REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-4291/2025-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, iz Zagreba, Antuna Mihanovića 3, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, iz Zagreba, Ulica Vatroslava Jagića 33, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 15. travnja 2026. u nazočnosti tužitelja i odsutnosti tuženika, 19. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iznos od 4.235,76 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 24. lipnja 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana."
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je njegova osiguranica EJ stradala 8. travnja 2011. u prometnoj nezgodi prilikom povratka s posla, koju nezgodu je skrivio BJ upravljajući motociklom registarske oznake [registarska oznaka], osiguranim na dan štetnog događaja kod tuženika. Nezgoda se dogodila tako što je na raskrižju Zagrebačke ceste i Petrovaradinske ulice isti upravljao motociklom svjevernim kolnikom Zagrebačke avenije iz smjera istoga u smjeru zapada i prednjim lijevim dijelom motocikla naletio na pješakinju EJ, koja se kretala pješačkim prijelazom. Uslijed navedenog udara motocikla EJ zadobila je teške tjelesne povrede u vidu otvorenog višedijelnog prijeloma kostiju lijeve potkoljenice te niz drugih teških prijeloma i ozljeda. Tužitelj navodi i da je odgovornost osiguranika tuženika utvrđena pravomoćnom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj Ko-1490/12 od 12. rujna 2012., kojom je isti proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela izazivanja prometne nezgode iz čl. 272. st. 1. i 2. Kaznenog zakona, a počinjenog na štetu osiguranice tužitelja EJ. Nadalje, navodi da je svojoj osiguranici tužitelj priznao pravo na invalidsku mirovinu rješenjem broj 210508 od 29. kolovoza 2014. te da je za razdoblje isplate mirovine od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2022. u tijeku postupak između istih stranaka pred sudom pod poslovnim brojem P-5404/2022. Navodi i da isplatom daljnje invalidske mirovine tužitelj trpi daljnju štetu te da je tuženik odštetnim zahtjevom od 26. svibnja 2025. pozvan da istu podmiri u mirnom postupku za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. svibnja 2024. u ukupnom iznosu od 4.235,76 EUR, što predstavlja 50% iznosa mirovine isplaćene u navedenom razdoblju, a na koji zahtjev tuženik nije odgovorio. Slijedom navedenog, tužitelj je predložio da sud naloži tuženiku isplatiti mu iznos 4.235,76 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 24. lipnja 2025. do isplate, uz naknadu parničnog troška.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu učinio nespornom svoju pasivnu legitimaciju, kao osiguravatelja vozila registarske oznake [registarska oznaka], kao i nastanak prometne nezgode od 8. travnja 2011. u kojoj nezgodi je osiguranica tužitelja EJ zadobila teške tjelesne ozljede zbog kojih je istoj tužitelj priznao pravo na invalidsku mirovinu. Navodi kako je nesporna i djelomična odgovornost osiguranika tuženika za prouzrokovanje predmetne prometne nezgode, i to u omjeru od 50%, uz doprinos osiguranice tužitelja u omjeru od 50% nastanku štete i štetnih posljedica. Osoprio je osnovu i visinu tužbenog zahtjeva kojim tužitelj potražuje puni iznosi isplaćene invalidske mirovine u razdoblju od 1. srpnja 2022. pa do 31. svibnja 2024., jer smatra da se po pitanju opsega i visine štete imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu i to odredba čl. 27., a ne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, kako to pogrešno tužitelj navodi u tužbi. Smatra da je izvorište tuženikove obveze naknade štete prema tužitelju u činjenici zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti tuženikova osiguranika, kao štetnika, odnosno uzročnika štete, te da šteta koju tužitelj potražuje nije uzrokovana po samom tuženiku (kao štetniku), već po tuženikovu osiguraniku. Navodi da je tuženik na temelju zaključenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti preuzeo obvezu naknade štete prema oštećenim osobama te je taj odnos jedina pravna osnova tuženikove pasivne legitimacije. Smatra da stoga tužitelj nema pravo potraživati puni iznos isplaćene mirovine, nego bi imao pravo samo na stvarnu štetu odnosno razmjerni iznos mirovine, a koji iznos se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu. Smatra da tužitelj u prilog dokazivanja stvarne štete nije predložio dokaze, a niti ih je priložio uz tužbu, te da tužitelj ne trpi nikakvu štetu. Navodi i da iz rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu EJ razvidno da je ona rođena **.**.1955. te da je stoga 3. siječnja 2020., u razdoblju koje prethodi razdoblju za koje je tužitelj izvršio isplate koje potražuje tužbom, navršila 65 godina života, pa bi osiguranica tužitelja, i da nije bilo štetnog događaja, bila korisnicom starosne mirovine te bi tužitelj svakako, po redovnom tijeku stvari, bio u obvezi isplaćivati joj starosnu mirovinu. Isplata starosne mirovine je obveza tužitelja proizašla iz odredaba o mirovinskom osiguranju i istu tužitelj ima neovisno o nastanku štetnoga događaja u svim slučajevima kada su za to ispunjeni zakonski uvjeti. Stoga tužitelj, nastupom uvjeta za isplatu starosne mirovine, više ne trpi štetu. Tuženik je istaknuo i da bi obveza tuženika na isplatu štete tužitelju postojala samo u slučaju kada bi se utvrdilo da je iznos invalidske mirovine koji je tužitelj isplatio u utuženom razdoblju veći od iznosa starosne mirovine koju bi tužitelj bio u obvezi isplatiti svom osiguraniku u istom tom razdoblju. Slijedom navedenog, predložio je odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, uz naknadu troška parničnog postupka.
