos od 118,57 eura od 1.1.2014 do isplate,
– na iznos od 121,67 eura od 1.2.2014 do isplate,
– na iznos od 125,21 eura od 1.3.2014 do isplate,
– na iznos od 124,06 eura od 1.4.2014 do isplate,
– na iznos od 120,14 eura od 1.5.2014 do isplate,
– na iznos od 118,88 eura od 1.6.2014 do isplate,
– na iznos od 119,45 eura od 1.7.2014 do isplate,
– na iznos od 123,89 eura od 1.8.2014 do isplate,
– na iznos od 127,64 eura od 2.9.2014 do isplate,
– na iznos od 126,86 eura od 1.10.2014 do isplate,
– na iznos od 130,10 eura od 1.11.2014 do isplate,
– na iznos od 132,30 eura od 2.12.2014 do isplate,
– na iznos od 131,00 eura od 1.1.2015 do isplate,
– na iznos od 131,37 eura od 1.2.2015 do isplate,
– na iznos od 131,37 eura od 1.3.2015 do isplate,
– na iznos od 131,37 eura od 1.4.2015 do isplate,
– na iznos od 131,37 eura od 1.5.2015 do isplate,
– na iznos od 131,37 eura od 2.6.2015 do isplate,
– na iznos od 131,37 eura od 1.7.2015 do isplate,
– na iznos od 131,37 eura od 1.8.2015 do isplate,
– na iznos od 131,37 eura od 1.9.2015 do isplate,
– na iznos od 131,37 eura od 1.10.2015 do isplate,
– na iznos od 131,37 eura od 1.11.2015 do isplate,
– na iznos od 131,37 eura od 1.12.2015 do isplate,
– na iznos od 131,37 eura od 1.1.2016 do isplate,
– na iznos od 131,37 eura od 2.2.2016 do isplate,
– na iznos od 131,37 eura od 1.3.2016 do isplate,
– na iznos od 131,37 eura od 1.4.2016 do isplate,
– na iznos od 131,37 eura od 1.5.2016 do isplate,
– na iznos od 163,05 eura od 1.6.2016 do isplate,
– na iznos od 174,89 eura od 1.7.2016 do isplate,
– na iznos od 172,27 eura od 2.8.2016 do isplate,
– na iznos od 167,30 eura od 1.9.2016 do isplate,
– na iznos od 172,31 eura od 1.10.2016 do isplate,
– na iznos od 173,26 eura od 1.11.2016 do isplate,
– na iznos od 180,60 eura od 1.12.2016 do isplate,
– na iznos od 183,48 eura od 1.1.2017 do isplate,
– na iznos od 181,18 eura od 1.2.2017 do isplate,
– na iznos od 178,23 eura od 1.3.2017 do isplate,
– na iznos od 177,07 eura od 1.4.2017 do isplate,
– na iznos od 172,04 eura od 1.5.2017 do isplate,
– na iznos od 164,71 eura od 1.6.2017 do isplate,
– na iznos od 162,50 eura od 1.7.2017 do isplate,
– na iznos od 141,88 eura od 1.8.2017 do isplate,
– na iznos od 139,24 eura od 1.9.2017 do isplate,
– na iznos od 143,91 eura od 1.10.2017 do isplate,
– na iznos od 137,69 eura od 1.11.2017 do isplate,
– na iznos od 137,72 eura od 1.12.2017 do isplate,
– na iznos od 134,74 eura od 1.1.2018 do isplate,
– na iznos od 132,20 eura od 1.2.2018 do isplate,
– na iznos od 135,93 eura od 1.3.2018 do isplate,
– na iznos od 126,09 eura od 1.4.2018 do isplate,
– na iznos od 115,89 eura od 1.5.2018 do isplate,
– na iznos od 134,38 eura od 1.6.2018 do isplate,
– na iznos od 130,68 eura od 1.7.2018 do isplate,
– na iznos od 130,11 eura od 1.8.2018 do isplate,
– na iznos od 143,89 eura od 1.9.2018 do isplate,
– na iznos od 145,75 eura od 1.10.2018 do isplate,
– na iznos od 142,10 eura od 1.11.2018 do isplate,
– na iznos od 145,03 eura od 1.12.2018 do isplate,
– na iznos od 147,36 eura od 1.1.2019 do isplate,
– na iznos od 141,75 eura od 1.2.2019 do isplate,
– na iznos od 143,26 eura od 1.3.2019 do isplate,
– na iznos od 151,61 eura od 1.4.2019 do isplate,
– na iznos od 141,96 eura od 1.5.2019 do isplate,
– na iznos od 148,12 eura od 1.6.2019 do isplate,
– na iznos od 153,18 eura od 1.7.2019 do isplate,
– na iznos od 154,56 eura od 1.8.2019 do isplate,
– na iznos od 162,51 eura od 1.9.2019 do isplate,
– na iznos od 166,72 eura od 1.10.2019 do isplate,
– na iznos od 160,85 eura od 1.11.2019 do isplate,
– na iznos od 161,42 eura od 1.12.2019 do isplate,
– na iznos od 167,58 eura od 1.1.2020 do isplate,
– na iznos od 176,62 eura od 1.2.2020 do isplate,
– na iznos od 181,59 eura od 1.3.2020 do isplate,
– na iznos od 196,38 eura od 1.4.2020 do isplate,
– na iznos od 192,55 eura od 1.5.2020 do isplate,
– na iznos od 187,64 eura od 1.6.2020 do isplate,
– na iznos od 188,25 eura od 1.7.2020 do isplate,
– na iznos od 178,62 eura od 1.8.2020 do isplate,
– na iznos od 180,01 eura od 1.9.2020 do isplate,
– na iznos od 180,10 eura od 1.10.2020 do isplate,
– na iznos od 187,09 eura od 1.11.2020 do isplate,
– na iznos od 179,36 eura od 1.12.2020 do isplate,
– na iznos od 176,43 eura od 1.1.2021 do isplate,
– na iznos od 181,47 eura od 1.2.2021 do isplate,
– na iznos od 173,38 eura od 1.3.2021 do isplate,
– na iznos od 168,01 eura od 1.4.2021 do isplate,
– na iznos od 169,03 eura od 1.5.2021 do isplate,
– na iznos od 168,96 eura od 1.6.2021 do isplate,
– na iznos od 167,34 eura od 1.7.2021 do isplate,
– na iznos od 178,09 eura od 1.8.2021 do isplate,
– na iznos od 175,26 eura od 1.9.2021 do isplate,
– na iznos od 174,00 eura od 1.10.2021 do isplate,
– na iznos od 186,58 eura od 1.11.2021 do isplate,
– na iznos od 196,45 eura od 1.12.2021 do isplate,
– na iznos od 200,64 eura od 1.1.2022 do isplate,
– na iznos od 201,52 eura od 1.2.2022 do isplate,
– na iznos od 203,73 eura od 1.3.2022 do isplate,
– na iznos od 208,64 eura od 1.4.2022 do isplate,
– na iznos od 211,33 eura od 1.5.2022 do isplate,
– na iznos od 207,56 eura od 1.6.2022 do isplate,
– na iznos od 221,58 eura od 1.7.2022 do isplate,
– na iznos od 239,24 eura od 1.8.2022 do isplate,
– na iznos od 237,92 eura od 1.9.2022 do isplate,
– na iznos od 254,86 eura od 1.10.2022 do isplate,
– na iznos od 229,55 eura od 1.11.2022 do isplate,
– na iznos od 234,27 eura od 1.12.2022 do isplate,
– na iznos od 233,19 eura od 1.1.2023 do isplate,
– na iznos od 221,02 eura od 1.2.2023 do isplate,
– na iznos od 228,09 eura od 1.3.2023 do isplate,
– na iznos od 226,00 eura od 1.4.2023 do isplate,
– na iznos od 233,69 eura od 1.5.2023 do isplate,