3. U postupku su izvedeni dokazi uvidom u presudu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj Ko-1490/2012 od 12. rujna 2012., rješenje tužitelja KLASA: UP/I 141-02/14-01/03132192224, URBROJ: 341-25-05/3-14-18993 od 29. kolovoza 2014., nalaz i mišljenje vještaka od 8. travnja 2014., mišljenje vještaka revizora od 14. travnja 2014. (obrazac MRMS-R1 Ministarstva rada i mirovinskog sustava), obračun isplata i dopis od 26. svibnja 2025.
4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, tužbeni zahtjev je utvrđen neosnovanim.
5. Među strankama nije sporna pasivna legitimacija, štetni događaj i odgovornost, odnosno da je osiguranica tužitelja EJ nastradala dana 8. travnja 2011. u prometnoj nezgodi koju je skrivio osiguranik tuženika, zbog koje nezgode je isti pravomoćno proglašen krivim, kako to i proizlazi iz presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj Ko-1490/2012 od 12. rujna 2012., a nije sporno ni da je osiguranica tužitelja pridonijela nastanku štetnog događaja u omjeru od 50% (isti omjer doprinosa tuženik čini nespornim, a tužitelj potražuje 50% isplaćenog iznosa na ime invalidske mirovine istoj).S obzirom na nesporni omjer suodgovornosti, sud je odbio kao nepotreban prijedlog tužitelja za pribavu predmeta Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj Ko-1490/2012.
6. Nije sporno niti da je tužitelj zbog štetnog događaja od 8. travnja 2011. svojoj osiguranici priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu, kako to i proizlazi iz rješenja tužitelja od 29. kolovoza 2014., iz kojeg proizlazi i da je joj je ista priznata u cijelosti zbog te ozljede i to počevši od 8. travnja 2014., s tim da iz obrazloženja tog rješenja proizlazi da se isto temelji na nalazu i mišljenju vještaka od 8. travnja 2014., kao i mišljenju vještaka revizora od 14. travnja 2014. , iz kojeg pak proizlazi da je invalidnost uzrokovana ozljeđivanjem u prometnoj nezgodi od 8. travnja 2011. (100%), pri čemu je za dodati i da je ovaj sud vezan pravomoćnom i konačnom odlukom koju je o tome donijelo upravno tijelo u upravnom postupku, sukladno čl. 230. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Tuženik nije osporio niti da je tužitelj u utuženom razdoblju, tj. od 1. srpnja 2022. do 31. svibnja 2024. isplatio na ime mirovine svojoj osiguranici iznos od 8.471,51 EUR, kako to i proizlazi iz obračuna isplate, te da 50% od tog iznosa iznosi utuženih 4.235,76 EUR. Nije sporno niti da se tužitelj obratio u mirnom postupku tuženiku sa zahtjevom za naknadu navedene štete koju tvrdi da zbog toga trpi, kako to i proizlazi iz dopisa od 26. svibnja 2025., koji zahtjev je tuženik zaprimio 28. svibnja 2025., kako to i proizlazi iz povratnice.
7. Sporno je postoji li šteta koju bi trpio tužitelj, a koju bi tuženik bio u obvezi naknaditi, s obzirom na pozivanje tuženika na odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu Narodne novine br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, dalje: ZOOP), kao mjerodavne, dok tužitelj štetu potražuje pozivajući se na odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22, dalje: ZMO).
8. Glede među strankama spornog pitanja je li za razrješenje konkretnog spora mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete ili ZMO, za istaknuti je da je odredbom čl. 162. st. 1. ZMO, na kojemu tužitelj temelji svoj zahtjev, propisano da Zavod ima pravo na naknadu šteta od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe, dok je čl. 164. st. 1. ZMO propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. ovog Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).
9. Međutim, odredba čl. 27. ZOOP propisuje da je društvo za osiguranje u obvezi nadoknaditi zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama preuzetih obveza ugovorom o osiguranju (st. 1.), te se stvarnom štetom smatra, između ostalog, razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njene obitelji (st. 2.), koji se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, kako to propisuje odredba st. 3. tog članka.
10. Iz navedenog slijedi da oba zakona uređuju istu materiju, tj. pravo zavoda za mirovinsko osiguranje na naknadu štete od osiguravajućeg društva u slučaju kada je ista nastala uporabom vozila, pa to ZMO uređuje u odredbama čl. 161. do čl. 166., kojima je propisano da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete i od osobe koja je prouzročila, između ostalog, smrt osigurane osobe (čl. 162. st. 1.), te tu štetu ima pravo izravno potraživati od društva za osiguranje kod kojega su se vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurali od odgovornosti za štetu (čl. 164. st. 1. ZMO), s tim dana odredba propisuje da zavod ima pravo na naknadu stvarne štete, koja u konkretnom slučaju predstavlja novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu. ZOOP istu materiju uređuje u čl. 27. st. 1., kojim je propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a stvarnom štetom se, kako to definira st. 2. istog članka, smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.).
11. Sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u više odluka (primjerice br. Rev 21067/12 od 5. prosinca 2017. i Rev 552/2022-2 od 17. svibnja 2022.), za utvrđivanje osnove i visine štete u konkretnom slučaju mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja tj. prometne nezgode. U navedenoj odluci je izraženo shvaćanje da su mjerodavne upravo odredbe ZOOP, jer se u konkretnom slučaju radi o obveznom osiguranju u prometu, koje je regulirano odredbama tog Zakona, kao posebnog zakona (lex specialis), iako je ovaj sud mišljenja da se radi o dva zakona koji reguliraju istu materiju, pa su oba lex specialis, što znači da bi se po načelu lex posterior derogat legi priori primjenjivale odredbe ZMO.
12. Slijedom navedenog, sukladno navedenoj sudskoj praksi, glede nastanka štete relevantno je je li invalidska mirovina koju tužitelj isplaćuje svojoj osiguranici veća od one na koju bi ona imala pravo u slučaju da joj je utvrđena ozljeda na radu, jer ta razlika predstavlja razmjerni iznos na koji bi tužitelj imao pravo, u smislu čl. 27. st. 3. ZOOP. Kako tužitelj nije dokazao da je isplatom mirovine pretrpio štetu, jer svojoj osiguranici isplaćuje upravo invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu, pa ne može postojati razlika koja bi govorila u prilog postojanja štete na strani tužitelja, proizlazi da je tužbeni zahtjev neosnovan.
13. Za dodati je i da i kada ne bi bilo tako, odnosno kada bi u primjeni bile odredbe ZMO, osnovano je tuženik prigovorio kako iz priloženih dokaza proizlazi da bi osiguranica tužitelja, s obzirom na svoju životnu dob u vrijeme spornih isplata, koje se odnose na razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. svibnja 2024., a koja životna dob proizlazi iz rješenja tužitelja (3. siječnja 2020. je napunila 65 godina), ispunila u vrijeme istih isplata uvjete za starosnu mirovinu, pa bi tužitelj u postupku trebao dokazati, a što nije, da je mirovina koju joj isplaćuje veća od one koju bi isplaćivao da je njegova osiguranica u starosnoj mirovini, odnosno da isplatom iste i nakon ostvarivanja prava na starosnu mirovinu trpi štetu i koliko on iznosi. Naime, prema odredbi čl. 161. ZMO, Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja, iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju (st. 1.). Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz toga Zakona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, između ostaloga novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu (st. 2. t. 1.), što bi značilo da i u slučaju primjene ZMO tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete. Prihodi mirovinskog osiguranja između ostalog su doprinosi za obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti čiji su obveznici osiguranici, poslodavci, Republika Hrvatska i drugi obveznici prema propisima koji uređuju doprinose (čl. 151. t. 1. ZMO), dok su rashodi mirovinskog osiguranja, između ostalog, mirovine, novčane naknade i druga primanja iz mirovinskoga osiguranja na temelju stečenih prava (čl. 152. t. 1. ZMO). Stoga je osnovano tuženik prigovorio da bi po redovnom tijeku stvari, u slučaju da zbog posljedica štetnog događaja za koji je djelomice odgovoran tuženik tužiteljevom osiguraniku nije priznato pravo na invalidsku mirovinu, osiguranica tužitelja bila nastavila raditi i u vrijeme spornih isplata već ostvarila starosnu mirovinu. Time bi kroz cijelo razdoblje radnog odnosa tužiteljeve osiguranice u korist tužitelja bili uplaćivani doprinosi za obvezno mirovinsko osiguranje, čime bi, sukladno odredbi čl. 151. st. 1. ZMO, tužitelj ostvarivao prihod. U konkretnoj situaciji tužitelj je ostvario prihod uplatama doprinosa obveznog mirovinskog osiguranja samo do umirovljenja svoje osiguranice, dok su daljnje uplate, potrebne za ostvarenje uvjeta za starosnu mirovinu izostale. Po ocjeni ovog suda, u takvoj situaciji stvarnu štetu, koju bi tužitelj trpio isplatama invalidske mirovine, nakon pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu njegove osiguranice, predstavlja razlika između isplaćene invalidske mirovine i razmjernog dijela starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku stvari ona ostvarila, a koji razmjer ovisi o duljini staža osiguranja do smrti osiguranika tužitelja i duljini razdoblja u kojem je do pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu uplata doprinosa izostala, a koju štetu tužitelj u ovom postupku nije dokazao (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev 1235/2021 od 22. veljače 2022.).
14. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen kao neosnovan.
U Zagrebu, 19. svibnja 2025.
Sutkinja:
Davorka Ćurko Nasić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.
DNA:
- tužitelju
- pun. tuženika