– na iznos od 243,20 eura od 1.6.2023 do isplate,
– na iznos od 237,23 eura od 1.7.2023 do isplate,
– na iznos od 252,12 eura od 1.8.2023 do isplate,
– na iznos od 251,19 eura od 1.9.2023 do isplate,
– na iznos od 244,56 eura od 1.10.2023 do isplate,
– na iznos od 251,47 eura od 1.11.2023 do isplate,
počam od 01. lipnja 2005. godine od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe članka 5. Ugovora o kreditu broj 306- 690/2005 od 01. kolovoza 2005. godine, sklopljenog između tužitelja GR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora, a koja se odnosi na jednokratan trošak obrade kredita koja glasi: „ Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25%(jedancijelihdvadesetpet posto) jednokratno.”
IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 4036333877, da isplati tužitelju GR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.047,67 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 31. kolovoza 2005. do od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 3.398,17 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude odnosno od 19. svibnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
I. Dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva učinjena u podnesku od 16. listopada 2025.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je s prednikom tuženikom dana 01. kolovoza 2005. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 306-690/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, u svojstvu korisnika kredita, kao stambeni kredit u svrhu kupovine stana, uz valutnu klauzulu, u iznosu od 132.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Člankom 5. predmetnog Ugovora pod odredbom Troškovi utvrđeno je da se prije isplate kredita od iznosa istog odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu, tužitelju nije uručena nikakva daljnja dokumentacija Opći uvjeti banke ili odluke o načinu obračuna kamatne stope. Predmetni Ugovor je i dalje u otplati u valutnoj klauzuli u CHF, budući nije izvršena konverzija kredita. Tužitelj napominje kako je pred naslovnim sudom pod posl.br. P-3974/2019 vodio postupak protiv tuženika, a radi utvrđenja ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope, podredno isplate. Isti je pravomoćno okončan usvajanjem tužbenog zahtjeva, a po pravomoćnoj odluci Županijskog suda u Velikoj Gorici posl.br. Gž-461/2020 od dana 21. travnja 2021. godine. Tužitelj podnosi i ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača budući je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, poglavito one koje se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak. Cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo je nepoštenu poslovnu praksu. Napominje se da su povrede ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04.07.2013. godine donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika. Tužitelj se poziva na odredbe čl. 81-88. ZZP koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredba članka 2. i 3. Ugovora o kreditu broj 306-690/2005 su nepoštene ugovorne odredbe, budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu. To je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula je, kako je ranije navedeno, zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca - kune - naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca - kune - kao mjerila njegove vrijednosti. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štitila je tečaj kune u odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih dvadeset godina nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro). Dakle, tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj, postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tužitelj nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da pristaje na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Važno je naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Dužnost je tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila da potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi mu omogućio da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama, i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama, a danas je regulirana odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je zamijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača u odredbama članaka 74-77. koje su donošenjem ZPK stavljene izvan snage. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava, i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Dakle, tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Tužitelj se poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. Nadalje, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje ne pripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu (zajedno sa nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, budući da je istovremeno sa rastom tečaja švicarskog franka, tuženik -netransparentno- podizao i kamatnu stopu). Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda i bez provjerljivih parametara isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužitelj je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. Konkretno, tečajna razlika anuiteta, koja je nastala zbog primjene valutne klauzule u švicarskim francima, a koja iznosi 22.687,96 Eur – 170.941,60 kn. Preplaćeni iznosi traže se sa zakonskom zateznom kamatom od rujna 2005. godine uslijed promjene tečaja u odnosu na tečaj CHF kod isplate kredita. Nadalje tuženik navodi da je u članku 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom dakle odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021 ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Također, tuženik tužitelju nije prezentirao koje on to točno ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao naknaditi niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Također, u Ugovoru nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju, a dodatno, nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od prednika tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Tužitelju je temeljem takve, nepoštene odredbe naplaćena naknada za troškove obrade kredita na dan 31.08.2005. godine u iznosu od 1.047,67 euru – 7.893,64 kn. Kako tuženik očito ima drugačije pravno shvaćanje od onog što je utvrđeno pravomoćnom presudom, to tužitelju ne preostaje drugo doli i u ovoj pravnici zahtijevati da se utvrdi ništetnost gore navedenih ugovornih odredbi. Slijedom svega navedenog, predlaže se naslovnom sudu da temeljem provedenih predloženih dokaza donese presudu kojom će utvrditi ništetnost odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i naknadu za obradu kredita te kojom će naložiti tuženiku da tužitelju s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 22.687,96 eura, a na ime ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita iznos od 1.047,67 eura, sve za zateznim kamatama.
2. Tužitelj je postavio i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu broj 306-690/2005 od 01. kolovoza 2005. godine sklopljenog između tužitelja GR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora u cijelosti.
3. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio osnovu i visinu tužbe iz razloga kako je objašnjeno u nastavku. Tuženik osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Tužitelj se neosnovano poziva na izravnu primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Tužitelj u tužbi navodi da bi odredba Ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, bila ništetna te s navedenog osnova traži restituciju onoga što je dao temeljem takve odredbe. Da bi se spomenuta odredba utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003)1 u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); poček s otplatom kredita; vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci); instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.). Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Shodno tome, Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju. Tuženik je ozbiljno i potpuno informirao tužitelja o smislu i sadržaju odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF. Tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, a na koju se okolnost predlaže saslušanje radnika tuženika i tužitelja. Ako se u obzir uzme definicija prosječnog potrošača, tuženik ističe da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Osim samim potpisivanjem Ugovora i prilikom solemnizacije javni bilježnik je potvrdio da sporna ugovorna odredba predstavlja pravu volju tužitelja te se uvjerio da tužitelj ima potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i razumije značenje njegovih odredbi. Također, javni bilježnik je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. U pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža. Uvodno, tuženik ukazuje na neke od rizika koje svaka banka preuzima u dijelu svojeg poslovanja koje se odnosi na plasiranje kredita. Prvenstveno banka preuzima kreditni rizik dužnika koji se očituje u riziku gubitka do kojeg dolazi uslijed neispunjavanja dužnikove obveze prema banci, vjerovniku. Uslijed plasiranja kredita i posljedičnog kreditnog rizika, banke preuzimaju i rizik likvidnosti koji pred banke stavlja zahtjev upravljanja imovinom i obvezama tako da je banka sposobna ispuniti sve svoje dospjele obveze (primjerice prema potrošačima s kojima ima sklopljene ugovore o novčanom pologu – depozitu). Nadalje, banke i danas, ali i u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu, preuzimaju i moraju upravljati kamatnim, deviznim i ostalim tržišnim rizicima. Tako je Zakonom o bankama (Narodne novine broj 84/2002, 141/2006, 117/2008), u članku 80. bilo određeno kako banka mora na odgovarajući način uskladiti svoju imovinu i obveze na temelju kojih je izložena rizicima gubitaka zbog promjene kamatnih stopa, tečajeva stranih valuta, cijene vrijednosnih papira i ostalih financijskih instrumenata ili zbog ostalih tržišnih rizika. Nadalje, valja istaknuti kako je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu, zakonsku mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili se poslužiti pravnim institutom pravične izmjene ugovora o kreditu radi promijenjenih okolnosti. Postupanje u skladu s načelom savjesnosti i poštenja pretpostavlja postupanje s povjerenjem i obzirima prema osobi i interesima druge strane, suzdržavanje od proturječnog ponašanja prilikom ostvarivanja i ispunjenja ugovorom preuzetih obveza i tomu slično. Kako je o predmetnoj ugovornoj odredbi tužitelj imao mogućnost pregovarati i utjecati na njezin sadržaj, kako je postojala podjednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manje od inicijalno predviđene obveze u kunama, a uslijed promjene tečaja koja može imati obilježja aprecijacije, ali i deprecijacije, ugovaranje predmetne odredbe ne može biti u suprotnosti s spomenutim načelom. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena jer nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora. Tužitelju je, pod pretpostavkom da je postupao pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u. Pritom, tuženik smatra kako u ovom postupku nije moguće primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka, a da pri tome Naslovni sud prethodno ne ispita mogu li se ista primijeniti na konkretna činjenična utvrđenja oko sklapanja Ugovora o kreditu. Takav zaključak proizlazi i iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u kojoj sud navodi da su „pojedini potrošači od banaka mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke. Prema tome, u kolektivnom postupku su utvrđivane samo činjenice relevantne za kolektivni interes, te se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti, a time i ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u svakom pojedinom ugovoru o kreditu, već da je prije toga potrebno provesti test poštenosti i utvrditi mogu li se okolnosti pojedinog slučaja podvesti pod pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka. Tuženik ističe i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu njezine učestale primjene u Republici Hrvatskoj (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično). Tuženik ističe kako je na primjeren način, javno, objavljivao relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelj koje je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku te je na taj način razumljivost same odredbe dodatno naglašena. Osim navedenog, guverneri Hrvatske narodne banke su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF. Budući da nisu ispunjenje pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti, i posljedično ništetnosti, predmetne ugovorne odredbe te da ništetnost ne proizlazi ni iz nekog drugog osnova tužbeni zahtjev je neosnovan.Konačno tuženik ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u kunama, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u švicarskim francima. Tuženik stoga predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, te da se prilikom vještačenja uzme u obzir i manjak kao i da se prilikom vještačenja predloženog po tužitelju uzme u obzir i manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene. Tuženik napominje da ni sam tužitelj u sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom već je upravo ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna, cit.: „…nalaže se tuženim bankama da u roku od 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu, a da svaki prosječni potrošač može izračunati visinu kamatne stope te njezinu visinu u budućnosti odnosno da visina kamatne stope bude vezana uz varijabilni egzaktno određeni dio čija promjena je transparentno odrediva svakome potrošaču plus fiksni dio koji čini bankarsku maržu, pri čemu formula za izračun kamatne stope ne smije biti nepovoljnija od sličnih kamatnih stopa u novougovorenim kreditima iste vrste….“ Tužitelj u tužbi ističe navodnu ništetnost odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu na temelju koje je tuženik imao pravo naplatiti naknadu za obradu kredita. Ugovorna odredba čl. 5. Ugovora o na temelju koje je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita jasno je i razumljivo sastavljena te je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze. Spornom odredbom se na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti takve troškove u iznosu od 1,25%, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako ne spori ni samom tužbom i kako je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu. Uostalom, sporna naknada je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu. Pritom, zahtjev jasno i razumljivo sastavljene ugovorne odredbe koji predviđa Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13 EEZ) i na koju se tužitelj poziva, tužitelj neosnovano tumači na način da je trebao biti informiran o radnjama koje je tuženik na temelju Ugovora o kreditu trebao obaviti i za koje je naplaćena sporna naknada, odnosno da je spornom ugovornom odredbom trebala biti detaljno predviđena struktura navedenih troškova. Ovo najprije stoga što i u skladu sa sudskom praksom Suda EU, zahtjev transparentnosti iz Direktive 93/13 EEZ samo zahtijeva da potrošači budu informirani o posljedicama ugovornih odredbi, a ne o njihovu smislu. Drugim riječima, važno je da prije sklapanja ugovora potrošaču nisu zatajeni nikakvi troškovi. Nadalje, zahtjev transparentnosti propisan Direktivom 93/13 EEZ vodi računa o tome da taj zahtjev ne prekoračuje ono što se razumno može očekivati od tuženika. Obveza navođenja konkretnih, pojedinačnih radnji koje se moraju obaviti u zamjenu za određene naknade bila bi pretjerano i neopravdano opterećenje tuženika te bi od tuženika u biti zahtijevala da opravda svaku ugovornu odredbu o cijeni. Navedeno bi se protivilo čitavom smislu iznimke propisane čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ, a to je upravo izbjegavanje nužnosti da prodavatelji robe ili pružatelji usluga opravdavaju svoje pristojbe te da se na taj način sudovi spriječe u zadiranju u njihove cjenovne strategije.U tom smislu, nisu od utjecaja na ovaj postupak ni navodi tužitelja da bi mu naknadom za obradu kredita bila nametnuta prekomjerna ili ekonomski neopravdana obveza budući da, kako je već rečeno, pitanje primjerenosti cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, u smislu odredbi Direktive 93/13 EEZ izuzeto je iz provjere eventualne nepoštenosti budući da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Slijedom navedenog, načelo transparentnosti, kako ga predviđa Direktiva 93/13 EEZ ne zahtijeva da se konkretni troškovi povezani s konkretnim uslugama pa tako i sa uslugama obrade kredita prikažu na način na koji to insinuira tužitelj, odnosno da tuženik detaljno navede što čini troškove obrade kredita. Polazeći od naprijed navedenog, za zaključiti je da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva. Tužitelj je razumno morao shvatiti prirodu usluge obrade kredita, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuju. Pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i njezine financijske posljedice za tužitelja nisu se promijenile od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, a kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu troškova obrade kredita koji su u tom trenutku određeno bili navedeni (1,25 %) moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom su ti troškovi predviđeni. Da tužitelj razumije značaj koji sporna odredba ima u svom uobičajenom shvaćanju proizlazi i iz samih navoda tužbe kojima tužitelj pokušava osporiti tu ugovornu odredbu ističući primjerice da bi troškovi obrade kredita ulazili u opis radnog mjesta kreditnog referenta, odnosno zaposlenika tuženika. Tuženik ističe da članak 5. stavak 1. točka (g) Direktive 2008/48 EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (dalje: Direktiva 2008/48 EZ), u kojoj su navedene informacije koje se prije sklapanja ugovora trebaju pružiti potrošaču i njezin članak 10. stavak 2. točka (g), koji sadržava informacije koje moraju biti jasno i sažeto definirane, predviđaju obvezu informiranja potrošača o „ukupnom iznosu koji plaća potrošač”, koji je u članku 3. točki (h) Direktive 2008/48 definiran kao „zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača”. U tim odredbama nije predviđena obveza informiranja o nekamatnim troškovima kredita ili metodi njihova izračuna. Zakonom o zaštiti potrošača kao ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju u koji su implementirane odredbe navedene direktive nisu propisane obveze informiranja različite od onih navedenih u citiranim odredbama Direktive 2008/48. Odredbom čl. 5. st. 1. točka (i) Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje se da informacije koje pravodobno treba pružiti potrošaču sadrže, cit. „…sve druge naknade koje proizlaze iz ugovora o kreditu te uvjete prema kojima se te naknade smiju mijenjati.“ Slijedom navedenog, nisu osnovani navodi tužitelja da bi sporna ugovorna odredba bila nejasna ili nerazumljiva. Konačno se ističe da naplata naknade za obradu kredita, a kako to ne spori ni sam tužitelj, nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom u smislu odredbi čl. Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona. Štoviše, sporna ugovorna odredba je uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ14, a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača. Slijedom navedenog, može se zaključiti da je tuženiku dopušteno obvezati potrošača na naplatu troškova u vezi s gospodarskom djelatnošću tuženika, kao što su troškovi infrastrukture ili osoblja, kako je to nesporno potvrđeno i u praksi Suda EU. S obzirom na naprijed navedeno, u konkretnom slučaju ne postoje pretpostavke na temelju kojih bi se sporna ugovora odredba mogla utvrditi ništetnom. Tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na spornu ugovornu odredbu, imao stvarnu mogućnost utjecati, odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tuženika pojasnio je tužitelju značenje sporne ugovorne odredbe. Uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača, za naglasiti je i da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Konačno, sve da se u ovom postupku i utvrdi da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, navedeno još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena s obzirom da se za njezinu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi, a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Utvrđenje da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, ima za posljedicu tek zaključak da sporna ugovorna odredba nije izuzeta od testa nepoštenosti, a ne i to da je ugovorna odredba ništetna. Navedene pretpostavke međutim nisu ispunjene, kako je obrazloženo ranije. U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Zaključno ističe se da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava. Slijedom navedenoga, predlaže se Naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od petnaest dana od dana donošenja presude do isplate.
4. Po provedenom financijskom vještačenju tužitelj je specificirao zahtjev radi isplate kako je to navedeno u izreci ove presude. Dakle, kako je zahtjev povišen u odnosu na prvotno postavljeni radi se o preinaci tužbe, a sud je istu dopustio iako je izjavljena nakon zaključenja prethodnog postupka jer tužitelj prije provedenog vještačenja nije niti mogao znati točan iznos preplata i razlike glavnice. Osim toga, budući da se radi o kreditu u otplati, vještak je utvrdio i preplatu po anuitetima plaćenima nakon podnošenja tužbe, odnosno nakon zaključenja prethodnog postupka, pa se radi o preinaci koju tužitelj nije ni mogao izvršiti do zaključenja prethodnog postupka, a tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti (članak 191. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.- Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22.,155/23., dalje: ZPP-a). Uz navedeno, ističe se kako je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 26. studenoga 2021. usvojen zaključak da je u predmetima korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.
5. Dakle, predmet ovog postupka jest zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i naknadu za obradu kredita. Predmet spora je i tužiteljev restitucijski zahtjev radi povrata preplaćenih iznosa na ime razlike s osnova promjene početnog tečaja CHF važećeg na dan korištenja (isplate) kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta te s osnova plaćene naknade za obradu kredita. Pritom, tužitelj se u ovoj parnici pozvao na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
6. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 306- 690/2005 (dalje: Ugovor o kreditu), otplatni planove, pregled prometa za klijenta, specifikaciju uplata (ove isprave priložene su nalazu i mišljenju vještaka), saslušan je tužitelj i provedeno je financijsko vještačenje.
7. Nije proveden niti dokaz saslušanjem javnog bilježnika koji je potvrdio predmetni Ugovor o kreditu jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (tako i Ustavni sud u odluci broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021. i dr.). Konačno, nije proveden niti dokaz uvidom u reklame i brošure tuženika te druge isprave priložene odgovoru na tužbu, jer su ti dokazi predloženi na okolnosti općenitog obavještavanja svih potrošača u predugovornoj fazi (dakle, nisu vezani za konkretni ugovor o kreditu), o čemu je već odlučeno u presudama donesenim po kolektivnoj tužbi radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita u CHF, na koje se tužitelj pozvao i za čija je utvrđenja ovaj sud vezan, kako će se to nastavno obrazložiti. Nije proveden niti dokaz uvidom u kamatne stope za kunske kredite jer predmet ovog postupka nije kunski kredit. Od dokaza saslušanjem svjedoka osobnog bankara, tuženik je odustao.
8. Tužbeni zahtjev je osnovan.
9. Budući da se tužitelj u ovoj parnici pozvao na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava najprije se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske je u kolektivnom sporu koji se je vodio radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita u CHF pod posl.br. Rev-2221/2018 presudom od 3. rujna 2019. odlučivao je o reviziji sedam banaka među kojima je bila i tužena izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1402/2012 od 4. srpnja 2013. u toč. 1.,2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da su banke među kojima je i tužena u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09- dalje: ZZP), se odbijaju kao neosnovane. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1.travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.).
10. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je člankom 502. c ZPP-a navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Ta se odredba primjenjuje u ovoj pravnoj stvari jer je na snazi od 1. rujna 2019., a tužba je podnesena 28. veljače. S tim u svezi na tužitelju je teret dokaza samo glede činjenica koje moraju biti ispunjene u spornom razdoblju da bi se na tako utvrđeno činjenično stanje mogla primijeniti odluka suda po kolektivnoj tužbi. Drugim riječima, tužitelj, da bi se pozvao na pravne učinke presude iz postupka po kolektivnoj tužbi mora dokazati da je njezin konkretan slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, što znači da tužitelj mora dokazati činjenicu da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti CHF u spornom razdoblju (radi se o vremenskom periodu koji je za svaku od osam banaka konkretno određen presudama VTSRH-a). U ovoj parnici to je utvrđeno na temelju priloženog Ugovora o kreditu.
11. S druge strane, na tuženiku je teret dokaza o tome da dokaže da sadržaj Ugovora ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, odnosno da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu učinaka zaštite iz kolektivnog spora te da je tuženik tužitelju u predugovornoj fazi pružio sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa da je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće.
12. Ocjenjujući provedene dokaze u tom smislu u bitnom je utvrđeno:
– da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, 1. kolovoza 2005. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 132.600 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke za devize važećem na dan korištenja kredita,
– da je kredit odobren kao namjenski, za kupnju stana (članak 2. Ugovora o kreditu),
– da je među strankama ugovorena valutna klauzula te u članku 3. Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 632,29 CHF obračunatih po srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja, kao i da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. na dan plaćanja.
13. Tužitelj je iskazao da su mu sredstva bila potrebna za kupnju stana. Stan je korišten isključivo za privatne potrebe stanovanja, nikad nije korišten ni u kakvu gospodarsku svrhu. U banci je tužitelju ponuđen jedino ovaj ugovor jer je bio kreditno sposoban samo za ovu vrstu ugovora, a kunski krediti nisu ni nuđeni. Sadržaj je u cijelosti pripremila banka, nije bilo mogućnosti pregovora o pojedinim odredbama tog ugovora, tužitelj ga je mogao samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Nisu mu pojašnjeni nikakvi rizici za ugovaranje ovakvog kredita i nije mu rečeno da može doći do porasta anuiteta kako je došlo. Rečeno mu je samo da zbog porasta kamatne stope može doći do porasta anuiteta do najviše 100,00 kuna. Nije mu objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kako to čini u odnosu na euro. Tužitelj je pročitao ugovor, međutim, iz onog što je pisalo u ugovoru nije mogao zaključiti da može doći do ovakvih posljedica, da je to znao nikad ga ne bi podigao. Nije bilo mogućnosti pregovora o odredbi vezanoj za naknadu za obradu kredita. Nije mu pojašnjeno koji će se troškovi namiriti iz te naknade. Nikad nije dobio specifikaciju troškova, samo račun. Za iznos naknade je umanjen iznos kredita. Plaćanje te naknade bio je uvjet za dobivanje kredita.
14. Sud je iskaz tužitelja prihvatio kao istinit, jer je logičan i životan i sukladan ispravama u spisu. Naime, niti jedna isprava priložena u spis ne govori o tome da bi tužitelj prije zaključenja ugovora bio upozoren na specifične rizike kredita s valutnom klauzulom u CHF (o kojima će nastavno biti više riječi). Nadalje, iz samog sadržaja ugovora vidljivo je da se radi o tipskom ugovoru, čiji je sadržaj bio pripremljen od strane tuženika i kojeg je tužitelj mogao prihvatiti ili odbiti.
15. Na temelju izvedenih dokaza nije utvrđeno da se na konkretan Ugovor o kreditu ne primjenjuju učinci zaštite iz kolektivnog spora.
16. Naime, tužitelj je navedeni ugovor zaključio kao fizička osoba, za osobne potrebe (kupnju stana) pa se radi o potrošačkom ugovoru. Na to nedvojbeno upućuje i sadržaj članka 2. Ugovora u kojem je to izričito navedeno. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Međutim obzirom na utuženo razdoblje u konkretnom slučaju mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07). Odredbom čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
17. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da su odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive. Isto tako proizlazi i da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da se obveze vraćanja kredita vezuju uz tečaj švicarskog franka iz čega proizlazi da su bile jasne. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.
18. Naime prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj, kakav je i tužitelj, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva. Na temelju takve odredbe tužitelj kao potrošač u vrijeme sklapanja ugovora nije mogao procijeniti ekonomsko značenje posljedica koje za njega proizlaze iz takve ugovorne odredbe. Navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja.
19. Stoga su navedene odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, koja je k tome i značajna, jer je neizvjestan iznos glavnice kredita i cijene kredita (iznos redovne kamate), kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.
20. Slijedom navedenog, a kako predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništetne.
21. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima.
22. Također i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.
23. Isto tako valja istaknuti da je predmetni Ugovor o kreditu nedvojbeno solemniziran od strane javnog bilježnika. Pri tom je sukladno odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93., 29/94., 16/07., 75/09.) uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. Javni bilježnik, dakle, pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru, pa činjenica solemnizacije nema nikakav utjecaj na obaviještenost tužitelja o spornim odredbama Ugovora.
24. Unatoč tome što je utvrđena djelomična ništetnost odredbi Ugovora o kreditu, primjenom članka 87. ZZP/03 predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se obveze tužitelja obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja. Ništetni dio odredaba Ugovora, kojim je određeno da se povrat obveza iz Ugovora obračunava po srednjem tečaju Banke za CHF na dan plaćanja, ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. S obzirom na to da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje tečaj u vrijeme isplate kredita, odnosno to je visina tečaja koja je tužitelju u vrijeme ugovaranja bila poznata, odnosno navedena u otplatnom planu koji mu je uručen te na koji je pristao, na ugovorni odnos se primjenjuje upravo taj tečaj sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim.
25. Visinu preplate s osnova promjene početnog tečaja CHF važećeg na dan korištenja (isplate) kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svake pojedinog anuiteta sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Tomislav Prpić, koja je utvrdila postojanje preplate u iznosu od 25.618,28 eura, dok je u dopunskom nalazu i mišljenju utvrdila preplatu u iznosu od 24.410,28 eura. Prema nalazu i mišljenju vještaka prvi izračun predstavlja preplatu u koji su uključene i tečajne razlike po osnovi kamatne stope (jer se prema ugovoru i kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja). Dopunski izračun predstavlja preplatu u koju nisu uključene tečajne razlike po osnovi kamatne stope, a taj je zadatak dan vještaku jer je tužitelju u predmetu koji se kod ovog suda vodio pod poslovnim brojem P-3974/2019 radi utvrđenja ništetnosti odredbe istog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i isplate po toj osnovi već dosuđen iznos koji su uključene i tečajne razlike po osnovi kamatne stope.
26. Citirani Nalaz i mišljenje sud je prihvatio jer cijeni da je isti dan objektivno i u skladu sa pravilima struke, a vještak je u pisanom očitovanju i usmeno na raspravi argumentirano i razumljivo otklonio sve tuženikove prigovore i pojasnio je kako je došao do predmetnih izračuna i koje uplate smatra relevantnim. Vještaku nije dana zadaća da izračuna eventualnu preplatu primjenom kamatne stope na kunske kredite jer stranke nisu ugovorile kunski kredit.
27. Prema članku 296. stavak 1. i 3. i članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužiteljevim plaćanjem anuiteta obračunatih na dan plaćanja prema tečaju CHF tuženika, tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju, u utuženom iznosu od 24.410,28 eura (što tužitelj i potražuje) zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a, a datumi stjecanja razvidni su iz nalaza i mišljenja vještaka.
28. Prigovor zastare nije osnovan. Naime u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P- 1401/12 za zaštitu kolektivnih prava (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala je pravomoćna donošenjem odluke pod posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Slijedom navedenog, a kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, te kako od 14. lipnja 2018. do utuženja (5. lipnja 2023.) nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan.
29. Nisu osnovani navodi tuženika u dijelu u kojem navodi da je potraživanje tužitelja trebalo umanjiti za iznose mjesečnih anuiteta koji su nastali u razdobljima primjene tečaja koji je bio niži od tečaja na dan isplate kredita ( a koje je zaista vještak utvrdio u iznosu od 694,15 eura) jer tuženik do zaključenja prethodnog postupka u tijeku postupka nije postavio nikakav zahtjev (pa ni u obliku prigovora radi prebijanja) kojim od tužitelja zahtjeva isplatu "potplaćenih iznosa", odnosno onih koji bi mu pripali u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenih. Međutim, i da je takav zahtjev tuženika u tijeku postupka postavljen, isti, po ocjeni ovog suda, ne bi ni bio osnovan. Naime, tuženik koji je koristio ugovornu odredbe u kojoj je kao zaštitna klauzula ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana za švicarski franak te je pritom propustio prije i u vrijeme zaključivanja ugovora informirati potrošače o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanjem bez osnove. Dakle, onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo na povrat danog (odluke poslovni broj Rev 580/07 od 29. kolovoza 2007. i poslovni broj Rev 2624/15 od 23. siječnja 2019.).
30. Što se tiče odredbe članka 5. Ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kredita u iznosu od 1,25% iznosa kredita prilikom korištenja, najprije treba reći da valjanost te odredbe nije bila predmetom kolektivnog spora na koji se tužitelj pozvao pa je to pitanje valjalo raspraviti u ovom predmetu. Provedeni dokazi na tu okolnost ukazuju da se radi o odredbi koja je sastavni dio standardnog ugovora o kreditu sastavljenog od banke. Tužitelj je iskazao da se o odredbi o plaćanju jednokratne naknade nije pojedinačno pregovaralo i da je unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta odnosno nametnute obveze, pri čemu takva naknada nije predviđena ZOO-om koji isključivo kamatu smatra cijenom pozajmljenog novca. Tuženik koji je nedvojbeno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o pravu na jednokratnu naknadu i o kojoj se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita koji je naplatio u trenutku korištenja kredita. Osim što u čl. 5. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Uzimajući u obzir da je istim člankom Ugovora o kreditu između stranaka ugovoreno da tužitelji snosi javnobilježničke troškove solemnizacije, to ostaje nejasnim su koji troškovi ili usluge tuženika obuhvaćeni ugovorenom naknadom za obradu kredita. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“ Primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, očito je da je ta odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava i stoga je ništetna u skladu s člankom 324. ZOO-a.
31. Posljedično, tuženik je dužan vratiti tužitelju plaćeni iznos od 1.047,67 eura (koji je utvrđen na temelju nalaza i mišljenja financijske struke) po tom osnovu temeljem članka 323. stavak 1. u vezi članka 1111. stavak 1. ZOO-a sa zateznom kamatom od dana plaćanja (31. kolovoza 2005.) primjenom čl. 1115. ZOO-a jer je tuženik nepošten stjecatelj novčanog iznosa kojeg je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu. Prigovor zastare tuženika nije osnovan ni u pogledu tog potraživanja jer je ovom presudom utvrđena ništetnost čl. 11. točka 3. Ugovora o kreditu i zastara restitucijskog zahtjeva po tom osnovu teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude.
32. Međutim, nije osnovan zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbe sadržane u dijelu odredbe članka 2. Ugovora u dijelu koji glasi: „…Banka odobrava korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 132.600 CHF ." Tom odredbom naveden je iznos kredita koji je odobren tužitelju uz primjenu valutne klauzule u CHF po tečaju važećem na dan korištenja kredita. Budući da je u tijeku ovog postupka nedvojbeno utvrđeno da je tužitelju taj tečaj bio poznat i da je na njega pristao (jer su mu se njegove obveze prikazale upravo s obzirom na taj tečaj), radi se jasnoj, lako razumljivoj i uočljivoj odredbi, kako gramatički (jezično) tako i sadržajno, pa nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost. Osim toga, tijekom cijelog postupka tužitelj svoj zahtjev radi isplate temelji upravo na razlici između anuiteta kojeg je plaćao prema tečaju važećem na dan plaćanja i tečaja važećeg na dan korištenja kredita, a kojeg je sud i prihvatio, pa bi stoga i u tom smislu bilo proturječno utvrditi ništetnost odredbe koja se veže upravo na tečaj važeći na dan korištenja kredita.
33. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. i članka 155. ZPP- a. Naime, prilikom ocjenjivanja uspjeha stranaka u ovom sporu sud je imao u vidu da je tužitelj u pretežitom dijelu uspio sa svojim zahtjevima za utvrđenje ništetosti dijela odredbi Ugovora o kreditu te da je u cijelosti uspio sa svojim restitucijskomm zahtjevom, odnosno tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, slijedom čega je sud odlučio da je tuženik tužitelju dužan naknaditi sve potrebne troškove, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. dalje: Tarifa).
34. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za:
– sastav tužbe 500,00 eura Tbr. 7.1.
– sastav podneska od 9.10.2023. (očitovanje na odgovor na tužbu) 500,00 eura Tbr. 8.1
– sastav podneska od 9.1.2024. (očitovanje na nalaz vještaka) 500,00 eura Tbr. 8.1
– sastav podneska od 16.10.2025. (očitovanje na dopunu nalaza vještaka) 500,00 eura Tbr. 8.1
– zastupanje na ročištu 20.10. 2023. 500,00 eura Tbr. 9.1
– zastupanje na ročištu 15.5.2026. 500,00 eura Tbr. 9.1.
sve u svezi Tbr 54. Tarife, pa tužitelju na ime zastupanja po odvjetniku pripada ukupno 3.000,00 eura. Uz navedeno tužitelju pripada i naknada troška predujma za vještačenje od 398,17 eura, sveukupno 3.398,17 eura. Na priznati parnični trošak tužitelju je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
35. Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci.
U Opatiji 19. svibnja 2026.
Sutkinja:
Ana Župić
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi sukladno odredbi članku 106.a stavak 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
